Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-851/04 (M. M.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Šta se smatra imovinom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-851/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 851/04, rješavajući apelaciju Mustafe Mustedanagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Mustedanagića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž- 1012/03 od 11. juna 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj P-233/00 od 16. decembra 2002. godine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mustafa Mustedanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Otoke, općina Bosanska Krupa, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 7. oktobra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1012/03 od 11. juna 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-233/00 od 16. decembra 2002. godine. Apelant je 2. novembra 2004. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. novembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda zatraženo je 4. augusta 2005. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 6. decembra 2004. godine, tužena 14. decembra 2004. godine, a Općinski sud 22. augusta 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene su 3. oktobra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općina Bosanska Krupa, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Bihać, JP Vodoprivreda sliva rijeke Save Sarajevo i Unsko-sanski kanton Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) su 6. juna 2000. godine zaključili Ugovor broj 12-836-1/00 o zajedničkom finansiranju radova na čišćenju i regulaciji korita potoka Voloder.

7. Općina Bosanska Krupa je Rješenjem broj 01/V-02-383-139/02 od 28. marta 2002. godine preuzela iz posjeda ranijih korisnika neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu na trasi izvođenja ugovorenih radova, u koje je uvrštena i apelantova nekretnina u tački «D» rješenja. Apelant je protiv navedenog rješenja pokrenuo upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom koji je Presudom broj U-44/02 od 18. oktobra 2004. godine odbio tužbu. Protiv ove presude Kantonalnog suda apelant je 6. januara 2005. godine izjavio žalbu Vrhovnom sudu Federacije BiH, pred kojim je još uvijek u toku žalbeni postupak.

8. Radovi na čišćenju i regulaciji korita potoka Voloder otpočeti su prije donošenja navedenog rješenja o preuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta i prije pribavljanja urbanističke saglasnosti i odobrenja za građenje, pa je apelant Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih zbog smetanja posjeda. Tužbom je tražio da se utvrdi da su ga tuženi omeli u posljednjem mirnom faktičkom posjedu nekretnina i da im se naloži da uspostave ranije posjedovno stanje i da prestanu sa ovakvim ili sličnim smetanjem.

9. Općinski sud je Rješenjem broj P-233/00 od 16. decembra 2002. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je utvrdio da su tuženi omeli apelanta u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu parcele k.č. broj 23/17, upisane u posjedovnom listu 298, k.o. Otoka 1, tako što su naručili i izveli radove na izgradnji regulacionog kanala potoka Voloder, kojom prilikom su postavili kanal u dužini od oko 200 metara, širini oko 10 metara i dubini oko 2 metra, oduzevši apelantu posjed na navedenoj parceli površine od 1.090 m², od čega oko 90 m² sa lijeve strane navedenog vodotoka, pa im se nalaže da prestanu sa ovakvim ili sličnim ometanjem, a sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 KM. Apelantov višak tužbenog zahtjeva, kojim je tražio uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, odnosno da tuženi zemljištem zaravnaju kanal, je odbijen. U obrazloženju prvostepenog rješenja navodi se da je čin ometanja posjeda nesporan, jer su i sami tuženi potvrdili da su pristupili regulaciji vodotoka potoka Voloder prije nego što su riješili imovinsko-pravne odnose i preuzeli iz apelantovog posjeda neizgrađeno građevinsko zemljište na trasi izvođenja radova. Dalje se navodi da, s obzirom na to da je općina preuzela iz apelantovog posjeda navedeno neizgrađeno građevinsko zemljište, nije moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je tražena uspostava ranijeg stanja, jer će ubuduće, postupajući prema ugovoru zaključenom između tuženih, regulacija navedenog vodotoka biti u cijelosti izvršena.

10. Kantonalni sud je rješavajući o žalbama apelanta i tuženog Unsko-sanskog kantona donio Rješenje broj Gž-1012/03 od 11. juna 2004. godine, kojim se žalba tuženog Unsko-sanskog kantona uvažava, pa se pobijano rješenje preinačava tako što se tužbeni zahtjev u odnosu na tuženi Unsko-sanski kanton odbija, a apelantova žalba se kao neosnovana odbija, te se pobijano rješenje u preostalom dijelu potvrđuje. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da Unsko-sanski kanton nije izvršio smetanje posjeda samim zaključivanjem ugovora o izvođenju radova na regulaciji vodotoka Volodera, jer prema odredbama ugovora obaveza rješavanja imovinsko-pravnih odnosa je na prvotuženoj općini Bosanska Krupa, a Unsko-sanski kanton je samo u obavezi da obezbijedi iz budžeta kantona dio sredstava za izvođenje radova. Pored toga, u obrazloženju se dalje ističe da, s obzirom da se pristupilo izvođenju radova na regulaciji vodotoka potoka Voloder i na predmetnim nekretninama koje je Općina Bosanska Krupa preuzela u posjed od apelanta i da će ovi radovi biti završeni u skladu s ugovorom, prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kada je odbio apelantov zahtjev za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, pa nisu osnovani žalbeni navodi koji upućuju na pogrešnu primjenu citirane zakonske odredbe.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da su mu redovni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredbe člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, povrijedili ustavno pravo na imovinu, tako što su odbili njegov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio uspostavu posjedovnog stanja prije smetanja. Apelant ističe da nije pravomoćno rješenje kojim je preuzeto iz njegovog posjeda predmetno zemljište, jer je kod Vrhovnog suda u toku žalbeni postupak protiv presude Kantonalnog suda kojom je u upravnom sporu odbijena tužba radi poništenja navedenog rješenja, pod brojem U- 44/02, te da taj postupak nije okončan, tako da sud nije mogao razmatrati rješenje o preuzimanju iz posjeda zemljišta onako kako ga je razmatrao i odbiti zahtjev za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje u cijelosti kod obrazloženja osporenog rješenja kojim je podržao stav prvostepenog suda, kojim je odbijen apelantov zahtjev za uspostavu stanja posjeda prije učinjenog smetanja jer je smatrao, kao i prvostepeni sud, da bi to bilo neopravdano, s obzirom na legalizaciju postupka izuzimanja zemljišta, do kojeg je došlo nakon učinjenog smetanja posjeda. Ovim nije povrijeđena odredba člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Iz navedenih razloga predlaže da se apelacija odbije.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da, s obzirom da je Općina Bosanska Krupa Rješenjem broj 01/V-02-383-139/02 od 28. marta 2002. godine preuzela apelantove sporne nekretnine iz njegovog posjeda i proglasila ih od općeg interesa s ciljem da reguliše vodotok potoka Voloder, pravilno je odlučio prvostepeni sud kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražena uspostava ranijeg posjedovnog stanja, te nije povrijeđen član 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, niti apelantovo ustavno pravo na imovinu.

14. Tužena Općina Bosanska Krupa u odgovoru na apelaciju navodi da su neosnovani apelantovi navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, jer je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama, pa u žalbi istaknuti razlozi koji upućuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava nemaju osnovu, a što je Kantonalni sud u žalbenom postupku ocijenio i žalbu kao neosnovanu odbio, te kako se isti navodi ponavljaju i u apelaciji tužena predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» broj 34/86, 1/90 i 29/90) «Član 2.

Građevinsko zemljište kao dobro od općeg interesa služi potrebama radnih ljudi i građana i koristi se prema njegovoj namjeni na način propisan ovim zakonom kojim se obezbjeđuje njegovo racionalno iskorištavanje i drugi opći interesi utvrđeni zakonom i na osnovu zakona. Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 21.

Na gradskom građevinskom zemljištu raniji vlasnik ima sljedeća prava

- privremeno pravo korištenja neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta do preuzimanja (...)

Član 25. stav 1. i 4.

Skupština općine donosi rješenje o preuzimanju iz posjeda neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje. Protiv rješenja o preuzimanju zemljišta ne može se izjaviti žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.»

16. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) «Član 84.

Odlukom o zahtjevu za zaštitu zbog smetanja posjeda sud određuje zabranu daljnjeg uznemiravanja posjeda pod prijetnjom novčane kazne, odnosno vraćanje oduzetog posjeda, kao i druge mjere potrebne za zaštitu od daljeg smetanja posjeda.»

17. Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98) «Član 19. stav 1.

Tužba, po pravilu ne sprječava izvršenje upravnog akta protiv koga je podnesena, ako zakonom nije drukčije određeno.»

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Gž-1012/03 od 11. juna 2004. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporeno rješenje apelant je primio 15. septembra 2004. godine a apelacija je podnesena 8. oktobra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

23. Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvo se mora utvrditi je li apelant titular prava koja potpadaju pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju spor je vođen oko smetanja posjeda neizgrađenog građevinskog zemljišta, na kojem je apelant nosilac privremenog prava korištenja. Privremeno pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta je izvršno pravo sa ekonomskom vrijednošću koje predstavlja «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Dom za ljudska prava, broj CH/02/8655, Sačak i Salihagić protiv Republike Srpske, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. jula 2003. godine, tačka 116). Stoga, Ustavni sud konstatuje da navedeno apelantovo pravo predstavlja «posjed» koji uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana - drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51. i Odluku Ustavnog suda broj U 32/03 od 15. juna 2004. godine, objavljenu u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 40/04).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja Kantonalnog i Općinskog suda, kojim se onemogućava apelantu uspostava ranijeg posjedovnog stanja na spornim nekretninama, nesumnjivo predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. S obzirom na tu činjenicu, Ustavni sud nalazi da je primjenjivo prvo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje iskazuje princip mirnog uživanja imovine.

26. Ustavni sud će, kao sljedeće, ispitati jesu li se osporenim rješenjima sudovi opravdano umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, odnosno onemogućili mu uspostavu ranijeg posjedovnog stanja. To može biti slučaj samo ako je lišavanje posjeda: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu, i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

27. Razmatrajući pitanje jesu li osporena rješenja navedenih sudova zasnovana na zakonu, Ustavni sud primjećuje da su sudovi utvrdili da su tuženi nesporno počinili smetanje apelantovog posjeda spornih nekretnina, te su djelimično usvojili apelantov tužbeni zahtjev i naložili tuženim da se uzdrže od daljnjeg takvog ili sličnog smetanja posjeda. Međutim, redovni sudovi su utvrdili i to da je naknadno došlo do izmjene okolnosti, jer je sporno zemljište konačnim i izvršnim rješenjem Općine Bosanska Krupa preuzeto iz posjeda ranijih korisnika, pa tako i od apelanta, kako bi se privelo krajnjoj namjeni, odnosno kako bi se izvršila ugovorena regulacija vodotoka potoka Voloder, čime je prestalo apelantovo privremeno pravo korištenja spornih nekretnina. Sudovi su, rješavajući o apelantovom tužbenom zahtjevu, primijenili odredbu člana 84. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, utvrdili smetanje posjeda i naložili tuženim da prestanu u budućnosti sa takvim ili sličnim smetanjem posjeda. Međutim, rješavajući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim se traži uspostava ranijeg posjedovnog stanja, sudovi su utvrdili da je, nakon učinjenog smetanja, apelant izgubio pravo privremenog korištenja spornih nekretnina. Prema tome, na konkretnu situaciju se primjenjuju odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, jer je nosilac prava raspolaganja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, Općina Bosanska Krupa, na osnovu člana 25. navedenog zakona, sporno zemljište preuzela iz apelantovog posjeda. Ustavni sud ističe da, na osnovu člana

19. Zakona o upravnim sporovima, tužba podnesena protiv konačnog upravnog akta ne odlaže njegovo izvršenje. Stoga, nisu od značaja apelantovi navodi iz apelacije da je protiv navedene presude Kantonalnog suda, kojom je odbijena tužba izjavljena protiv rješenja o preuzimanju zemljišta iz apelantovog posjeda, izjavljena žalba Vrhovnom sudu, jer je predmetno rješenje o preuzimanju zemljišta iz apelantovog posjeda konačno i izvršno, pa je time i utvrđenje redovnih sudova u parničnom postupku da je prestalo apelantovo privremeno pravo korištenja spornih nekretnina zasnovano na zakonu.

28. U navedenim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da odluka redovnih sudova o djelimičnoj neosnovanosti apelantovog zahtjeva u odnosu na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja nije u suprotnosti sa principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.

29. Sljedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavljaju li citirane zakonske odredbe i na njima zasnovano lišavanje apelanta imovine izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da se javni interes ogleda u zadovoljavanju društvene potrebe da se gradsko građevinsko zemljište, kao dobro od općeg interesa, koristi na najoptimalniji način, u skladu sa prostornim planovima i s ciljem njegovog racionalnog korištenja i ostvarivanja drugih općih interesa u pogledu njegovog uređivanja i iskorištavanja. Zakon o građevinskom zemljištu propisuje da se upotreba gradskog građevinskog zemljišta vrši u javnom interesu, koji se ogleda u zadovoljavanju potreba građana pojedinog područja i korištenju zemljišta u skladu s njegovom namjenom određenom regulacionim planom. Dakle, kad je zemljište preuzeto iz apelantovog posjeda to je učinjeno upravo s ciljem zadovoljavanja javnog interesa, odnosno radi privođenja zemljišta trajnoj namjeni i, kao u konkretnom slučaju, radi regulacije vodotoka potoka Voloder, što je bez sumnje u javnom interesu, a i u interesu samog apelanta.

30. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa.

31. Ustavni sud smatra da je lišavanje apelanta prava na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja, time što se neizgrađeno građevinsko zemljište, u skladu sa zakonom i javnim interesom, preuzima iz njegovog posjeda, radi regulacije vodotoka potoka Voloder, proporcionalno cilju racionalnog korištenja gradskog građevinskog zemljišta i privođenja tog zemljišta trajnoj namjeni u općem interesu, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta.

32. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

33. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada redovni sudovi odbiju tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg posjedovnog stanja zbog izmijenjenih pravnih okolnosti, odnosno zbog apelantovog naknadnog gubitka privremenog prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta zbog preuzimanja tog zemljišta iz njegovog posjeda.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-851/04 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio