Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/04 (E. D.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-736/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-736/04, rješavajući apelaciju Emine Duraković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Duraković, podnesena protiv Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, broj 211-137-1/1 od 8. jula 2003. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Duraković, podnesena protiv rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/2-

23-307-UP-2/04 od 19. jula 2004. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Bužim, broj 02/1-372-48-1/98 od 21. aprila 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine proslijedio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), 23. avgusta 2004. godine, apelaciju, koju je Emina Duraković (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bužima, greškom podnijela Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, protiv odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma (u daljnjem tekstu: Komisija), broj 211-137-1/1 od 8. jula 2003. godine, rješenja Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo), broj 11/2-23-307-UP-2/04 od 19. jula 2004. godine i rješenja Službe za prostorno uređenje, geodetske i imovinsko-pravne poslove općine Bužim (u daljnjem tekstu: Služba za prostorno uređenje), broj 02/1-372-48-1/98 od 21. aprila 2004. godine.

2. Apelantica nije dostavila Ustavnom sudu odluku Komisije, broj 211-137-1/1 od 8. jula 2003. godine, međutim, iz navoda apelacije, kao i iz ostale priložene dokumentacije, proizilazi da je navedenom odlukom Komisije potvrđeno stanarsko pravo R.B. na dan 1. aprila 1992. godine, na stanu koji se nalazi u Bužimu u ul. 505. Vbbr b.b. Nakon toga, Služba za prostorno uređenje donosi rješenje, broj 02/1-372-48-1/98 od 21. aprila 2004. godine, kojim, na temelju prethodno donesene odluke Komisije, utvrđuje da R.B. ima status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je isti zapisnički uveden u posjed tog stana. Kantonalno ministarstvo je rješenjem, broj 11/2-23-307-UP-

2/04 od 19. jula 2004. godine, odbilo žalbu apelantice, izjavljenu protiv navedenog rješenja Službe za prostorno uređenje. U pouci o pravnom lijeku naglašeno je da protiv rješenja Kantonalnog ministarstva nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću, u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja. Apelantica u apelaciji nije priložila dokaze iz kojih bi se vidjelo da je, protiv navedenog rješenja Kantonalnog ministarstva, tužbom pokrenula upravni spor.

3. Apelantica smatra da su odluka Komisije, kao i rješenja Kantonalnog ministarstva i Službe za prostorno uređenje neustavna i nezakonita, jer nisu u skladu sa čl. 4., 5. i 8. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 61/01). Apelantica predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će poništiti osporene odluke. Nadležnost Ustavnog suda za odlučivanje

4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“.

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od slijedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;“.

5. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je Ustavni sud nadležan za preispitivanje odluka Komisije. Da bi dao odgovor na to pitanje, Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju ustavnu praksu (vidi odluke Ustavnog suda, broj U- 21/01 od 22. juna 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Komisija je institucija koja je uspostaljena aneksom Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Sporazum). Ustav Bosne i Hercegovine, čiji je tekst dat u Aneksu 4, sastavni je dio Sporazuma. Prematome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno.

6. Osim toga, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. U citiranoj odluci, broj U- 21/01 Ustavni sud je zaključio da se Komisija ne može smatrati sudom u Bosni i Hercegovini i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje njene odluke, jer Komisija vrši svoje funkcije izvan standardne sudske strukture Bosne i Hercegovine. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da su, u smislu člana XII. tačka 7. Aneksa 7 Sporazuma i Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, odluke Komisije konačne i obavezujuće.

7. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema nadležnost preispitivanja odluka Komisije, pa samim tim ni osporene odluke Komisije na koju se apelantica žali u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud ne vidi razlog zašto bi ovaj predmet drugačije tretirao nego u skladu sa svojom dosadašnjom praksom.

8. Prema odredbama člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje. Iscrpljivanje pravnih lijekova

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u odnosu na navode apelacije kojim se osporava ustavnost i zakonitost rješenja Kantonalnog ministarstva i rješenje Službe za prostorno uređenje Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka

15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od slijedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP- 106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelantica je propustila da pokrene upravni spor tužbom pred Kantonalnim sudom u Bihaću, protiv predmetnog rješenja Kantonalnog ministarstva, u skladu sa odredbama člana 6. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98 i 8/00) koji je važio u vrijeme donošenja rješenja Kantonalnog ministarstva. U skladu sa ustaljenom praksom Ustavnog suda upravni spor se smatra efektivnim pravnim lijekom, i isti se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije. Prema tome, za razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tač. 1. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, te ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/04 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio