Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/05 (Ć. B.)

Odluka donesena 12. 04. 2006.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1176/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 04. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1176/05, rješavajući apelaciju Ćamile Behram, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamile Behram, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-56/05 od 14. aprila 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćamile Behram podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-56/05 od 14. aprila 2005. godine, u odnosu na član II/3.a), d), i k) i član II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćamila Behram (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Zlatan M. Dizdar, advokat iz Mostara, podnijela je, 16. maja 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-56/05 od 14. aprila 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 22. decembra 2005. godine.

2. Apelantica je Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnijela prijedlog radi diobe zajedničke stvari-nekretnine, koja se nalazi u suvlasništvu apelantice te E.B. i M.Š. U prijedlogu, apelantica je tražila da se izvrši fizička dioba zajedničke stvari-nekretnine, tako što će se fizički razdvojiti i tako koristiti djelovi zajedničke stvari srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Rješavajući o prijedlogu Općinski sud je donio rješenje broj R-184/04 od 21. decembra 2004. godine, kojim je odlučeno da se dioba stambeno-poslovnog objekta u ulici Solakovića broj 12. u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni objekat), koji je u suvlasništvu apelantice te E.B. i M.Š. sa određenim suvlasničkim dijelovima, izvrši javnom prodajom u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku. Iznos novca dobiven prodajom predmetnog objekta isplatit će se suvlasnicima prema veličini njihovih suvlasničkih dijelova, dok svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Prvostepeno rješenje Općinskog suda potvrđeno je rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-56/05 od 14. aprila 2005. godine.

3. Tokom vanparničnog postupka među suvlsnicima nije bilo sporno pravo na objektu koji je bio predmet diobe, kao što nije bila ni sporna veličina njihovih udjela u istom. Među suvlasnicima se pojavio spor oko predloženih varijanti fizičke diobe, obzirom da su isti insistirali da se tačno određeni dijelovi predmetnog objekta njima dodijele srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Suvlasnici tokom postupka nisu uspjeli postići sporazum o uvjetima i načinu diobe iz člana 165. Zakona o vanparničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98). Stoga je sud, u smislu člana 166. Zakona o vanparničnom postupku, saslušao stranke te dva puta izvršio vještačenje od strane sudskih vještaka građevinske struke, koji su svoje mišljenje dali u dva odvojena nalaza. Nakon provedenog postupka, sud je u smislu člana 166. Zakona o vanparničnom postupku i člana 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“, br. 6/98 i 29/039) utvrdio da nije moguće provesti fizičku diobu predmetnog objekta na način kako to zahtijevaju suvlasnici, a da istovremeno budu zadovoljeni opravdani interesi i zahtjevi svih suvlasnika, te je stoga sud odlučio da će se dioba izvršiti javnom prodajom, a da će se dobiveni novac podijeliti suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima.

4. Apelantica smatra da je bilo moguće provesti fizičku diobu predmetnog objekta na način kako je to ona predlagala, tj. da se njen suvlasnički dio kao većinski izdvoji, a da se ostali suvlasnici sami dogovore kako će podijeliti preostali dio. Zbog toga, apelantica smatra da je osporeno rješenje Kantonalnog suda nezakonito, i da je došlo do povrede ustavnih prava kako slijedi: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Dopustivost ratione materiae

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

6. Pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine riješit će se kroz član 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji također, utvrđuje standarde i garancije pravičnog suđenja. Član 6. stav 1. Evropske konvencije propisuje da «[...]prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu[...]». Postavlja se pitanje da li se u postupku diobe stvari-nekretnina u suvlasništvu u vanparničnom postupku utvrđuju građanska prava i obaveze, te da li postoji spor o utvrđenim građanskim pravima i obavezama, što su sve uvjeti za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Po mišljenju Ustavnog suda u vanparničnom postupku diobe stvari-nekretnina u suvlasništvu ne dolazi do spora o građanskim pravima i obavezama niti se ista utvrđuju. Naime, ukoliko dođe do spora u pogledu postojanja prava na nakretnini koja je predmet diobe ili u pogledu veličine suvlasničkih udjela na nekretnini koja je predmet diobe, sud će, u smislu člana 163. Zakona o vanparničnom postupku, prekinuti postupak i uputiti predlagača da u roku od 15 dana pokrene parnicu. Ukoliko to nije sporno, a suvlasnici ne mogu da se dogovore o modalitetima fizičke diobe nekretnine, tj. ne može se postići sporazum o tome koji će dio nekretnine pripasti kome suvlasniku srazmjerno njegovom suvlasničkom dijelu, sud će provesti postupak u smislu člana 166. Zakona o vanparničnom postupku, te ukoliko nakon toga sud utvrdi da fizička dioba nije moguća ili je moguća samo uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, sud će u smislu člana 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i člana 166. stav 3. Zakona o vanparničnom postupku odlučiti da se dioba izvrši prodajom stvari.

8. Ustavni sud smatra da se ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza te o postojanju spora u vezi istih u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada prema članu 166. Zakona o vanparničnom postupku dođe do situacije da se suvlasnici ne mogu sporazumjeti o modalitetima fizičke diobe nekretnine koja se dijeli, odnosno ne mogu se sporazumjeti koji će određeni dio predmetne nekretnine pripasti kome suvlasniku srazmjerno njegovom suvlasničkom dijelu. Razlog tome je što nema spora o postojanju prava (da li postoji ili ne postoji pravo na nekretnini koja se dijeli ili koliki je suvlasnički udjel na nekretnini koja se dijeli), već se postupak vodi radi utvrđivanja na koji način podijeliti nekretninu koja se dijeli i koji dio iste dodijeliti kome suvlasniku, ne dovodeći u pitanje veličinu njegovog suvlasničkog udjela niti njegovo pravo na nekretnini. Postupak utvrđivanje takvih pitanja nije obuhvaćen zaštitom u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u tom slučaju ne pruža širu zaštitu.

9. Obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o identičnoj situaciji, gdje se suvlasnici nisu mogli dogovoriti o modalitetima fizičke diobe, ne dovodeći istovremeno u pitanje bilo čije pravo na nekretnini koja se dijeli niti njegov suvlasnički udjel na istoj, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje ratione materie inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Prema odredbi člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija će se odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

11. Prilikom ispitivanja dopustivosti preostalog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

13. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

15. Imajući u vidu zaključke iz prethodnog dijela ove odluke, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz razloga što je nesporno da se suvlasnici u konkretnom slučaju nisu mogli dogovoriti o modalitetima fizičke diobe predmetnog objekta, nakon čega je sud nakon provedenog vanparničnog postupka, u smislu člana 166. Zakona o vanparničnom postupku, koristeći se pravom iz člana 20. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim-odnosima zaključio da nije moguće provesti fizičku diobu na način kako to traže suvlasnici, te da će se dioba izvršiti prodajom predmetnog objekta, a da će se novac dobiven prodajom podijeliti suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Što se tiče ostalih navoda o povredi čl. II/3.d) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da upravo činjenice iz spisa apelacije ukazuju da ne postoji mogućnost kršenja navedenih ustavnih prava, te stoga ni apelantica nema „opravdan zahtijev“ da se na njih poziva.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/05 (Ć. B.) | Sudska praksa | Aktio