Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/05 (N. V.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 245
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 315
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 315
- Ispravka krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 315
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1117/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1117/05, rješavajući apelaciju Nike Vrankića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nike Vrankića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Kž-29/05 od 31. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Niko Vrankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebižata - Čapljina, koga zastupa Ivan Tomić odvjetnik iz Mostara, podnio je 29. aprila 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-29/05 od 31. marta 2005. godine.
2. Kantonalno tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona je optužnicom broj Kt- 720/04 od 20. oktobra 2004. godine optužilo apelanta zbog počinjenog krivičnog djela – ugrožavanje javnog prometa – iz člana 315. stav 1. Krivičnog zakona („Službene novine Federacije BiH“, br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02). Nakon potvrđivanja optužnice 28. oktobra 2004. godine apelant je na ročištu o izjašnjenju o krivnji, održanom pred sudijom za prethodno saslušanje 17. novembra 2004. godine, priznao krivnju, pa je Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 29. decembra 2004. godine, prije prihvatanja izjave o priznanju krivnje, u smislu člana 245 Zakona o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03), ispitao apelanta na okolnosti iz navedenog člana.
3. Nakon što je Općinski sud stekao uvjerenje da je apelant izjavu o priznanju krivnje dao dobrovoljno i svjesno, te utvrdio da je apelant upoznat o mogućim posljedicama uključujući i posljedice vezane za imovinsko-pravni zahtijev, Općinski sud je prihvatio izjavu o priznanju krivnje te zakazao glavnu raspravu radi izricanja krivično-pravne sankcije, na kojoj je izvršio uvid u materijalne dokaze koji su protiv apelanta prikupljeni tokom istrage i to: iskazi svjedoka D.M., D.P., J.Š. i M.G., nalaz i mišljenje vještaka prometne struke Ramiza Tiro od 13. avgusta 2004. godine, prijavu o povredi broj 144-1/03, analiza alkohola u krvi KB Mostar od 22. jula 2003. godine, fotodokumentaciju i skicu lica mjesta PU Čapljina od 20. aprila 2003. godine, izvješće o uviđaju prometne nezgode od 20. aprila 2003. godine, iskaz apelanta od 19. avgusta 2004. godine i izvod iz kaznene evidencije za apelanta.
4. Na temelju izvedenih dokaza, odlučujući o vinosti apelanta Općinski sud je zaključio da je apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela postupao sa eventualnim umišljajem, te nakon što je ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, istog je oglasio krivim što je 6. aprila 2003. godine upravljajući putničkim vozilom marke „VW“ tip „Golf Gti“ reg. oznaka 526-J-369 vlasništvo K.B. u alkoholiziranom stanju od 1.20 promila alkohola u krvi, postupajući protivno odredbama člana 32. Zakona o bezbijednosti saobraćaja na putevima brzinu kretanja vozila nije prilagodio osobinama i stanju puta, pa je krećući se brzinom od 120 km/h, iako je brzina kretanja na tom dijelu puta ograničena na 50 km/h, izgubio kontrolu nad vozilom usljed čega je došlo do destabilizacije vozila, a zatim i slijetanja sa ceste i prevrtanja istog, posljedicom čega je suvozač D.M. zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu kontuzije mozga, čime je apelant počinio krivično djelo – ugrožavanje javnog prometa – iz člana 315. Krivičnog zakona, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz izricanje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od šest mjeseci.
5. Kantonalni sud je presudom broj Kž-29/05 od 31. marta 2005. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta te potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. Kantonalni sud je smatrao da se apelant u žalbi žali isključivo na visinu odmjerene kazne, te je naglasio kako smatra da je u konkretnom slučaju kazna pravilno odmjerena, kad se uzmu u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta.
6. Iako se apelant u apelaciji nije pozvao konkretno ni na jednu odredbu Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz navoda apelacije može se zaključiti da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je drugostepeni sud, prilikom odlučivanja o žalbi, propustio dati odgovore na glavne prigovore apelanta prvenstveno u pogledu postojanja eventualnog umišljaja, za koji apelant smatra da je trebao biti zamijenjen nehatom. U suštini, navodi iz apelacije usmjereni su na vrstu i visinu odmjerene kazne apelantu, koji smatra da sud nije uzeo dovoljno u obzir olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani, te da mu je za ovo djelo trebao izreći uvjetnu osudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, nesporno je da je Općinski sud, nakon priznjanja krivice od strane apelanta, istog ispitao na okolnosti iz člana 245. Zakona o krivičnom postupku, nakon čega je održao glavnu raspravu u pogledu izricanja krivično-pravne sankcije na kojoj je u prisustvu apelanta i njegovog branitelja razmotrio sve prikupljene dokaze, te ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Kantonalni sud je razmatrajući žalbu apelanta istu protumačio da se apelant žali na visinu odmjerene kazne, iako se on žalio iz svih razloga koje predviđa Zakon o krivičnom postupku, što prihvata i Ustavni sud, jer je očigledno iz same žalbe apelanta da apelant u njoj pretežno iznosi navode u pogledu toga da je prvostepeni sud nepravilno cijenio olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani, te da mu je izrekao previsoku i prestrogu kaznu. Okružni sud je ispitao takve žalbene navode, te je dao odgovore u pogledu toga zašto smatra da olakšavajuće okolnosti na strani apelanta nisu takve prirode da se za učinjeno djelo može izreći uvjetna kazna. Zbog svega toga, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te dodaje kako neće ulaziti u vrstu i visinu odmjerene kazne za predmetno krivično djelo, što je i suština predmetne apelacije po mišljenju Ustavnog suda, obzirom da je odmjeravanje vrste i visine kazne za učinjeno krivično djelo prvenstveno nadležnost redovnih sudova koju nadležnost Ustavni sud ne može zamijeniti.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić