Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/04 (M. P., H. B., N. H. i L. O.)

Odluka donesena 12. 04. 2005.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-914/04

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 12. aprila 2005. godine, u predmetu broj AP- 914/04, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. P., H. B., N. H. i L. O. , podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj St-2/04 od 5. augusta 2004. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. M. P., H. B., N. H. i L. O. (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Gradačca, koje zastupa S. K., advokat iz Gradačca, podnijeli su, 19. oktobra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj St-2/04 od 5. augusta 2004. godine.

2. Apelanti navode da su bili zaposleni u d.d. «Jednistvo» (u daljnjem tekstu: stečajni dužnik), preduzeću nad kojim je Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), 10. oktobra 2000. godine, otvorio stečajni postupak rješenjem, broj St-1/99. U toku stečajnog postupka, došlo je do promjene stvarne nadležnosti sudova, pa je ovaj stečajni predmet prenesen u nadležnost Općinskog suda i zaveden pod brojem St-2/04.

3. Dok je postupak vodio Kantonalni sud, 52 radnika stečajnog dužnika, među kojima su bili i apelanti, prijavili su se pismenom ponudom na oglas povodom prodaje imovine stečajnog dužnika. Njihovu ponudu je, na prijedlog stečajnog upravnika, stečajni sud zaključkom odbio, budući da uz ponudu nisu bile dostavljene bankarske garancije kojima bi se garantovalo izvršenje obaveza prema ostalim povjeriocima. Nakon toga, a na osnovu pribavljene saglasnosti stečajnog vijeća, stečajni upravnik je zaključio dva ugovora o kupoprodaji nekretnina, te je tako imovina stečajnog dužnika prodata.

4. Općinski sud je pobijanim rješenjem utvrdio potraživanja povjerilaca u ovom stečajnom postupku. Tačkom I pobijanog rješenja priznata su u cijelosti potraživanja određenih povjerilaca, među kojima su i apelanti. Istovremeno, pobijanim rješenjem potraživanja drugih povjerilaca su djelimično priznata ili u cijelosti osporena, pa je Općinski sud te povjerioce uputio da pokrenu odgovarajući postupak pred sudom ili drugim organom, radi utvrđivanja osporenog potraživanja.

5. Protiv pobijanog rješenja nije dozvoljena žalba, a prema Zakonu o stečajnom postupku, ne može se izjaviti ni revizija. Stoga, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu kojom pobijaju rješenje Općinskog suda kojim su njihova potraživanja priznata, navodeći da im je u pobijanom stečajnom postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Apelanti se žale da je stečajni postupak vođen nezakonito, s namjerom da se uposlenicima stečajnog dužnika onemogući privatizacija firme. Dalje, navode da upravo zbog toga Kantonalni sud, dok je predmet još bio u njegovoj nadležnosti, nije nikada donio rješenje o utvrđivanju potraživanja, te da je pobijano rješenje koje je donio Općinski sud u Tuzli, samo ispravljanje formalnih propusta. Također, apelanti navode da stečajni sud nije nikada donio odluku o njihovoj ponudi za kupovinu imovine stečajnog dužnika, niti su kad dobili pismeni otpravak odluke suda o odbijanju ponude apelanata. Stoga, apelanti traže da Ustavni sud proglasi pobijani stečajni postupak nezakonitim i da poništi sve pravne radnje učinjenje u tom postupku. U suprotnom, apelanti traže da Ustavni sud poništi ugovore o prodaji imovine stečajnog dužnika, te da njihovu ponudu proglasi pravno valjanom i da utvrdi da su «apelanti stekli status kupca pravnog subjekta ili da donošenje takve odluke naloži Općinskom sudu».

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

9. U konkretnom slučaju, prije svega, postavlja se pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da se apelanti žale na povredu prava na pravično suđenje, koja se navodno desila u stečajnom postupku.

10. Odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da dužnikova «određena građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje» (vidi odluku bivše Evropske komisije, X. protiv Belgije, broj 8988/80 od 10. marta 1981. godine, Odluke i izvještaji, svezak 24, strana 202; ANCA protiv Belgije, broj 10259/83 od 10. decembra 1984. godine, Odluke i izvještaji, svezak 40, strana 177). Međutim, stečajni postupak, sam po sebi, ne predstavlja «spor» o «građanskim pravima i obavezama» povjerilaca u tom postupku, niti se radi o postupku u kojem se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke sporne činjenice ili prava povjerilaca od kojih zavisi ishod stečajnog postupka. Naime, prema Zakonu o stečaju i likvidaciji («Službene novine Federacije BiH», broj 23/98), stečajni postupak se provodi radi «skupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika unovčenjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriteljima» (član 1. stav 1). U takvom postupku se, dakle, ne radi o «odlučivanju» o «građanskim pravima i obavezama» povjerilaca, niti je funkcija tog postupka da riješi «spor» o tim pravima povjerilaca, već da pruži zaštitu interesa postojećih ili potencijalnih povjerilaca Stoga se, kad su povjerioci u pitanju, na ovaj postupak ne mogu primijeniti zahtjevi pravičnog postupka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Osim toga, za povjerioce se zaista može pojaviti «spor» u vezi sa utvrđivanjem njihovih potraživanja u stečajnom postupku. U tom slučaju, Zakon o stečaju i likvidaciji predviđa da povjerioci, čija su potraživanja djelimično ili u cijelosti osporena, imaju pravo pokrenuti pred sudom ili drugim organom, postupak radi utvrđivanja osporenih potraživanja, te na taj način riješiti eventualni «spor» u vezi sa njihovim novčanim potraživanjima u posebnom postupku. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se za apelante kao povjerioce u pobijanom stečajnom postupku nije ni pojavio «spor» u vezi sa njihovim potraživanjima u stečajnom postupku, budući da su njihova potraživanja u cijelosti priznata kako su ih i prijavili. U konkretnom slučaju, rješenje koje apelanti pobijaju ni na koji se način ne odnosi na utvrđivanje «građanskih prava i obaveze» apelanata, već je to rješenje kojim se štite interesi apelanata kao povjerilaca u pobijanom stečajnom postupku.

12. Iako apelanti navode da pobijaju rješenje stečajnog suda kojim je utvrđeno njihovo potraživanje prema stečajnom dužniku, iz apelacije proizilazi da apelanti, u suštini, pobijaju zaključak stečajnog vijeća u vezi sa odbijanjem ponude apelanata o kupovini imovine stečajnog dužnika. U vezi sa tim dijelom stečajnog postupka, Ustavni sud naglašava da se radi o proceduralnim pitanjima u vezi sa vođenjem stečajnog postupka, odnosno o dijelu postupka koji se tiče unovčavanja imovine dužnika radi namirenja povjerilaca. Ni ovaj dio postupka ni na koji način se ne tiče «građanskih prava i obaveza» apelanata kao povjerilaca, budući da su oni prijavom na javno nadmetanje pokušali steći pravo na imovinu, što nije «građansko pravo ili obaveza», pa stoga ne ulazi u djelokrug člana 6. stav 1. Evropske Konvencije. Osim toga, apelanti traže da im Ustavni sud omogući da «kupe imovinu». U tom smislu Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj kontrolni organi koji su uspostavljeni Evropskom konvencijom ne mogu tumačenjem člana 6. Evropske konvencije kreirati nova, suštinska «građanska prava» koja nemaju pravnog osnova u pozitivnim propisima države (vidi odluku Evropskog suda za ljudska prava, Fayed protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 294-B, serija A, strana 49.), a što je suština postavljenog zahtjeva apelanata – da se Općinskom sudu «naloži donošenje odluke kojom će apelantima priznati status kupca».

13. Iz navedenog proizilazi, da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa navodima apelanata o povredi njihovog prava na imovinu, Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predviđa pravo svakoga na mirno uživanje «njegove imovine», što se konsekvetno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe i ne garantuje pravo na sticanje imovine. Apelanti se upravo žale na nemogućnost sticanja imovine kupovinom na javnoj dražbi, što ne predstavlja «imovinu» zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navedenog slijedi, da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na imovinu takođe, inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae i nkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-914/04 (M. P., H. B., N. H. i L. O.) | Sudska praksa | Aktio