Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-963/04 (F. S.)

Odluka donesena 17. 11. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-963/04

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 11. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 963/04, rješavajući apelaciju Farida Sadikovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 17. novembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Farida Sadikovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1262/03 od 21. juna 2004. godine, u dijelu osporene presude kojom se tužba odbija.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Farida Sadikovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1262/03 od 21. juna 2004. godine, u dijelu osporene presude kojom se tužba uvažava i vraća na ponovni postupak, jer je preuranjena.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Farid Sadiković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 8. novembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1262/03 od 21. jula 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. novembra 2004. godine, 27. decembra 2004. godine i 6. januara 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Ministarstva odbrane Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), zatraženo je 4. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 15. februara 2005. godine, a Ministarstvo odbrane 10. juna 2005. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Ministarstva odbrane su 23. juna 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je podnio zahtjev Upravi za odbranu Novi grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za odbranu) da mu se pravilno i zakonito utvrdi vrijeme provedeno u Armiji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH). Osim toga, apelant je tražio i da mu se izvrši obračun i isplata vojničkih plaća za navedeni period, utvrdi invaliditet koji je nastao učešćem u vojsci, omogući penzionisanje po tom osnovu i, najzad, isplati naknada štete nastala po osnovu bolesti zbog učešća u ratu.

7. U ponovljenom postupku Uprava za odbranu donijela je Zaključak broj 20-4-12-05-1- 167/00 od 7. maja 2002. godine, kojim je odbačen apelantov zahtjev za priznavanje statusa pripadnika Armije BiH, zbog nenadležnosti.

8. Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane broj 03-11-1-441-1/00 od 10. jula 2002. godine uvažena je apelantova žalba, poništen je navedeni zaključak i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. Uprava za odbranu donijela je novi Zaključak broj 20-4-12-05-1-167/00 od 21. augusta 2002. godine, kojim je odbačen apelantov podnesak zbog formalnog nedostatka.

10. Ministarstvo odbrane je Rješenjem broj 03-11-1-441-1/00 od 19. februara 2003. godine apelantovu žalbu uvažilo i poništilo Zaključak Uprave za odbranu broj 20-4-12-05-1-167/00 od 21. augusta 2002. godine, te utvrdilo da je apelant bio pripadnik Armije BiH u vremenu od 17. novembra 1993. godine do 19. jula 1995. godine. Dalje, Ministarstvo odbrane je tačkom 3. navedenog rješenja dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na obračun i isplatu vojničkih plaća odbacio kao preuranjen, tačkom 4. dio proširenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje invaliditeta i omogućavanje penzionisanja odbacio zbog nenadležnosti i, najzad, tačkom 5. navedenog rješenja dio proširenog apelantovog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade štete odbio kao neosnovan.

11. Apelant je protiv Rješenja Ministarstva odbrane broj 03-11-1-441-1/00 od 19. februara 2003. godine podnio tužbu, pa je Vrhovni sud Presudom broj U-1262/03 od 21. juna 2004. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu djelimično uvažio i osporeno rješenje u pogledu tač. 3, 4. i 5. dispozitiva rješenja poništio, dok je u preostalom djelu (tač. 1. i 2. dispozitiva navedene presude) tužbu odbio.

12. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je naveo da je dio tužbe koji se odnosi na utvrđivanje vremena koje je apelant proveo u Armiji BiH odbio jer je zaključio da je nadležno Ministarstvo odbrane pravilno utvrdilo vrijeme koje je apelant proveo u Armiji BiH koje je trajalo od 17. novembra 1993. godine do 19. jula 1995. godine, što je upisano u vojno-evidencionu dokumentaciju nadležnog Odjela za odbranu. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je i period koji je apelant proveo na bolovanju do 19. jula 1995. godine također uračunat u vrijeme provedeno u Armiji BiH. Konačno, Vrhovni sud je donio takvu presudu jer je utvrdio da je tuženo Ministarstvo odbrane pravilno odlučilo kada je apelantovu pripadnost Armiji BiH utvrdilo zaključno sa prestankom bolovanja, tj. sa 19. julom 1995. godine, budući da se poslije tog roka apelant nije javljao u jedinicu. Nadležni upravni organi su, navodi se u presudi Vrhovnog suda, pravilno utvrdili vrijeme apelantovog učešća u Armiji BiH na bazi dostupne dokumentacije, utvrđenih činjenica i provedenih dokaza, s obzirom da je sam apelant u toku prvostepenog postupka, odbio da se izjasni od kada on smatra da je bio angažovan u Armiji BiH. Konačno, u pogledu preostalih apelantovih zahtjeva Vrhovni sud je obavezao Ministarstvo odbrane da obračuna pripadajuću plaću za vrijeme provedeno u Armiji BiH, a u pogledu utvrđivanja invalidnosti i naknade štete da se apelantovi zahtjevi proslijede nadležnim organima na ponovno rješavanje.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem dijelu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

14. Apelant navodi da je bio pripadnik Armije BiH i da je podnio zahtjev da mu se u vojni staž upiše i period od 17. novembra 1993. godine do dana potpisivanja rješenja o prestanku službe, računajući i period od 25. maja 1995. godine do 19. jula 1995. godine, koje je proveo na bolovanju. Njegova apelacija se odnosi, kako na priznavanje dužeg perioda ratnog staža nego što je utvrđeno rješenjem nadležnog organa, tako i na ostale zahtjeve koje je istakao u dopunjenom zahtjevu od 16. aprila 2002. godine podnesenom Upravi za odbranu. Ti zahtjevi se tiču obračuna i isplate vojničkih plaća, utvrđivanje invaliditeta od nadležnog organa kao osnove za penzionisanje i, konačno, isplatu naknade štete izazvane bolešću koja je nastala u ratu. Apelant vidi povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u činjenici da je Presudom Vrhovnog suda broj U-1262/03 od 21. jula 2004. godine, kako se navodi u apelaciji, «nastavljeno daljnje kršenje i uskraćivanje njegovih ustavnih prava».

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju koji je dostavio Vrhovni sud navodi se da osporenom presudom nisu prekršenai apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, pa apelaciju treba, kao neosnovanu, odbiti.

16. U odgovoru koje je dostavilo Ministarstvo odbrane se navodi da apelant nije aktivno vojno lice, nego lice koje podliježe vojnoj obavezi kao pripadnik rezervnog sastava. U skladu s tim, prema važećem Zakonu o službi u Armiji BiH, njemu je i utvrđen staž proveden u vojnoj jedinici na temelju vojne evidencije. Tek kad je apelant precizirao svoj zahtjev moglo se o njemu meritorno odlučiti. Do propusta u utvrđivanju datuma prestanka vojne službe došlo je jer je apelant prekomandovan i odobreno mu je bolovanje, a sam nije obavijestio nadležnog starješinu o tim činjenicama.

17. Što se tiče apelantovog zahtjeva za isplatu plaće za vrijeme vojnog angažovanja, Ministarstvo odbrane je Rješenjem broj 03-11-1-441-5/00 od 8. oktobra 2004. godine utvrdilo apelantu pravo na plaću za svaki mjesec proveden u Armiji BiH za period od 17. novembra 1993. godine do 19. jula 1995. godine.

18. U odgovoru na apelaciju se dalje navodi da je Federalno ministarstvo odbrane također, kao drugostepeni organ, a u izvršenju ostalih dijelova osporene presude, aktom broj 03-11-1-443-3/00 od 7. oktobra 2004. godine, proslijedilo dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete Općinskom sudu u Sarajevu, a aktom broj 03-11-1-441-2/00 od 7. oktobra 2004. godine dio zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ratnog vojnog invaliditeta i prava koja iz toga proizlaze na rješavanje Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i branitelja, kao nadležnom organu, o čemu je apelant blagovremeno obaviješten.

V. Relevantni propisi

19. U Uredbi sa zakonskom snagom o službi u Armiji RBiH («Službeni list RBiH» broj 11/92, 6/93, 8/93, 17/93, 1/94, 13/94, 14/94, 16/94, 33/94, 4/95 i 20/95) relevantne odredbe glase: «Član 17.

Regruti i lica u rezervnom sastavu stupaju u službu u Armiji na osnovu akta o upućivanju u Armiji.

Lica iz stava 1. ovog člana upućuju se u Armiju pod uvjetima i na način određen propisom kojim se uređuje vojna obaveza i propisima donesenim na osnovu ove uredbe.

Član 93.

Akt o razrješenju od službe lica za koje je donesen akt o prestanku službe u Armiji donosi pretpostavljeni starješina na položaju komandanta puka-brigade ili na višem položaju.»

20. U Uredbi sa zakonskom snagom o vojnoj obavezi («Službeni list RBiH» broj 11/92, 12/93, 17/93, 1/94, 13/94, 4/95 i 37/95) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Vojnoj obavezi podliježu u miru i ratu svi građani Republike Bosne i Hercegovine koji imaju opću radnu sposobnost, uz uvjete propisane ovom uredbom. (......)

Član 43.

Obaveza služenja u rezervnom sastavu oružanih snaga izvršava se sudjelovanjem obveznika (.....) u ratu ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ili druge opasnosti za zemlju - stupanjem u oružane snage i izvršavanjem određenih vojnih dužnosti.

21. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 80/00) «Član 30.

O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici. Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava). Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava».

VI. Dopustivost

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena».

23. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

24. U pogledu apelantovog zahtjeva za isplatu plaće za vrijeme vojnog angažovanja, Vrhovni sud je utvrdio da je taj dio apelantovog zahtjeva preuranjen, jer nadležni organ treba da na osnovu pravilno utvrđenog vremena provedenog u Armiji BiH obračuna plaću, uzimajući u obzir zakonski okvir na bazi kojeg se i inače utvrđuje plaća za sve pripadnike Armije BiH.

25. Vrhovni sud je utvrdio da je za pitanje utvrđivanja eventualne apelantove invalidnosti, nastale kao posljedica angažovanja u Armiji BiH, nadležno Federalno ministarstvo za pitanja boraca i branitelja, pa je naložio da se taj dio predmeta proslijedi tom organu na ponovni postupak.

26. I konačno, Federalno ministarstvo odbrane je također, kao drugostepeni organ, a u izvršenju ostalih dijelova osporene presude, aktom broj 03-11-1-443-3/00 od 7. oktobra 2004. godine proslijedilo dio apelantovog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete nastale zbog ratnih dejstava Općinskom sudu u Sarajevu.

27. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije koji se odnosi na obračun apelantove plaće, utvrđivanje invalidnosti i naknade štete je u toku pred Ministarstvom odbrane, Federalnim ministarstvom za pitanja boraca i branitelja i, konačno, pred Općinskim sudom u Sarajevu, pa slijedi da je ovaj dio apelacije preuranjen.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U- 1262/03 od 21. jula 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da dio apelacije koji se osporavaju tač. 1. i 2. dispozitiva osporene presude, a koji se odnose na utvrđivanje staža provedenog u Armiji BiH, ispunjava uvjete iz navedenih članova u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

33. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravičan postupak

34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»

35. Član 6. Evropske konvencije glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

36. Apelant se žali zbog toga što je osporena presuda Vrhovnog suda donesena navodno na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.

37. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).

38. Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

39. Iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije bio aktivno vojno lice koje je u službu u Armiji BiH stupilo na temelju akta o prijemu u aktivnu vojnu službu ili ugovora o prijemu u službu ili zasnivanja radnog odnosa. On je stupio u službu Armije BiH na temelju odredaba člana 17. Zakona o službi u Armiji BiH kao lice koje podliježe vojnoj obavezi u miru i ratu, a koja se, između ostalog, sastoji od obaveze služenja u rezervnom sastavu u ratu ili u slučaju neposredne ratne opasnosti. Apelant je smatrao da nije zakonito i pravilno utvrđeno vrijeme koje je proveo u službi u Armiji BiH, s obzirom da mu bolovanje, koje je izazvano pogoršanjem zdravstvenog stanja, nije uračunato u vrijeme provedeno u Armiji BiH. Međutim, iz dokumentacije spisa predmeta je nesporno da je o tim okolnostima apelantu izdata vojna knjižica u kojoj mu je evidentiran period proveden u vojnoj službi do 19. jula 1995. godine, uključujući i period koji je proveo na bolovanju. Pošto je apelant od 25. maja 1995. godine do 19. jula 1995. proveo na bolovanju, propustio je da i taj period unese u evidenciju, što je naknadno ispravio nadležni organ i time udovoljio njegovom prvobitnom zahtjevu. Naime, prema dokumentaciji i navodima iz spisa apelant je propustio da sam prijavi datum prestanka bolovanja odnosno datum prestanka vojne službe, pa su taj datum nadležni organi službeno utvrdili na osnovu dostupnih činjenica i dokaza.

40. Vrhovni sud je osporenom presudom utvrdio da je pravilan zaključak Ministarstva odbrane da je apelant stupio u Armiju BiH 17. marta 1993. godine i da je bio njen pripadnik do 19. jula 1995. godine, čime mu je vrijeme od otvaranja do zaključenja bolovanja u cijelosti priznato kao vrijeme provedeno u Armiji BiH. Prema tome, pripadnost Armiji BiH poklapa se sa momentom zaključenja bolovanja, bez obzira što je apelant smatrao da je on duže bio pripadnik Armije BiH. Osporenom presudom Vrhovni sud je utvrdio da mu konačnim upravnim rješenjem nije povrijeđeno materijalno pravo niti je nadležno Ministarstvo pogrešno i nepotpuno utvrdilo činjenično stanje u vezi sa apelantovim zahtjevom za priznavanje ratnog staža, jer nije postojala zakonska osnova za drugačije utvrđivanje apelantove pripadnosti oružanim snagama. Dakle, apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak time što je Vrhovni sud donio presudu kojom potvrđuje priznavanje u radni staž period od 17. novembra 1993. godine do 19 jula 1995. godine ne mogu se prihvatiti kao osnovani, jer su zasnovani na činjenicama, dokazima i dokumentaciji iz spisa i primjeni odgovarajućih materijalno-pravnih propisa. Apelant nije ponudio nikakve dokaze da mu je osporena presuda povrijedila pravo na pravično suđenje zbog navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti da je osporena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je osporenu presudu donio u nejavnoj sjednici jer nije našao da postoji potreba, s obzirom na složenost postupka i stanje u spisu, da se u predmetnom sporu održi usmena rasprava u smislu člana 33. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, a sam apelant nije zahtijevao održavanje rasprave (vidi Odluku Ustavnog suda broj A 417/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 20). Konačno, na toj sjednici Vrhovni sud je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta, razmatrajući utvrđeno činjenično stanje, procesna i pravna pitanja. U postupku su prikupljeni svi relevantni dokazi, sud je protumačio i primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Najzad, apelantovi prigovori koji se odnose na obračun plaće za vrijeme provedeno u Armiji BiH, nastalu invalidnost odnosno naknadu štete su preuranjeni jer je dio rješenja Ministarstva odbrane, kojim je odlučeno o tim apelantovim zahtjevima poništen i upućen nadležnom organu odnosno Općinskom sudu u Sarajevu na meritorno odlučivanje.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.»

44. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”

45. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, je opće prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Sva tri navedena pravila su povezana, a drugo i treće pravilo odnose se na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-A, strana 29, stav 51).

46. Iz činjenica konkretnog predmeta slijedi da se ovaj spor odnosi na apelantovo pravo da se ispravno utvrdi dužina vremena koje je on proveo u Armiji BiH, od čega zavisi utvrđivanje visine njegove plaće, pa je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv. U konkretnom slučaju, primjenljivo je drugo pravilo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

47. Ustavni sud mora, kao sljedeće, ispitati je li utvrđivanje vremena provedenog u Armiji BiH, koje je uticalo na apelantova imovinska prava na način kako je to rezultiralo osporenom presudom Vrhovnog suda, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je lišavanje imovine (a) predviđeno zakonom (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

48. Osporena presuda Vrhovnog suda temelji se na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji RBiH i Uredbe sa zakonskom snagom o vojnoj obavezi. Ovim aktima je regulirano i koji krug lica je obuhvaćen vojnom obavezom, kao i način pod kojim uvjetima se stupa i kad prestaje članstvo u Oružanim snagama. Kao lice koje je imalo status lica u rezervnom sastavu, apelant je u Armiju BiH stupio 17. novembra 1993. godine sve do 23. maja 1995. godine. Od ovog perioda je bio na bolovanju do 19. jula 1995. godine. Prema tome, period koji je utvrđen spornim rješenjem Ministarstva odbrane i potvrđen presudom Vrhovnog suda proizišao je iz pravilne primjene materijalno-pravnih propisa iz konkretne oblasti, kao i tačno i potpuno utvrđenih činjenica konkretnog predmeta. Pri tom je vrijeme koje je apelant proveo u Armiji BiH utvrđeno u zakonom predviđenom upravnom postupku.

49. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Vrhovnog suda vodilo dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Naime, mora postojati «pravičan odnos» između zahtjeva interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a to neće biti slučaj ako apelant mora nositi «lični i neumjeren teret» (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986, sup. cit. paragraf 46&50). Ustavni sud konstatuje kako okolnosti slučaja ukazuju da u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjereno obiman teret niti je osporenom odlukom Vrhovnog suda narušen javni interes koji nalaže da se, radi pravne sigurnosti i ostvarenja principa ravnopravnosti svih pojedinaca pred zakonom, a u skladu sa pravilima izraženim u temeljnim zakonskim aktima kojim se u cijelosti regulira način priznavanja učešća pojedinca u Armiji BiH, razriješi svako sporno pitanje i pravo utvrdi na zakonit način. U tom smislu, Vrhovni sud je osporenom odlukom slijedio i zahtjeve javnog interesa u konkretnom postupku.

50. U pogledu apelantovih navoda da Vrhovni sud nije pravilno utvrdio činjenice u toku dokaznog postupka i nije proveo sve predložene dokaze, Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica. Isto tako, Ustavni sud nije nadležan da ispituje način na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Ne postoje naznake da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenio relevantno pravo i da je povrijedio apelantovo ustavno pravo na imovinu.

51. Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

53. Nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine činjenicom da je Vrhovni sud utvrdio da apelantu prema važećim zakonskim propisima pripada naknada za ratni staž koji treba da utvrdi nadležni organ u propisanoj zakonskoj proceduri.

54. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-963/04 (F. S.) | Sudska praksa | Aktio