Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-64/00 (M. M.)
Odluka donesena 26. 09. 2003.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Ćazim Sadiković, David Feldman, Didier Maus
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-64/00
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 09. 2003.
Tekst odluke
USTAVNI SUD
BOSNE I HERCEGOVINE
NACRT RJEŠENJA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine Sarajevo Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, zamjenici predsjednika prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Hatidža Hadžiosmananović, prof. dr. Didier Maus, prof dr. David Feldman i Valerija Galić, na sjednici održanoj 26. septembra 2003. godine, u predmetu broj AP 64/00, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. člana 12. stav 3. tačka 3. i člana 54. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 24/99, 26/01 i 6/02), donio je
RJEŠENJE
Ne stavlja se na listu predmeta za odlučivanje apelacija M. M., iz Sarajeva, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-327/00 od 14. juna 2000. godine, rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-4/01 od 17.
maja 2001. godine i rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, matični broj 02/1-7005762752 od 9.
februara 2000. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. M. M. (u daljem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 6. decembra 2000. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-327/00 od 14. juna 2000. godine i rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-4/01 od 17. maja 2001. godine, te rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Bosne i Hercegovine, matični broj 02/1-7005762752, od 09. februara 2000. godine, u upravnoj stvari ostvarivanja prava na starosnu penziju.
4. Apelant je, nakon okončanja upravnog postupka vođenog radi ostvarivanja prava na starosnu penziju pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine koji je okončan presudom broj 327/00 od 14. juna 2000. godine.
Na navedenu presudu apelant je, 1. februara 2001. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine koji je odbačen kao nedopušten rješenjem broj Uvl-4/01 od 17. maja 2001. godine.
2. Razmatrajući dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 11. stav 3. i člana 12. stav 3. tacka 3. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.».
3. Član 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio». Član 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«(...)
3. Na listu predmeta ... neće se staviti apelacija ako postoji koji od ovih slučajeva: (...)
(3). ako je protekao rok za podnosenje.
(...).
5. U konkretnom slučaju, konačnom sudskom odlukom u okviru značenja člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda BiH, treba smatrati presudu Vrhovnog suda Federacije BiH, broj 327/00 od 14. juna 2000. godine, s obzirom da zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje navedene presude Vrhovnog suda Federacije BiH nije dozvoljen temeljem člana 49. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 2/98 i 8/00), u vezi sa članom 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima, odnosno iz razloga što se u konkretnom predmetu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ne može smatrati efektivnim pravnim lijekom jer je prema pozitivnim zakonskim propisima nedozvoljen. Stoga, rok od 60 dana, predviđen članom 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, treba računati počev od dana prijema presude Vrhovnog suda Federacije BiH, broj U-327/00 od 14. juna 2000. godine, a ne od dana prijema rješenja Vrhovnog suda Federacije, broj Uvl-4/01 od 17. maja 2001. godine.
6. Neposredno, putem Službe Vrhovnog suda Federacije BiH, 17. juna 2002. godine, utvrđeno je da je apelant primio presudu broj U-327/00 22. jula 2000. godine, a rješenje broj Uvl-4/01 od 17. maja 2001. godine 9. juna 2001. godine. Prema stanovištu Ustavnog suda, zauzetom u predmetu broj U 15/01, u pogledu iscrpljenosti pravnih lijekova u smislu člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, pravilo o iscrpljivanju pravnih lijekova zahtijeva da se iscrpe samo oni pravni lijekovi koji su efektivni, a rok od 60 dana od dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu se računa od dana kada je apelant primio konačnu odluku po zadnjem pravnom lijeku. Međutim, kada je pravni lijek proglašen nedozvoljenim, jer zakonski uvjeti za ulaganje zahtjeva za sudsku zaštitu protiv presude Vrhovnog suda Federacije nisu ispunjeni – ispoštovani, ovakav pravni lijek se ne može smatrati efektivnim i odluka kojom je on odbačen se ne može uzeti za polaznu tačku roka od 60 dana iz člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
7. Imajući u vidu odredbe člana 12. stav 3. tačka 3. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima se ne stavljaju na listu predmeta za odlučivanje apelacije koje nisu podnesene u propisanom roku od 60 dana, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
AP 64/00 26. septembra 2003.
Sarajevo Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić