Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-836/04 (N. P.)
Odluka donesena 17. 11. 2005.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vanparnični postupak
- Prekid postupka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-836/04
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 11. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 836/04, rješavajući apelaciju Nikole Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Nikole Popovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što Općinski sud u Zenici nije donio odluku u razumnom roku u predmetu broj R-80/98.
Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, bez daljnjeg odlaganja, donese odluku u predmetu broj R-80/98 u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Nalaže se Općinskom sudu u Zenici da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Federaciji Bosne i Hercegovine da Nikoli Popoviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050 konvertibilnih maraka, na ime nematerijale štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nikola Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 30. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj R-80/98. Apelant je 22. septembra 2005. godine dopunio apelaciju zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 4.000 eura, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 2/04), od Općinskog suda i Javnog preduzeća za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica zatraženo je 15. februara i 25. maja 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Općinskog suda je 6.
septembra 2005. godine zatražen na uvid spis tog suda broj R-80/98.
4. Odgovore na apelaciju Općinski sud i Javno preduzeće za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica dostavili su 10. marta i 10. juna 2005. godine, a Općinski sud je dostavio na uvid predmetni sudski spis 26. septembra 2005. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda i Javnog preduzeća dostavljen je apelantu 6. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak pred bivšim Osnovnim i Višim sudom u Zenici
7. Apelant je bio vlasnik određenih nekretnina na području općine Zenice (kuća i zemljište), koje su eksproprirane radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta Rješenjem broj 11/2- 473-2/87 od 20. februara 1987. godine, koje je donijela Općina Zenica, Općinska komisija za urbanizam i komunalne poslove – Uprava za geodetsko-katastarske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: korisnik eksproprijacije). Apelant je sa korisnikom eksproprijacije postigao djelimičan sporazum o naknadi za eksproprirane nekretnine, o čemu je sačinjen Zapisnik broj 11/3- 473-2/87-1 od 20. aprila 1988. godine. Tada je odlučeno da se predmet proslijedi Osnovnom sudu, koji će utvrditi preostali dio naknade za eksproprirane nekretnine u dijelu koji se odnosi na građevinski objekt. Korisnik eksproprijacije je 27. aprila 1988. godine uputio prijedlog Osnovnom sudu, koji je registriran pod poslovnim brojem R-266/88. Osnovni sud je donio Rješenje broj R- 266/88 od 9. maja 1989. godine, kojim je utvrdio preostale novčane iznose, koje je korisnik eksproprijacije dužan isplatiti apelantu radi ekspropriranih građevinskih objekata (stambeni i pomoćni objekt). Iz navedenog je vidljivo da je nakon održanih deset rasprava, u vremenskom periodu od 12 mjeseci i 12 dana, donesena prvostepena odluka.
8. Viši sud je usvojio apelantovu žalbu, te donio Rješenje broj Gž-1256/89 od 22. septembra 1989. godine kojim je predmet vratio prvostepenom sudu da u nastavku postupka odluči o osnovanosti naknade za eksproprirane nekretnine preko iznosa utvrđenog prvostepenom odlukom, od tadašnjih 7.247.825 YU dinara. Iz rješenja Višeg suda vidljivo je da tokom prvostepenog postupka nije pravilno izvršeno vještačenje vještaka građevinske struke, u odnosu na dio koji se odnosi na rekonstrukciju ekspropriranog objekta.
9. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom predmet dobija novi broj R-573/89.
Apelantov punomoćnik je na raspravi održanoj 15. oktobra 1992. godine predložio da se predmetni postupak prekine na neodređeno vrijeme, s obzirom na ratno stanje u Bosni i Hercegovini. Osnovni sud je na ročištu dao apelantu nalog da posebnim podneskom predloži nastavak vanparničnog postupka kad se za to steknu uvjeti. Sud je donio Rješenje o prekidu postupka broj R-573/89 od 30. novembra 1994. godine.
Postupak pred Općinskim sudom u Zenici
10. Navedeni predmet je dobio novi broj, R-80/98. Apelant je podneskom od 20. marta 1998. godine tražio nastavak predmetnog postupka, navodeći da smatra da su se sada stekli uvjeti za rješavanje ove pravne stvari. Nakon toga apelant je podnescima od 8. juna i 3. jula 1998. godine i 17. februara 2003. godine, urgirao na zakazivanju rasprave u ovoj pravnoj stvari. Prva rasprava, nakon prijedloga kojim je tražen nastavak postupka, održana je 21. marta 2003. godine, kada je odlučeno da vještak građevinske struke izvrši novo vještačenje, te da se novčani iznos, za koji se utvrdi da ga treba isplatiti kao naknadu za eksproprirane nekretnine, izrazi u konvertibilnim markama. Vještak građevinske struke sačinio je nalaz koji je 4. augusta 2003. godine, predao u sudski spis. Sljedeća rasprava održana je 11. septembra 2003. godine, kada su stranke dale primjedbe na nalaz vještaka, nakon čega je odlučeno da se vještak izjasni na primjedbe sa rasprave. Vještak se izjasnio na primjedbe 30. septembra 2003. godine. Nakon toga rasprava je održana 2. oktobra 2003. godine, kada nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga, te je odlučeno da se odluka donese prema stanju u spisu. Apelant podnosi urgencije 2. juna i 12. septembra 2005. godine, navodeći da se odluka ne donosi u razumnom roku s obzirom da se radi o predmetu iz 1989. godine. Predmet zadužuje novi sudija, koji 29. marta 2005. godine zakazuje raspravu na kojoj je odlučeno da se rasprava u ovoj pravnoj stvari ima voditi iznova. Na navedenoj raspravi je odlučeno da vještak finansijske struke izvrši vještačenje. Sljedeća rasprava održana je 15. septembra 2005. godine, kada su dodatno utvrđena pitanja na koja treba dati odgovor vještak finansijske struke u svom nalazu. Vještak finansijske struke bi trebalo da u konvertibilnim markama utvrdi sve novčane iznose koji su ranije isplaćeni apelantu kao naknada za eksproprirane nekretnine, da bi zatim te iznose odbio od iznosa koji je utvrdio vještak građevinske struke u nalazu od 4. augusta 2003. godine, zatim obračunati zakonom predviđena umanjenja i zakonske zatezne kamate, kako bi se onda dobio konačan iznos koji treba isplatiti na ime naknade za eksproprirane nekretnine. Vještak je, također, trebalo da utvrdi ukupan novčani iznos koji je apelant tokom dosadašnjeg postupka uplatio na ime troškova vještačenja. Nalaz vještaka finansijske struke sačinjen je 19. septembra 2005. godine. Sljedeća rasprava u ovom predmetu zakazana je za 7. novembar 2005. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant naglašava da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, s obzirom da postupak traje već 16 godina. Apelant ističe da je sve vrijeme trajanja postupka plaćao troškove vještačenja. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da mu dodijeli novčani iznos od 4.000 eura na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
12. Općinski sud navodi da je rasprava u ovom predmetu bila zaključena 2. oktobra 2003. godine, s tim što sutkinja koja je tada bila zadužena sa predmetom nije napisala odluku. Novoimenovana sutkinja je počela sa radom 2. marta 2004. godine, kada je zadužila sve vanparnične predmete i 1/3 ostavinskih predmeta. Naglašava se da je 31. decembra 2003. godine u Općinskom sudu bilo nezavršenih 361 vanparničnih predmeta, a u toku 2004. godine primljeno je još 206 predmeta. Nezavršenih ostavinskih predmeta 31. decembra 2003. godine bilo je 1922, dok je u toku 2004. godine primljeno još 1293 predmeta. Ističe se da novoimenovana sutkinja objektivno nije mogla uzeti u rad sve zadužene predmete, niti se upoznati sa njihovim sadržajem. Osim toga, navodi se da apelant nije urgirao za okončanje postupka sutkinji koja je zadužena sa predmetom ili predsjedniku suda, te da bi se njegovoj urgenciji sigurno udovoljilo, s obzirom da se rad na predmetima u 2004. godini uglavnom vodio po urgencijama stranaka.
13. Javno preduzeće za prostorno planiranje i uređenje grada Zenica (čiji je pravni prednik bio korisnik eksproprijacije) navodi da je nesporno da se predmetni postupak vodi od 1987. godine. Međutim, navodi se da su vještačenja vještaka građevinske struke vršena na zahtjev apelanta, kao i da je korisnik eksproprijacije do sada isplatio apelantu sve utvrđene obaveze, pa i obaveze po rješenju prvostepenog suda koje je po žalbi ukinuto. Stoga, smatra se da dužina trajanja postupka u ovoj pravnoj stvari ne može biti dovedena u vezu sa postupcima korisnika eksproprijacije. Također se smatra da je predmetna apelacija nedopustiva - preuranjena, pa se predlaže da se odbaci.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03) „Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku“.
VI. Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
18. Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
19. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant prvenstveno poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer nije u mogućnosti da dođe do meritorne odluke u postupku koji se vodi radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine pred Općinskim sudom.
20. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski i, prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i ukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
21. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog predugog trajanja postupka (vidi, mutatis mutandis, Tome Mata protiv Portugala, broj 32082/98, ECHR 1999-IX). Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
22. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije je da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
23. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prihvata da je predmetna apelacija dopustiva.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da su mu povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]" Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
27. Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da se apelant žali na nedonošenje odluke u razumnom roku, u postupku utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine koja se rješava u vanparničnom postupku, prema pravilima Zakona o vanparničnom postupku čl. 146. do 153. („Službene novine Federacije BiH“ broj 2/98). Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga što ishod postupka treba biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, uvjet za primjenljivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U predmetnom slučaju radi se o postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, gdje sud treba da odredi visinu naknade u dijelu u kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik (apelant) nisu postigli sporazum. Dakle, radi se o: a) utvrđivanju građanskih prava i obaveza, s obzirom da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu odnosno građansko pravo apelanta i b) postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom da su apelant i korisnik eksproprijacije postigli samo djelimičan sporazum oko isplate naknade za eksproprirane nekretnine, dok o preostalom dijelu naknade odluku mora donijeti sud.
28. U konkretnom slučaju, pitanje preostalog dijela naknade za eksproprirane nekretnine može se riješiti samo u vanparničnom postupku, prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Prema tome, u ovom predmetu ne radi se o identičnoj situaciji kao u predmetu Ustavnog suda broj U 65/02, (vidi odluku Ustavnog suda od 26. septembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 43/03) gdje je Ustavni sud zauzeo stanovište da ostavinski postupak sam po sebi ne predstavlja spor o građanskim pravima i obavezama, te da se sporna pitanja koja se pojave u toku ostavinskog postupka mogu riješiti upućivanjem stranaka na parnični postupak koji će se provesti prema odredbama Zakona o parničnom postupku. Kao što je već rečeno, ovdje se radi o utvrđivanju preostalog dijela naknade za eksproprirane nekretnine, o čemu postoji spor, jer se apelant i korisnik eksproprijacije nisu u cijelosti sporazumjeli oko visine naknade, što se može riješiti samo prema odredbama Zakona o vanparničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju. Period koji se uzima u obzir
29. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir kod žalbe u pogledu dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok, mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
30. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 27. aprila 1988. godine kada je korisnik eksproprijacije podnio prijedlog Osnovnom sudu radi utvrđivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Međutim, period koji spada u nadležnost Ustavnog suda nije počeo tog datuma, već 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan i vodi se pred Općinskim sudom pod brojem R-80/98. Dakle, konstatuje se da predmetni postupak traje ukupno 17 godina i pet mjeseci, od kojih devet godina i deset mjeseci spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati.
Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
31. Stadij postupka, u kojem se nalazio apelantov predmet na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, je da je postupak bio prekinut Rješenjem Općinskog suda broj R- 573/89 od 30. novembra 1994. godine, s obzirom da je apelant prethodno predložio prekid postupka zbog ratnog stanja u Bosni i Hercegovini. Prije toga, u postupku pred bivšim Osnovnim sudom vještak građevinske struke je proveo vještačenje, saslušani su predloženi svjedoci i stranke u postupku.
Složenost predmeta
32. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta konkretnog spora, tj. dokaza koje sud treba izvesti, te procijeniti pravna pitanja koja treba riješiti. U konkretnom slučaju, spor se odnosi na utvrđivanje naknade za eksproprirane nekretnine, gdje treba objektivnim putem (stručnim vještačenjem) utvrditi vrijednost eksproprirane nekretnine, te prema tome odrediti visinu naknade koju korisnik eksproprijacije treba isplatiti bivšem vlasniku. Iako provođenje stručnih vještačenja usložnjava postupak, te iako se radi o složenom predmetu, ta činjenica, po mišljenju Ustavnog suda, ne opravdava nedonošenje meritorne odluke u ovako dugom vremenu.
Ponašanje podnosioca apelacije
33. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku zavisi od ponašanja strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85, od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem doprinio da se predmet ne završi u razumnom roku. Period koji će se ispitivati, jeste relevantni period od dana stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (14. decembar 1995. godine), koji traje devet godina i deset mjeseci. Kao što je već rečeno, stanje predmeta na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine bilo je da je postupak prekinut rješenjem suda, s tim da je apelant imao obavezu da posebnim podneskom traži nastavak postupka kada se za to steknu uvjeti. Apelant je 20. marta 1998. godine tražio nastavak postupka. Nakon toga, apelant je podnosio urgencije i tražio zakazivanje rasprave podnescima od 8. juna i 3. jula 1998. godine i 17. februara 2003. godine. Prva rasprava nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine održana je 21. marta 2003. godine, da bi zatim rasprave bile održane 11. septembra i 2. oktobra 2003. godine, kada je rasprava zaključena i odlučeno da se riješi prema stanju u spisu. Apelant podnosi urgencije i traži donošenje odluke podnescima od 2. juna i 12. septembra 2005. godine. Novoimenovana sutkinja zakazuje i održava rasprave 29. marta i 15. septembra 2005. godine, te sljedeću raspravu zakazuje za 11. novembar 2005. godine. Tokom postupka pred Općinskim sudom izvršili su vještačenje vještaci građevinske i finansijske struke. Apelant je platio troškove vještačenja i bio je prisutan na svim raspravama, lično ili preko punomoćnika.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje dovelo do neaktivnosti suda u periodu od prestanka ratnog stanja do 20. marta 1998. godine, s obzirom da u tom periodu apelant nije podnosio prijedlog za nastavak predmetnog postupka, na šta je bio obavezan po rješenju o prekidu postupka od 30. novembra 1994. godine. Dakle, apelant je kriv za neaktivnost suda u periodu od oko dvije godine.
36. Međutim, apelant po mišljenju Ustavnog suda ne snosi nikakvu krivicu za nedonošenje odluke u periodu od 20. marta 1998. godine do podnošenja apelacije, koji traje oko sedam godina. Apelant je, počevši od 20. marta 1998. godine, tražio nastavak postupka, podnosio urgencije, bio prisutan na svim raspravama, nije predlagao odlaganja i snosio je troškove vještačenja. Ovdje se naglašava da upravo stanje predmetnog spisa demantira navode iz odgovora na apelaciju da apelant nije urgirao na zakazivanju rasprave. Naime, u spisu se nalaze urgencije apelanta od 8. juna i 3. jula 1998. godine, 17. februara 2003. godine, te 2. juna i 12. septembra 2005. godine.
37. Ovdje se naglašava da Ustavni sud ne smatra ni da je ponašanje korisnika eksproprijacije doprinijelo da se ne donese odluka u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti navode korisnika eksproprijacije da je apelant predlagao vještačenje vještaka građevinske struke, iz čega bi se moglo zaključiti da je to razlog nedonošenja odluke u razumnom roku. Naime, pitanje pravilnog utvrđivanja vrijednosti ekspropriranih nekretnina, posebno u dijelu koji se odnosi na rekonstrukciju ekspropriranih objekata i povećanje njegovih vrijednosti, je od suštinske važnosti u ovom postupku, i ono se može riješiti jedino nakon što izvrši stručno vještačenje sudski vještak građevinske struke. Također, nije sporno ni da je korisnik eksproprijacije isplatio do sada utvrđene obaveze, međutim, postupak se i vodi radi utvrđivanja visine naknade koju treba isplatiti preko do sada utvrđenih obaveza korisnika eksproprijacije, te u tom pravcu treba donijeti konačnu odluku. Što se tiče prigovora u pogledu dopustivosti, Ustavni sud ih je obrazložio u prethodnom dijelu odluke.
Ponašanje suda
38. Ustavni sud će ispitati ponašanje Općinskog suda u periodu od 20. marta 1998. godine. Uzimajući u obzir stanje spisa na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je, nakon što je apelant podnio prijedlog za nastavak postupka, Općinski sud trebao zakazati raspravu i izvršiti novo vještačenje vještaka građevinske struke. Takvo vještačenje je bilo potrebno izvršiti imajući u vidu nove prilike u Bosni i Hercegovini (uvođenje nove valute, drugačiji odnosi na tržištu nekretnina i sl.). Nakon što se izvrši takvo vještačenje, Ustavni sud ne vidi razloge da se odluka o visini naknade, koju treba isplatiti za eksproprirane nekretnine, ne bi mogla donijeti, s obzirom da su prethodno saslušane stranke u postupku i predloženi svjedoci. Međutim, za poduzimanje takvih radnji apsolutno nije bilo potrebno čekati od 20. marta 1998. godine, što iznosi oko sedam godina. Posebno je nedopustivo da se nakon prijedloga za nastavak postupka, koji je podnesen 20. marta 1998. godine, prva rasprava zakaže 21. marta 2003. godine, što znači da je apelant morao čekati na zakazivanje rasprave pet godina.
39. Ustavni sud je cijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o vanparničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: «Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove konvencije». Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da obezbijedi svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizuje svoj pravni sistem tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku.
40. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine stav 29). Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Federacije BiH nisu preduzeli konkretne mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Općinskim sudom ali i drugim sudovima u Federaciji BiH.
41. Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da liše apelanta prava na sudsko odlučivanje u «razumnom roku». Osim toga, Ustavni sud naglašava da je cijenio okolnost da je apelant odgovoran za neaktivnosti suda u periodu od prestanka ratnog stanja do 20. marta 1998. godine, što iznosi period od oko dvije godine. Međutim, nasuprot toj činjenici stoji odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluke u periodu od 20. marta 1998. godine, što iznosi oko sedam godina. Dakle, Općinski sud je odgovoran za puno veći vremenski period u kojem nije donesena odluka, nego što je odgovoran apelant.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
43. Apelant traži da mu se dosudi iznos od 4.000 eura na ime naknade štete zbog toga što nije donesena meritorna odluka u razumnom roku. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
44. Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Apicella protiv Italije i devet drugih slučajeva protiv Italije (vidi presudu od 10. novembra 2004. godine), u kojem je utvrđen obrazac za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka. U navedenom predmetu, Evropski sud za ljudska prava je zaključio da, kao opća smjernica, podnosioci predstavke koji mogu da dokažu da je član 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen odlaganjima, treba da dobiju između 1.000 i 1.500 eura na ime nadoknade za svaku godinu trajanja postupka, bez obzira jesu li podnosioci predstavke dobili ili izgubili domaći postupak, ili je postignuto prijateljsko poravnanje. Ovaj iznos, međutim, može biti umanjen da bi se uzeo u obzir standard života u zemlji koja je u pitanju, kao i držanje podnosioca predstavke. Odšteta Evropskog suda za ljudska prava će, također, biti umanjena ako je podnosilac predstavke primio presudu domaćeg suda da je zahtjev „razumnog roka“ člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđen i ako je dobio nadoknadu, iako neodgovarajuću, od domaćih institucija. Ova osnovna rata treba biti uvećana na 2.000 eura ako se slučaj odnosi na pitanje koje zahtijeva posebnu ažurnost.
45. Ustavni sud smatra da, prilikom utvrđivanja obrasca za izračunavanje nadoknade na ime nematerijalne štete u slučajevima dužine postupka u Bosni i Hercegovini, standard života i ekonomske prilike treba posmatrati kroz parametar ukupnog nacionalnog dohotka (GDP-Gross Domestic Product ili vrijednost svih konačnih roba i usluga proizvedenih u zemlji tokom godine podijeljena sa prosječnom populacijom za istu godinu). U navedenom predmetu Evropskog suda za ljudska prava slučaj se odnosio na Italiju, u kojoj je za 2004. godinu GDP iznosio 29.014 američkih dolara, dok je za Bosnu i Hercegovinu iznosio 2.125 američkih dolara, dakle, oko 13 puta manje (izvor: http://en.wikipedia.org). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantima u Bosni i Hercegovini, u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti za to, kao nadoknadu na ime nematerijalne štete, treba isplatiti iznos od približno 150 konvertibilnih maraka za svaku godinu za koju su domaći sudovi odlagali donošenje odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
46. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je već naveo da se ne radi o predmetu koji zahtijeva posebnu hitnost, te bi apelantu za svaku godinu odlaganja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od po približno 150 konvertibilnih maraka. Ustavni sud smatra da je apelant doprinio odlaganju u periodu od stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine do 20. marta 1998. godine, pa mu tek od tog datuma pripada naknada, što znači da period odlaganja donošenja odluke za koji apelant ima pravo naknade iznosi približno sedam godina. Dakle, ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke iznosi 1.050 konvertibilnih maraka. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Federacija Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da teškoće u organizaciji sudskog sistema u državi nisu bile takve prirode da liše apelanta prava na sudsko odlučivanje u «razumnom roku». Osim toga, postoji odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluke u periodu od oko sedam godina, što predstavlja kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić