Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-126/04 (J.M.)

Odluka donesena 17. 03. 2004.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-126/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 03. 2004.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof dr. Ćazim Sadiković i prof. dr. Miodrag Simović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 17. marta 2004. godine, u predmetu broj AP 126/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3., člana 16. stav 2. tačka 17. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija J.M. iz Šamca, podnesena protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3097/03 od 20. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova.

OBRAZLOŽENJE

1. J.M. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šamca, podnijela je 20. januara 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3097/03 od 20. novembra 2003. godine.

2. Ustavni sud je primio apelaciju putem bivšeg Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, čiji je mandat prestao 31. decembra 2003. godine. U toku 2004. godine Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu rješavaće apelacije koje je Dom za ljudska prava primio do 31. decembra 2003. godine. Apelacije upućene Domu za ljudska prava, odnosno Komisiji za ljudska prava pri Ustavnom sudu, nakon 1. januara 2004. godine, rješavaće, po posebnom Sporazumu, Ustavni sud - u skladu sa svojim nadležnostima predviđenim Ustavom Bosne i Hercegovine.

3. Predmet spora odnosi se na apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji se nalazi u ul. Paljevska broj 5. Opština Ilijaš-Sarajevo. Zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/0-372-1201/98 od 15. aprila 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica koristila samački smještaj, koji se ne smatra kao osnov za sticanje stanarskog prava, te je stoga njen zahtijev odbijen zbog odsustva stranačke legitimacije.

4. Apelantica se žalila Ministarstvu stambenih poslova Kantona Sarajevo, koje je rješenjem broj 27/02-23-3097/03 od 20. novembra 2003. godine, odbilo njenu žalbu, uputivši je da se protiv ovog rješenja može pokrenuti upravni spor kod Kantonalnog suda u Sarajevu. 5. Nakon toga apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji se ne navode ustavna prava za koja se smatra da su povrijeđena. Također, apelant ističe da nije u mogućnosti pokrenuti upravni spor protiv rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo, iz razloga što je nezaposlena i što živi kod roditelja u Šamcu. Pored navedenog, apelant ističe da je radila u Željezari Ilijaš, da je dobila otkaz, te da je potpisala ugovor o otpremnini na iznos od 1090,36 konvertibilnih maraka, koji do sada nije dobila. 6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».

Član 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: 17. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;».

7. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu završen. Ustavni sud podsjeća da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu (vidi odluku Ustavnog suda, U 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). 8. U konkretnom slučaju, apelantica nije pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva za stambene poslove Kantona Sarajevo, broj 27/02-23-3097/03 od 20. novembra 2003. godine, pred Kantonalnim sudom u Sarajevu. Ustavni sud ističe da bi tek odluka Kantonalnog suda u Sarajevu predstavljala konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari. Ova tvrdnja temelji se na odredbama Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 2/98 i 48/99), prema kojima se upravni spor može pokrenuti protiv drugostepenih upravnih akata, koje su u upravnom postupku donijeli organi uprave. U skladu sa navedenim zakonom, inicijativu za pokretanje upravnog spora imaju stranke, a nadležni sud presudom može poništiti osporeni upravni akt i riješiti predmetnu upravnu stvar ili vratiti predmet organu uprave na ponovni postupak.

9. Obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se apelacija u ovom slučaju ne može razmatrati, zbog toga što nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

10. Vezano za navode apelanta da nije u mogućnosti voditi upravni spor zbog toga što je nezaposlena i što živi kod roditelja, Ustavni sud podsjeća da je članom 10. stav 1. tačka 11. Zakona o sudskim taksama Kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo», br. 3/97, 11/97 i 10/98) propisano da su izbjeglice i raseljena lica oslobođeni od plaćanja sudske takse. Također, Ustavni sud ukazuje na sistem besplatne pravne pomoći pri organima opštinske uprave, kao i na sedmične «uredovne dane» kada sudovi daju besplatnu pravnu pomoć. Sistem besplatne pravne pomoći je na raspolaganju svim građanima, pa tako i apelantu, te apelantovi navodi u pogledu razloga što nije koristila i pokušala ostvariti svoje pravo podnošenjem upravne tužbe Kantonalnom sudu u Sarajevu - nisu osnovani.

11. Navodi apelanta da joj do sada nije isplaćen iznos od 1090,36 konvertibilnih maraka, na osnovu potpisanog Ugovora o otpremnini sa Željezarom Ilijaš, također se moraju posmatrati u skladu sa pravilom iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Naime, apelant treba prvo pokušati da naplati svoje potraživanje u redovnom sudskom postupku, u kom je, također, dužan iscrpiti sve pravne lijekove moguće po zakonu.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 17. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-126/04 (J.M.) | Sudska praksa | Aktio