Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-830/04 (M.G.)
Odluka donesena 28. 01. 2005.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzije
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Ćazim Sadiković, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-830/04
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 01. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 830/04, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr., sudija na sjednici, održanoj 28. januara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. G., podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U- 1196/03 od 16. juna 2004. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj 02/1-1108635944 od 5. marta 2003. godine i Rješenja Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja, Kantonalne administrativne službe Tuzla broj 1108635944 od 20. decembra 2002. godine Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je, 27. septembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-1196/03 od 16. juna 2004. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) broj 02/1-1108635944 od 5. marta 2003. godine i Rješenja Federalnog zavoda penzijskog i invalidskog osiguranja Mostar, Kantonalne administrativne službe Tuzla (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) broj 1108635944 od 20. decembra 2002. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 6. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Zavoda PIO i Administrativne službe zatraženo je, 8. oktobra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. oktobra 2004. godine, a Zavod PIO i Administrativna služba nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen apelantu 21. oktobra 2004. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
6. Apelantu je Rješenjem Administrativne službe broj 1108635944 od 20. decembra 2002. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Zavoda PIO broj 02/1-1108635944 od 5. marta 2003. godine, priznato pravo na razmjeran dio prijevremene starosne penzije u mjesečnom iznosu od 57,1429 KM, počevši od 19. februara 2002. godine.
7. Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu Vrhovnom sudu, koji je presudom broj U- 1196/03 od 16. juna 2004. godine tužbu odbio.
IV. Relevantni propisi
8. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» broj 29/98 i 32/01) «Član 72.
Osiguranicima koji su ostvarili starosnu penziju u visini od 85% od penzijskog osnova i osiguranicima koji su ostvarili invalidsku penziju po osnovu invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću osigurava se zajamčena penzija koja ne može biti manja od 80% prosječne penzije isplaćene u decembru prethodne godine, usklađene za procent porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje zajamčena penzija.
Osiguranicima koji nisu obuhvaćeni stavom 1. ovog člana i korisnicima porodične penzije ovih osiguranika osigurava se najniži iznos penzije koji ne može biti manji od 60% od prosječne isplaćene penzije u decembru prethodne godine, usklađene za procent porasta penzija u godini u kojoj se isplaćuje zajamčena penzija.
Odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose se na osiguranike koji su ostvarili pravo na razmjeran dio penzije po međunarodnim ugovorima.»
V. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da je u upravnom postupku u kojem je određivan iznos prijevremene starosne penzije, kao i u postupku pred Vrhovnim sudom, došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno da je pogrešno utvrđen razmjerni dio prijevremene starosne penzije koji mu pripada na osnovu ukupnog penzijskog staža ostvarenog u SR Njemačkoj i Bosni i Hercegovini, u skladu sa međunarodnim ugovorom, čime je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ističe da sud ostaje u cijelosti kod svoje presude i razloga datih u presudi, te da pobijanom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI. Dopustivost
11. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
13. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj U- 1196/03 od 16. juna 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 12. augusta 2004. godine, a apelacija je podnijeta Ustavnom sudu 27. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
15. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
16. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu».
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
17. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
18. Pojam «imovina» koji se navodi u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ga treba shvatiti tako da uključuje i stečena prava, kao što su sredstva, dionice ili novčani zahtjevi zasnovani na ugovorima ili deliktnoj odgovornosti, kao i određena ekonomska i socijalna primanja propisana zakonom. S druge strane, član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ali općenito shvaćeno tako da ne uključuje pravo stjecanja imovine u budućnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda iz 1979, tom 31. stav 50).
19. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet apelacije pravo na penziju, te da ovo pravo, prema praksi Ustavnog suda, predstavlja pravo na imovinu koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 5/00 od 29. septembra 2000. godine, objavljenu u »Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 1/01).
20. Značajno je naznačiti da Evropska komisija za ljudska prava i Evropski sud za ljudska prava smatraju: (1) da su penzijska prava imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uvijek kad je pravo na penziju zasnovano, u potpunosti ili djelimično, na plaćanju doprinosa socijalnom osiguranju ili drugim socijalnim beneficijama, ali (2) da je zahtjev za zakonsko pravo na penziju ili druge socijalne beneficije na osnovu zakona i pravnih odluka imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, bilo da postoji ili ne doprinos fondu iz kojeg se vrši isplata (vidi Evropska komisija za ljudska prava Gaygusuz protiv Austrije, Izvještaj od 11. januara 1995. godine-VI, stavovi 37-41. i odluku o dopustivosti Evropskog suda za ljudska prava, predmet Wessels-Bergevoet protiv Nizozemske, Aplikacija broj 34462/97, odluka od 3. oktobra 2000. godine i presuda u meritumu u istom predmetu, od 4. juna 2002. godine, stavovi 40-43).
21. Ustavni sud, stoga, zaključuje da je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjiv u ovom slučaju.
22. Iako se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u pravo apelanta na imovinu, jer osporenim odlukama apelant nije ostvario zahtijevani iznos razmjernog dijela starosne penzije, za koji smatra da mu je zakonom zajamčen, nego su se nadležni organi, u postupku koji je okončan osporenom presudom, svojim tumačenjem zakona i određivanjem iznosa penzije umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje prava na imovinu, što je rezultiralo navodnom povredom prava na imovinu.
23. Za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
24. Ustavni sud primjećuje da je određivanje visine penzije utvrđeno na osnovu člana 72. stav
3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH», br. 29/98 i 32/01). Ovom odredbom je propisano da osiguranici, koji ostvaruju pravo na razmjeran dio prijevremene starosne penzije na osnovu međunarodnih sporazuma, nemaju pravo na najnižu zagarantiranu penziju, nego svoja prava ostvaruju prema odredbama međunarodnih sporazuma.
25. Ustavni sud zaključuje da je, s jedne strane, apelant imao jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i način ostvarivanja svojih prava, a s druge strane da rješenja upravnih organa, te pobijana presuda suda, ukazuju na jasnu pravnu osnovu na kojoj su zasnovani.
26. Slijedeće pitanje, koje se nameće u vezi sa ovim ustavnopravnim sporom, jeste predstavlja li citirana zakonska odredba, kao takva, izraz javnog interesa. Ustavni sud smatra da se javni interes ogleda, s jedne strane, u potrebi da se sa socijalnog aspekta zaštite određene kategorije osiguranika penzijskog i invalidskog osiguranja, osiguravnjem minimuma primanja, dok u tu kategoriju osiguranika ne mogu spadati osiguranici koji su ostvarili pravo na razmjeran dio penzije, prema međunarodnim sporazumima, jer su njihova prava definirana ovim sporazumom.
27. Na kraju, Ustavni sud mora razmotriti pitanje je li miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg javnog interesa.
28. Ustavni sud smatra da je zakonska odredba, prema kojoj osiguranici koji su ostvarili pravo na razmjerni dio penzije po međunarodnim sporazumima, ostvaruju svoja prava u skladu sa tim sporazumima i nisu obuhvaćeni odredbama zakona o utvrđivanju minimalnih primanja, razmjerna cilju poštivanja tih sporazuma i obima na osnovu njih stečenih prava, te u konkretnom slučaju ne predstavlja prevelik teret za apelanta u usporedbi sa ostalim penzionerima.
29. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić