Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-68/03 (E. S.)
Odluka donesena 22. 07. 2005.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-68/03
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 07. 2005.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Tudor Pantiru, prof. dr. Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije prof. David Feldman,Valerija Galić, Jovo Rosić i prof. dr. Constance Grewe, na sjednici održanoj 22. jula 2005. godine, u predmetu broj AP-68/03, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 7. i člana 59. stav 2. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Novi prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 2/04), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. S., podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj Kv-3/03 od 10 februara 2003.
godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzi, broj Ki-235/02 od 16.
decembra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srebrenika, podnio je, 10. marta 2003. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kv-3/03 od 10. februara 2003. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj Ki-235/02 od 16. decembra 2002. godine.
2. Apelant navodi da je bio sudija Općinskog suda u Srebreniku. Općinsko tužilaštvo u Srebreniku je, 17. jula 2002. godine, podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv apelanta, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nasavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2., a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», br. 43/98, 2/99 i 15/99).
3. Prije donošenja odluke povodom zahtjeva za provođenje istrage, apelant je pozvan u svojstvu osumnjičenog na istražno ročište radi iznošenja svoje odbrane, na kojem se pozvao na sudijski imunitet, zbog čega je istražno ročište odloženo. O činjenici da je protiv apelanta podnesen zahtjev za provođenje istrage, obaviješteno je Visoko sudsko i tužilačko vijeće Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV), radi eventualnog ukidanja imuniteta. VSTV je, 8. novembra 2002. godine, obavijestilo Općinski sud da, pošto se u konkretnom slučaju radi o istrazi, posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije, tužioca ili zamjenika tužioca, u smislu člana 71. stav 3. Zakona o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 22/02, 41/02, 42/02, 19/03 i 67/03).
4. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje o pokretanju istrage, broj Ki-235/02 od 16. decembra 2002. godine, koje je potvrđeno rješenjem istog suda, broj Kv-3/03 od 10. februara 2003. godine.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim rješenjima Općinskog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da je narušen princip zabrane retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije. Prema navodima iz apelacije, povreda navedenih prava očituje se u tome što je Općinski sud donio rješenje o provođenju istrage i pored postojeće ustavne odredbe u Ustavu Tuzlanskog kantona, koja isključuje krivično gonjenje sudije u svakoj fazi istrage i to za onu radnju koju sudija učini u vršenju svoje funkcije. Apelant ističe da on uživa materijalno-pravni imunitet, koji je po svom karakteru apsolutan u pogledu krivičnog gonjenja. Pored toga, u vrijeme preduzimanja, navodno inkriminiranih radnji, pitanje imuniteta sudije bilo je regulisano samo Ustavom Tuzlanskog kantona, dok je Zakon o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine, na koji se Općinski sud poziva u osporenim rješenjima, donesen poslije toga, tako da sud uvodi retroaktivnu primjenu pomenutog zakona, što je nezakonito, smatra apelant.
6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio».
7. Član 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
«Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
7. apelacija je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije;».
8. Apelacija je nedopustiva ukoliko je očigledno neosnovana u skladu sa članom 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatne. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena, i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljene odluke o dopustivosti, broj AP-1103/04 od 17. februara 2005. godine i AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud primjećuje, prije svega, da se apelant žali protiv osporenih rješenja Općinskog suda, kojima je na pravosnažan način odlučeno da se protiv njega sprovede istraga, zbog navodno počinjenog krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje, osporenim rješenjima je, između ostalog, odlučeno i o postojanju, odnosno ukidanju, apelantovog imuniteta od krivičnog gonjenja na koji se apelant pozvao, obzirom da je u vrijeme izvršenja djela koje mu se stavlja na teret obavljao funkciju sudije Općinskog suda u Srebreniku. Štaviše, iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporena rješenja pobija samo iz razloga što smatra da je tim rješenjima na nezakonit, protivustavan i pravno neodrživ način odlučeno o pitanju imuniteta na koji se pozvao. Isto tako, apelant protiv osporenih rješenja Općinskog suda nije u mogućnosti koristiti pravne lijekove, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku i Zakona o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću, tako da je pitanje postojanja, odnosno ukidanja apelantovog imuniteta konačno u ovoj fazi postupka.
10. Razmatrajući navode apelacije i dokumentaciju spisa predmeta, Ustavni sud uočava da apelant u predmetnom slučaju osporava, između ostalog, rješavanje pitanja njegovog imuniteta od krivičnog gonjenja primjenom Zakona o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant, naime, smatra da je pitanje imuniteta, u vrijeme preduzimanja navodno inkriminisanih radnji, bilo regulisano samo Ustavom kantona, dok je Zakon o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine donesen nakon izvršenja inkriminisanog djela, zbog čega je, stoga, pozivanje Općinskog suda na odredbe ovoga zakona neosnovano. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da suština ovog ustavno-pravnog spora leži u odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju, u riješavanju pitanja postojanja, odnosno ukidanja imuniteta apelantu, mogao primjeniti Zakon o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine.
11. Zakon o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine objavljen je u «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», broj 22/02 od 5. juna 2002. godine, a stupio je snagu osam dana kasnije, 14. juna 2002. godine. Od tog dana, primjenom principa o vremenskom važenju propisa, sva procesna pitanja vezana za postojanje, odnosno ukidanje imuniteta sudija i tužilaca, in abstracto, morala su biti riješena u skladu sa važećim pravnim propisima koji su bili na snazi u momentu odlučivanja o ovom pitanju. U konkretnom slučaju, Općinsko tužilaštvo je zahtjev za sprovođenje istrage protiv apelanta podnijelo 17. jula 2002. godine, po kojem zahtjevu je Općinski sud donio osporena rješenja o sprovođenju istrage, 16. decembra 2002. godine i 10. februara 2003. godine. Iz navedenog slijedi da je pitanje postojanja, odnosno ukidanja apelantovog imuniteta, na ispravan način riješeno primjenom relevantnih odredaba člana 71. Zakona o visokom sudskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine, koji je u vrijeme donošenja osporenih rješenja bio na snazi. Stoga, Ustavni sud konstatuje da su neosnovani navodi apelanta da se u konkretnom slučaju na rješenje pitanja postojanja, odnosno ukidanja njegovog imuniteta nije mogao primjeniti Zakon o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud podsjeća da je odredbom stava 3. člana 71. Zakona o visokom sudijskom i tužilačkom vijeću Federacije Bosne i Hercegovine određeno da: «Posjedovanje imuniteta neće spriječiti ili odgoditi istragu u krivičnom ili građanskom postupku koja se o nekoj stvari u skladu sa zakonom vodi protiv sudije, tužioca ili zamjenika tužioca». Tumačenjem navedene zakonske odredbe proizilazi da u konkretnom slučaju posjedovanje imuniteta ni pod kojim uslovima ne može spriječiti ili odgoditi istragu protiv apelanta, odnosno donošenje rješenja kojima bi se, eventualno, za njega na pozitivan način riješilo pitanje postojanja, odnosno ukidanja imuniteta, dok je krivični postupak u fazi istrage. Iz navedenog razloga, niti apelacija upućena Ustavnom sudu, izjavljena protiv osporenih rješenja Općinskog suda, ne pruža apelantu bilo kakavu šansu i mogućnost da se njome u konkretnom slučaju pitanje imuniteta može riješiti na drugačiji način. Stoga, proizilazi da apelacija nije imala bilo kakvih izgleda na uspjeh, što je, u skladu sa ranije utvrđenim stavom Ustavnog suda, čini očigledno (prima facie) neosnovanom.
13. Obzirom na navedeno, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 7. Poslovnika Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ili je zloupotrijebljeno pravo na podnošenje apelacije, Ustavni sud je većinom glasova odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. Obzirom na odluku o dopustivosti, Ustavni sud smatra da nema osnova za posebno razmatranje zahtjeva apelanta za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić