Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/05 (D. J. B.)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-244/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović, sudije Valerija Galić i Jovo Rosić, na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine, u predmetu broj AP 244/05, rješavajući apelaciju Dale Jemes Baumgardner, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dale Jemes Baumgardner, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-75/04 od 8. decembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07/1-37-64-1/04 od 14. jula 2004. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona broj 08-03/1-3-04-11-392-3/04 od 5. maja 2004.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
1. Dale Jemes Baumgardner (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilinoisa, Sjedinjene Američke Države, podnio je 16. februara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-75/04 od 8. decembra 2004. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) broj UP-2-07/1-37-64-1/04 od 14. jula 2004. godine i Rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP ZE-DO kantona) broj 08-03/1-3-04-11-392-3/04 od 5. maja 2004. godine.
2. Apelant je, kao strani državljanin, podnio 16. februara 2004. godine zahtjev za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini. Rješenjem MUP-a ZE-DO kantona broj 08-03/1-3-04-11-392-3/04 od 5. maja 2004. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-07/1-37- 64-1/04 od 14. jula 2004. godine, odbijen je apelantov zahtjev. U obrazloženju navedenih rješenja je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete za odobrenje zahtjeva za privremeni boravak u Bosni Hercegovine, jer nije dostavio kompletnu dokumentaciju koja se zahtijeva članom 34. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 29/03).
3. Rješavajući tužbu izjavljenu protiv drugostepenog rješenja u upravnom sporu, Sud BiH je Rješenjem broj U-75/04 od 8. decembra 2004. godine apelantovu tužbu odbacio zbog nenadležnosti. Naime, Sud BiH je u konkretnom slučaju utvrdio da je apelant zahtijevao odobrenje privremenog boravka u Bosni i Hercegovini zbog volonterskog rada u vjerskim zajednicama, kao i to da nema pravo pokretanja upravnog spora protiv konačnog upravnog rješenja. Naime, Sud BiH je utvrdio da je uputa o pravnom lijeku, odnosno o pravu na pokretanje upravnog spora u osporenom drugostepenom rješenju pogrešna i suprotna zakonu, te da sud nije vezan za pogrešnu uputu o pravnom lijeku, niti iz tog razloga apelant može imati pravo da kod suda osporava pravilnost i zakonitost konačnog upravnog akta.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.»
6. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom slučaju radi o apelantovoj žalbi na navodne povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, učinjene prilikom odlučivanja o njegovom zahtjevu za «odobrenje privremenog boravka na teritoriji Bosne i Hercegovine zbog volonterskog rada u vjerskim zajednicama».
7. Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtjev kojim određeno lice traži dozvolu privremenog boravka na teritoriji određene države. Takva prava spadaju u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koja su, konkretno, u Bosni i Hercegovine regulirana Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito stoji na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept «građanskih prava i obaveza» zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
8. Tako, u Odluci Evropskog suda za ljudska prava P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da «...Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana
6. Evropske konvencije». Komisija dalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije» (vidi presudu P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
9. Prema tome, pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila pravo boravka, pa i privremenog, stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao «građansko pravo ili obaveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić