Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5/05 (S. H.)
Odluka donesena 14. 03. 2006.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5/05
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5/05, rješavajući apelaciju Senada Hasića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Senada Hasića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Kž-157/04 od 20. septembra 2004. godine i Općinskog suda u Gradačcu broj K- 23/03 od 12. maja 2003. godine, i to u dijelu u kojem se te presude odnose na apelanta.
Predmet se, u skladu sa članom 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine vraća Općinskom sudu u Gradačcu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u odnosu na apelanta, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Gradačcu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Hasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 5. januara 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-157/04 od 20. septembra 2004. godine i Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-23/03 od 12. maja 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 10. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 22. februara 2005. godine, Kantonalno tužilaštvo 21. februara 2005. godine, a Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 22. novembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj K-23/03 od 12. maja 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-157/04 od 20. septembra 2004. godine, apelant je, kao jedan od trojice suokrivljenih, proglašen krivim za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 252. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, cijeneći olakšavajuće okolnosti kao osobito olakšavajuće. Također, u ovu kaznu sud je apelantu i suokrivljenima uračunao i pritvor koji je trajao od 7. marta 2003. godine do 9. maja 2003. godine.
7. Iz prvostepene presude proizlazi da su se apelant i suokrivljeni Ramiz Ahmetović (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) i Emir Tursić (u daljnjem tekstu: trećeokrivljeni) branili šutnjom, a tokom postupka su imali branioce. U dokaznom postupku Općinski sud je proveo dokaze saslušanjem svjedoka, uvidom u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, uvidom u dopis JZU Apoteka Gradačac i uvidom u nalaz i mišljenje MUP Tuzla – Sektor kriminalistička policija.
8. Dalje, proizlazi da je sud utvrdio da su od mldb. E. M. kritične večeri oduzeta dva paketića u kojima se nalazilo 4,899 grama opojne droge «canabis sativa» (L) konoplja. Svjedok Muharem Ćatić je u svom iskazu izjavio da mu je mldb. E. M. kritične večeri nabavio drogu za šta mu je svjedok dao 20 KM, da su zajedno u parku konzumirali drogu nakon čega ih je zaustavila policija i kod mldb. E. M. pronašla oba paketića droge. Također, ovaj svjedok je izjavio da apelanta, kojem je nadimak «Virdžin», ne poznaje, mada zna «da ima takva osoba», te da ne zna od koga je mldb. E. M. kupio drogu. Mldb. M. E. je u svom iskazu izjavio da ga je Muharem Ćatić pitao kritične večeri ima li «trave» i da mu je dao 20 KM. Zatim je E. M. otišao do trećeokrivljenog koji je bio u društvu sa drugookrivljenim, koji mu je rekao da će «biti za sat vremena». Nakon toga su se drugo i trećeokrivljeni udaljili, zatim se vratili, pa je trećeokrivljeni dao mldb. svjedoku dva paketića droge ispred internet kluba. Iz ovih iskaza sud je zaključio da je mldb. E. M. dao 20 KM trećeokrivljenom radi nabavke droge, nakon čega se trećeokrivljeni dogovorio sa drugookrivljenim da nabave dva paketića droge, kao i da je drugookrivljeni drogu kupio, a trećeokrivljeni tu drogu predao mldb. E. M.
9. Dalje, iz prvostepene presude proizlazi da je svjedok Salih Hanić izjavio da ga je drugookrivljeni zamolio «da ga odveze njegovoj rodici», te da su usput povezli još dvije osobe, od kojeg zna da jednog zovu nadimkom «Virdžin», što je apelantov nadimak, a druga osoba je bio Irfan Osmanović. Ovaj svjedok je također izjavio da su drugookrivljeni i apelant u toku vožnje «nešto razgovarali», ali da zbog glasne muzike u automobilu on nije čuo o čemu se radi. Svjedok je također izjavio da je drugookrivljeni na jednom mjestu tražio od njega da zaustavi vozilo, da je apelant tada izašao iz vozila, te da se nakon «dvije do tri minute vratio u vozilo». Nakon toga su apelant, drugookrivljeni i Irfan Osmanović izašli iz vozila kod jednog kafića. Saslušan u svojstvu svjedoka, Irfan Osmanović je izjavio da se sa apelantom, drugookrivljenim i svjedokom Salihom Hanićem vozio u autu kritične večeri, da je apelant u jednom trenutku izašao iz auta u koje se nakon kratkog vremena vratio. Zatim je «nešto razgovarao sa [drugookrivljenim]», ali svjedok nije čuo šta. Također, ovaj svjedok je izjavio da je on bio «u prilično alkoholiziranom stanju» i da ne zna «kako je sjeo u auto». Međutim, izjavio je da zna da je apelant izašao kod neke kuće, ali nije primijetio da je «nešto nosio» kada se vratio u auto. Iz ovih svjedočenja sud je zaključio da je apelant, nakon što mu se drugookrivljeni obratio za kupovinu droge i nakon što se po izlasku iz vozila vratio, prodao dva paketića droge drugookrivljenom, koji je zatim drogu predao trećeokrivljenom, a ovaj mldb. E. M.
10. Kantonalni sud je, odlučujući u žalbenom postupku, u odnosu na apelanta naveo da je žalba neosnovana «jer je prvostepeni sud izveo sve potrebne dokaze, koje je savjesno ocijenio [...] i na osnovu takve ocjene potpuno i pravilno je utvrdio činjenično stanje predstavljeno u izreci prvostepene presude». Drugostepeni sud navodi da osnova za prvostepenu presudu postoji u navedenim iskazima svjedoka, potvrdi o oduzimanju dva paketića droge od mldb. E. M. i drugim izvedenim dokazima. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant neovlašteno prodao drogu, a da su drugookrivljeni i trećeokrivljeni posredovali u prodaji i kupovini droge, «dao jasne i određene razloge, koje ovaj sud u cijelosti prihvata».
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava, jer je očigledno da «ne postoji niti jedan dokaz kojim bi se moglo utvrditi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen». Apelant također smatra da se «rezon suda» sastoji u tome «da 'pokrije' pritvor i da se uputi prijetnja potencijalnim izvršiocima krivičnog djela te da država neće imati milosti prema bilo kome kad je droga u pitanju».
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju kratko navodi da su u osporenoj presudi tog suda navedeni svi razlozi zbog kojih je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, pa predlažu da Ustavni sud apelaciju odbije, budući da apelantova ustavna prava nisu povrijeđena.
13. Kantonalno tužilaštvo također smatra da su apelantovi navodi o kršenju njegovih ustavnih prava neosnovani, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
14. U Krivičnom zakonu Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 43/98) relevantne odredbe glase:
«Član 252.
(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina.»
15. U Zakonu o krivičnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:
«Član 3.
Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
[...] Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, [...].
Član 14.
Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima [...] Član 342.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 358.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
[...] 11) ako je izreka presuda nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi potpuno nejasni. [...] Član 360.
(1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.[...]»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-57/04 od 20. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 1. decembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
22. Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.»
23. Apelant se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
24. Navodi apelacije se odnose na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, jer ni iz jednog dokaza, prema njegovom mišljenju, sudovi nisu mogli zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
25. Prema vlastitoj jurisprudenciji Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02; Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
26. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od temeljnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, ali i u ranijem Zakonu o krivičnom procesu FBiH, u kojem odredba člana 342. stav 2. glasi: «[...]Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana», što čini neodvojiv element prava na pravično suđenje (vidi mutatis mutandis već citiranu Odluku AP 661/04, stav 30).
27. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6. Evropske konvencije» odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjene dokaza redovnih sudova (vidi Ustavni sud, već citirana Odluka AP 661/04; Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 13/01; Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01).
28. Ova stanovišta se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, prvostepeni sud je svoju odluku o apelantovoj krivici za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga zasnovao na iskazima svjedoka koji su posvjedočili da su bili sa apelantom u društvu, da su se zajedno vozili u automobilu, da je apelant «na dvije do tri minute» napustio vozilo, vratio se i razgovarao sa drugookrivljenim, ali nisu mogli svjedočiti o sadržaju tog razgovora zato što ga, kako navode, nisu čuli. Također, iz prvostepene presude proizlazi da je odluka o apelantovoj krivici za ovo krivično djelo zasnovana i na potvrdi o oduzimanju dva paketa droge od mldb. E. M., koji je ta dva paketa, kako je utvrđeno, dobio od trećeokrivljenog kojem je dao 20 KM, u prisustvu i uz učešće drugookrivljenog. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje je li ovakvom ocjenom provedenih dokaza prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu primijenjenih krivično-pravnih propisa.
29. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa Zakona o krivičnom postupku u Federaciji FBiH koji je važio u vrijeme donošenja odluke (u daljnjem tekstu: Zakon), a koji postoji i u važećem krivično-pravnom zakonodavstvu, da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, Zakon propisuje presumpciju nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu, već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).
30. Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 342. stav 2. Zakona). Pri tome, prema članu 14. Zakona sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
31. Također, činjenice koje sud treba utvrditi mogu se dokazivati neposrednim i posrednim dokazima – indicijama. Ustavni sud naglašava da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst, zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret (vidi Vrhovni sud bivše SFRJ, presuda broj Kž-38/70 od 22. decembra 1970. godine). Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i predstavljati ne zbir dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu verziju mogućnosti od one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi Vrhovni sud bivše SR Hrvatske, presuda broj Kž-1744/68).
32. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na izjavama svjedoka koji su potvrdili jedino da je apelant kritične večeri bio s njima u društvu određeno vrijeme, te da je napustio automobil «na dvije do tri minute». Svjedoci koji su potvrdili promet droge između drugo i trećeokrivljenog i mldb. E. M., nisu ni na koji način ukazali da je apelant nabavio i prodao drogu, niti su ga na bilo koji način doveli u vezu s tim. Ustavni sud zapaža da svjedok mldb. E. M. nije ni vidio apelanta, niti ga poznaje, a drugi svjedoci su izjavili samo da su čuli da je apelantu nadimak «Virdžin», ali ga ne poznaju, osim što su se s njim te večeri vozili u automobilu određeno vrijeme. Ustavni sud zapaža da su se apelant i ostali okrivljeni branili šutnjom, ali to se nikako ne može tumačiti na njihovu štetu, već je sud bio obavezan izvesti dokaze koji će nesumnjivo ukazati da su okrivljeni počinili krivično djelo, da bi mogao donijeti osuđujuću presudu.
33. Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo prvostepeni sud u odnosu na svoje ubjeđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, nisu zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to Zakon zahtijeva, niti sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, nakon navođenja iskaza Saliha Hanića i Irfana Osmanovića koji su svjedočili da su se vozili u istom vozilu sa apelantom, da je apelant na par minuta napustio vozilo, zatim se vratio, te u toku vožnje razgovarao «o nečem» sa drugookrivljenim, prvostepeni sud navodi da «[...] pouzdano zaključuje da nakon što se [drugookrivljeni] obratio [apelantu] za kupovinu 'trave', da je [apelant], nakon što je u Gradačcu u ulici Čelikovića izašao iz vozila kojim su se dovezli [apelant] i [drugookrivljeni], a kojim je upravljao svjedok Hanić, te minutu do tri vratio se u vozilo, [apelant] prodao [drugookrivljenom] dva paketa 'trave'». Međutim, sud ne daje logično i razložno objašnjenje za takav svoj zaključak zasnovan na iskazima svjedoka, koji nisu naveli da su vidjeli da je apelant «prodao drogu».
34. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost da je apelant prodao drogu drugookrivljenom, niti je zatečen na kritičnom mjestu, niti je kod njega pronađena droga. S druge strane, posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi, kako je već rečeno, upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Osim toga, prvostepeni sud navodi da dijelovima iskaza svjedoka Irfana Osmanovića, koji je izjavio da nije primijetio da apelant «nešto nosi» kad se vratio u automobil, nije povjerovao, smatrajući da je takav iskaz «usmjeren na pomaganje» apelantu, ne obrazlažući detaljnije na osnovu čega je sud stekao takav utisak, odnosno proces ocjene tih dokaza, kako to zahtijeva načelo slobodne ocjene dokaza.
35. Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaz samo subjektivno kvalificiraju kao «usmjeren na pomaganje optuženom».
36. Ovakvo obrazloženje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne zadovoljava ni obavezu poštivanja principa in dubio pro reo, tim prije što sud, tužilac i drugi organi imaju prema Zakonu obavezu utvrditi sve činjenice – kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist optuženog. Zbog primjene principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na teret optuženog moraju biti sa sigurnošću utvrđene, za razliku od činjenica koje idu u korist okrivljenog a koje se uzimaju za utvrđene čak i onda kada su samo vjerovatne, tj. kada postoji sumnja u njihovo postojanje. Ustavni sud smatra da obrazloženje koje je dao prvostepeni sud nije dovoljno precizno i jasno, te da se iz tog obrazloženja ne vidi način na koji je sud primijenio princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog.
37. Također, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud nije detaljnije upuštao u pitanje kako je ocijenio dokaze prvostepeni sud, što je primarno zadaća tog suda, i to ne samo sa aspekta krivično-pravnih propisa već i Evropske konvencije. Naime, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i njeni protokoli se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim pravom, a prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine «Bosna i Hercegovina, svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2». Temeljem ovih odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, Kantonalni sud je u konkretnom slučaju trebao detaljnije ispitati zadovoljavaju li obrazloženje prvostepene presude i izvedeni zaključak zahtjeve Zakona, ali i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra, na osnovu svega navedenog, da obrazloženja obje osporene presude ne zadovoljavaju te zahtjeve, već ostavljaju utisak proizvoljnosti.
38. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda zasniva na dokazima koji, ni neposredno ni posredno, sa sigurnošću ne ukazuju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret i kada sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za svoj zaključak o apelantovoj krivici, već se njegova ocjena dokaza doima proizvoljnom.
40. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić