Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-808/04 (Č. N.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Nadležan sud
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
- Nadležnost suda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Odluka o proglašenju Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 13
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 205
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 205
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 205
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 205
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 205
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-808/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine, u predmetu broj AP-808/04, rješavajući apelaciju Čede Nedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Nedića, podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-14/04 od 27. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Čedo Nedić (u daljnjem tekstu: apelant), iz mjesta Đulići, Opština Teslić, koga zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 16. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Kž-14/04 od 27. maja 2004. godine.
2. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podiglo je optužnicu, broj Kt-31/03 od 25. septembra 2003. godine, zbog krivičnog djela krivotvorenja novca, protiv Veselina Cocića, Čede Nedića i Gorana Gagića. Prvostepeno vijeće Suda BiH donijelo je presudu, broj K-26/03 od 24. decembra 2003. godine, koja je potvrđena od strane apelacionog vijeća toga suda osporenom presudom, broj Kž-14/04 od 27. maja 2004. godine, kojom je apelant oglašen krivim za produženo krivično djelo krivotvorenja novca iz člana 205. stav 2. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04 i 30/05), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine.
3. Sud BiH je tokom prvostepenog postupka proveo niz dokaza predloženih od strane Tužilaštva i odbrane. Po prijedlogu Tužilaštva provedeni su slijedeći dokazi: saslušano osam svjedoka, izvršeno grafološko viještačenje od strane dva vještaka grafološke struke, koji su sačinili dva odvojena nalaza, te dali iskaze pred sudom, izvršen uvid u brojne materijalne dokaze i to: potvrde o privremenom oduzimanju predmeta (oduzete novčanice), zapisnik o ispitivanju apelanta pred Osnovnim sudom u Tesliću, zapisnik o pretresu stana, fotodokumentacija lica mjesta, zapisnik o identifikaciji objekta i prostora, zapisnik o izvršenoj ekspertizi novčanica sačinjen od strane Centralne banke Bosne i Hercegovine i Glavne banke Republike Srpske, uvid u zapisnike sa izjavama datim policiji. Po prijedlogu odbrane sud je proveo dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, te uvid u medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na apelanta.
4. Osnov za nadležnost u ovom predmetu Sud BiH je našao u odredbama člana 13.
Zakona o Sudu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 29/00, 15/02, 16/02, 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04), prema kojima je Sud BiH nadležan da sudi za krivična djela određena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine. Osim toga, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 3/03), navodeći da je Tužilaštvo preuzelo istragu protiv apelanta od strane Osnovnog suda u Tesliću, nakon čega je Sud BiH prihvatio nadležnost za suđenje u ovom predmetu. Uzimajući u obzir dokaze izvedene tokom glavnog pretresa, Sud BiH je donio odluku kao u izreci navedene presude.
5. Apelant je nakon zaključenja glavnog pretresa i izricanja prvostepene presude otkazao punomoć za zastupanje svom ranijem braniocu, koga je on prethodno izabrao, nakon čega je Sud BiH apelantu imenovao branioca po službenoj dužnosti.
6. Sud BiH je, presudom koja se osporava apelacijom, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta, kao i žalbu njegovog branioca, te potvrdio prvostepenu presudu. Sud BiH je razmotrio žalbene prigovore apelanta koji se odnose na kršenje ovlašćenja njegovog ranijeg branioca, za koga apelant tvrdi da je na njega vršio pritisak da sudu ne otkriva detalje u vezi kriminalnih radnji u cilju zaštite prvooptuženog Veselina Cocalića. Sud BiH je razmotrio i žalbene prigovore apelantovog branioca u vezi procedure preuzimanja istrage u ovom predmetu, te dao obrazloženje da, u smislu člana 449. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, nije potrebna formalna odluka suda o preuzimanju istrage od strane Tužilaštva, dodajući da preuzimanjem istrage od strane Tužilaštva nije nastupila bilo kakva šteta za apelanta.
7. Apelant navodi kako su osporenom presudom povrijeđena njegova ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Suština apelantovih prigovora svodi se na slijedeće: a) pravo na pravično suđenje povrijeđeno je iz razloga što ni Tužilaštvo, ni Sud BiH nisu poštovali proceduru preuzimanja istrage u njegovom predmetu od Osnovnog suda u Tesliću, jer je, u smislu člana 449. Zakona o krivičnom postupku, Tužilaštvo trebalo prvo podnijeti obrazložen zahtijev, o kojem bi onda Sud BiH odlučio posebnom odlukom na koju bi apelant mogao izjaviti žalbu; b) obzirom da nije poštovana procedura preuzimanja istrage, Tužilaštvo nije imalo ovlaštenja da postupa po ovom predmetu, pa su samim tim nezakonite i sve dalje radnje u ovom slučaju; c) kao posljedica nepoštivanja procedure preuzimanja istrage apelantu je sudio stvarno nenadležan sud; e) u drugom predmetu, tj. u slučaju K.Š., Sud BiH je donio posebnu odluku o preuzimanju istrage od drugog suda, iz čega apelant izvodi zaključak da je diskriminiran jer se prema njemu postupalo na način drugačiji od onog u predmetu K.Š; f) za apelanta je nastupila šteta nezakonitim preuzimanjem istrage, jer su troškovi postupka pred Sudom BiH veći nego troškovi postupka pred Osnovnim sudom u Tesliću; g) prvi branioc apelanta nije vršio svoju dužnost u skladu sa članom 50. Zakona o krivičnom postupku, a Sud BiH nije apelantu obezbijedio pravo na adekvatnu stručnu pomoć, čime mu je povrijeđeno pravo na efikasan pristup sudu i h) nakon donošenja prvostepene presude apelant je Tužilaštvu dao iskaz koji nije iznio u toku prvostepenog postupka, koji Tužilaštvo nije uzelo u obzir prilikom žalbe na prvostepenu presudu, tj. nije se žalilo u korist apelanta, nego je i dalje tražilo veću kaznu za njega.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
11. Apelant, u suštini, svoje prigovore temelji na tome da Tužilaštvo i Sud BiH nisu poštovali propisanu proceduru koja se tiče preuzimanja istrage od Osnovnog suda u Tesliću. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na prvu rečenicu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja glasi: „Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom“. Dakle, prema odredbama člana 6. stav
1. Evropske konvencije jedan od uslova za pozivanje na povredu prava na pravično suđenje, ukoliko se radi o krivičnim predmetima, jeste da se u određenom postupku utvrđuje osnovanost krivične optužbe protiv apelanta. U ovom slučaju, apelant se poziva na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na proceduru koja se tiče preuzimanja istrage. Nedvojebeno je da se u proceduri koja se tiče preuzimanja istrage ne utvrđuje osnovanost krivične optužbe, obzirom da se tu radi samo o pitanju koje će tužilaštvo provesti istragu. Prema tome, u konkretnom slučaju u proceduri u kojoj je Tužilaštvo preuzelo istragu od Osnovnog suda u Tesliću nije se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta.
12. Dakle, činjenice u odnosu na koje se podnosi ova apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, te apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se poziva na povredu procedure u kojoj nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv njega. Osim toga, Ustavni sud naglašava kako je neupitna stvarna nadležnost Suda BiH za suđenje u ovom slučaju, jer je taj sud prema članu 13. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine nadležan da sudi za krivična djela koja su utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, a krivično djelo krivotvorenje novca, za koje je apelant oglašen krivim, kao krivično djelo propisano je članom 205. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Osnovni sud u Tesliću nikako nije mogao biti nadležan za suđenje u ovom slučaju, jer je, u međuvremenu, stupio na snagu novi Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 49/03) koji krivotvorenje novca ne propisuje kao krivično djelo.
13. Ustavni sud smatra da apelant nema ni „opravdan zahtijev“ u vezi pozivanja na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, jer taj član ne navodi različitu sudsku praksu kao osnov za diskriminaciju. Osim toga, apelant se ni ne poziva na različitu sudsku praksu prilikom utvrđivana osnovanost krivične optužbe, već se poziva na proceduru preuzimanja istrage od strane Tužilaštva u drugom slučaju.
14. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ u pogledu prigovora da mu nije obezbijeđen efikasan pristup sudu, odnosno da mu Sud BiH nije obezbijedio adekvatnu stručnu pomoć, jer ga je njegov branioc zastupao suprotno odredbama člana 50. Zakona o krivičnom postupku. Naime, apelant je sam izabrao branioca koji ga je zastupao tokom prvostepenog postupka, a Sud BiH je imenovao novog branioca po službenoj dužnosti, čim je apelant otkazao punomoć ranijem braniocu. Dakle, apelant je tokom cijelog postupka imao branioca, a ukoliko nije bio zadovoljan načinom na koji ga njegov branioc zastupa, nisu postojale zakonske smetnje da mu otkaže punomoć u bilo kom dijelu krivičnog postupka.
15. Također, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ u pogledu njegovih prigovora da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, iz razloga što Tužilaštvo nije uzelo u obzir njegov iskaz koji je dao nakon završetka prvostepenog postupka, te što slijedom toga nije uložilo žalbu u njegovu korist. Naime, apelant je, kao osoba protiv koje se utvrđuje osnovanost krivične optužbe, prvenstveno dužan da vodi računa o svojoj odbrani, a ne da to zahtijeva od Tužilaštva koje je suprotna strana u postupku. Osim toga, nisu postojale nikakve zakonske smetnje da apelant taj iskaz da tokom prvostepenog postupka, niti da ga u formi žalbe dostavi sudu. Napominje se da je predmetni iskaz Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH kome je isti, prema tome, bio poznat prilikom donošenja drugostepene odluke.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić