Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-800/05 (Š. D.)
Odluka donesena 09. 05. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
Sastav suda
Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-800/05
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 05. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 800/05, rješavajući apelaciju Šabana Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. maja 2006. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šabana Delića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Kž-228/03 od 9. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj K-247/02 od 21. februara 2003. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i “Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine”.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šaban Delić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-228/03 od 9. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-247/02 od 21. februara 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva, zatraženo je 5. augusta 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 1. septembra 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 15. augusta 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 5. augusta 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Kantonalnog suda broj K-55/98 od 1. juna 1999. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-456/99 od 17. oktobra 2001. godine, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Krivično djelo je izvršeno tako što je apelant sa saučesnicima u dva navrata nasilno ušao u poslovne objekte, vlasništvo drugih lica, na području općine Stari grad Sarajevo i otuđio veću količinu tekstilne robe u ukupnoj vrijednosti od 95.145,36 KM.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj KV-840/01 od 26. decembra 2001. godine dozvoljeno je ponavljanje postupka protiv apelanta, jer su se stekli uvjeti iz člana 402. stav 1. Zakona o krivičnom postupku da se apelantu sudi ponovo u njegovoj prisutnosti.
8. U ponovljenom postupku Presudom Općinskog suda broj K-247/02 od 21. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-228/03 od 9. septembra 2004. godine, utvrđeno je da ostaje na snazi kazna zatvora u trajanju od dvije godine izrečena apelantu zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 274. stav 2. tačka 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-456/99 od 17. oktobra 2001. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Te povrede se, kako je navedeno u apelaciji, «odnose na procesna prava apelanta, obzirom na jednakopravnost stranaka u postupku i zajamčena minimalna prava optuženog u krivičnom postupku, što je dovelo do onemogućavanja prava na odbranu, a zbog toga u konačnici do osuđujuće presude». U toku dokaznog postupka, navodi apelant, nije uopće cijenjen niti uzet u obzir iskaz svjedokinje Dženite Salihbašić, koji je odlučujući dokaz s obzirom na njena saznanja o činjenicama konkretnog krivičnog djela. Daljnju povredu prava na pravično saslušanje apelant vidi i u navodno arbitrarnom i samovoljnom postupanju suda kao i povredi načela materijalne istine i slobodne ocjene dokaza. Apelant smatra, konačno, da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice koje čine obilježje krivičnog djela teške krađe i da, prema tome, apelaciju treba usvojiti, osporene presude ukinuti i predmet vratiti Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da osporenim presudama nije učinjena nijedna povreda koja bi uticala na zakonitost tih presuda i da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U odnosu na iskaz svjedokinje Dženite Salihspahić, koja je pred Kantonalnim sudom saslušana kao svjedokinja i čiji iskaz je na Općinskom sudu uz saglasnost stranaka pročitan, je dato obrazloženje zašto je sud prihvatio kao vjerodostojan iskaz ove svjedokinje.
11. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva se navodi da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i da su njegovi navodi u tom smislu neosnovani i paušalni. Činjenica je da je prvostepeni postupak najprije vođen u odsutnosti okrivljenog, koji je pobjegao nakon puštanja iz pritvora, ali da je ponovljeni postupak vođen prema svim pravilima krivičnog zakonodavstva i uz poštovanje prava na pravično saslušanje. Ne stoje navodi apelacije da nije cijenjen iskaz svjedokinje Dženite Salihspahić koji je pročitan i cijenjen pojedinačno i zajedno sa svim dokazima. U cjelini, s obzirom da nema povrede apelantovog ustavnog prava na pravično saslušanje, Kantonalno tužilaštvo predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije.
V. Relevantni propisi
12. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/98) relevantne odredbe glase:
Teška krađa Član 274.
(1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko počini krađu (član 273. stav 1): 1) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajna, ormara ili drugih zatvorenih prostorija; 2) na naročito opasan i drzak način; 3) iskorištavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom; 4) iskorištavanjem bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe. (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se učinitelj djela krađe (član 273. stav 1): 1) ako je ukradena stvar velike vrijednosti, a učinitelj je postupao s ciljem prisvajanja stvari takve vrijednosti; 2) ako ukradena stvar služi u vjerske svrhe ili je stvar ukradena iz vjerske ili druge zgrade ili prostorije koja služi za vjerske obrede; 3) ako je ukradeno kulturno dobro ili stvar od osobitog naučnog, umjetničkog, povijesnog ili tehničkog značenja ili se nalazi u javnoj zbirci, zaštićenoj privatnoj zbirci ili je izložena za javnost.
(3) Kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit će se ko počini krađu (član 273. stav 1) u sastavu skupine ili ako je pri sebi imao kakvo oružje ili opasno oruđe radi izvršenja djela.
13. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 43/98) relevantne odredbe glase:
«Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.
Član 351.
[...] (6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz, odnosno pismeni nalaz i mišljenje, pročitan bez saglasnosti stranaka (član 328. stav 2), kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...].»
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-228/03 od 9. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2005. godine, a apelacija je podnesena 25. marta 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
18. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[....] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoke optužbe [...].
21. Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Pravo na pravično suđenje obuhvata više zahtjeva, koji se moraju ispoštovati da bi se moglo reći da postupak u konkretnom predmetu ispunjava minimum standarda pravičnog suđenja u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije. Prvi zahtjev, koji se odnosi na pravično suđenje, je pravo pristupa sudu, što znači da samo sud pune jurisdikcije kao nezavisan i nepristran organ može odlučiti o osnovanosti krivične optužbe protiv neke osobe. Drugi zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije jeste pretpostavka nevinosti, tj. svako ko je optužen za krivično djelo smatrat će se nevinim dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Treći zahtjev insistira na jednakosti postupanja strana u postupku, koja obuhvata nekoliko zahtjeva, kao što su: da se optuženi u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, obavijesti o prirodi i razlozima optužbe protiv njega; da mu se osiguraju adekvatno vrijeme i mogućnosti, potrebni za pripremanje odbrane; da se brani lično ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere ili da, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati pravnu pomoć, ovu pomoć dobije besplatno, kada to interesi pravde zahtijevaju; da sam ispituje ili postigne ispitivanje svjedoka protiv sebe i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe i za one koji svjedoče protiv njega; i, konačno, da dobije besplatnu pomoć prevodioca ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu. Zadovoljenje principa jednakosti u postupanju podrazumijeva da svako ko je strana u postupku mora imati razumnu mogućnost zastupanja odbrane ili optužbe pod uvjetima koji ga neće dovesti u nepovoljniji položaj i suštinsku nejednakost u odnosu na suprotnu stranku. Uspostavljanje principa pravične ravnoteže mora, u suštini, dovesti do principa apsolutne ravnopravnosti stranaka u postupku.
23. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02).
24. Osnovni prigovor koji apelant iznosi u predmetnoj apelaciji odnosi se navodno na činjenicu da je sud narušio princip ravnopravnosti stranaka u krivično-pravnom postupku pogrešno interpretirajući iskaz svjedokinje Dženite Salihspahić, kao ključnog dokaznog sredstva, time povređujući načelo materijalne istine. Apelant se žali na činjenicu da je Općinski sud na glavnom pretresu 21. februara 2003. godine povrijedio primjenu načela kontradiktornosti, jer je samo pročitan njen iskazan iako je po svom značaju, smatra apelant, najvažniji iskaz koji je bitno i suštinski uticao na utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti za počinjeno krivično djelo teške krađe. Ta okolnost, tvrdi apelant, dovela je do toga da mu nije bila data mogućnost da pred prvostepenim krivičnim vijećem iznese svoju odbranu saslušavanjem navedenog svjedoka, koja bi, da je svjedok saslušan, bila za njega povoljnija, a izrečena kazna blaža.
25. Imajući u vidu navedeno, postavlja se pitanje ima li opravdanja u konkretnom slučaju, ako se uzmu u obzir i posebne okolnosti krivičnog postupka u cijelosti, da se odustane od principa kontradiktornosti pred Općinskim sudom, po kojem bi apelant imao pravo da ispituje svjedoke odbrane i optužbe pod jednakim uvjetima, a sud tolerirao uskraćivanje davanja izjave jednom od svjedoka pristajući da se samo pročita njegov raniji iskaz. Drugim riječima, da li procesne garancije da se optuženom u skladu sa principima Evropske konvencije omogući ispitivanje svjedoka odbrane i optužbe pod jednakim uvjetima mogu dovesti do povrede krivičnog-procesnog zakona i pravičnog saslušanja. Nesporna je činjenica da sud treba nastojati da sasluša što veći broj svjedoka i izvede sve potrebne dokaze, a sve s ciljem utvrđivanja istine u vezi sa određenim krivičnim djelom. Međutim, nije narušen princip prava na pravično saslušanje niti načelo kontradiktornosti ako je samo pročitano svjedočenje jednog od svjedoka, a svi drugi dokazi i činjenice ukazuju na to da je dotično lice, kao u konkretnom slučaju apelant, izvršilo određeno krivično djelo i da je krivično odgovorno. Istina, tačka d. stav 2. član 6. Evropske konvencije zahtijeva da se optuženom omogući «da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe», ali uzimanje pismene izjave svjedoka na zapisnik, u kontekstu svih ostalih dokaza, nikako se ne može tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u krivično-pravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani još u prvostepenom postupku omogućeno i predlaganje saslušanja svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, mada izjave svjedoka koje je predložila odbrana, u principu, ne obavezuje sud. Čak i kad bi se uzelo u obzir da je zaista presudan iskaz navedenog svjedoka u konkretnom slučaju, taj svjedok nije bio jedini saslušan u toku krivičnog postupka, pa pošto on nije dao nikakvu izjavu, presuda se nije ni mogla zasnivati na njegovom iskazu. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka stvar je slobodne ocjene suda, kako je to i propisano članom 13. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine.
26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je iskaz navedene svjedokinje cijenjen u kontekstu sa ostalim provedenim dokazima, pa time nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje time što je ranije dat iskaz nekog svjedoka samo pročitan na glavnoj raspravi umjesto da se, kako sugerira apelacija, ponovo saslušava svjedok neposredno na suđenju. To tim prije što ovaj iskaz nije, kako se navodi u apelaciji, od suštinske važnosti u predmetnom slučaju, nego je cijenjen zajedno sa ostalim dokazima izvedenim u krivičnom postupku. Posmatrano u cjelini, redovni sudovi nisu počinili povredu prava na pravično saslušanje apelanta navodno arbitrarnim i samovoljnom postupanjem suda kako se to tvrdi navodima apelacije.
27. Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
28. Pored navedenog, Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz stava 3. člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti respektirani. S obzirom da je saslušan velik broj svjedoka svi su u toku krivičnog postupka cijenjeni kako pojedinačno tako i zajedno i nijednom dokaznom sredstvu nije dat prioritet u odnosu na druge dokaze. Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana ljudska prava.
29. Imajući u vidu postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali zato što činjenično stanje nije utvrđeno na siguran i zakonit način neposrednim saslušanjem izjave jednog od svjedoka nego njenim čitanjem na glavnom pretresu, a Ustavni sud nije utvrdio osnovanost ovih navoda, niti postojanje drugih elemenata koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, jer su osporene presude jasne i dovoljno obrazložene.
31. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić