Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-951/05 (R. i D. B. i drugi)
Odluka donesena 09. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-951/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 951/05, rješavajući apelaciju Radomira i Drage Bursaća i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici održanoj 9. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radomira i Drage Bursaća, Slavice Vlaisavljević i Radojke Miskin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-797/04 od 10. marta 2005. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radomir i Drago Bursać, Slavica Vlaisavljević i Radojka Miskin (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 5. aprila 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-797/04 od 10. marta 2005. godine. Apelanti su 29. jula i 19. septembra 2005. godine dostavili dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), učesnika u postupku, Zavoda za PIOFBiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. juna 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. juna 2005. godine, a Općinski sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 4. oktobra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj O-1184/00 od 24. januara 2001. godine apelanti su proglašeni zakonskim nasljednicima Dese Bursać (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koja je umrla u Banjoj Luci 1. marta 2000. godine.
7. Tužiteljica je živjela u Bihaću i bila uživalac penzije koju joj je isplaćivao tuženi u iznosu od 251,80 KM mjesečno. Posljednju penziju tuženi joj je isplatio za septembar 1998. godine.
8. U novembru 1998. godine tužiteljica se preselila u Banju Luku, te se 17. juna 1999. godine prijavila da prima penziju od Javnog fonda PIORS.
9. Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu 14. oktobra 1999. godine u kojoj je tražila da se tuženi obaveže da će joj isplatiti neisplaćene penzije za period od 1. septembra 1998. godine do 8. juna 1999. godine u ukupnom iznosu od 2.266,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
10. Općinski sud je Presudom broj P-728/99 od 20. marta 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-797/04 od 10. marta 2005. godine, djelimično usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev, pa je tuženi obavezan da tužiteljici isplati iznos od 565,20 KM na ime neisplaćenih penzija za april i maj 1999. godine sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 1. juna 1999. godine do isplate. U ostalom dijelu tužiteljicin tužbeni zahtjev je odbijen uz obrazloženje da je utvrđeno da je tuženi tužiteljici isplatio penziju za septembar 1998. godine, a da je potraživanje neisplaćenih penzija za period od oktobra 1998. godine do marta 1999. godine zastarjelo u skladu sa odredbom člana 104. stav 2. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju, kojom je propisano da dospjela novčana potraživanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju za šest mjeseci od dana dospjelosti.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti se žale da je u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njihovih ustavnih prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti se, u suštini, žale na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ti prigovori su isticani i u žalbi protiv prvostepene presude i bili su predmet ocjene drugostepenog suda. Naime, apelanti ističu da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je u konkretnom slučaju nastupilo zastarijevanje dijela potraživanja, jer se tužiteljica u više navrata obraćala tuženom zahtjevom da joj isplati neisplaćene penzije, čime je prekidala zastarijevanje, u smislu člana 388. Zakona o obligacionim odnosima.
12. Apelanti, dalje, ističu da je rok od šest mjeseci iz člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju nezakonit i neustavan zbog toga što je svojom dužinom diskriminatoran prema svim izbjeglim i raseljenim licima, a kad je u pitanju Federacija BiH, to su u većem, odnosno isključivom dijelu Srbi.
b) Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da u cijelosti ostaje pri stanovištu iz osporene presude, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije BiH» broj 29/98) relevantne odredbe glase:
«Član 104. stav 2.
Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti.
Član 106. stav 1.
Penzija i naknada plaće (...), određuju se u mjesečnom iznosu i dospijevaju za isplatu unazad posljednjeg dana kalendarskog mjeseca.»
15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
«Član 360.
(1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2)Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom s ciljem utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pismeno ili usmeno pozove dužnika da obavezu ispuni.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Gž-797/04 od 10. marta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 5. aprila 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
19. Apelanti pobijaju navedenu presudu tvrdeći da je u postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.”
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
“1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.”
22. Pri razmatranju da li je došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud će najprije utvrditi da li su apelanti titulari prava koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U konkretnom slučaju se radi o zahtjevu apelanata za isplatu potraživanja u novcu, što, prema ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa slijedi da su apelanti titulari prava na imovinu koje je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu “različita” u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih stoga treba tumačiti u okviru općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
25. Apelanti navode da im je u postupku koji je okončan osporenom presudom neosnovano umanjena imovina. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o lišavanju imovine, u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se osporenim presudama redovnih sudova apelanti djelimično lišavaju prava na naplatu duga, u dijelu za koji je utvrđeno da je nastupilo zastarijevanje potraživanja.
26. U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da liši nekoga imovine u “javnom interesu” i “pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava”. Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, znači da Ustavni sud mora utvrditi da li je lišavanje apelanata prava na naplatu duga bilo (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
27. Ocjenjujući da li je lišavanje apelanata imovine predviđeno zakonom, Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi u konkretnom slučaju djelomično odbili tužiteljicin tužbeni zahtjev zbog zastarijevanja potraživanja. Naime, iz spisa predmetne pravne stvari, kao nesporno, proizlazi da je tužiteljica, kao pravna prednica apelanata, 14. oktobra 1999. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi naplate neisplaćenih penzija za period septembar 1998. godine-maj 1999. godine. U konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da je penzija za septembar 1998. godine isplaćena, a da je dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva za isplatu neisplaćenih penzija za period od oktobra 1998. godine do marta 1999. godine neosnovan, jer je nastupilo zastarijevanje potraživanja.
28. Rok zastarijevanja za dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i zdravstvenog osiguranja određen je članom 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i iznosi šest mjeseci od dana dospjelosti. Prema odredbi člana 106. stav 2. istog zakona, penzije dospijevaju za isplatu posljednjeg dana kalendarskog mjeseca. Redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili su navedene zakonske odredbe, te su utvrdili da je dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva neosnovan, jer je nastupilo zastarijevanje potraživanja. Drugostepeni sud se očitovao i na tužiteljicine žalbene navode, koji se ponavljaju i u apelaciji, te je utvrdio da tužiteljicin prigovor na to da je više puta pozivala tuženog da joj isplati neisplaćene penzije ne predstavlja prekid zastarijevanja u smislu člana 388. ZOO, jer to nije dovoljno u smislu odredbe člana 391. ZOO, pa je žalbu odbio, a prvostepenu presudu potvrdio. U navedenim okolnostima Ustavni sud zaključuje da odluka redovnih sudova o djelimičnoj neosnovanosti tužiteljicinog zahtjeva zbog zastarijevanja potraživanja nije u suprotnosti sa principima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
29. U pogledu pitanja da li je lišavanje apelanata njihove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti na to da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo da uspostavlja ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
30. U ta ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju rokove za ostvarivanje građanskih prava apelanata. Cilj tog ograničenja jeste da se uredi pravni promet i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Dakle, pravilno funkcioniranje pravnog sistema i očuvanje pravne sigurnosti su odraz javnog interesa, te s ciljem zaštite javnog interesa postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju građanskih prava. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su apelanti u konkretnom slučaju lišeni imovine u skladu s javnim interesom, očuvanjem pravne sigurnosti, jer se nisu pridržavali zakonom propisanih rokova.
31. Konačno, Ustavni sud mora utvrditi da li je zakonito miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine, koje je, također u javnom interesu, istovremeno u skladu sa načelom proporcionalnosti, tj. da li postoji razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen “pretjeran” teret (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120).
32. S tim u vezi Ustavni sud smatra da, osim toga što nije došlo do zloupotrebe ustavnih prava apelanata, u konkretnom predmetu na apelante kao pojedince nije stavljen “pretjeran” teret u odnosu na druge učesnike u pravnom prometu koji su obavezni da pri realizaciji novčanih potraživanja sudskim putem poštuju zakonom propisane rokove, pa slijedi da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići.
33. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
34. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
" Nediskriminacija Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.”
35. Član 14. Evropske konvencije glasi:
“ Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.”
36. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja se ubrajaju u okvir drugih članova Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, vidi presudu od 13. juna 1979, serija A, broj 31, stav 32).
37. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje treba se smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar-juli 1999; CH/9750, Rajić, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000, tačka 53, odluke januar-juni 2000; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001, tačka 154).
38. U konkretnom slučaju apelanti navode da je rok zastarijevanja od šest mjeseci, koji je propisan članom 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, svojom dužinom diskriminatoran prema svim izbjeglim i raseljenim licima, a kad je u pitanju Federacija BiH, to su u većem, odnosno isključivom dijelu Srbi. Međutim, osim ovih paušalnih navoda, apelanti nisu dostavili nikakve argumente na kojima zasnivaju svoje navode o diskriminaciji.
39. Stoga, a imajući u vidu i zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada, zbog propusta apelanata da ispoštuju zakonske rokove, nastupi zastarijevanje potraživanja. Nema povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelanti ne dostave nikakve argumente na kojima zasnivaju svoje navode o diskriminaciji.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić