Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1189/05 (M. K.)
Odluka donesena 12. 04. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1189/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 04. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Hatidža Hadžiosmanović i sudije Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine, u predmetu broj AP-1189/05, rješavajući apelaciju Milana Karaice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Karaice, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-3/05 od 28. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Karaice, podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj U-3/05 od 28. februara 2005. godine, u odnosu na član II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Karaica (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gline-Republika Hrvatska, podnio je 18. maja 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-3/05 od 28. februara 2005. godine.
2. Apelant je državljanin Republike Hrvatske, koji je 1999. godine kao izbjeglica došao u Bosnu i Hercegovinu, kada mu je od strane Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Centar javne bezbijednosti Banja Luka izdata lična karta broj 6702/99. Pokretanjem CIPS projekta novih ličnih dokumenata apelant nije mogao pribaviti novu ličnu kartu, jer nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, što je bio uslov za izdavanje nove lične karte. Stoga je apelant podnio zahtjev Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske u Banja Luci, za donošenje rješenja o stalnom boravku kako bi mogao pribaviti ličnu kartu. Ovaj zahtjev je odbijen rješenjem navedenog ministarstva broj 05/3-26,1-409 od 28. jula 2004. godine, uz obrazloženje da apelant ne ispunjava uvjete propisane članom 40. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“, broj 29/03), tj. da mu prethodno nije neprekidno odobravan privremeni boravak pet godina prije podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka. Žalba apelanta odbijena je rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07/1-37-116/04 od 1. novembra 2004. godine. Prema uputi o pravnom lijeku apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH, koji je njegovu tužbu odbacio rješenjem broj U-3/05 od 28. februara 2005. godine uz obrazloženje da tužba u ovom slučaju nije dozvoljena, jer se ne radi o situaciji predviđenoj članom 35. stav 1. tačka d) i članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odnosno ne radi se o situaciji kada stranac zahtjeva privremeni boravak iz humanitarnih razloga, a pozove se na princip „zabrane vraćanja“ predviđen navedenim zakonskim odredbama.
3. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovih ustavnih prava kako slijedi: pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Dopustivost ratione materiae
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“
5. Ustavni sud će prvo riješiti pitanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, obzirom da se apelant kao strani državljanin žali što mu nije odobren stalni boravak u Bosni i Hercegovini.
6. Ustavni sud podsjeća da je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije zahtjev kojim određeno lice traži dozvolu privremenog i trajnog boravka na teritoriji određene države. Takva prava spadaju u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koja su, konkretno, u Bosni i Hercegovine regulisana Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava izričito stoji na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept „građanskih prava i obaveza“ zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
7. Tako, u odluci Evropskog suda za ljudska prava P protiv Ujedinjenog kraljevstva stoji da «Komisija smatra da postupak koje su provele javne vlasti u cilju odlučivanja da li stranacu treba biti dozvoljeno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija nadalje utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije“ (vidi presudu, P protiv Ujedinjenog kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).
8. Prema tome, pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda za ljudska prava, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila pravo boravka, pa i privremenog, stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koja pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. Shodno tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtjeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu, Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
9. Navedeno stanovište Evropskog suda za ljudska prava podržao je i Ustavni sud u svojoj odluci o dopustivosti broj AP-244/05 od 9. februara 2005. godine, jer Ustav Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi obim zaštite.
10. Stoga su navodi apelacije u pogledu kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Pozivanje apelanta da u ovoj situaciji nije predviđen pravni lijek u skladu sa članom
13. Evropske konvencije, također je ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da navedeni član obavezuje državu da obezbijedi djelotvoran pravni lijek samo u slučaju kada postoji pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, što ovdje nije slučaj jer zahtjev stranca da se trajno ili privremeno nastani u drugoj državi nije građansko pravo koje je kao takvo priznato Evropskom konvencijom.
12. U smislu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda apelacija će se odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Dopustivost prima faciae
13. Prilikom ispitivanja dopustivosti preostalog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtijev“ da se poziva na povrede prava iz člana II/3.d), f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, obzirom da prema podacima iz spisa apelacije kao i činjenica u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno proizilazi da ne postoji vjerovatnoća da je donošenjem osporenog rješenja Suda BiH došlo do povrede navedenih ustavnih prava na koja se apelant poziva.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije žrtva kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić