Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1123/04 (H. Z.)
Odluka donesena 01. 04. 2006.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1123/04
Apelacija
Odluka o meritumu
01. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1123/04, rješavajući apelaciju Hajre Zelenjaković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica David Feldman, sudija Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. aprila 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Usvaja se apelacija Hajre Zelenjaković.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukidaju se:
-Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-209/04 od 11. oktobra 2004. godine.
- Presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-124/01-I-4 od 16. marta 2004. godine Predmet se vraća Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajra Zelenjaković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnijela je 24. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj GŽ-209/04 od 11. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-124/01-I-4 od 16. marta 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Vojnog pravobranilaštva, kao zastupnika Vojske Republike Srpske, zatraženo je 31. decembra 2004. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. januara 2005. godine, a Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske 24. januara 2005. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 16. septembra 2005. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu 29. maja 2001. godine protiv Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta BiH radi naknade štete. U tužbi je navedeno da je za vrijeme rata apelanticin nestali sin proglašen umrlim Rješenjem Općinskog suda u Brčkom, sa privremenim sjedištem u Maoči, broj R-83/98 od 7. aprila 1999. godine, a kao dan smrti smatra se 31. maj 1992. godine. Smrću svoga sina apelantica je ostala bez sredstava za život, pretrpjela je duševne bolove, koji i dalje traju, pa je predložila da sud donese presudu kojom će se tuženi obavezati da joj na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove isplati iznos od 20.000 KM. Apelantica je u toku sudskog postupka preinačila tužbu u subjektivnom smislu, tako što je odustala od navedenih tuženih i kao tuženu označila Republiku Srpsku, Ministarstvo odbrane Banja Luka.
7. Osnovni sud je Presudom broj P-124/01–I-4 od 16. marta 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-209/04 od 11. oktobra 2004. godine, odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju prvostepene presude je, između ostalog, navedeno da je tužena Republika Srpska u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastarijevanja, imajući u vidu da je proteklo više od tri godine od kada je oštećena saznala za štetu do podnošenja tužbe, te da je u svakom slučaju potraživanje zastarjelo, budući da je proteklo više od pet godina od momenta nastanka štete. Sud je proveo dokaze uvidom u spis Općinskog suda Brčko, sa sjedištem u Maoči, broj R-83/98, te saslušanjem apelantice u svojstvu parnične stranke. Ocjenjujući da je od nastanka štete za apelanticu (31. maj 1992. godine) pa do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina (apelantica je tužbu podnijela 29. maja 2001. godine), te imajući u vidu odredbu člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, Sud je zaključio da u konkretnom slučaju, neovisno o subjektivnom roku zastarijevanja, proizlazi da je potraživanje naknade štete zastarjelo s obzirom na protek petogodišnjeg objektivnog roka, bez obzira na moment isteka subjektivnog roka za potraživanje naknade štete. U obrazloženju drugostepene presude je, između ostalog, navedeno da se utvrđenje prvostepenog suda da je potraživanje zastarjelo ne dovodi u sumnju navodom žalbe da i subjektivni i objektivni rok za apelanticu počinju teći od dana donošenja rješenja kojim je njen sin proglašen umrlim (7. april 1999. godine), jer je šteta za apelanticu nastala na dan koji je utvrđen kao dan smrti njenog sina i od tada teče rok zastarijevanja iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Objektivni rok od pet godina počinje teći od momenta kada je šteta nastala i potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju njegovim protekom, odnosno i u slučaju da oštećeni tek po proteku tog roka sazna za štetu i lice koje je štetu učinilo.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. U apelaciji apelantica je navela da je osporenim presudama Osnovnog suda i Apelacionog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
9. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u činjenici da su sudovi odbili njen tužbeni zahtjev primjenjujući član 376. Zakona o obligacionim odnosima, smatrajući da je utvrđeno da je protekao rok za podnošenje tužbe, pri čemu su sudovi utvrdili da rok počinje teći od utvrđenog datuma smrti, a ne od datuma donošenja sudskog rješenja u kojem je ova činjenica utvrđena. Apelantica smatra da je tužbu Osnovnom sudu podnijela u zakonom propisanom roku kako subjektivnom od tri godine, tako i objektivnom od pet godina, jer od momenta donošenja rješenja kojim je utvrđena činjenica o smrti njenog sina (april 1999. godine), pa do dana podnošenja tužbe (maj 2001. godine) nisu prošle tri godine. Također, apelantica smatra da su u konkretnom slučaju sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Povredu prava na imovinu apelantica nije posebno obrazložila.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud navodi da je prvostepeni sud utvrdio, a Apelacioni potvrdio, da je prigovor zastarijevanja koji je istakao tuženi osnovan, pa da je apelanticin zahtjev zastario, te da ga je valjalo odbiti primjenom člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Ovaj sud posebno ukazuje na činjenicu da apelantica u prvostepenom postupku nije navela, niti tvrdila da je u konkretnom slučaju u pitanju šteta koja je nastala izvršenjem krivičnog djela ratnog zločina, kada ne može nastupiti zastarijevanje potraživanja naknade štete. Zbog toga je Apelacioni sud, kao i prvostepeni, našao da povodom istaknutog prigovora zastarijevanja treba primijeniti odredbu člana
376. Zakona o obligacionim odnosima, koja propisuje rokove zastarijevanja za štetu. Apelacioni sud smatra da nije došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu, niti do povrede prava na pravično suđenje, te da je ona bila u mogućnosti iznijeti u postupku sve činjenice za koje smatra da su relevantne u odnosu na njen zahtjev, a naročito da je imala mogućnost da se izjasni povodom istaknutog prigovora zastarijevanja.
11. U odgovoru na apelaciju Vojno pravobranilaštvo Vojske Republike Srpske, kao zakonski zastupnik tuženog Ministarstva odbrane Republike Srpske, istaklo je da je apelacija neblagovremena, jer je podnesena po isteku roka od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio. Vojno pravobranilaštvo smatra da nisu prekršena apelanticina ustavna prava, jer primjena zakona nije bila proizvoljna, već su sudovi pravilno primijenili odredbu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima usvajanjem prigovora o zastarijevanju potraživanja.
V. Relevantni propisi
Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 17/93) (u daljnjem tekstu: ZOO) «Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.» Zakon o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98), koji je primijenjen u konkretnom slučaju:
«Član 61. stav 1. tačka 4.
Umrlim licem proglasit će se:
4) lice koje je nestalo u toku rata ili u vezi sa ratnim događanjima, a o čijem životu nije bilo nikakvih vijesti za godinu dana od dana prestanka neprijateljstava.
Član 67.
U rješenju kojim se nestalo lice proglašava umrlim, odnosno kojim se utvrđuje smrt, naznačit će se dan, mjesec i godina, a po mogućnosti i sat koji se ima smatrati kao vrijeme smrti nestalog lica.
Kao dan smrti smatra se dan kada je nestalo lice vjerovatno umrlo ili dan koji vjerovatno nije preživjelo.
Ako taj dan ne može da se utvrdi, kao dan smrti smatra se prvi dan poslije isteka roka iz člana 61. ovog zakona.» Odluka o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 15/96 od 8. jula 1996. godine) Na osnovu tačke 1. Amandmana XXXV na Ustav Republike Srpske, Narodna skupština Republike Srpske na sjednici održanoj 19. juna 1996. godine donijela je Odluku o ukidanju ratnog stanja:
I.
Ukida se ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske. II.
Ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u 'Službenom glasniku Republike Srpske'.»
VI. Dopustivost
12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž- 209/04 od 11. oktobra 2004. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Dalje, osporena presuda apelantici je uručena 25. oktobra 2004. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2004. godine, dakle, u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»
17. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
18. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u tome što su sudovi pogrešno tumačili rokove zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima. Ona smatra da subjektivni rok za podnošenje tužbe radi naknade štete nije protekao, pa, prema tome, ni objektivni, jer je uvjet za takvo računanje roka zastarijevanja njeno saznanje za štetu i štetnika. Kao datum početka računanja roka za zastarijevanje potraživanja naknade štete apelantica navodi datum donošenja ili datum pravosnažnosti rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim.
19. S druge strane, sudovi su donijeli stav da je dan nastanka štetnog događaja datum koji je u vanparničnom postupku utvrđen kao dan smrti nestalog lica, apelanticinog sina, te da od tog dana počinju teći i subjektivni i objektivni rok zastarijevanja potraživanja naknade štete. U osporenim presudama sudovi su utvrdili da su ovi rokovi protekli prije podnošenja tužbe za naknadu štete, jer je kao dan smrti apelanticinog nestalog sina u vanparničnom postupku utvrđen 31. maj 1992. godine, a tužba je podnesena 29. maja 2001. godine. Prema mišljenju sudova, proizlazi da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 31. maj 1997. godine. U postupku radi naknade štete po apelanticinoj tužbi sudovi nisu ispitivali kada je apelantica, prema Zakonu o vanparničnom postupku, stekla pravo na podnošenje prijedloga za proglašenje nestalog lica umrlim, odnosno da li su pravne pretpostavke koje propisuje taj zakon mogle utjecati na rok zastarijevanja propisan u Zakonu o obligacionim odnosima.
20. Ustavni sud napominje da, u principu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Međutim, u konkretnom slučaju apelantica ukazuje da je upravo time što su redovni sudovi pogrešno tumačili zakon došlo do kršenja njenog ustavnog prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da je nadležan i dužan da ispita da li su tumačenje i primjena pozitivnih propisa od redovnih sudova bili proizvoljni, odnosno da li su doveli do kršenja apelanticinih ustavnih prava.
21. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li su Apelacioni i Osnovni sud primijenili zakon proizvoljno ili ne. U tom smislu Ustavni sud primjećuje da je apelantica, prema Odluci o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske, pravo na podnošenje prijedloga za proglašenje nestalog lica umrlim stekla najranije 19. juna 1997. godine s obzirom na to da je rok za podnošenje prijedloga propisan u članu 61. stav 1. tačka 4. Zakona o vanparničnom postupku, a to je godina dana od prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Rješenje iz ovog postupka predstavlja osnov za podnošenje tužbe radi naknade štete. Analizirajući pobijane presude, Ustavni sud je zaključio da su redovni sudovi ovu činjenicu potpuno zanemarili. Naime, navedeni sudovi su utvrdili da je za apelanticu šteta nastala 31. maja 1992. godine (datum koji je utvrđen kao dan smrti apelanticinog sina iz rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim) i da u konkretnom slučaju nije bitan subjektivni rok (saznanje za štetu) s obzirom na to da je objektivni rok od 5 godina od kada je šteta nastala već protekao. Ako se ova odredba Zakona o obligacionim odnosima, iz koje su sudovi izveli svoj zaključak, dovede u vezu sa odredbama Zakona o vanparničnom postupku i Odlukom o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti od 19. juna 1996. godine, proizlazi da je apelantica, prije stjecanja prava na podnošenje prijedloga za proglašenje nestalog lica umrlim (najranije 19. juni 1997. godine), već izgubila pravo na podnošenje tužbe za naknadu štete, jer je, prema tumačenju sudova koji su donijeli pobijane presude, tužbu radi naknade štete morala podnijeti do 31. maja 1997. godine, dakle, prije nego što je stekla zakonsko pravo da nestalo lice proglasi umrlim s obzirom na to da upravo to rješenje predstavlja osnov za podnošenje tužbe radi naknade štete.
22. Ustavni sud, dalje, uočava da u pobijanoj presudi Apelacionog suda Gž-209/04 nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama koji su istaknuti u žalbi u pogledu subjektivnog roka, odnosno saznanja za štetu. Naime, u žalbi je apelantica istakla da je svog nestalog sina proglasila umrlim Rješenjem Općinskog suda Brčko, privremeno sjedište Maoča, broj R-83/98 od 7. aprila 1999. godine. Tužbu radi naknade štete podnijela je 29. maja 2001. godine, dakle, prema njenom mišljenju, u roku od 3 godine od dana saznanja za štetu, a dan saznanja je dan donošenja Rješenja broj R-83/98, dakle, 7. april 1999. godine. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, u tom slučaju sud se mora posebno baviti njim u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za rezultat spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda od 19. aprila 1994. godine, Van der Hurk protiv Holandije, stav 61). Apelanticinom žalbom prvostepena presuda pobijana je zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ali je Apelacioni sud, u postupku po žalbi, utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, podržavajući stav da objektivni rok zastarijevanja, pa, prema tome, i subjektivni, počinje teći od dana nastanka štete. Ni ovaj sud se nije obazirao na datum donošenja rješenja o proglašenju nestalog lica umrlim (saznanje za štetu), već je potvrdio stav prvostepenog suda u pogledu roka zastarijevanja kako subjektivnog od tri godine, tako i objektivnog od pet godina.
23. Ustavni sud nije mogao utvrditi postojanje konzistentne prakse sudova u Bosni i Hercegovini u ovakvim i sličnim slučajevima. Međutim, Ustavni sud smatra da se zbog posebnih okolnosti ovakvog slučaja, kada se prema tužbenom zahtjevu traži naknada štete zbog smrti nestalog lica, prilikom utvrđivanja dana nastanka štetnog događaja i utvrđivanja početka i proteka rokova zastarjelosti potraživanja naknade štete, odredbe Zakona o obligacionim odnosima, kojima je reguliran institut zastarijevanja, moraju dovesti u kontekst odgovarajućih odredaba Zakona o vanparničnom postupku kojima je reguliran institut proglašenja nestalih lica umrlim.
24. U osporenim presudama sudovi su odredbe člana 367. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima tumačili i primijenili strogo formalno, na arbitraran način koji je doveo do kršenja apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje.
25. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu.
VIII. Zaključak
27. U slučaju kada je tužba radi naknade štete podnesena zbog smrti nestalog lica, nakon donošenja sudskog rješenja u vanparničnom postupku kojim je utvrđen datum smrti nestalog lica, rokovi zastarjelosti potraživanja naknade štete moraju se dovesti u vezu sa uvjetima za proglašenje nestalog lica umrlim propisanim u Zakonu o vanparničnom postupku, u konkretnom slučaju 19. juni 1997. godine, bez obzira na činjenicu koji je datum smrti nestalog lica utvrđen u vanparničnom postupku. Računajući navedene rokove na drugačiji način, tj. od datuma koji je u vanparničnom postupku utvrđen kao datum smrti nestalog lica, u osporenim presudama sudovi su primijenili zakon na arbitraran način, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić