Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/05 (F. H.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-483/05

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 483/05, rješavajući apelaciju Fuada Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fuada Hamzića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-236/03 od 17.

decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj K- 59/01 od 11. juna 2003. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fuad Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-236/03 od 17. decembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljem tekstu: Općinski sud) broj K-59/01 od 11. juna 2003. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljem tekstu: Tužilaštvo) i DD «Bihaćka pivara» Bihać (u daljem tekstu: oštećena) zatraženo je 12. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 17. januara 2006. godine, Tužilaštvo 6. februara 2006. godine, a oštećena 14. januara 2006. godine. Općinski sud je 18. januara 2006. godine uz odgovor na apelaciju dostavio spis broj K-59/01.

4. U skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. marta 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj K-59/01 od 11. juna 2003. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo prijevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije BiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Apelant je obavezan da oštećenoj naknadi štetu u iznosu od 109.273,00 KM, da naknadi troškove krivičnog postupka koji će se utvrditi posebnim rješenjem, te da Sudu plati paušal u iznosu od 200,00 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odbio apelantov prijedlog da se vrši vještačenje poslovne dokumentacije firmi «Junion impeks» i «Agrotrejd» Ljubuški, s obzirom da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno provedenim dokazima, te da bi se vještačenjem navedene dokumentacije samo bespotrebno odugovlačio postupak. Naime, vlasnik firme «Agrotrejd» Ljubuški, Milivoj Bebek, je prilikom saslušanja naveo da on nema dokumentaciju o poslovanju za 1997. godinu pa se predloženo vještačenje ne bi moglo ni izvršiti. Sud je, dalje, naveo da je apelanta više puta poučavao da donese poslovnu dokumentaciju firme «Junion impeks». Međutim, apelant to nije učinio. Prema ocjeni suda dokumentacija oštećene obuhvaćena je nalazom vještaka, vjerodostojna je i dovoljna uz druge dokaze za izvođenje zaključka o apelantovoj krivici.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, Presudom broj Kž:236/03 od 17. decembra 2004. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio Presudu Općinskog suda broj K-59/01 od 11. juna 2003. godine u pogledu krivične sankcije, tako da je apelantu za krivično djelo za koje je tom presudom proglašen krivim, uz primjenu čl. 5, 33. i 40. Krivičnog zakona Federacije BiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu presuda Općinskog suda je ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud dao razloge uslijed čega nije prihvaćeno vještačenje finansijskih dokumenata apelantove firme, pa te razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud i nalazi da bi se ponovnim postupkom samo odugovlačio ovaj krivični postupak.

10. Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da pri tome nije učinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je o svakom zaključku dao jasne razloge presude, te da je pravilno primijenio Krivični zakon. Kantonalni sud je, smatrajući da utvrđene i ukazane olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja kazne apelantu kod prvostepenog suda nisu dovoljno došle do izražaja, preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o kazni, budući da je došao do uvjerenja da će se i kaznom zatvora od dvije godine postići svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju odredbama čl. 4. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant nije pojasnio pozivanje na povredu prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud nepravilno utvrdio da je apelant oštećenoj ostao dužan 109.273,00 KM. Apelant smatra da je u toku postupka povrijeđeno načelo jednakosti pred zakonom jer je sud izvodio dokaze koje mu je tužilac prezentirao preko vještaka, a da vještak nije htio da pribavi svu potrebnu dokumentaciju iz koje bi se dokazalo da njegova firma nije primila robu za koju je apelant nezakonito osuđen. Suštinu povreda svojih prava apelant vidi u tome što je sud, zbog protivljenja tužioca, odbio da dopuni vještačenje ili izvede dokaz nadvještačenjem drugog vještaka.

b) Odgovor na apelaciju

12. U odgovorima na apelaciju, koje su dostavili Kantonalni sud i Općinski sud, ističe se da je iz osporenih presuda vidljivo na osnovu kojih dokaza je utvrđena apelantova krivična odgovornost i koje su okolnosti uzete u obzir prilikom izricanja krivično-pravne sankcije, odnosno, koji su razlozi za odbijanje apelantovog prijedloga da se izvrši ponovno finansijsko vještačenje određene dokumentacije.

13. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju navodi da je prvostepeni sud dao pravo objema strankama u postupku da izvode dokaze koji su u donesenim presudama svestrano cijenjeni i obrazloženi pa su stoga neosnovani apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava. Dalje se ističe da su navodi na kojim apelant zasniva apelaciju već razmatrani u žalbenom postupku, pri čemu su dati jasni razlozi za odlučenje sudova.

14. U odgovoru na apelaciju oštećena ističe da se osporene presude temelje na opsežno provedenim dokazima i vještačenju, a u prvostepenom postupku apelanta je zastupala stručna osoba, advokat, koji je stavljao prigovore na dokaze i nalaz vještaka, te aktivno učestvovao u postupku. S obzirom na navedeno, oštećena smatra da apelantova prava nisu povrijeđena.

V. Relevantni propisi

15. Krivični zakon («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02) «Član 282.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se zatvorom do tri godine.

(2) Ako šteta prelazi iznos od 30.000,00 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina. (...)» U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 43/98, 23/99, 50/01 i 27/02) relevantne odredbe glase:

«Član 12.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.» «Član 13.

(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.

(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.

Član 101.

(1) O imovinskopravnim zahtjevima odlučuje sud.

(2) U presudi kojom okrivljenog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za višak uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan temelj ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može ostvariti u parničnom postupku (...).

Član 220.

(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerovatno da će moći dati obavještenja o krivičnom djelu i učinitelju i o drugim važnim okolnostima.(...)

Član 236.

Vještačenje se određuje kad za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem.

Član 342. stav 2.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.»

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Kž-236/03 od 17. decembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant, odnosno njegov punomoćnik, je primio 6. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, garantirano članom II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 4. Evropske konvencije, te pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom, garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana ropstva i prinudnog rada

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

c) Pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu.» Član 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1. Niko neće biti držan u ropstvu ili položaju ropske zavisnosti.

2. Niko neće biti primoravan da obavlja prinudni ili obavezni rad.

3. Za potrebe ovog člana izraz «prinudni ili obavezni rad» ne uključuje:

a) bilo koji rad koji se normalno zahtijeva od osobe koja se nalazi u zatvoru u skladu sa odredbama člana 5. ove konvencije, ili za vrijeme uvjetnog otpusta; (...).»

22. Navedene odredbe st. 1. i 2. člana 4. Evropske konvencije utvrđuju dvije zasebne zabrane i to: zabranu ropstva ili držanja u ropskom položaju i zabranu prinudnog i obaveznog rada. Pri tome se, po općeusvojenoj praksi, pod ropstvom podrazumijeva da je jedna osoba u potpunom zakonskom vlasništvu druge osobe a ropska zavisnost se definira kao ropstvo bez vlasništva nad osobom. U vezi sa zabranom prinudnog i obaveznog rada može se reći da se pod tim pojmovima podrazumijeva nedobrovoljnost određenog rada ili službe, te se polazi od definicije prinudnog ili obaveznog rada, koju koristi Međunarodna organizacija rada i koja kao takav rad definira «svaki rad ili službu koji se zahtijevaju od osoba, pod prijetnjom nekakve kazne ili za koji se ta osoba nije prijavila». Član 4. stav 3. Evropske konvencije navodi određene izuzetke u odnosu na opće pravilo zabrane prinudnog i obaveznog rada.

23. U konkretnom slučaju, osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava, apelant nije ponudio niti jednu činjenicu niti dokaz, koji bi učinili vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog ustavnog prava, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u tom dijelu neosnovani. Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

25. Ustavni sud konstatira da se postupak pred sudovima, u konkretnom slučaju, odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju.

26. Apelant smatra da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, što je posljedica odbijanja apelantovog prijedloga da se vještačenje dopuni ili izvede dokaz nadvještačenjem drugog vještaka, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje u njegovom slučaju. Apelant smatra da je sud odbio njegov prijedlog zbog protivljenja tužioca, iz čega zaključuje da je u odnosu na tužioca imao neravnopravan tretman.

27. Imajući u vidu navedeno, zadatak Ustavnog suda je da na osnovu ukupnog sadržaja apelacije i predočenih dokumenata preispita je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Ustavni sud podsjeća da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što je pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. i 6. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 24/02).

29. Pravičnost postupka ocjenjuje se na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski suda za ljudska prava Barbera, Masseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 38/03).

30. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 24/02).

31. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u izreci osporene presude dat opis krivičnog djela iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Navodi, izneseni u presudi, nisu nerazumljivi i proturječni nego su zasnovani na provedenim dokazima, a redovni sudovi su, prema načelu slobodne ocjene dokaza, izveli zaključke i donijeli odluke. Ustavni sud konstatira da je u toku postupka, kako pred Općinskim sudom tako i pred Kantonalnim sudom, data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Saslušan je veći broj svjedoka, angažiran je sudski vještak finansijske struke, apelant i njegov branilac prisustvovali su suđenju i imali priliku u toku postupka ispitivati svjedoke i prigovarati njihovim iskazima, što su redovno i činili. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je apelant imao priliku dati komentar - primjedbe na mišljenje i nalaz sudskog vještaka, što je i činio, pa je vještak, po njegovim primjedbama, sačinio dvije dopune vještačenja, u aprilu i maju 2003. godine, koje se nalaze u spisu i koje su uručene apelantu i njegovom branitelju. Osim navedenog, vještak je obrazložio svoje nalaze i na pretresima održanim 16. aprila, 13. maja i 11. juna 2003. godine. Ustavni sud, također, iz stanja spisa zapaža da su redovni sudovi proveli veoma opsežan postupak, da je Općinski sud devetnaest puta zakazivao glavni pretres, da je proveo niz radnji neophodnih za osiguranje prisustva apelanta kao optuženog i svjedoka kao i prikupljanje podataka od drugih organa neophodnih za vođenje postupka, te da je u toku postupka saslušao veći broj svjedoka i više puta vršio njihovo suočenje radi razjašnjenja datih iskaza i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Sud je proveo relevantne dokaze, neophodne za utvrđivanje odlučnih činjenica, a za one dokaze čije je izvođenje odbio dao je valjane razloge zbog kojih je to učinio. Štaviše, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odbijajući apelantov prijedlog za novim vještačenjima, spriječili odugovlačenje postupka, odnosno nastojali da se postupak provede bez odugovlačenja i onemogućili svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.

32. Ustavni sud konstatira da iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu svojih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije vidi u tome što su redovni sudovi prihvatili nalaze i mišljenja vještaka, premda vještak, prema apelantovom mišljenju, nije raspolagao svom relevantnom dokumentacijom neophodnom za davanje nalaza i mišljenja. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente i dokaze koji bi ukazivali da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način povrijeđen, niti je to kršenje, u konkretnom slučaju, očigledno. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali razumno opravdanje zašto je apelantov zahtjev da se izvrši vještačenje poslovne dokumentacije firmi «Junion impeks» Sarajevo i «Agrotrejd» Ljubuški, odbijen. Naime, diskreciono je pravo suda da u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži vještačenje već utvrđene, odbije provesti dokaz dopunskim vještačenjem, te takvo postupanje suda ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza koje su proveli redovni sudovi bila očigledno proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak, niti dokaze da je Tužiteljstvo u ovom slučaju bilo tretirano na drugačiji način nego apelant. Ustavni sud konstatira da je drugostepeni sud dao jasne i precizne razloge stavova iznesenih u obrazloženju pobijane presude, te da je za svaki žalbeni navod koji je prihvatio, kao i onaj koji je odbio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom predmetu nema elemenata povrede ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu, iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, u situaciji kada apelant, izuzev tvrdnje o povredi prava, ne nudi nikakve činjenice niti dokaze koji bi ukazivali da je ta povreda moguća u konkretnom slučaju. Također, ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u postupku koji je okončan pobijanim presudama, kada redovni sudovi daju jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima pobijanih presuda, te, stoga, što Ustavni sud ne ulazi u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, u što spadaju i nalazi vještaka, ukoliko nema očigledne proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-483/05 (F. H.) | Sudska praksa | Aktio