Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-14/05 (Privredno društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu i usluge «Mastel Berox» d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 23. 02. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-14/05
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 02. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 14/05, rješavajući apelaciju Privrednog društva za unutrašnju i vanjsku trgovinu i usluge «Mastel Berox» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. februara 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Privrednog društva za unutrašnju i vanjsku trgovinu i usluge «Mastel Berox» d.o.o.
Sarajevo, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br: U-129/02, U-130/02, U-131/02, U-4245/01, U- 4246/01, U-4247/01, U-4248/01, U-4249/01, U-4250/01, U-4251/01,
U-4252/01, U-4253/01, U-4254/01, U-4255/01, U-4256/01, U-
4257/01, U-4258/01, U-4259/01, U-4260/01, U-4261/01, U-4262/01,
U-4263/01, U-4264/01, U-4265/01, U-4266/01, U-4267/01, U-
4268/01, U-4269/01, U-4270/01, U-4271/01, U-4272/01, U-4273/01, U-4608/01, U-4609/01 sve od 13. oktobra 2004. godine; U-4167/01, U-4168/01 U-4169/01, U-4170/01, U-4171/01, U-4172/01 sve od 14.
oktobra 2004. godine; U-4586/01, U-4587/01, U-4588/01, U-4589/01,
U-4591/01, U-4592/01, U-4593/01, U-4594/01, U-4595/01, U-
4596/01, U-4597/01, U-4598/01 sve od 21. oktobra 2004. godine; U- 4599/01 od 10. novembra 2004. godine i U-4590/01, U-4600/01, U- 4601/01, U-4602/01, U-4603/01, U-4604/01, U-4605/01, U-4606/01, U-4607/01 sve od 18. novembra 2004. godine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Privrednog društva za unutrašnju i vanjsku trgovinu i usluge, «Mastel Berox» d.o.o. Sarajevo podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. U-132/02, U-133/02, U-134/02, U-135/02, U-136/02, U-137/02, U-138/02, U-139/02, U-140/02, U-141/02, U-142/02, U-
143/02, U-144/02, U-145/02, U-146/02, U-147/02, U-148/02, U-
149/02, U-150/02, U-151/02, U-152/02 i 153/02 od 20. oktobra 2004.
godine, zbog proteka roka za podnošenje.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Privredno društvo za unutrašnju i vanjsku trgovinu i usluge «Mastel Berox» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2005. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. U-129/02, U-130/02, U-131/02, U-4245/01, U-4246/01, U-4247/01, U-4248/01, U- 4249/01, U-4250/01, U-4251/01, U-4252/01, U-4253/01, U-4254/01, U-4255/01, U-4256/01, U- 4257/01, U- 4258/01, U-4259/01, U-4260/01, U-4261/01, U- 4262/01, U-4263/01, U-4264/01, U- 4265/01, U-4266/01, U-4267/01, U-4268/01, 4269/01, U-4270/01, U-4271/01, U-4272/01, U- 4273/01, U-4608/01, U-4609/01 sve od 13. oktobra 2004. godine; U-4167/01, U-4168/01, U- 4169/01, U-4170/01, U-4171/01, U-4172/01 sve od 14. oktobra 2004. godine; U-132/02, U-133/02, U-134/02, U-135/02, U-136/02, U-137/02, U-138/02, U-139/02, U-140/02, U-141/02, U-142/02, U-143/02, U-144/02, U-145/02, U-146/02, U-147/02, U-148/02, U-149/02, U-150/02, U-151/02, U- 152/02, U-153/02, sve od 20. oktobra 2004. godine i U-4599/01 od 10. novembra 2004. godine.
2. Apelant je također 14. januara 2005. godine podnio apelacije Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda br. U-4586/01, U-4587/01, U-4588/01, U-4589/01, U-4590/01, U-4591/01, U- 4592/01, U-4593/01, U-4594/01, U-4595/01, U-4596/01, U-4597/01, U-4598/01 sve od 21. oktobra 2004. godine, U-4600/01, U-4601/01, U-4602/01, U-4603/01, U-4604/01, U-4605/01, U- 4606/01, U-4607/01, sve od 18. novembra 2004. godine, a 16. septembra 2005. godine protiv Presude Vrhovnog suda broj U-4264/01 od 13. oktobra 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je 9. i 19. januara 2006. godine na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda zatražio od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Federalnog ministarstva finansija, da dostave odgovore na apelacije.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovore na apelacije 16. i 31. januara 2006. godine.
5. Federalno ministarstvo finansija nije dostavilo odgovor, ali je 17. januara 2006. godine obavijestilo Ustavni sud da je dopis Ustavnog suda, kojim je tražen odgovor na navode apelacija, proslijedilo Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine. Ova uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.
6. Ustavni sud je 7. februara 2006. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelantu dostavio odgovor Vrhovnog suda.
7. Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 14/05, AP 254/05, AP 715/05, AP 716/05, AP 717/05, AP 718/05, AP 719/05, AP 720/05, AP 721/05, AP 722/05, AP 723/05, AP 724/05, AP 725/05, AP 726/05, AP 727/05, AP 728/05, AP 729/05, AP 730/05, AP 731/05, AP 732/05, AP 733/05, AP 734/05, AP 735/05, AP 736/05, AP 737/05, AP 738/05, AP 739/05, AP 740/05, AP 741/05, AP 742/05, AP 743/05, AP 744/05, AP 745/05, AP 746/05, AP 747/05, AP 748/05, AP 749/05, AP 750/05, AP 751/05, AP 752/05, AP 753/05, AP 754/05, AP 755/05, AP 756/05, AP 757/05, AP 758/05, AP 759/05, AP 760/05, AP 761/05, AP 762/05, AP 763/05, AP 764/05, AP 765/05, AP 766/05, AP 767/05, AP 768/05, AP 769/05, AP 770/05, AP 771/05, AP 772/05, AP 773/05, AP 774/05, AP 775/05, AP 776/05, AP 777/05, AP 778/05, AP 779/05, AP 780/05, AP 781/05, AP 782/05, AP 783/05, AP 784/05, AP 785/05, AP 786/05, AP 787/05, AP 788/05, AP 789/05, AP 790/05, AP 791/05, AP 792/05, AP 793/05, AP 794/05, AP 795/05, AP 796/05, AP 797/05 i AP-1935/05 spoji u jedan predmet, pod brojem AP14/05, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Rješenjima Carinarnice Sarajevo br. UP-5071/01, UP-5072/01, UP-5073/01, UP-5074/01, UP-5077/01, UP-5078/01, UP/I-16-8-5080/01, UP/I-16-8-5081/01, UP/I-16-8-5082/01, UP/I-16-8- 5083/01, UP/I-16-8-5084/01, UP/I-16-8-5085/01, UP/I-16-8-5086/01, UP/I-16-8-5087/01, UP/I-16- 8-5088/01, UP/I-16-8-5089/01, UP/I-16-8-5090/01, UP/I-16-8-5091/01, UP/I-16-8-5092/01, UP/I- 15-8-5094/01, UP/I-16-8-5095/01, UP/I-16-8-5096/01, UP/I-16-8-5098/01, UP/I-16-8-5099/01, UP/I-16-8-5100/01 sve od 21. juna 2001. godine; br. UP/I-16-8-5101/01, UP/I-16-8-5103/01, UP/I- 16-8-5104/01, UP/I-16-8-5105/01, UP-5106/01, UP/I-16-8-5107/01, UP/I-16-8-5108/01, UP- 5109/01, UP-5110/01, UP-5111/01, UP-5112/01, UP-5113/01, UP-5114/01, UP-5115/01, UP- 5116/01, UP-5117/01, UP-5118/01, UP-5120/01, UP-5121/01, UP-5122/01, UP-5123/01, UP- 5124/01, UP-5125/01, UP-5126/01, UP-5127/01, UP-5128/01, UP/I-16-8-5129/01, UP/I-16-8- 5130/01, UP-5131/01, UP-5132/01, UP-5133/01, UP/I-16-8-5134/01, UP-5135/01, UP-5136/01, UP-5137/01, UP-5138/01, UP-5139/01, UP-5140/01, UP-5141/01, UP-5142/01, UP-5143/01, UP- 5144/01, UP-5145/01, UP-5146/01, UP-5147/01, UP-5148/01, UP/I-16-8-5149/01, UP/I-16-8- 5150/01, UP/I-16-8-5151/01, UP-5152/01, UP-5153/01, UP/I-16-8-5155/01, UP/I-16-8-5156/01, UP/I-16-8-5157/01, UP/I-16-8-5158/01, UP/I-16-8-5159/01, UP/I-16-8-6160/01, UP-5161/01, UP/I-16-8-5162/01, sva od 21. juna 2001. godine, odbijeni su kao neosnovani apelantovi zahtjevi za povrat naplaćene posebne pristojbe uplaćene na robu uvezenu u toku 1997. godine.
10. Federalno ministarstvo finansija je rješenjima br. UP/II-05-3889/01, UP/II-05-3890/01, UP/II- 05-3891/01, UP/II-05-3892/01, UP/II-05-3893/01, UP/II-3894/01, UP/II-05-3895/01, UP/II-05- 3896/01, UP/II-05-3897/01, UP/II-05-3898/01, UP/II-05-3899/01, UP/II-05-3900/01, UP/II-05- 3901/01, UP/II-05-3902/01, UP/II-05-3903/01 sva od 20. septembra 2001. godine; br. UP/II-05-8- 3886/01, UP/II-05-3908/01, UP/II-05-3909/01, UP/II-05-3910/01, UP/II-05-3911/01, UP/II-05- 3912/01, UP/II-05-3913/01, UP/II-05-3914/01, UP/II-05-3916/01, UP/II-05-3917/01, UP/II-05- 3918/01, UP/II-05-3920/01, UP/II-05-3921/01, UP/II-05-3922/01, UP/II-05-3923/01, UP/II-05- 3924/01, UP/II-05-3925/01, UP/II-05-3926/01, UP/II-05-3927/01, UP/II-05-3929/01 sva od 24. septembra 2001. godine; br. UP/II-05-3904/01, UP/II-05-3905/01, UP/II-05-3906/01, UP/II-05- 3907/01, UP/II-05-3954/01, UP/II-05-3954/01, UP/II-05-3955/01, UP/II-05-3956/01, UP/II-05- 3957/01, UP/II-05-3958/01, UP/II-05-3959/1, UP/II-05-3960/01, UP/II-05-3961/01, UP/II-05- 3962/01, UP/II-05-3963/01, UP/II-05-3964/01, UP/II-05-3965/01, UP/II-05-3966/01, UP/II-05- 3967/01, UP/II-05-3968/01, UP/II-05-3969/01, UP/II-05-3970/01, UP/II-05-3971/01, UP/II-05- 3972/01, UP/II-05-3973/01, UP/II-05-3974/01 sva od 26. septembra 2001. godine; br. UP/II-05- 3930/01, UP/II-05-3931/01, UP/II-05-3932/01, UP/II-05-3933/01, UP/II-05-3934/01, UP/II-05- 3935/01, UP/II-05-3936/01, UP/II-05-3937/01, UP/II-05-3938/01, UP/II-05-3939/01, UP/II-05- 3940/01, UP/II-05-3941/01, UP/II-05-3942/01, UP/II-05-3943/01, UP/II-05-3944/01, UP/II-05- 3945/01, UP/II-05-3946/01, UP/II-05-3947/01, UP/II-05-3948/01, UP/II-05-3949/01, UP/II-05- 3950/01, UP/II-05-3951/01, UP/II-05-3952/01, UP/II-05-3953/01, sva od 1. oktobra 2001. godine, odbilo kao neosnovane apelantove žalbe podnesene protiv navedenih rješenja Carinarnice Sarajevo.
11. Vrhovni sud je osporenim presudama odbio apelantove tužbe izjavljene protiv navedenih drugostepenih rješenja organa uprave. U obrazloženjima ovih presuda je navedeno da je protekao rok za povrat posebne pristojbe propisan izričitom odredbom člana 249. Carinskog zakona, pa je propuštanjem tog roka apelant izgubio i samo pravo na povrat, s tim što po zahtjevu podnesenom nakon proteka zakonskog roka organi uprave nisu ni ovlašteni da ispituju je li ili nije pravilno obračunata posebna pristojba prilikom podnošenja carinske deklaracije.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da je prilikom izvršenog uvoza prema konkretnim uvozno-carinskim deklaracijama, na osnovu naloga ovlaštene carinarnice, platio ustanovljenu carinu, kao i dodatak od 10% u smislu Odluke o plaćanju posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. i 1998. godine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 31/97 i 32/97). Plaćanje je izvršio u dobroj vjeri smatrajući da je zasnovano na zakonu. Međutim, Presudom Vrhovnog suda broj U-20/99 od 20. aprila 2000. godine utvrđeno je da se navedena odluka nije mogla primijeniti na pravni odnos nastao prema uvozno-carinskim deklaracijama datiranim prije 31. decembra 1997. godine, kako je u presudi naznačeno: «faktički iz razloga što tada za nju nisu mogli znati carinski organi, a pravno što nije bila na snazi». Apelant ističe da je nesporno da je platio carinske pristojbe, da je Vrhovni sud utvrdio u drugim slučajevima da je takvo postupanje carinarnice nezakonito, priznajući da je po isteku prekluzivnog roka od jedne godine, utvrđenog Carinskim zakonom, podnio tužbu Vrhovnom sudu. Apelant smatra da se odredbe Carinskog zakona mogu primijeniti samo na slučajeve kada je zbog naknadno utvrđenih drugih podataka iz carinske deklaracije utvrđeno da je došlo do pogrešno obračunate carine, ističući da je prva odluka Vrhovnog suda kojom je utvrđena nezakonitost naplate carinskih obaveza donesena 2000. godine, odnosno dvije godine nakon što je istekla jedna godina prekluzivnog roka. Apelant ističe da je Vrhovni sud odlučio u primjerenom roku ne bi protekao prekluzivni rok, a tada bi i on i ostali mogli ostvariti svoje pravo na imovinu i povrat nezakonito naplaćene carinske pristojbe. Apelant dalje smatra da sporost u odlučivanju Vrhovnog suda mora da bude jedan od razloga koji će omogućiti računanje rokova od dana donošenja takvih odluka, posebno odluka koje na opći način rješavaju pravno pitanje koje se odnosi na veći broj subjekata. S obzirom da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao dugo niko nije mogao ostvariti svoje pravo u roku od jedne godine, što po apelantovom mišljenju predstavlja izričito nepoštovanje člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Pravna sigurnost ne znači samo poštovanje prekluzivnog roka, u kojem se može tražiti povrat neosnovano plaćene carinske pristojbe, nego mora da znači i zakonito i blagovremeno odlučivanje Vrhovnog suda. Osim ovoga, nezakonitim postupanjem carinarnice apelantu je oduzeta imovina, jer mu je, koristeći prisilu države, naloženo plaćanje dodatne carinske obaveze od 10%, iako je naknadno utvrđeno da je to nezakonito postupanje državnog organa. Na taj način došlo je i do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se ne može dopustiti da nezakonito postupanje bude cijenjeno jedino u slučajevima kada je ta nezakonitost uočena u prekluzivnom roku, ukazujući na čl. 103. i 110. Zakona o obligacionim odnosima, iz kojih proizlazi da se pravo na ništavost pravnog posla ne gasi odnosno da je zakonodavac predvidio obavezu praćenja i ocjene zakonitosti pravnog posla, te da se to pravo i obaveza ne gasi protekom nekog roka. Apelant smatra da se ne može govoriti o ravnopravnosti i nediskriminaciji ako se na pojedino poglavlje pravnog života primjenjuje opće pravilo zaštite zakonitosti postupanja, a u drugom slučaju ta obaveza se svodi samo na prekluzivni rok. Apelant ističe da se u konkretnim slučajevima nije mogao primjenjivati član 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona, jer se njegovi zahtjevi nisu odnosili na više plaćene carine, nego na vraćanje sredstava naplaćenih bez pravnog osnova. Apelant smatra da su navedenim postupcima carinskih organa i pobijanim presudama Vrhovnog suda povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na navode apelacija istakao da u konkretnim predmetima nema povreda navedenih odredaba Evropske konvencije. Vrhovni sud smatra da u konkretnoj pravnoj situaciji ne postoji kršenje navedenih ustavnih prava i prava garantiranih u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima, a posebno istaknutih u Preporukama Rec. (2004) 20 Vijeća Evrope od 15. decembra 2004. godine, pozivajući se i na već donesene odluke Ustavnog suda.
V. Relevantni propisi
14. Carinski zakon («Službene novine Federacije BiH» broj 2/95, 9/96, 18/96, 25/97 i 46/00) «Član 249. stav 1. tačka 2.
(1)Ako se na osnovu podataka iz deklaracije, o kojima ovisi obračun carine, i iz isprava što su podnesene uz deklaraciju, utvrdi da obračun carine ne odgovara stvarnom stanju robe ili ako carine budu plaćene u manjoj ili većoj svoti ili ako je carina plaćena više puta: 2) podnositelj deklaracije može u roku od godine dana od dana podnošenja deklaracije podnijeti zahtjev carinarnici kod koje je platio carinu da naknadno obračuna carinu, donese rješenje o naplati ili povratu carine.»
15. Odluka o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu («Službene novine Federacije BiH» broj 48/00) «II Vraćanje više naplaćenih dažbina iz tačke I ove odluke utvrđenih rješenjima carinarnica na osnovu presude Vrhovnog suda donesenim u upravnim sporovima, vršit će se iz Budžeta Federacije Bosne i Hercegovine za 2001. godinu a kojim će se planirati sredstva za sve namjene».
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na pobijane presude Vrhovnog suda, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka
4. Pravila Ustavnog suda.
19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
4. protekao je rok za podnošenje apelacije».
20. Predmet osporavanja apelacijom su, između ostalih, i presude Vrhovnog suda br. U-132/02, U-133/02, U-134/02, U-135/02, U-136/02, U-137/02, U-138/02, U-139/02, U-140/02, U-141/02, U- 142/02, U-143/02, U-144/02, U-145/02, U-146/02, U-147/02, U-148/02, U-149/02, U-150/02, U- 151/02, U-152/02, U-153/02, sve od 20. oktobra 2004. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom da je apelant navedene presude primio 4. novembra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 6. januara 2005. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedene presude podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio navedene presude Vrhovnog suda.
U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su i presude Vrhovnog suda br. U- 129/02, U-130/02, U-131/02, U-4245/01, U-4246/01, U-4247/01, U-4248/01, U-4249/01, U- 4250/01, U-4251/01, U-4252/01, U-4253/01, U-4254/01, U-4255/01, U-4256/01, U-4257/01, U- 4258/01, U-4259/01, U-4260/01, U-4261/01, U-4262/01, U-4263/01, U-4264/01, U-4265/01, U- 4266/01, U-4267/01, U-4268/01, 4269/01, U-4270/01, U-4271/01, U-4272/01, U-4273/01, U- 4608/01, U-4609/01 sve od 13. oktobra 2004. godine; U-4167/01, U-4168/01, U-4169/01, U- 4170/01, U-4171/01, U-4172/01 sve od 14. oktobra 2004. godine; U-4586/01, U-4587/01, U- 4588/01, U-4589/01, U-4590/01, U-4591/01, U-4592/01, U-4593/01, U-4594/01, U-4595/01, U- 4596/01, U-4597/01, U-4598/01 sve od 21. oktobra 2004. godine; U-4600/01, U-4601/01, U- 4602/01, U-4603/01, U-4604/01, U-4605/01, U-4606/01, U-4607/01, sve od 18. novembra 2004. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio između 8. novembra i 29. decembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 6. januara, 14. februara i 16. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navedene presude.
VII. Meritum
22. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena ustavna prava zaštićena čl. II/3.e), k), II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.» Pravo na pravično suđenje
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
25. Pitanje koje se postavlja u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste pitanje jesu li konkretni postupci predstavljali «spor o građanskim pravima i obavezama» u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stanovište da, uopćeno govoreći, oblast poreskog i carinskog sistema potpada u okvir javnog prava, pa samim tim je izvan djelokruga zaštite člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Međutim, prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, koju je prihvatio Ustavni sud, «dovoljno je da se na vjerodostojan i uvjerljiv način dokaže postojanje prava prema domaćem zakonu» (vidi presudu Periscope protiv Francuske od 26. marta 1992. godine tačka 35, Ustavni sud, Odluka broj U 46/03 od 23. aprila 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 34/04).
28. U predmetnom slučaju apelant navodi da, u skladu sa zakonima, ima pravo na povrat određene sume naplaćene carinske dažbine koja predstavlja njegovu imovinu. Nesporno je da je pravo na imovinu «građansko pravo». Također je jasno da je spor, koji se javio između apelanta i državnih organa, spor oko apelantovog prava na imovinu. Stoga, bez obzira na činjenicu da su o ovom pitanju u prva dva stepena odlučivali carinski organi, spor je ekonomske prirode i u djelokrugu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koji je, dakle, primjenjiv u konkretnom predmetu (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 46/03).
29. U konkretnom predmetu apelant traži povrat naplaćenih sredstava na ime posebne pristojbe za robu uvezenu 1997. godine u iznosima koji su konkretno određeni prema svakoj uvoznocarinskoj deklaraciji. Povrat navedenih sredstava zasnovan je na Carinskom zakonu i Odluci o načinu izmirivanja potraživanja carinskih obveznika za više naplaćene carinske dažbine za 1997. i 1998. godinu. Apelant smatra da se ne radi o zahtjevu za povrat više uplaćenih dažbina, već uplati dažbina za koje nije postojala osnova u pozitivnim propisima, budući da je obaveza uplate ovih dažbina određena propisom koji «pravno tada nije bio na snazi», kako je to već u svojim ranijim presudama utvrdio Vrhovni sud. Apelant ukazuje na činjenicu da je postupak povodom istog pitanja trajao dugo pred Vrhovnim sudom, te niko nije ni mogao ostvariti svoje pravo u propisanim rokovima od jedne godine. Stoga, apelant smatra da u njegovom slučaju nije bilo mjesta primjeni odredbi o zastarjelosti podnošenja zahtjeva za povrat plaćenih dažbina iz Carinskog zakona. Ovi apelantovi navodi predstavljaju jedno tumačenje konkretnog slučaja.
30. Međutim, Ustavni sud uočava da se u pobijanim presudama Vrhovnog suda, između ostalog, ističe da navodi iz tužbi da nije postojao zakonski osnov za naplatu posebne pristojbe nemaju uticaja na drugačije rješenje konkretnih upravnih stvari, jer je protekao rok za podnošenje zahtjeva za povrat posebne pristojbe, propisan izričitom odredbom Carinskog zakona, pa je propuštanjem tog roka apelant izgubio i samo pravo na povrat. Dakle, o zahtjevu podnesenom nakon proteka zakonskog roka za njegovo podnošenje, organi uprave nisu ni ovlašteni da ispituju je li ili nije pravilno obračunata posebna pristojba prilikom podnošenja carinske deklaracije. U pobijanim presudama se, također, navodi da je rok iz člana 249. stav 1. tačka 2. Carinskog zakona materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem stranka gubi pravo na podnošenje zahtjeva za ostvarivanje određenog materijalnog prava (povrat plaćene posebne pristojbe), te su bez uticaja navodi tužbi da organi uprave nisu imali pravnog osnova za naplatu posebne pristojbe za uvezenu robu u 1997. godini, jer je apelant podnio zahtjev nakon proteka roka koji se ne može produžavati. Iz navedenog slijedi da je Vrhovni sud u pobijanim presudama zauzeo stanovište da se i na apelantov slučaj moraju primijeniti odredbe Carinskog zakona o zastarjelosti podnošenja zahtjeva za povrat plaćenih dažbina.
31. Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i drugi slučajevi (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 31/03).
32. Ustavni sud, u skladu sa svojom ranijom jurisprudencijom, ni u konkretnom slučaju ne vidi osnovu za zaključak da je Vrhovni sud u osporenim presudama proizvoljno primijenio materijalno pravo na način koji bi kršio apelantova ustavna prava (vidi već citiranu Odluku Ustavnog suda broj U 46/03 i Odluku broj AP 28/02 od 15. juna 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 34/04 od 18. augusta 2004. godine).
33. Iako se Ustavni sud neće upustiti u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenu načina na koji je tumačio zakon Vrhovni sud, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi apelantovo pravo na pravičan postupak, garantiran Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu, Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzeti stav prema kojem «u vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 6/04). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
34. Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je Zakonom o posebnoj pristojbi na uvezenu robu određeno da se u pogledu povrata posebne pristojbe primjenjuju odgovarajuće odredbe Carinskog zakona. Carinski zakon propisao je vremensko ograničenje ostvarivanja prava na povrat posebne pristojbe, zbog čega Vrhovni sud nije mogao meritorno raspravljati o apelantovim tužbenim zahtjevima, jer su zahtjevi za povrat plaćene pristojbe podneseni nakon propisanog roka.
35. Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za poduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Dalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka broj U 49/02).
36. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi iz apelacije
37. U svjetlu zaključka u pogledu kršenja apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje jer se apelacija odnosi na nepravilnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućava redovne sudove da meritorno rasprave suštinu tužbenog zahtjeva, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Polazeći od navedenog, na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4. i člana 61. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić