Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-532/04 (ERONET pokretne komunikacije d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 23. 07. 2004.
- Protek roka
Sastav suda
Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković
Citirani propisi
- Zakon o privrednim društvima · čl. 375
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o privrednim društvima
- Zakon o dopunama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o izmjenama Zakona o privrednim društvima
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Poslovnik Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-532/04
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 07. 2004.
Tekst odluke
Ustavni je sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici prof. dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i suci Hatidža Hadžiosmanović i Jovo Rosić, na sjednici održanoj, 23. srpnja 2004. godine, u predmetu broj AP-532/04, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3, članka 16. stavak 2. točka 4. i članka 59. stavak 2. točka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija ERONET pokretne komunikacije d.o.o. Mostar i B. K. iz Čapljine, podnesena protiv presuda: Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine i Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje.
OBRAZLOŽENJE
1. ERONET pokretne komunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem dijelu teksta: ERONET d.o.o. Mostar) zastupan po A. G. i B. K. iz Čapljine (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 18. lipnja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda: Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine i Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine. Apelanti su tražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru, kojom bi odložio izvršenje rješenja Kantonalnog suda Odžak broj PKŽ-2/04 od 28. travnja 2004. godine.
2. Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
3. Općinsko javno tužiteljstvo Odžak podnijelo je, 18. siječnja 2002. godine, optužni prijedlog Općinskom sudu Odžak, protiv apelanata tj. ERONET d.o.o. Mostar, kao pravne osobe, i B. K. kao odgovorne osobe. U optužnom prijedlogu navodi se da su apelanti počinili privredni prijestup iz članka 375. stavak 1. točka 4. Zakona o gospodarskim društvima, koji je kažnjiv po čl. 375. i 376. Zakona o gospodarskim društvima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03).
4. Apelanti su, 25. ožujka 2002. godine, prigovorili na mjesnu nenadležnost Općinskog suda Odžak, smatrajući da je Općinski sud I Mostar nadležan da vodi postupak u ovom predmetu. Nakon prigovora apelanata, Općinski je sud Odžak donio rješenje broj PK-1/02 od 2. svibnja 2002. godine, kojim se oglasio mjesno nenadležnim za vođenje postupka u ovom predmetu. Općinsko javno tužiteljstvo je, 30. svibnja 2002. godine, podnijelo žalbu protiv navedenog rješenja Općinskog suda Odžak. Rješavajući po navedenoj žalbi, Županijski je sud Odžak donio rješenje broj PKŽ-2/02 od 11. srpnja 2002. godine, kojim je odredio da je Općinski sud Odžak nadležan za vođenje postupka po privrednom prijestupu protiv ERONET d.o.o. Mostar, kao pravne osobe, i B. K. kao odgovorne osobe.
5. Općinski je sud Odžak donio presudu broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine, kojom je apelante oglasio odgovornim da su počinili privredni prijestup iz članka 7. stavak 3. Zakona o gospodarskim društvima, koji je kažnjiv po članku 375. stavak 1. točka 1. i članku 376 istog zakona. Navedenom presudom, izrečena je novčana kazna ERONET-u d.o.o. Mostar u iznosu od 30.000 KM, dok je B. K. izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000 KM.
6. Nakon žalbe apelanata, Županijski je sud Odžak donio presudu broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine kojom je preinačino prvostupanjsku presudu Općinskog suda Odžak, u dijelu koji se odnosi na visinu izrečene novčane kazne. Navedenom presudom Županijskog suda Odžak, izrečena je novčana kazna ERONET-u d.o.o. Mostar u iznosu od 24.000 KM, dok je B. K. izrečena novčana kazna u iznosu od 2.000 KM.
7. Apelanti su, 24. studenog 2003. godine, podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka Općinskom sudu Odžak. Rješavajući po prijedlogu za ponavljanje postupka, Općinski je sud Odžak donio rješenje, broj PK-1/02 od 20. siječnja 2004. godine, kojim je odbacio prijedlog apelanata za obnovu postupka, koji je završen pravomoćnom presudom tog suda broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine.
8. Na navedeno rješenje Općinskog suda Odžak, apelanti su, 28. siječnja 2004. godine, uložili žalbu Županijskom sudu Odžak. Županijski je sud Odžak donio rješenje broj PKŽ-2/04 od 28. travnja 2004. godine kojim je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.
9. Nakon toga, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu. Apelacija je podnesena protiv presuda: Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine i Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine. Apelanti smatraju da je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pristup sudu iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem dijelu teksta: Europska konvencija).
10. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 15. stavak 3. i članka 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Članak 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
Članak 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
4. protekao rok za podnošenje apelacije;».
11. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u ovom slučaju, tj. da li su apelanti iscrpili sve efektivne pravne lijekove i podnijeli apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
12. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. svibnja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
13. U odnosu na zahtjev za iscrpljivanjem svih pravnih lijekova i respektovanje roka za podnošenje apelacije od 60 dana nakon konačnog odlučenja, slijedi da samo efektivni i adekvatni pravni lijekovi moraju da se iscrpe. Iz prakse organa Europske konvencije slijedi da zahtjevi za ponavljenje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju efektivne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i ne rezultiraju ponovnim otvaranjem postupka (vidi odluku bivše Europske komisije za ljudska prava, G. v. the Federal Republic of Germany, aplikacija broj E 10431/83, od 16. prosinca 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 35). Samim tim, ovi zahtjevi ne zaustavljaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu, propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Navedeni stav, Ustavni je sud zauzeo u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-49/03 od 17. ožujka 2004. godine.
14. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, a prije svega procesnih prava, kakva su ona iz članka 6. Europske konvencije, ne može garantovati u postupcima u kojima apelanti koriste neefektivne pravne lijekove, jer ovi postupci efektivno ne rješavaju pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi navedenog, Ustavni sud se poziva na stav bivše Europske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. svibnja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Europska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se članak 6. Europske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne. Ustavni sud bi zauzeo drugačiji stav da je prihvaćen zahtjev za ponavljanje postupka. U tom slučaju, apelant bi imao pravo na ponovno odlučenje o njegovom zahtjevu uz garanciju svih standarda članka 6. Europske konvencije. Navedeni stav, Ustavni je sud zauzeo u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-
94/04 od 18. ožujka 2004. godine. Ustavni sud primjećuje da konkretni slučaj nije obnovljen, tj. nije dozvoljeno ponavljanje postupka za učinjeni privredni prijestup, za koji su apelanti proglašeni odgovornim pravomoćnom presudom Općinskog suda Odžak.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da su apelanti podnijeli apelaciju na presude: Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine i Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 15. srpnja 2003. godine, smatrajući da je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelanti nisu naveli da apelaciju podnose na odluke povodom njihovog zahtjeva za obnovu postupka. Odluke kojima je riješeno o zahtjevu apelanata za ponavljanje postupka su rješenje Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 20. siječnja 2004. godine i rješenje Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine.
16. Dovodeći u vezu ovu činjenicu sa toč. 13. i 14. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev za ponavljanje postupka neefektivan pravni lijek, jer nije rezultirao ponovnim otvaranjem postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ne garantuje ustavnu zaštitu u takvim postupcima, s jedne strane, dok odlučenja donesena po takvim pravnim lijekovima ne prekidaju rok od 60 dana za podnošenje apelacije.
17. Ostaje još da se utvrdi koji je konačni pravni lijek u konkretnom slučaju i da li su apelanti ispoštovali rok od 60 dana, propisan člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju konačnu odluku predstavlja presuda Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine, obzirom da je tom odlukom riješeno o žalbi apelanata na prvostupanjsku presudu, kojom su apelanti proglašeni odgovornim za učinjeni privredni prijestup, te im je ujedno izrečena i novčana kazna.
19. Zakon o kaznenom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 35/03) koji je na snazi od 1. kolovoza 2003. godine, ne predviđa mogućnost izjavljivanja bilo kakvog efektivnog pravnog lijeka na odluke sudova koje su donesene u drugostupanjskom kaznenom postupku. Dakle, apelanti su, ukoliko su smatrali da im je povrijeđeno neko od ustavnih prava, trebali podnijeti apelaciju Ustavnom sudu u roku od 60 dana od dana prijema presude Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine, obzirom da je apelacija bila jedino efektivno pravno sredstvo koje im je ostalo na raspolaganju. Međutim, apelanti to nisu uradili već su podnijeli zahtijev za ponavljanje postupka protiv prvostupanjske odluke Općinskog suda Odžak, koja je postala pravomoćnom nakon drugostupanjske odluke Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine. U toč. 13 i 14. ove odluke, Ustavni je sud objasnio zašto se članak 6. Europske konvencije ne primjenjuje na odluke kojim se rješava povodom zahtjeva za ponavljanje postupka. U skladu s tim, u konkretnom slučaju ne može se smatrati konačnim rješenje Županijskog suda Odžak broj PKŽ-2/04 od 28. travnja 2004. godine, kojim je odbijena žalba apelanta na prvostupanjsko rješenje Općinskog suda Odžak broj PK-1/02 od 20. siječnja 2004. godine, povodom izjavljenog zahtjeva za ponavljanje postupka.
20. Prema tome, rok za utvrđivanje blagovremenosti, u ovom predmetu, morao bi se računati od dana prijema rješenja Županijskog suda Odžak broj PKŽ-3/03 od 7. studenog 2003. godine. Ovo rješenje apelanti su primili prije 24. studenog 2003. godine, kada su podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka Općinskom sudu Odžak. Apelacija Ustavnom sudu podnesena je 18. lipnja 2004. godine, iz čega proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 15. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda.
21. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2. točka 4. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje prijedloga apelanata za izdavanje privremene mjere.
23. U skladu sa člankom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić