Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1294/05 (S. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2006.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1294/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Jovo Rosić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2006. godine, u predmetu broj AP-1294/05, rješavajući apelaciju Sadika Brulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Brulića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-204/04 od 30. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Brulić (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže-Sarajevo, podnio je 9. juna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-204/04 od 30. marta 2005. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda, 21. decembra 2005. godine, dostavio dopunu apelacije.
2. Osporenom presudom Kantonalnog suda broj U-204/04 od 30. marta 2005. godine odbijena je upravna tužba apelanta protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo broj 05-23-219/04 od 9. februara 2004. godine, kojim rješenjem je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe za prostorno uređenje Općine Ilidža broj 03-23-2617/2-01 od 29. decembra 2003. godine, kojim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta za izdavanje urbanističke saglasnosti za legalizaciju poslovnog objekta u ulici Rustempašina broj 68, izgrađenog na zemljištu označenom kao k.č. broj 2120/02, 2121/5 i 2121/17 K.O. Butmir gornji (zk. stanje), što odgovara k.č. broj 728/3 K.O. Ilidža (kat. Stanje).
3. U osporenoj presudi Kantonalnog suda navedeno je da je u upravnom postupku vođenom pred organima uprave utvrđeno da je predmetni objekat, čiju legalizaciju je tražio apelant, sagrađen na lokalitetu za koji je usvojen regulacioni plan Centar-Ilidža, prema kojem regulacionom planu se predmetni objekat nalazi na utvrđenoj zelenoj površini, te stoga nisu ispunjeni uvjeti za legalizaciju u smislu odredaba čl. 84, 85. i 109 Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 13/99, 19/99, 24/01 i 32/01) i čl. 3. i 4. Uredbe o postupku i uvjetima za legalizaciju građevina izgrađenih bez građevinske dozvole („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 10/01 i 14/02). Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeno i drugostepeno rješenje doneseno na pravilan i zakonit način, te da je zahtijev apelanta, za legalizaciju bespravno izgrađenog objekta, u suprotnosti sa navedenim zakonskim odredbama, temljem čega je odbijena predmetna upravna tužba.
4. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog toga što smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo, jer je predmetni objekat izgrađen 1982. godine, od kada je promjenio tri vlasnika koji su uredno plaćali porez na promet nepokretnosti, te je stoga u ovom slučaju trebalo primjeniti odredbe člana 187. Zakona o prostornom uređenju bivše SR BiH („Službeni list SR BiH“, broj 13/78).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
6. Obzirom da se apelant poziva na povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da navedeni član obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
7. Ukoliko se apelant u apelaciji pozove na jedno od navedena tri pravila, prilikom ispitivanja da li je došlo do povrede prava na imovinu, trebaju da se daju odgovori na pitanja kako slijedi: a) da li se radi o imovini koja spada pod zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju; b) da li je bilo miješanja u imovinu; c) u sklopu kojeg od navedena tri pravila miješanje može biti razmatrano, d) da li miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom ili opštem interesu; e) da li je miješanje proporcionalno, tj. da li postoji fer balans između zahtijeva za opštim interesom zajednice i zahtijeva za zaštitom individualnih osnovnih prava; i f) da li je miješanje u skladu sa principom pravne sigurnosti ili zakonitosti (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Latardis protiv Grčke od 25. marta 1999. godine).
8. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije konkretno pozvao na neko od pravila sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u stvari, povredu prava na imovinu vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz razloga što smatra da se u ovom slučaju trebao primjeniti Zakon o prostornom uređenju bivše
SRBiH.
9. Ustavni sud napominje, da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj, kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 31/03).
10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, obzirom da se apelant nije konkretno pozvao ni na jedno od pravila iz navedenog člana Evropske konvencije, dok se neće ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da je došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava, obzirom da za to ne postoji ni jedan razlog. Potpuno je neosnovan prigovor apelanta da je, u konkretnom slučaju, trebalo primjeniti odredbe člana 187. Zakona o prostornom uređenju bivše SRBiH («Službeni list SRBiH», broj 13/74- apelant u apelaciji navodi pogrešan broj «13/78»), iz razloga što član 187. navedenog zakona propisuje na temelju kojih dokumenata se izdaje odobrenje za građenje, dok isti ne reguliše situaciju legalizacije bespravno izgrađenog objekta, kao što se radi u apelantovom predmetu. Osim toga, važeći Zakon o prostornom uređenju Kantona Sarajevo ostavlja mogućnost primjene ranijeg Zakona o prostornom uređenju bivše SR BiH samo u „slučajevima koji ovim zakonom nisu regulisani“ o čemu u ovom predmetu ne može biti govora, jer se isti tiče legalizacije bespravno izgrađenog objekta, koje pitanje je riješeno kroz postojeće pozitivno pravne propise Kantona Sarajevo, pa se stoga ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o prostornom uređenju SRBiH, na koje se poziva apelant. S druge strane, sam apelant ni jednim navodom ne osporava da je predmetni objekat izgrađen na području koje je obuhvaćeno regulacionim planom Centar-Ilidža, te da je usljed toga njegov zahtijev za legalizaciju suprotan odredbama člana 109. važećeg Zakona o prostornom uređenju Kantona Sarajevo.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović