Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-993/04 (H. S.)

Odluka donesena 20. 12. 2005.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-993/04

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 12. 2005.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 993/04, rješavajući apelaciju Hamde Suljovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudijana sjednici održanoj 20. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hamde Suljovića, podnesena protiv odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. U- 1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine, U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine i Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića, podnesena protiv odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine, u odnosu na pravo na život i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića, podnesena zbog nepostupanja Federalne uprave za imovinsko-pravne poslove, Sarajevo, po presudama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine br. U-1909/91 od 30. januara 1992. godine, U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine, U-109/01 od 9. augusta 2001. godine i U-471/02 od 6. marta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamde Suljovića, podnesena protiv Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hamdo Suljević (u daljem tekstu: apelant) podnio je 21. maja 2001. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) pismeni podnesak sa zahtjevom za praktičnu primjenu odredbe člana 67. Zakona o eksproprijaciji Bosne i Hercegovine koji je u Ustavnom sudu registriran pod brojem SU-26/01. Ustavni sud je 7. marta 2003. godine zatražio od apelanta dopunu navedenog podneska dostavljajući mu obrazac apelacije.

2. Apelant je 14. marta 2003. godine dostavio apelaciju zbog nepostupanja Federalne uprave za imovinsko-pravne poslove, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), po presudama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. U-1909/91 od 30. januara 1992. godine, U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine, U-109/01 od 9. augusta 2001. godine i U-471/02 od 6. marta 2002. godine. Apelant je 14. jula 2003. godine dostavio apelaciju protiv Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine. Obje navedene apelacije su registrirane u Ustavnom sudu pod brojem SU-26/01.

3. Apelant je 12. novembra 2004. godine dostavio apelaciju protiv odluka Vrhovnog suda br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. Ova apelacija je u Ustavnom sudu registrirana pod brojem AP 993/04. Apelant je 19. novembra 2004. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine i ona je, također, registrirana pod brojem AP 993/04.

4. Apelant je 24. decembra 2004. godine dostavio apelaciju ponovo protiv Presude Vrhovnog suda broj U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine, pa je Ustavni sud smatra dopunom apelacije od 12. novembra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

5. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda, Općinskog vijeća Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) i Federalne uprave je 5. augusta 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Općinsko vijeće i Federalna uprava su 18. i 26. augusta 2005. godine dostavili odgovore na apelaciju.

7. Kantonalni sud je 11. augusta 2005. godine Ustavnom sudu dostavio samo traženu presudu bez dostavljanja odgovora na apelaciju. Općinski sud je 22. augusta 2005. godine obavijestio Ustavni sud da ne može dostaviti odgovor na apelaciju jer se spis broj P-1623/02 o apelantovoj žalbi nalazi na Kantonalnom sudu.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Općinskog vijeća i Federalne uprave su 20. septembra 2005. godine dostavljeni apelantu.

III. Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.

Postupak eksproprijacije

10. Rješenjem Općinskog sekretarijata za stambene, imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 07-473-15 od 17. novembra 1985. godine, usvojen je prijedlog Zavoda za izgradnju grada Sarajeva, te su u svrhu izgradnje naselja Konjicija potpuno eksproprirane porodična stambena zgrada sa pratećim objektima, apelantovo vlasništvo, sagrađeni na k.č. 1388/40 iz z.k. ul. 222 k.o. Gornji Butmir, a što po novom operatu odgovara k.č. 1812 k.o. Novo Sarajevo III.

11. Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, te je Općinski sekretarijat povodom navedene žalbe vodio dopunski postupak i donio novo Rješenje broj 07-473-15/85 od 22. januara 1986. godine, kojim je zamijenjeno Rješenje broj 07-473-15 od 17. novembra 1985. godine. Novim rješenjem usvojen je prijedlog Zavoda za izgradnju grada Sarajeva, te su u svrhu izgradnje stambenog naselja Konjicija eksproprirane spratna stambena zgrada sa pratećim objektima, apelantovo vlasništvo, sagrađeni na k.č. 1388/40 iz z.k. ul. 222 k.o. Gornji Butmir, a što po novom operatu odgovara k.č. 1812 k.o. Novo Sarajevo III. U tački 3. rješenja je konstatirano da je apelant sagradio jedan zidani bunar, žičanu ogradu sa drvenim koljem i šupu - pušnicu prije 15. februara 1968. godine, bez odobrenja nadležnog organa. U tački 4. je konstatirano da je apelant sagradio spratnu stambenu zgradu sa terasom, željeznu kapiju i ogradu, betonski zidić, betonski septik, drvarnicu, odrinu - željezne cijevi, dva betonska šahta, dvorišnu česmu, betonske pločnike poslije 15. februara 1968. godine, bez odobrenja nadležnih organa. Rješenjem je određeno da bivšem vlasniku pripada naknada za eksproprirane nekretnine iz tačke 3. rješenja, dok mu za nekretnine pod tačkom 4. rješenja ne pripada pravo na naknadu. Određeno je da je raniji vlasnik dužan porušiti objekte iz tačke 4. rješenja. Dalje je određeno da je korisnik eksproprijacije dužan prije rušenja porodične stambene zgrade obezbijediti apelantu kao bivšem vlasniku jedan stan kao i jedan stan njegovom sinu Hamzi Suljeviću.

12. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koju je Republički sekretarijat za finansije - Republička uprava za imovinsko-pravne poslove odbio Rješenjem broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine.

Postupak po apelantovom prijedlogu za određivanje pravične naknade za eksproprirane nekretnine

13. Rješenjem Osnovnog suda II u Sarajevu broj R-249/86 od 27. januara 1987. godine apelantu je određena pravična naknada prema rješenju o eksproprijaciji i to u određenim iznosima za zemljište, usjeve, nasade, bunar, a što je Zavod za izgradnju grada Sarajeva dužan nadoknaditi. Apelantov preostali dio zahtjeva je odbijen. U obrazloženju rješenja se navodi da je u toku upravnog postupka, na osnovu sporazuma sklopljenog između apelanta i Zavoda za izgradnju grada Sarajeva, apelantu isplaćena naknada za porodičnu kuću, prateće objekte i djelimično za usjeve i nasade, dok za zemljište, bunar, određene usjeve i nasade nije ništa plaćeno.

Postupak po apelantovom prijedlogu za obnovu postupka

14. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 04-473-

304/91 od 3. septembra 1991. godine, odbačen je apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog Rješenjem Republičkog sekretarijata za finansije - Republička uprava za imovinsko-pravne poslove broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine.

15. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud Bosne i Hercegovine Presudom broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude sud je naveo da se od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji nije prišlo izgradnji naselja - obdaništa u koju svrhu su eksproprirane apelantove nekretnine, kao i da se čak odustalo od te gradnje, zbog čega se rješenje o eksproprijaciji treba smatrati ništavim u skladu sa odredbom člana 32. Zakona o eksproprijaciji. Dalje se navodi da iz apelantovog zahtjeva za obnovu postupka proizlazi da apelant traži poništenje rješenja o eksproprijaciji u skladu sa odredbom 32. Zakona o eksproprijaciji, a ne obnovu postupka.

16. Postupajući po navedenoj presudi Uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Uprava) je Rješenjem broj 01-473-72/96 od 25. februara 1996. godine poništila Zaključak broj 04-473-304/91 od 3. septembra 1991. godine.

17. Rješenjem Uprave broj 01-473/96 od 5. aprila 1996. godine zamijenjeno je rješenje Uprave od 25. februara 1996. godine i odbačen je apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog Rješenjem broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine. Istim rješenjem odbačen je apelantov zahtjev za deeksproprijaciju ekspropriranih nekretnina Rješenjem broj 07-473-15/85 od 17. novembra 1985. godine (radi se o grešci u datumu rješenja o eksproprijaciji).

18. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Vrhovni sud Presudom broj U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine djelimično uvažio tako što se osporeno rješenje u dijelu kojim je odbačen apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina poništava, dok je apelantova tužba odbijena u dijelu kojim je odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka, kao i u dijelu kojim je zamijenjeno Rješenje Uprave broj 01-473-72/96 od 25. februara 1996. godine. Postupak po apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju nekretnina iz 1991. godine

19. Rješenjem Općinske uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Novi grad Sarajevo, broj 07-473-1/91 od 1. jula 1991. godine, odbijen je apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina.

20. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koja je odbijena Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 04-473-276/91 od 29. augusta 1991. godine.

21. Protiv navedenog drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-89/96 od 18. marta 1998. godine. U obrazloženju navedene presude se navodi da iz dokaza u spisu proizlazi da su nekretnine, koje su bile predmet eksproprijacije, bile sagrađene na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, te da je osporenim rješenjem bilo pravilno utvrđeno da zemljište nije ni bilo predmet eksproprijacije, s obzirom da je apelant na njemu imao samo faktički posjed, te da je time neosnovan njegov zahtjev za deeksproprijaciju predmetnog zemljišta. Također, navodi se da je prvostepeni organ utvrdio da je zemljište u pretežnom dijelu privedeno namjeni utvrđenoj regulacionim planom, te su neosnovani apelantovi navodi. Postupak po apelantovom zahtjevu zbog nedonošenja upravnog akta po Presudi Vrhovnog suda broj U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine

22. Rješenjem Vrhovnog suda broj U-2251/00 od 13. decembra 2000. godine odbijen je apelantov zahtjev podnesen zbog nedonošenja upravnog akta po Presudi Vrhovnog suda broj U-

124/96 od 17. oktobra 1996. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da nije tačan apelantov navod da nadležni organi uprave nisu postupili prema navedenoj presudi, s obzirom da iz spisa proizlazi da je u izvršenju navedene presude Uprava Rješenjem broj 01-473-71/96 od 5. aprila 1996. godine ponovo odlučila o apelantovom zahtjevu, te je protiv navedenog rješenja apelant pokrenuo upravni spor koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine. U vezi sa postupanjem upravnih organa po Presudi Vrhovnog suda broj 124/96, Vrhovni sud je naveo da iz upravnog spisa proizlazi da je apelant primio prvostepeno rješenje od 1. jula 1991. godine i drugostepeno rješenje od 29. augusta 1991. godine i da je nakon toga kod Vrhovnog suda pokrenuo upravni spor. Tu tužbu je sud primio prije tužbe broj 124/96, jer je zavedena pod brojem 89/96, ali presuda je donesena 18. marta 1998. godine i odlučeno je tako što je tužba odbijena. Vrhovni sud je dalje naveo da, s obzirom na činjenice u konkretnom slučaju, organ uprave nije bio dužan ponovo odlučivati o zahtjevu za deeksproprijaciju u skladu sa Presudom istog suda broj U-124/96, jer je o apelantovom zahtjevu za obnovu postupka od 8. januara 1991. godine pravomoćno odlučeno Presudom Vrhovnog suda broj U-124/96, dok je o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju, koji je podnesen u istoj godini kada i zahtjev za obnovu, doneseno zasebno prvostepeno Rješenje broj 07-

473-1/91 od 1. jula 1991. godine. Na njega se apelant žalio, pa mu je žalba odbijena Rješenjem broj 04-473-176/91 od 29. augusta 1991. godine. Nakon toga apelant je kod Vrhovnog suda pokrenuo upravni spor koji u svom zahtjevu i ne spominje, i u kojem mu je tužba odbijena Presudom broj U-

89/96 od 18. marta 1998. godine. Na osnovu navedenog sud je zaključio da nema nepostupanja po presudi.

Postupak za proglašavanje ništavim rješenja Republičkog sekretarijata za finansije - Republička uprava za imovinsko-pravne poslove broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine

23. Apelant je podnio prijedlog - zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja Republičkog sekretarijata za finansije - Republička uprava za imovinsko-pravne poslove broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine, koji je Federalna uprava odbila Rješenjem broj 05-31-2-880/02 od 24. juna 2002. godine.

24. Protiv ovog rješenja Federalne uprave apelant je podnio tužbu koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine. U obrazloženju presude se navodi da je apelant, nezadovoljan osporenim rješenjem, pokrenuo upravni spor jer je smatrao da je rješenje Federalne uprave od 6. maja 1986. godine već poništeno Presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine, kao i da prema tužbenim navodima proizlazi da je navedenom presudom poništeno i rješenje o eksproprijaciji. Apelant je u tužbi naveo da zemljište nije privedeno namjeni, te predložio da se osporeno rješenje, kao i rješenje Federalne uprave od 6. maja 1986. godine, poništi. Vrhovni sud je naveo da je Presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91 uvažena apelantova tužba izjavljena protiv Zaključka broj 04-473-

304/91 od 3. septembra 1991. godine, zato što nije bilo jasno na šta se apelantov zahtjev odnosi (na obnovu postupka ili na zahtjev o deeksproprijaciji). Sud je dalje naveo da iz spisa proizlazi da je Federalna uprava, postupajući prema navedenoj presudi, Rješenjem broj 01-473-72/96 od 25. februara 1996. godine poništila zaključak od 3. septembra 1991. godine, te predmet vratila prvostepenom organu na ponovni postupak. Sud je utvrdio da je u daljem postupku odlukama organa uprave odbačen apelantov prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem drugostepenog organa od 6. maja 1986. godine, kao i prijedlog za deeksproprijaciju i da su navedeni postupci pravosnažno okončani. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su organi uprave postupili prema Presudi Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91, a što je potvrđeno i Presudom Vrhovnog suda broj U-2251/00. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da razlozi koje je apelant naveo u prijedlogu za proglašavanje ništavnim osporenog rješenja ne spadaju u taksativno nabrojane razloge za proglašavanje ništavim rješenja iz člana 264. Zakona o upravnom postupku, te da je Federalna uprava postupila u skladu sa zakonom kada je odbila apelantov prijedlog. Postupak po apelantovom zahtjevu za povrat nepokretnosti - zemljišta od 2. novembra 2000. godine

25. Vrhovni sud je Presudom broj U-109/01 od 9. augusta 2001. godine uvažio apelantovu tužbu «zbog šutnje administracije» i naložio Federalnoj upravi da u roku od 30 dana od dana prijema navedene presude donese rješenje o apelantovoj žalbi izjavljenoj zbog nedonošenja prvostepenog rješenja. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant 2. novembra 2000. godine podnio «zahtjev za povrat nepokretnosti - zemljišta, oduzetog aktom broj 07-473-15/85 od 17. novembra 1985. godine», a na osnovu Odluke Vrhovnog suda broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine, te kako prvostepeni organ u zakonskom roku nije donio nikakvu odluku apelant je podnio žalbu drugostepenom organu - Federalnoj upravi 4. decembra 2000. godine, pa potom i urgenciju 8. januara 2001. godine, ali da ni drugostepeni organ nije odlučio o njegovom zahtjevu. Apelant je predložio da sud tužbu uvaži, sam riješi ovu upravnu stvar i dozvoli mu ponovni ulazak u posjed zemljišta, odnosno donese rješenje koje će u svemu zamijeniti upravni akt.

26. Federalna uprava je, rješavajući prema navedenoj presudi Vrhovnog suda, donijela Rješenje broj 05-31-463/01 od 25. decembra 2001. godine, kojim se apelantova žalba zbog «šutnje administracije» odbija.

27. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud Presudom broj U-471/02 od 6. marta 2002. godine uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Federalnoj upravi na ponovno rješavanje.

28. Postupajući prema navedenoj presudi Federalna uprava je 19. aprila 2002. godine dostavila kompletan spis Službi za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Novi grad Sarajevo da o njemu odluči prema uputstvu iz presude. Navedena Služba je kompletan spis proslijedila nadležnoj službi Općinskog vijeća na odlučivanje.

29. Rješenjem Općinskog vijeća broj 01-02-60/126 veza broj 07-473-15/85 od 29. maja 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat zemljišta.

30. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj U-381/02 od 17. oktobra 2002. godine. U obrazloženju presude se navodi da je Općinsko vijeće pravilno odbilo apelantov zahtjev od 2. novembra 2000. godine za povrat predmetnog zemljišta preuzetog prema Zakonu o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» broj 34/86 i «Službeni list RBiH» broj 13/94), nalazeći da Zakonom o građevinskom zemljištu nije predviđen institut vraćanja ranije preuzetog zemljišta. Kantonalni sud je dalje naveo da je osnovan apelantov prigovor da je o zahtjevu trebalo da odluči drugi organ, a ne Općinsko vijeće. Činjenica da je Općinsko vijeće odlučivalo u okviru Zakona o građevinskom zemljištu ne predstavlja smetnju da se zahtjev dostavi nadležnom organu na rješavanje u predmetu deeksproprijacije, odnosno Federalnoj upravi čije je rješenje poništeno Presudom broj U-471/02 i predmet vraćen na ponovan postupak.

31. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantovu tužbu. Imajući u vidu činjenicu da je zemljište čiji se povrat traži u smislu člana 16. Zakona o građevinskom zemljištu izuzeto, pa kako se u ovom slučaju radi o građevinskom zemljištu o kojem se može odlučivati samo prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a kojim nije predviđena mogućnost denacionalizacije odnosno vraćanja zemljišta u posjed i privremeno korištenje ranijem vlasniku, apelantov zahtjev za povrat građevinskog zemljišta je pravilno odbijen. Sud je naveo da je apelant bio samo faktički posjednik predmetnog zemljišta.

32. Federalna uprava je Rješenjem broj 05-31-2-212/03 od 10. marta 2003. godine, po apelantovoj žalbi «zbog šutnje administracije», obavezala Službu za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi Grad da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja odluči o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju nekretnina. U obrazloženju rješenja se navodi da je utvrđeno da je zahtjev za deeksproprijaciju predmetnih nekretnina apelant podnosio prvostepenom organu i ranije (2. novembra 2000. godine), te žalbu «zbog šutnje administracije» Federalnoj upravi (4. decembra 2000. godine), o kojoj je Federalna uprava odlučila Rješenjem broj 05-31-463/01 od 25. decembra 2001. godine. Nakon toga je vođen upravni spor, te je Presudom Vrhovnog suda broj U-

471/02 od 6. marta 2002. godine navedeno rješenje Federalne uprave poništeno i vraćeno na ponovni postupak. Dalje se navodi da je Federalna uprava navedenu presudu dostavila prvostepenom organu na odlučivanje, te da je prvostepeni organ predmet ustupio na odlučivanje Općinskom vijeću Općine Novi Grad, koje je Rješenjem broj 02-60/126 od 29. maja 2002. godine odbilo kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat zemljišta. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor u kojem je Kantonalni sud Presudom broj U-381/02 od 17. oktobra apelantovu tužbu odbio, te je nakon toga prvostepeni organ svojim aktom broj 07-31-SL./02 spise predmeta dostavio Federalnoj upravi na nadležno postupanje. Dalje se navodi da je apelant svojim zahtjevima od prvostepenog organa ponovo zatražio odlučivanje o deeksproprijaciji ekspropriranih nekretnina. Na osnovu navedenog, a prema stavovima koje je zauzeo Vrhovni sud u Presudi broj U-471/02 od 6. marta 2002. godine, Federalna uprava je utvrdila da prvostepeni organ treba ponovo da uzme zahtjev u postupak i o njemu ponovo odluči bez obzira što je o njemu već odlučivao ranije, a polazeći od toga da nije nastupila materijalna pravosnažnost rješenja, budući da je apelantov zahtjev bio odbijen. Prema navedenom, obaveza prvostepenog organa je da odluči o zahtjevu stranke nakon što prethodno u potpunosti i pravilno utvrdi sve činjenice u pogledu ranije vođenog postupka eksproprijacije i postupka za rješavanje naknade kao i ostale činjenice značajne za rješavanje u postupku propisanom Zakonom o upravnom postupku uz pravilnu primjenu Zakona o eksproprijaciji, kao materijalnog propisa kojim je definisan postupak za rješavanje o zahtjevu za deeksproprijaciju, a polazeći od zauzetih stavova u Presudi Vrhovnog suda broj U-471/02, kao i zauzetih stavova i uputstava koje je dao drugostepeni organ u navedenom rješenju.

33. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine. U obrazloženju presude se navodi da tužena nije bila obavezna odlučiti o zahtjevu apelanta «zbog šutnje administracije», budući da se određivanjem novog roka koji je dat prvostepenom organu za odlučivanje o zahtjevu stranke ne odlučuje o predmetu postupka već o sporednim pitanjima u postupku, te je o žalbi trebalo odlučiti administrativnim aktom. Sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o grešci od bitnog uticaja na rješavanje ove upravne stvari, te da osporenim aktom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu. Dalje, sud je naveo da je o apelantovom zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji broj 07-473-15/95 od 22. januara 1986. godine i broj 10-473-100/86 od 6. maja 1986. godine, Federalna uprava odlučila u drugom postupku, te su i ti tužbeni navodi bez uticaja.

34. Postupajući po Rješenju Federalne uprave broj 05-31-2-212/03 od 10. marta 2003. godine, načelnik Općine Novi grad Sarajevo je Rješenjem broj 02-05-1181 od 26. maja 2003. godine odbio apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina. U obrazloženju rješenja se navodi da je u toku postupka utvrđeno da se radi o građevinskom zemljištu koje ne može biti predmet deeksproprijacije, a da građevinski objekti nisu zatečeni na terenu. Dalje se navodi da je iz nalaza vještaka urbaniste utvrđeno da je zemljište privedeno krajnjoj namjeni.

35. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu koju je Federalna uprava odbila Rješenjem broj 05-31-2-574/03 od 10. septembra 2003. godine.

36. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine. Sud je utvrdio da su organi uprave pravilno postupili kada su utvrdili da se apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju zemljišta, označenog kao k.č. broj 1388/131 k.o. Gornji Butmir (stari premjer), ne može udovoljiti u skladu sa odredbama člana 34. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, budući da ovo zemljište kao društveno nije ni moglo biti predmet eksproprijacije.

Postupak radi naknade štete

37. Presudom Općinskog suda broj P-3106/97 od 4. novembra 1999. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u postupku naknade štete pokrenut protiv Općine Novi grad Sarajevo.

38. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u postupku naknade štete pokrenut protiv Zavoda za izgradnju Kantona Sarajevo. U obrazloženju presude se navodi da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo na zakonit način ušao u posjed ekspropriranih nekretnina, koje je do pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji posjedovao apelant, kao i da je apelantu isplaćena pravična naknada, te da stoga ne stoji apelantova tvrdnja da mu je tuženi pričinio štetu. Dalje se navodi da je nesporno da tuženi nije isplatio naknadu za kuću i pomoćne objekte koji su izgrađeni nakon 15. februara 1968. godine, bez dozvole nadležnog organa, te da se za takve objekte u skladu sa odredbama Zakona o eksproprijaciji nije isplaćivala naknada, niti je ta obaveza tuženog ikada ustanovljena.

39. Iz dopisa Općinskog suda u Sarajevu od 22. augusta 2005. godine proizlazi da je apelant protiv navedene presude izjavio žalbu, te da postupak po žalbi još uvijek nije okončan.

Postupak po apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije BiH

40. Rješenjem Vrhovnog suda broj U-1517/01 od 24. maja 2001. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije BiH zbog povrede učinjene aktom broj 07-473-15/85 od 22. januara 1985. godine (greška je u pogledu godine donošenja rješenja).

41. Rješenjem Vrhovnog suda broj U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije BiH. U obrazloženju rješenja se navodi da je apelant smatrao da su njegova prava povrijeđena time što Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-880/02 od 24. juna 2002. godine nije udovoljeno njegovom zahtjevu za proglašavanje ništavim Rješenja tog organa broj 10-473-100/85 od 6. juna 1998. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja prvostepenog organa o eksproprijaciji nekretnina broj 07-473-

15/85 od 22. januara 1986. godine. Navodi se da je Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-2-880/02 od 24. juna 2002. godine apelantu data pouka da protiv njega može pokrenuti upravni spor, što je on i učinio podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu, koja se vodi pod brojem U-1599/02, što znači da je apelantu osigurana sudska zaštita, te je njegov zahtjev neosnovan jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 69. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00). Iz istih razloga neosnovani su i razlozi navedeni u zahtjevu u kojima se ističe da su organi uprave pred kojim su postupci vođeni povrijedili slobode i prava podnosioca zahtjeva.

Postupak pred Domom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu

42. Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) je po apelantovoj prijavi, koja se odnosila na eksproprijaciju apelantovih nekretnina a koja je registrirana pod brojem CH/98/835, donio 11. oktobra 2003. godine odluku o prihvatljivosti i meritumu. Dom je odlučio da je u apelantovom predmetu došlo do povrede apelantovih prava na odlučivanje o njegovim građanskim pravima u razumnom roku, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

43. Apelacijom od 14. marta 2003. godine apelant se žali na povredu sljedećih ljudskih prava: prava na život, prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na pravično saslušanje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu i prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.a), b), e), f), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su eksproprirane njegove nekretnine u svrhu izgradnje dječijeg obdaništa, ali je korisnik eksproprijacije apsolutno odustao od gradnje obdaništa, sve porušio, uništio, ušao u posjed, a nije mu isplatio ni pravičnu naknadu, sa izuzetkom akontativno oko 3.500,00 KM. Ističe da je tada važeća odredba člana 67. Zakona o eksproprijaciji Odlukom Ustavnog suda SFRJ broj 108/88 od 24. aprila 1991. godine poništena i prestala da važi. Apelant navodi da je Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, kao i Vrhovni sud, u upravnom sporu uvažio njegove tužbe i poništio rješenja o eksproprijaciji sa četiri presude, i to: br U-1909/91 od 30. januara 1992. godine, U-124/96 od 17. oktobra 1996. godine, U-109/01 od 9. augusta 2001. godine i U-471/02 od 6. marta 2002. godine. Navodi da je Federalna uprava bila dužna da postupi po sudskim presudama, ali da to nije učinila.

44. Apelacijom od 14. jula 2003. godine apelant se žali na povredu sljedećih ljudskih prava: prava na život, prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na pravično saslušanje, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu iz člana II/3.a), b), e), f), i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je osporena presuda Općinskog suda samo jedna u nizu presuda, te da stoga osporenu presudu neće ni opisivati. Navodi da protivna strana nikada nije izvršila, niti provela navedenu presudu.

45. Apelacijom od 12. novembra 2004. godine apelant se žali na povredu prava na pravično saslušanje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant se žali da su sve odluke donesene a da dokazi nisu pročitani, kao i da su suprotne materijalnim činjenicama. Apelant navodi da presude koje napada predmetnom apelacijom neće posebno i pojedinačno opisivati jer su toliko loše da su u njima namjerno izvrnute činjenice i pogrešno tumačen zakon.

46. U apelaciji od 19. novembra 2004. godine apelant navodi da je to posljednji pravni lijek koji je imao minimalno da iskoristi, ali se desilo da je odbijen. Navodi da su sa tom presudom ugašena sva njegova prava na imovinu. Ističe da je presuda kontradiktorna sama sebi i cijelom postupku i sporu, stanju u ispravama i stanju na terenu. Također, navodi da je navedena presuda suprotna presudama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda od 30. januara 1992. godine, 17. oktobra 1996. godine, 9. augusta 2001. godine i 6. marta 2002. godine, kao i Odluci Doma broj CH/98/835 od 7. novembra 2003. godine, te da je apsolutno suprotna čl. 82. i 88. Ustava SFRJ i Ustava SRBiH.

47. Dopunom apelacije, koju je apelant podnio Ustavnom sudu 24. decembra 2004. godine, apelant se žali na povredu sljedećih prava: prava na život, prava na ličnu slobodu i sigurnost, prava na pravično saslušanje i prava na imovinu iz člana II/3.a), d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 5. i 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Presuda Vrhovnog suda broj U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine kontradiktorna samoj sebi i svim ispravama u spisu i na samom terenu, te da tužbe i podnesci nisu ni pregledani ni pročitani, kao i da je on tražio jedno, a dobio drugo.

b) Odgovor na apelaciju

48. Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju navodi da apelacija koja se odnosi na Presudu Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91 od 30. januara 1992. godine nije dopustiva jer se radi o presudi donesenoj prije stupanja na snagu važećeg Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nisu dopustive ni apelacije podnesene protiv presuda Vrhovnog suda br. U-

124/96 od 17. oktobra 1996. godine, U-109/01 od 9. augusta 2001. godine i U-471/02 od 6. marta 2002. godine, budući da je protekao rok za podnošenje apelacije. Dalje, predlaže da se apelacije podnesene protiv drugih odluka Vrhovnog suda odbiju, jer navedenim odlukama nisu povrijeđena apelantova ustavna prava koja se navode u apelaciji.

49. Općinsko vijeće je u svom odgovoru na apelaciju navelo da navodi apelacije nemaju nikakvog osnova.

50. Federalna uprava navodi da ne stoje apelantove tvrdnje o kršenju ustavnih prava zbog njenog postupanja.

V. Relevantni propisi

51. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 8/00) relevantne odredbe glase: «Član 36.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav isti će poništiti, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostupanjskom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

Član 69.

Građanin čija su prava ili osnovne slobode zajamčene Ustavom i instrumentima Aneksa Ustava Federacije povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda, sukladno ovom zakonu, ako nije osigurana druga sudska zaštita»

VI. Dopustivost

52. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije od 14. marta 2003. godine koju apelant podnosi zbog nepostupanja Federalne uprave po presudama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda, apelacije od 14. jula 2003. godine kojom apelant osporava Presudu Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, dijela apelacije od 12. novembra 2004. godine kojom apelant pobija odluke Vrhovnog suda br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine u odnosu na povredu prava na život i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glase:

1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

14.apelacija je preuranjena».

53. U odnosu na apelaciju od 14. marta 2003. godine, koju apelant podnosi zbog nepostupanja Federalne uprave po presudama Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine i Vrhovnog suda, na osnovu uvida u relevantnu dokumentaciju Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud Presudom broj U-2251/00 od 13. decembra 2000. godine utvrdio da su organi uprave postupili po Presudi Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91. Također je utvrđeno da su upravni organi postupili i po Presudi broj U-124/96, te da nisu dužni ponovo odlučivati o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju, jer je povodom njega doneseno zasebno prvostepeno rješenje od 1. jula 1991. godine na koje se apelant žalio, pa mu je žalba odbijena rješenjem od 29. augusta 1991. godine, nakon čega je apelant kod Vrhovnog suda, prije podnošenja tužbe u predmetu U-124/96, pokrenuo upravni spor u kojem je njegova tužba odbijena Presudom broj U-86/96 od 18. marta 1998. godine. Dalje, o novom apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju nekretnina rješavao je načelnik Općine Novi grad Sarajevo Rješenjem broj 02-05-1181 od 26. maja 2003. godine, protiv kojeg je apelant izjavio žalbu koju je Federalna uprava odbila Rješenjem broj 05-31-2-574/03 od 10. septembra 2003. godine. Protiv navedenog rješenja Federalne uprave apelant je podnio tužbu, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine. Stoga proizlazi da su nadležni upravni organi, postupajući po naknadnim apelantovim zahtjevima za deeksproprijaciju nekretnina, konačno o njemu i odlučili.

54. Također, postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj 109/01 od 9. augusta 2001. godine Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-463/01 od 25. decembra 2001. godine protiv kojeg je apelant podnio tužbu, koju je Vrhovni sud Presudom broj U-471/02 od 6. marta 2002. godine uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio Federalnoj upravi na ponovno odlučivanje. S ciljem izvršenja Presude Vrhovnog suda broj U-471/02, Općinsko vijeće je donijelo Rješenje broj 01-

02-60/126 veza broj 07-473-15/85 od 29. maja 2002. godine, protiv kojeg je apelant podnio tužbu Kantonalnom sudu koji ju je odbio Presudom broj 381/02 od 17. oktobra 2002. godine. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je izjavio žalbu koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine. Dalje, s ciljem izvršenja Presude Vrhovnog suda broj U-471/02, Federalna uprava je donijela Rješenje broj 05-31-2-212/03 od 10. marta 2003. godine protiv kojeg je apelant podnio tužbu koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine. Također, apelant je protiv Rješenja načelnika Općine Novi grad Sarajevo broj 02-05-1181 od 26. maja 2003. godine izjavio žalbu koju je Federalna uprava odbila Rješenjem broj 05-31-2-574/03 od 10. septembra 2003. godine. Protiv navedenog rješenja Federalne uprave apelant je podnio tužbu koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine. Stoga proizlazi da su nadležni upravni organi, s ciljem izvršenja Presude Vrhovnog suda broj U-471/02, donosili rješenja koja su kasnije preispitivali Kantonalni sud i Vrhovni sud.

55. Stoga, predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovih ustavnih prava, te je Ustavni sud zaključio da je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

56. U odnosu na dio apelacije od 12. novembra 2004. godine, kojom apelant pobija odluke Vrhovnog suda br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine u odnosu na povredu prava na život i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da apelant osim navoda o povredi navedenih prava nije obrazložio u čemu se povreda navedenih prava sastoji, te podnio Ustavnom sudu dokaze o tome, te stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na život i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.a) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

57. U odnosu na apelaciju od 14. jula 2003. godine, kojom apleant pobija Presudu Općinskog suda broj P-1623/02 od 22. maja 2003. godine, Ustavni sud napominje da se apelacija može podnijeti samo protiv presude kojom je postupak u određenom predmetu okončan. Iz dopisa Općinskog suda od 22. augusta 2005. godine proizlazi da je apelant protiv navedene presude izjavio žalbu o kojoj je postupak u toku pred Kantonalnim sudom. Stoga, proizlazi da je apelant izjavio apelaciju prije nego što je okončan postupak o njegovoj žalbi, pa je navedena apelacija preuranjena.

58. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena.

59. U odnosu na apelaciju od 12. novembra 2004. godine i apelaciju od 19. novembra 2004. godine, kojim apelant osporava odluke Vrhovnog suda br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine, U-

2483/04 od 29. septembra 2004. godine i Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

60. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.

61. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja navedenim apelacijama su odluke Vrhovnog suda protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporene presude br. U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine apelant je primio 26. oktobra 2004, Presudu broj U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine i Rješenje broj U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine apelant je primio 28. oktobra 2004. godine, dok je Presudu broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine apelant primio 15. novembra 2004. godine. Dalje, protiv odluka Vrhovnog suda br. U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine, U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine i U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine apelacija je podnesena 12. novembra 2004. godine, a protiv Presude Vrhovnog suda broj Už-

67/03 od 26. augusta 2004. godine apelacija je podnesena 19. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, navedene apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

62. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1, 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da navedene apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

63. Apelant se žali da je osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

64. Predmetni postupci koji su rezultirali osporenim odlukama Vrhovnog suda odnose se na eksproprijaciju nekretnina, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

65. Apelant ukazuje na nepravilnost osporenih odluka Vrhovnog suda, navodeći da su one kontradiktorne, da njegove tužbe i dokazi nisu pročitani, da su činjenice pogrešno utvrđene. Također, žali se na pogrešno tumačenje zakona.

66. U vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na svoj raniji stav (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je ´na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu´ i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

67. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju.

68. Presudom broj U-1599/02 od 26. augusta 2004. godine Vrhovni sud je, odlučujući o zakonitosti Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-880/02 od 24. juna 2002. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za proglašavanje ništavim rješenja od 6. maja 1986. godine, a kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o eksproprijaciji od 22. januara 1986. godine, utvrdio da su postupci koji su vođeni po apelantovom prijedlogu za obnovu postupka eksproprijacije i za deeksproprijaciju pravosnažno okončani, te da su organi uprave postupili po Presudi Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj U-1909/91, što je potvrđeno i Presudom Vrhovnog suda broj U-2251/00. Vrhovni sud je stoga utvrdio da ne postoje razlozi iz člana 264. Zakona o upravnom postupku za proglašavanje ništavim osporenog rješenja, te da je Federalna uprava postupila u skladu sa zakonom kada je odbila apelantov prijedlog.

69. Presudom broj U-1995/03 od 29. septembra 2004. godine Vrhovni sud je, odlučujući o zakonitosti Rješenja Federalne uprave broj 05-31-2-212/03 od 10. marta 2003. godine, kojim je udovoljeno apelantovoj žalbi «zbog šutnje administracije» i naloženo Službi za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar nekretnina Općine Novi grad Sarajevo da u roku od 15 dana odluči o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju nekretnina ekspropriranih rješenjem od 22. januara 1986. godine, utvrdio da je Federalna uprava osporenim rješenjem naložila prvostepenom organu da o apelantovom zahtjevu odluči u roku od 15 dana, te da je prvostepeni organ, postupajući po osporenom rješenju, odlučio o apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju i odbio ga Rješenjem broj 02-05-1181 od 26. maja 2003. godine. Vrhovni sud je, također, utvrdio da je o apelantovom zahtjevu za proglašavanje ništavim rješenja o eksproprijaciji od 22. januara 1986. godine i akta Federalne uprave od 6. maja 1986. godine, Federalna uprava odlučila u drugom postupku, te da su stoga ti apelantovi tužbeni navodi bez uticaja.

70. Presudom broj U-2483/04 od 29. septembra 2004. godine Vrhovni sud je, odlučujući protiv akta Federalne uprave broj 05-31-2-574/03 od 10. septembra 2003. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja načelnika Općine Novi grad Sarajevo od 26. maja 2003. godine, a kojim je odbijen apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina ekspropriranih rješenjem od 22. januara 1986. godine, utvrdio da su organi uprave pravilno postupili kada su utvrdili da se apelantovom zahtjevu za deeksproprijaciju zemljišta ne može udovoljiti u skladu sa odredbama člana 34. stav 4. Zakona o eksproprijaciji, zbog toga što navedeno zemljište kao društveno nije moglo ni biti predmet eksproprijacije. Vrhovni sud je, također, utvrdio da je o apelantovom zahtjevu za proglašavanjem ništavim rješenja o eksproprijaciji od 22. januara 1986. godine, kao i rješenja od 6. maja 1986. godine, odlučeno u drugom postupku, a po apelantovom zahtjevu, te da apelantovi tužbeni navodi u tom pogledu nisu od uticaja za rješavanje predmetnog upravnog spora.

71. Rješenjem broj U-1774/02 od 26. augusta 2004. godine Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Federacije BiH, a koje su po njegovim navodima povrijeđene rješenjem Federalne uprave od 24. juna 2002. godine i nezakonitim radnjama službenih osoba organa uprave pred kojima su postupci vođeni, utvrdio da je u rješenju od 24. juna 2002. godine apelantu data pouka da protiv njega može pokrenuti upravni spor, što je on i učinio i pokrenuo spor pred Vrhovnim sudom pod brojem U-1599/02, te je na taj način apelantu osigurana sudska zaštita, a njegov zahtjev je neosnovan,jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 69. Zakona o upravnim sporovima. Također, Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani i apelantovi navodi u pogledu zaštite sloboda i prava povrijeđenih radnjama službenih osoba s obzirom da apelant u svom zahtjevu nije naveo elemente iz člana 72. stav 2. Zakona o upravnim sporovima koje treba da sadrži zahtjev podnesen u smislu člana 71. stav 1. istog zakona.

72. Presudom broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi na Presudu Kantonalnog suda broj U-381/02 od 17. oktobra 2002. godine, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantovu tužbu imajući u vidu utvrđenu činjenicu da je zemljište čiji se povrat traži u smislu člana 16. Zakona o građevinskom zemljištu izuzeto, pa kako se u ovom slučaju ne radi o građevinskom zemljištu o kojem se može odlučivati samo prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a kojim nije predviđena mogućnost denacionalizacije odnosno vraćanje zemljišta u posjed i privremeno korištenje ranijem vlasniku, njegov zahtjev za povrat građevinskog zemljišta je pravilno odbijen, a da je inače apelant na predmetnom zemljištu bio samo faktički posjednik.

73. Iz navoda u apelaciji i priložene dokumentacije ne može se zaključiti da su osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se zaključiti da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava.

74. Ustavni sud primjećuje da je apelant protiv odluka Federalne uprave pokretao upravne sporove pred Vrhovnim sudom, te da mu je na taj način bila omogućena sudska kontrola spomenutih odluka donesenih u upravnom postupku. Međutim, svaki od pokrenutih sporova okončan je osporenim odlukama Vrhovnog suda tako da su apelantove tužbe odbijene kao neosnovane zbog toga što je Vrhovni sud prilikom ocjene zakonitosti i pravilnosti osporenih upravnih akata, odlučujući u granicama zahtjeva iz apelantovih tužbi a nakon uvida u relevantnu dokumentaciju, nalazio da su oni zakoniti, a apelantovi tužbeni navodi neosnovani. Vrhovni sud je u obrazloženjima osporenih odluka naveo precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju donesene odluke, tako da su apelantovi navodi da Vrhovni sud prilikom rješavanja u upravnom sporu nije pročitao njegove tužbe i uzeo u obzir njegove dokaze, neosnovani.

75. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom pravilno odlučio da je apelantu osigurana sudska zaštita time što je protiv rješenja Federalne uprave od 24. juna 2002. godine pokrenuo upravni spor pred Vrhovnim sudom pod brojem U-1599/02.

76. Dalje, apelantove navode da je Presuda Vrhovnog suda broj Už-67/03 od 26. augusta 2004. godine kontradiktorna Ustavni sud smatra neosnovanim, s obzirom da je Vrhovni sud utvrdio da je građevinsko zemljište čiji je povrat apelant tražio izuzeto i da se o tome može odlučivati samo po odredbama Zakona o građevinskom zemljištu kojim nije predviđena mogućnost denacionalizacije, odnosno vraćanje zemljišta u posjed i privremeno korištenje ranijem vlasniku.

77. Ustavni sud ističe da je element pravičnog suđenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti razloge na kojima je zasnovana. Međutim, kolika je ta dužnost zavisi od prirode odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog slučaja. Prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje zbog toga što nacionalni sudovi nisu u cijelosti riješili sve žalbene navode postoji, naprimjer, „kada obrazloženje potpuno nedostaje omogućeni pravni lijek će vjerovatno postati iluzoran“ (vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine serija A-252) ili „sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument“ (vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine serija A-288 i Ruiz Torija od 9. decembra 1994. godine serija A-303). Prema stanovištu bivše Evropske komisije za ljudska prava «kada žalbeni sud koristi razloge nižeg suda, on ne mora ponovo navesti te razloge“ (vidi predstavku X protiv Italije, broj 10773/84, neobjavljeno). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi prigovori zbog toga što osporene presude sadrže sasvim dovoljno razloga i objašnjenja. Također, Ustavni sud nije našao da je u osporenim presudama Vrhovni sud pogrešno protumačio zakon niti da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

78. Dalje, Ustavni sud zaključuje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom sudskog postupka ne znači, u konkretnom slučaju, i uskraćivanje prava na pravičan postupak.

79. Također, apelantove navode da su poništena rješenja o eksproprijaciji od 22. januara 1986. godine, kao i rješenje od 6. maja 1986. godine Ustavni sud smatra neosnovanim, jer se na osnovu predočenih činjenica to ne može zaključiti, niti je apelant drugačije dokazao.

80. U vezi sa apelantovim navodima da mu nije data mogućnost da bude saslušan, Ustavni sud konstatira da su sve presude Vrhovnog suda donesene u nejavnoj sjednici. Apelant u vezi sa navedenom tvrdnjom Ustavnom sudu nije dostavio dokaz da je predlagao da se održi ročište pred Vrhovnim sudom, pa je stoga ovaj apelantov navod neosnovan.

81. Imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

82. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

83. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se ne može zaključiti da je osporenim odlukama Vrhovnog suda primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede apelantovih procesnih prava kao i da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.

84. Na osnovu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

85. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-993/04 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio