Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/05 (PP «Prošić» iz Bihaća)

Odluka donesena 14. 03. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2095/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj¸ 14. marta 2006. godine, u predmetu broj AP-2095/05, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PP «Prošić» iz Bihaća, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-318/00 od 1. juna 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj U-4/96 od 4. oktobra 2000 godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. PP «Prošić» iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, direktor Husein Prošić, podnio je, 7. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-318/00 od 1. juna 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-4/96 od 4. oktobra 2000. godine.

2. Presudom Višeg suda u Bihaću, broj U-4/96 od 8. oktobra 1996. godine, odbijena je tužba apelanta kojom je pokrenuo upravni spor protiv Zavoda za platni promet R/P Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja upravnog akta tuženog, broj 010-6/94 od 7. juna 1994. godine. Navedenim aktom tuženog apelant je dužan na ime utvrđene razlike manje obračunatog i neuplaćenog poreza na promet platiti iznos od 3.849,00 DEM.

3. Apelant je Kantonalnom sudu podnio tužbu za ponavljanje postupka u predmetnoj upravno računskoj stvari sa prijedlogom da se donese rješenje kojim će se dozvoliti obnova postupka. Kantonalni sud je presudom, broj U-4/96 od 4. oktobra 2000. godine, tužbu odbio. U obrazloženju odluke Kantonalni sud navodi da je nedvojbeno utvrđeno da su u prilogu tužbe prezentirane isprave koje nisu novi dokazi, te je predmetna tužba odbijena kao neosnovana.

4. Odlučujući o žalbi apelanta, Vrhovni sud je presudom, broj Už-318/00 od 1. juna 2005. godine, žalbu uvažio, pobijanu presudu preinačio i tužbu odbacio. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da Zakon o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 2/98 i 8/00) čije se odredbe primjenjuju shodno članu 76. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 9/05) u odredbi člana 52 propisuje razloge i činjenice zbog kojih se postupak okončan presudom ili rješenjem, na zahtjev stranke može ponoviti. Jedan od razloga za ponavljanje postupka je i saznanje stranke za nove činjenice ili sticanje mogućnosti upotrebe novih dokaza, ali samo onda ako je sud sam utvrđivao činjenice i izvodio dokaze u tom postupku i na tako utvrđeno činjenično stanje zasnovao svoju odluku. U konkretnom slučaju prvostepeni sud odlučujući o apelantovoj tužbi u upravnom sporu i donoseći presudu, broj U-4/96 od 8. oktobra 1996. godine, nije sam utvrđivao činjenice, niti je sam provodio dokaze, nego je presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku, te nije učinio vjerovatnim postojanje zakonskog osnova za ponavljanje postupka iz člana 52. stav 1. tačka

1. Zakona o upravnim sporovima. Na kraju Vrhovni sud zaključuje da je postojao osnov za odbačaj apelantove tužbe po članu 56. stav 2. Zakona o upravnom sporu, te je presudu preinačio i tužbu odbacio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva ako postoji koji od slijedećih slučajeva::

(...)

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;».

6. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na presude koje su donosene u postupku u kojem je Sud odlučivao o prijedlogu apelanta za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Kantonalnog suda, broj U-4/96 od 8. oktobra 1996. godine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14. strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta». Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da je apelant podnio apelaciju na presudu Vrhovnog suda, broj Už-318/00 od 1. juna 2005. godine, i presudu Kantonalnog suda, broj U-4/96 od 4. oktobra 2000. godine, kojim je odbačena tužba podnesena radi ponavljanja postupka pravosnažno okončanog presudom Višeg suda u Bihaću, broj U-4/96 od 8. oktobra 1996. godine. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama koje su donesene u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti, kako je kasnije objašnjeno, o apelantovim građanskim pravima i obavezama, proizilazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv.

8. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da se u upravnom postupku radi poništenja upravnog akta broj 010-6/94 od 7. juna 1994. godine, kao i u postupku upravnog spora koji je vođen pred Višim sudom u Bihaću, koji je okončan presudom Višeg suda u Bihaću, broj U-4/96 od 8. oktobra 1996. godine, i kojim je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom, odlučivalo o ispravnosti upravnog akta kojim je utvrđena razlika manje obračunatog i neuplaćenog poreza na promet u iznosu od 3.849,00 DEM U konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje, a pozivajući se na ustaljenu sudsku praksu Evropske komisije za ljudska prava (vidi odluku o dopustivosti, X protiv Francuske, aplikacija broj 9908/82, od 4 maja 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 32), da se u konkretnom postupku nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelanta već o postupku plaćanja obaveza koje proizilaze iz poreskog (javnog) zakonodavstva, koje kao takvo nema zaštitu koju pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2095/05 (PP «Prošić» iz Bihaća) | Sudska praksa | Aktio