Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2363/05 (FEAL d.o.o. Široki Brijeg)
Odluka donesena 08. 07. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Jovo Rosić, Tudor Pantiru, Constance Grewe, David Feldman
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama
- Zakon o bankama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o bankama (Federacija Bosne i Hercegovine)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 39/98, 32/00 i 41/02)
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2363/05
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2363/05, rješavajući apelaciju FEAL-a d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 8. jula 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija FEAL-a d.o.o. Široki Brijeg podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-430/04 od 19. jula 2005. godine.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. FEAL d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Davor Martinović, advokat iz Mostara, podnio je 17. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-430/04 od 19. jula 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od učesnika u postupku, Investicijske banke Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 23. novembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. decembra, Kantonalni sud 29. novembra, Općinski sud 5. decembra, a tužilac 1. decembra 2005. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 23. juna 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Vlada Bosne i Hercegovine je 18. decembra 1997. godine zaključila sa Vladom Japana nota verbale, međudržavni pravni akt kojim je Vlada Japana donirala pomoć Bosni i Hercegovini u iznosu od 1 milijarde i 500 miliona japanskih jena, a s ciljem prestrukturiranja privrede i ublažavanja ekonomskih teškoća, uključujući i prezaduženost Bosne i Hercegovine. Ova odobrena sredstva se nisu mogla koristiti u novčanom iznosu, već su se njima mogli kupiti proizvodi prema listi koju su zajednički dogovorili nadležni organi dviju država i usluge koje su u vezi sa tim proizvodima.
7. Bosna i Hercegovina je 7. januara 1998. godine zaključila ugovor o potfinansiranju sa Vladom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), kojim je omogućila Vladi FBiH korištenje sredstava navedenog granta u iznosu od 1 milijardu japanskih jena, a u svrhu nabavke određene robe. Ovim ugovorom Vlada FBiH, kao korisnik sredstava, obavezala se da će sredstva po ugovoru vratiti do 18. decembra 2000. godine u pet jednakih anuiteta, na način preciznije definiran u samom ugovoru. Nakon toga su navedena sredstva plasirana raznim korisnicima sredstava koje je predložilo Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), uključujući i apelanta, i to nabavkom robe izvršene putem «Crown Agentsa» kao ovlaštenog posrednika od Bosne i Hercegovine. Tako je apelant u periodu od 12. novembra do 3. decembra 1998. godine sredstvima iz navedenog granta nabavio raznu robu u vrijednosti od 1.475.617 DM i bio oslobođen plaćanja carine na tu robu, što je i bio jedan od uvjeta granta.
8. Vlada FBiH 22. novembra 1998. godine je zaključila ugovor o komisionim poslovima sa tužiocem, kojim je tužiocu ustupila izvršavanje bankarskih poslova za potrebe naplate plasmana iz navedenog granta. Ovim ugovorom je regulirano da će tužilac zaključiti ugovore o kreditu iz sredstava granta sa krajnjim korisnicima, u skladu sa nota verbale i odlukama Koordinacionog odbora Vlade FBiH (u daljnjem tekstu: Koordinacioni odbor). Kao predmet ugovora je definiran komisioni posao prikupljanja otplata kredita i kamata od korisnika kredita iz sredstava granta kojima su plasirana sredstva, a tužilac se, između ostalog, obavezao da će u slučaju kašnjenja otplate preduzeti sve zakonske mjere s ciljem naplate potraživanja.
9. Iz dokumentacije je, također, vidljivo da je Ministarstvo 3. marta 1999. godine informiralo Koordinacioni odbor da su «iz direktnih kontakata sa korisnicima sredstava», među kojima je i apelant, dobili informaciju da korisnici nisu u mogućnosti izvršiti povrat dobijenih sredstava prema predloženoj kamatnoj stopi od 9,5%, zato što su sredstva korištena i za nabavku investicijske opreme. Stoga je Ministarstvo predložilo Koordinacionom odboru da se korisnicima sredstava plasiranih iz navedenog granta utvrdi kamatna stopa u visini od 5% godišnje, te da se o tome obavijesti tužilac radi realizacije takve odluke, što je Koordinacioni odbor usvojio. Osim toga, Koordinacioni odbor je, na prijedlog Ministarstva, dao i saglasnost da se kao datum dospijeća prve rate kredita korisnicima sredstava, uključujući i apelanta, utvrdi 1. januar 2001. godine, da se kredit otplaćuje polugodišnje sa posljednjom ratom 1. jula 2002. godine, kao i da se o tome obavijesti tužilac radi realizacije ovakve odluke.
10. Tužilac je u više navrata pozivao apelanta da potpiše ugovor o kreditu u vezi sa plasiranim sredstvima, ali apelant nije nikada potpisao ugovor, niti je vraćao sredstva primljena na osnovu isporuke robe. Zbog toga je tužilac tužbom tražio da mu apelant isplati dospjele obaveze na ime glavnice i pripadajućih kamata u ukupnom iznosu od 1.567.843,07 KM, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je Presudom broj Ps-82/02 od 12. decembra 2003. godine odbio ovaj tužbeni zahtjev, obrazloživši da tužilac nije aktivno legitimiran, zato što «ne postoji ugovor o cesiji kojim FBiH kao vjerovnik prenosi na trećeg – Investicijsku banku Sarajevo svoje potraživanje». Istom presudom Općinski sud je obavezao tužioca da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 30.358,88 KM.
11. Kantonalni sud je Presudom broj Pž-10/04 od 8. aprila 2004. godine odbio tužiočevu žalbu, a uvažio žalbu tuženog u odnosu na troškove postupka, pa je obavezao tužioca da apelantu na ime troškova postupka isplati iznos od 40.477,80 KM. U obrazloženju ove presude Kantonalni sud je naveo da ne postoji ugovor o kreditu zaključen između tužioca i apelanta na kome bi se tužbeni zahtjev mogao zasnovati. Kantonalni sud smatra da se tužilac prema ugovoru o komisionu samo obavezao izvršavati bankarske poslove u vezi sa kreditom za šta će dobiti proviziju, tj. da tužilac nije davalac kredita, «već bi to bila FBiH (naravno da je bio zaključen ugovor o kreditu)», zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka aktivne legitimacije tužioca. Dalje, Kantonalni sud navodi da «sve i kad bi i bilo aktivne legitimacije», tužbeni zahtjev bi bio neosnovan, jer nema zaključenog ugovora o kreditu.
12. Vrhovni sud, međutim, odlučujući o tužiočevoj reviziji, preinačio je obje nižestepene presude i usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da tužilac tužbom potražuje isplatu dospjelih rata kredita, a na osnovu ugovora o komisionu kojim je tužilac preuzeo izvršavanje bankarskih poslova za račun Vlade FBiH, s ciljem naplate plasmana sredstava iz granta Vlade Japana. Vrhovni sud navodi da je nesporno među parničnim stranama da tužilac i apelant nikada nisu zaključili ugovor o kreditu, već da tužilac svoj tužbeni zahtjev zasniva na ovlaštenju iz ugovora o komisionim poslovima koji je zaključio sa Vladom FBiH. Prema članu 2. alineja 1. ovog ugovora o komisionim poslovima, tužilac je ovlašten i obavezan da «zaključi ugovore sa krajnjim korisnicima, a na osnovu izvještaja 'Crown Agentsa' o visini kreditnog zaduženja od datuma isporuke robe». Stoga je Vrhovni sud zaključio da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da tužilac nije aktivno legitimiran u odnosu na izneseni tužbeni zahtjev zato što ne postoji ugovor o kreditu sa tužiocem. Vrhovni sud, također, navodi da u spisu postoji podnesak koji je apelant 9. januara 1999. godine uputio Ministarstvu i kojim je tražio odgodu vraćanja japanskog kredita.
13. Osim toga, Vrhovni sud navodi da je ugovorom o komisionim poslovima komitent Vlada FBiH ovlastila tužioca da u slučaju kašnjenja otplate preduzme zakonske mjere s ciljem naplate potraživanja. Dalje, Vrhovni sud navodi da je Federacija BiH ta koja je bila u materijalnopravnom odnosu sa apelantom kojem je dala kredit u robi sa obavezom vraćanja sredstava. Međutim, Vlada FBiH nije mogla sa apelantom zaključiti ugovor o kreditu, niti vršiti naplatu anuiteta, a u smislu odredaba Zakona o bankama. Stoga je realizaciju ugovornog odnosa i obavljanje bankarskih poslova u vezi s tim prenijela na tužioca ugovorom o komisionim poslovima, sa jasno definiranim obavezama tužioca kao komisionara. Prema stavu Vrhovnog suda, iako apelant nije sa tužiocem zaključio ugovor o kreditu, što bi tužioca aktivno legitimiralo kao ugovornu stranu po osnovu ugovora o kreditu, tužilac jeste aktivno legitimiran da kao komisionar, prema ugovoru o komisionom poslu zaključenim sa Vladom FBiH kao komitentom, preduzme zakonske mjere s ciljem naplate dospjelog potraživanja od apelanta za račun Vlade FBiH. Dakle, aktivna legitimacija tužioca proistječe iz ugovora o komisionim poslovima, a ne iz ugovora o kreditu, kako to prema ocjeni Vrhovnog suda pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je diskriminiran. Naime, apelant smatra da Vrhovni sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo tako što «proizvoljno usmjerava postupak», zaključujući da predmet spora nije utvrđivanje obaveze proizašle iz ugovora o kreditu, već iz ugovora o komisionim poslovima koji su zaključeni između tužioca i Vlade FBiH. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud sudio mimo tužbenog zahtjeva, što je suprotno pozitivnim propisima prema kojima revizijski sud nije ovlašten preinačiti tužbeni zahtjev, već to može uraditi samo tužilac. Naime, apelant navodi da je tužbeni zahtjev glasio na dospjele obaveze prema kreditu, a Vrhovni sud je sudio dospjele obaveze prema ugovoru o komisionu. Također, apelant smatra da je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog toga što svoja ovlaštenja revizijski sud može koristiti samo ako utvrdi da postoji pogrešna primjena materijalnog prava u odnosu na izneseni tužbeni zahtjev, a u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev se odnosio na plaćanje obaveze po dospjelom kreditu. U konkretnom slučaju, apelant smatra da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo, jer ugovor o kreditu između tužioca i apelanta nikada nije zaključen, pa i u ovom apelant vidi proizvoljnu primjenu prava od revizijskog suda. Također, apelant navodi da Vrhovni sud nije naveo propis na kojem zasniva svoju presudu, što je bio obavezan prema članu 11. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da revizijski sud nije ocijenio dokaze i «uspostavio korelaciju između dokaza i činjenica», čime je, također, prekršio pravo iz člana 6. Evropske konvencije.
15. Apelant smatra da je grant realiziran i da je pravni posao završen nakon što je apelant prihvatio pomoć u robi i što mu je roba isporučena. To znači, kako dalje navodi, da «svaki drugi pravni posao, pa i komisioni, sklopljen između trećih lica ne može predstavljati obavezu [za apelanta] ukoliko je on ne prihvati». Stoga, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i odredbu člana 771. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant, također, navodi i da nije jasno kako je Vrhovni sud mogao precizno odrediti iznose duga prema dospjelim obavezama kada nikakvim pravnim poslom između tužioca i apelanta nije utvrđeno dospijeće tih obaveza. S obzirom na to da ugovor o kreditu mora biti u pisanoj formi, apelant smatra da je i ovo dokaz da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
16. Što se tiče prava na imovinu, apelant navodi da je u vrijeme dobivanja granta kapital preduzeća bio 100% u državnom vlasništvu. Dalje navodi da je apelant dobio grant kao državno preduzeće s ciljem konsolidacije i sprečavanja stečaja, te da je država, ustvari, podržavala svoje preduzeće na teret sredstava Vlade Japana. U međuvremenu je preduzeće privatizirano, a kupac kapitala je preuzeo na sebe obavezu prema uposlenicima, fondovima i dobavljačima, a u privatizacijskim dokumentima nisu spomenute obaveze u vezi sa ovim grantom. Stoga bi, kako navodi apelant, nametanje obaveze plaćanja novčanih sredstava u vezi sa ovim grantom na apelantov teret značilo smanjenje kapitala koji je država već prodala i prouzrokovalo gubitak koji će se reflektirati na vlasnika udjela u preduzeću. Također, apelant smatra da je diskriminiran jer Vrhovni sud, kako navodi apelant, bez valjane činjenične i pravne argumentacije obavezuje apelanta na plaćanje nepostojeće novčane obaveze u korist Federacije BiH. Na taj način Federacija BiH se stavlja u povlašten položaj zahvaljujući svom statusu, a na teret apelanta kao privatne firme.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud osporava navode iz apelacije i ističe da u osporenoj odluci nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Vrhovni sud navodi da je presuda zasnovana na pravilnoj primjeni Ustava i zakona, za šta su dati valjani razlozi u revizijskoj presudi. Stoga, Vrhovni sud predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
18. Kantonalni sud navodi da je prilikom donošenja drugostepene presude postupao u skladu sa zakonom, te da nije bilo povrede apelantovih prava. Također, Općinski sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju prvostepene odluke koja je na zakonu zasnovana.
19. Tužilac osporava navode iz apelacije i ističe da apelant ne ukazuje na okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je Vrhovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, da je to pravo zanemario, da je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminirajuća ili da je na bilo koji način došlo do povrede procesnih prava. Tužilac navodi da je netačno da je Vrhovni sud izašao iz okvira izjavljene revizije, ili da je sudio mimo razloga iznesenih u reviziji. Naime, u reviziji nije iznesen nikakav novi zahtjev, pa je, stoga, neosnovan apelantov navod da je Vrhovni sud preinačio izneseni tužbeni zahtjev. Tužilac smatra da to što je Vrhovni sud zaključio da materijalnopravni odnos između tužioca i apelanta ne proizlazi iz ugovora o kreditu, već iz ugovora o komisionu, predstavlja drugačiji pravni stav Vrhovnog suda u odnosu na nižestepene sudove i apelanta, što nije kršenje prava na pravično suđenje, naročito zato što sud, prema ZPP-u, nije vezan za navode stranaka u postupku u pogledu materijalnog prava. Također, prema tužiočevim navodima, Vrhovni sud je pravilno dosudio tužiocu dugovane anuitete, budući da su pred nižestepenim sudovima bile utvrđene sve činjenice, ali ti sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, pa je Vrhovni sud mogao nižestepene presude preinačiti. Visina tužbenog zahtjeva proizlazi, kako tužilac navodi, iz dokaza priloženih uz tužbu, a tu visinu apelant ni u apelaciji suštinski ne osporava. Osim toga, tuženi je mogao u postupku pred prvostepenim sudom osporiti valjanost činjenica utvrđenih čitanjem apelantovog dopisa od 9. januara 1999. godine kojim je tražio odgodu plaćanja kredita, ali to nije uradio, niti je na bilo koji način doveo u pitanje istinitost tih činjenica. Tužilac smatra da je molbom za odgodu otplate kredita apelant pokazao da je znao da postoji njegova obaveza da vrati kredit, čime je još jednom manifestirao volju o prihvatanju te obaveze. Uvažavajući tu molbu, Koordinacioni odbor je odgodio rokove i snizio kamatnu stopu na 5%. Na tužiočev poziv da zaključi ugovor o kreditu apelant nije negirao da je robu primio, ali ponuđeni ugovor nije potpisao, niti je dospjele obaveze vraćao. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, tužilac navodi da se osporenom presudom Vrhovnog suda nalaže izvršenje valjano stvorene obaveze, a struktura apelantovog vlasništva u vrijeme dobijanja robe nikako ne može utjecati na njegovu odgovornost za izvršenje konkretne obaveze, niti je značajna kako je ta obaveza bila iskazana u vrijeme apelantove privatizacije. Na osnovu svega izloženog, tužilac predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o bankama («Službene novine FBiH» br. 39/98, 32/00, 41/02, 58/02 i 19/03) relevantne odredbe glase:
«Član 2.
Niko ne može u svoje ime i za svoj račun primati ili omogućiti primanje depozita u novcu, niti davati kredite na području Federacije, ako nema dozvolu Agencije za bankarstvo Federacije Bosne i Hercegovine [...] u skladu sa ovim zakonom. [...]»
21. U Zakonu o obligacionim odnosima ((«Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93) relevantne odredbe glase:
«Član 771.
(1) Ugovorom o komisionu obavezuje se komisionar da za naknadu (proviziju) obavi u svoje ime i za račun komitenta jedan ili više poslova koje mu povjerava komitent. [...] Član 780.
(1) Komisionar je dužan položiti račun o obavljenom poslu bez nepotrebnog odgađanja. (2) On je dužan predati komitentu sve što je primio po osnovu posla izvršenog za njegov račun.
(3) Komisionar je dužan prenijeti na komitenta potraživanja i ostala prava koja je stekao prema trećem sa kojim je obavio posao u svoje ime i za njegov račun.
Član 787.
(1) Komitent može zahtijevati ispunjenje potraživanja iz posla koji je komisionar zaključio sa trećim za njegov račun tek pošto mu ih komisionar ustupi.
(2) Ali, u pogledu odnosa komitenta sa komisionarom i njegovim povjeriocima, ova se potraživanja od svog nastanka smatraju kao komitentova potraživanja.»
22. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik FBiH» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 241.
Revizijski sud ispituje osporenu presudu samo u onom dijelu u kome se ona osporava revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti osporenu presudu. [...]»
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev- 430/04 od 19. jula 2005. godine protiv koje nema djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 7. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 17. novembra 2005. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
e) pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;»
a) Pravo na pravično suđenje
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza [...]svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]»
30. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o pravu vlasništva, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati da li je spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Apelantova žalba u vezi sa pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03, i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
32. U konkretnom slučaju apelant smatra da je Vrhovni sud na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenio materijalno pravo, zaključivši da je tužilac aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, te da je izašao izvan okvira izjavljene revizije tako što je preinačio izneseni tužbeni zahtjev. U vezi sa pitanjem aktivne legitimacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljna obrazloženja za svoj zaključak da tužiočeva aktivna legitimacija ne proizlazi iz ugovora o kreditu tužioca sa apelantom, jer takav ugovor apelantovim propustom nije nikada ni zaključen. Naprotiv, tužiočeva aktivna legitimacija proizlazi iz ugovora o komisionu koji je tužilac zaključio sa Vladom FBiH radi naplate kredita od apelanta i ostalih kojima su sredstva robnog kredita plasirana. Naime, činjenica je da je apelant, što ni sam ne spori, od Vlade FBiH primio kao kredit robu u vrijednosti od 1.475.617 DM, čime je stupio u materijalnopravni odnos sa Vladom FBiH. U vrijeme kada je ovu robu primio, apelant je nesumnjivo znao da je to kredit, jer se kasnije obraćao Koordinacionom odboru Vlade FBiH radi smanjenja kamatne stope i odgode vraćanja kredita. To su kao činjenicu utvrdili nižestepeni sudovi, ocijenio je Vrhovni sud, a ni apelant to nije osporio. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio da u vrijeme kada je apelant primio robu, nije zaključen ugovor o kreditu, budući da Federacija BiH, prema Zakonu o bankama, nije ovlaštena davati kredite i sklapati ugovore o kreditu, te da je zbog toga Vlada FBiH ovlaštenje za sklapanje ugovora o kreditu i druge bankarske poslove u vezi s tim prenijela na tužioca putem ugovora o komisionu. To znači, kako to zaključuje i obrazlaže Vrhovni sud, da je apelant stupio u materijalnopravni odnos sa Vladom FBiH, kao i da je ugovor o kreditu faktički realiziran prije nego što je sačinjen u pismenoj formi. Zaključivanje ugovora je trebalo uslijediti naknadno posredstvom tužioca kao ovlaštenog pravnog lica za bankarske poslove, ali apelant je izbjegao zaključiti ugovor i plaćati preuzete obaveze.
33. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega smatra da je tužilac aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, te zašto je pogrešan stav nižestepenih sudova i apelanta da ugovor o komisionu proizvodi samo djelovanje između komitenta i komisionara, a ne proizvodi nikakvo pravno djelovanje prema apelantu. Naime, ugovorom o komisionu Vlada FBiH je prenijela na tužioca kao komisionara da u svoje ime, a za račun Vlade FBiH kao komitenta, zaključi ugovore sa krajnjim korisnicima robnih kredita kojima je roba isporučena, da izvrši naplatu plasmana iz navedenih sredstava prema izvještaju posrednika putem kojeg je roba plasirana i prema fakturama, te preduzme sve druge zakonske mjere s ciljem naplate potraživanja. Također, nižestepeni sudovi su utvrdili da apelant nije nikada sa tužiocem zaključio ugovor o kreditu iako ga je tužilac pozivao da to uradi, niti je ikada vratio sredstva kako je to bilo predviđeno. Apelant se opravdava time da on nije ni u kakvom odnosu sa tužiocem, te da ga ugovor o komisionu ne obavezuje. Suprotno tome, svoj zaključak da tužilac jeste aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari Vrhovni sud obrazlaže upravo imajući u vidu odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se tiču ugovora o komisionu, dajući jasne i detaljne razloge. Ustavni sud, također, zapaža da je komisionar dužan obaviti povjereni posao sa pažnjom dobrog privrednika i paziti na interese svog komitenta, jer, u protivnom, odgovara komitentu za nastalu štetu (Presuda Vrhovnog suda BiH broj Pž-517/81 od 19. januara 1982. godine). Oduzeti pravo komisionaru, u konkretnom slučaju tužiocu, da, u skladu sa ugovorom o komisionu, tužbom potražuje isplatu kredita koji je faktički realiziran između komitenta i apelanta, u situaciji kada, prema važećim propisima, komitent nije mogao samostalno zaključiti ugovor o kreditu, već je za to ovlastio tužioca, značilo bi, u suštini, omogućiti zloupotrebu prava s ciljem izbjegavanja preuzetih obaveza. Stoga bi ovakvo tumačenje bilo protivno smislu i duhu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud jasno, detaljno i razložno obrazložio svoj pravni stav o tome da je tužilac, kao komisionar, aktivno legitimiran da tužbom potražuje dugovane iznose anuiteta prema kreditu koji je apelant primio od komitenta - Vlade FBiH, te da takvo obrazloženje Vrhovnog suda ni u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
34. Što se tiče apelantovog prigovora o tome da je Vrhovni sud izašao iz okvira revizije, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani. Naime, Vrhovni sud je, preinačujući nižestepene presude, u cijelosti prihvatio tužiočev tužbeni zahtjev na način kako je on bio iznesen u tužbi. Vrhovni sud u revizijskom postupku nije ni ovlašten utvrđivati činjenice, ali je ovlašten preinačiti nižestepenu presudu ukoliko utvrdi da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Iz osporene presude se vidi da se Vrhovni sud ni na koji način nije upuštao u utvrđivanje činjenica, već je, naprotiv, zaključio da su sve činjenice utvrđene i rasvijetljene, ali da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Precizni iznosi koje je Vrhovni sud naveo u izreci osporene presude nisu iznosi koje je Vrhovni sud utvrđivao, već iznosi precizno navedeni u petitu tužbe i potkrijepljeni odgovarajućim dokazima. Osim toga, apelant ni u apelaciji nije osporio ove iznose, već svoje prigovore o povredi parničnog zakona i prava na pravično suđenje zasniva i dalje na tvrdnji da između tužioca i apelanta nema nikakvog materijalnopravnog odnosa, o čemu se Ustavni sud već izjasnio. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da se Vrhovni sud nije pozvao na bilo kakav propis, budući da se osporenom presudom detaljno analiziraju propisi koje je Vrhovni sud primijenio. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom presudom Vrhovni sud izašao iz okvira svoje nadležnosti pri odlučivanju o reviziji, a apelantovo nezadovoljstvo izraženim pravnim stavom Vrhovnog suda ne pokreće, samo po sebi, pitanja iz člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud smatra da se način na koji je Vrhovni sud primijenio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje apelantovih ustavnih prava. Također, Ustavni sud smatra da ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak pred Vrhovnim sudom bio nepravičan, niti se apelant žali na bilo kakve procesne povrede koje bi bile važne za poštivanje principa pravičnog suđenja, a takve povrede nisu očigledne. Također, u osporenoj presudi Vrhovnog suda su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali navodi
36. U skladu sa zaključkom u vezi sa navodnim povredama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na navodne povrede iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu time što je apelant obavezan vratiti dug su isti ili slični sa njegovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud ih je već razmotrio. Osim toga, iako smatra da je bio diskriminiran, apelant nije ponudio Ustavnom sudu nikakve druge dokaze i obrazloženja u vezi sa navodnom diskriminacijom, već je samo dao paušalne navode.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u revizijskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da je sud proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise, niti da je izašao iz okvira svojih nadležnosti prilikom odlučivanja o reviziji, kao ni da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan ili na apelantovu štetu.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović