Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-341/04 (S.S.)
Odluka donesena 23. 03. 2005.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-341/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 23. marta 2005. godine, u predmetu broj AP-341/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tač. 1. i 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S., podnesena protiv odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/99/2197 od 3. novembra 2004. godine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. S., podnesena protiv obavijesti Federalnog ministarstva odbrane, broj 04-34-27-1278/04 od 14. aprila 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.
OBRAZLOŽENJE
1. S. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je, 2. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) sa zahtjevom da Ustavni sud donese odluku o priznavanju prava na vojnu penziju i obeštećenje za vrijeme provedeno u Armiji BiH. Apelant je, 27. aprila 2004. godine, ponovo podnio apelaciju iste sadržine. On je takođe, 24. juna 2004. godine, podnio apelaciju protiv obavijesti Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 04-34-27-1278/04 od 14. aprila 2004. godine. I najzad, apelant je, 22. decembra 2004. godine, podnio apelaciju protiv odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/99/2197 od 3. novembra 2004. godine.
2. U navedenoj obavijesti, koju je Ministarstvo uputilo apelantu, se navodi da u skladu sa Uredbom o povoljnijim uvjetima za sticanje prava na starosnu mirovinu vojnih osiguranika vojske Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 18/04», u daljnjem tekstu: Uredba) nije moguće udovoljiti apelantovom zahtjevu za ostvarenje prava na vojnu penziju.
3. U navedenoj odluci Doma odlučeno je o apelantovom zahtjevu za kompenzaciju zbog otuđenih stvari i devastiranog stana, njegovim žalbenim navodima u vezi rada i otpremnine i najzad zahtjevu za naknadu «moralne i materijalne štete».
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. tač. 1. i 17. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tač. 1. i 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
1. Sud nije nadležan za odlučivanje;».
17. apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu.»
2. U pogledu odluka Doma, Ustavni sud naglašava, da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, pa treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju. Iz ovog proizilazi da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dom je uspostavljen Aneksom VI Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava. Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda ima za osnov član VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, koji mu omogućava jurisdikciju s obzirom na «odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini». Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept «sud u Bosni i Hercegovini» ne samo u članu VI/3. (b), već i u članu VI/3. (c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava Bosne i Hercegovine odnose se na nadležnost Ustavnog suda u pogledu pitanja koja mu je proslijedio «bilo koji sud u Bosni i Hercegovini», a odnose se na to da li je zakon, od čije valjanosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom bude uključen među ove institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu na preliminarna razmatranja.
3. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje mora biti da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štaviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud i Dom treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova. ( vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj U-7/98 od 26. februara 1999. godine). Stoga, slijedi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje u predmetnom slučaju.
4. U osporenoj obavjesti navedeno je da se Ministarstvo, rješavajući o zahtjevu apelanta, pozvalo na Uredbu. U članu 5. izmjena i dopuna Uredbe se navodi «na sva pitanja koja nisu regulisana ovom uredbom primjenjivat će se odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju» «Službene novine Federacije BiH», br. 29/98, 49/00, 32/01). U članu 7. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju izričito stoji da se sticanje, korištenje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruje u skladu sa propisima o upravnom postupku. Međutim, apelant nije koristio nikakve pravne lijekove radi ostvarenja prava na vojnu penziju.
5. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tač. 1. i 17. Poslovnika Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, odnosno ako apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
6. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić