Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Gradonačelnika Grada Sarajeva za zaštitu prava Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, u vezi sa Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.3.10.(3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj dana 10.06.2015. godine, donio je

PRESUDU
OBRAZLOŽENJE

1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva

Gradonačelnik Grada Sarajeva prof. dr. Ivo Komšić (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je aktom broj: 01-05-4667/14 od 31.10.2014. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnio zahtjev za zaštitu prava Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, koji je dodatno obrazložio i aktom broj: 01-05-2065/15 od 18.05.2015. godine. Podnosilac zahtjeva smatra da je pravo na lokalnu samoupravu Grada Sarajeva povrijeđeno odredbama člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, u daljem tekstu: osporene odredbe), a koje se odnose na član 24. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08 i 22/09).

2. Stranke u postupku

Stranke u ovom postupku su Gradonačelnik Grada Sarajeva kao podnosilac zahtjeva, te Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioci Zakona čije su odredbe osporene.

3. Bitni navodi zahtjeva

U zahtjevu se navodi kako je Federacija Bosne i Hercegovine osporenim odredbama povrijedila pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, time što je propustila da u skladu sa ustavnim i zakonskim ovlastima adekvatno uredi pitanje raspodjele javnih prihoda jedinicama lokalne samouprave sa područja Kantona Sarajevo i to tako da se svim jedinicama lokalne samouprave tog Kantona (općina i Grada Sarajeva) osigura učešće u neposrednoj raspodjeli javnih prihoda sa jedinstvenog računa. Osporenim odredbama je, naime, Gradu Sarajevu onemogućeno učešće u neposrednoj raspodjeli javnih prihoda sa jedinstvenog računa, što je proizvelo štetne posljedice po Grad Sarajevo i njegovo pravo na lokalnu samoupravu.

Nadalje se navodi da je do donošenja spornih odredbi, kojima je izmijenjen član 24. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH, bilo propisano da se ukupni prihodi koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo doznačavaju Kantonu, koji je ove prihode raspodjeljivao jedinicama lokalne samouprave na svom području na osnovu kantonalnih propisa, a stavom 2. istog člana bilo je utvrđeno da jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 1,79%prihoda po osnovu poreza na dohodak.

Pritom se naglašava, da Kanton Sarajevo nije ni u tom periodu, premda je imao zakonsku obavezu, donio nikakav propis ili akt, na osnovu kojeg bi jedinice lokalne samouprave na njegovoj teritoriji mogle sa sigurnošću utvrditi kako i po kojim kriterijima se vrši raspodjela javnih prihoda koji im pripadaju. Umjesto toga, kako se dalje navodi u zahtjevu, Kanton Sarajevo je, donoseći svoj budžet, propisivao da se sredstva za finansiranje svih jedinica lokalne samouprave na njegovoj teritoriji formiraju "tekućim grantom", a zakonima o izvršenju budžeta propisivao je da se ova sredstva transferiraju općinama (jedinicama lokalne samouprave) mjesečno u iznosu od 1/12 planiranih sredstava, pri čemu su sredstva koja pripadaju gradskim općinama umanjivana za 20%, pa se je tako formiran iznos prenosio na Grad Sarajevo kao jedinicu lokalne samouprave.

U zahtjevu se posebno naglašava, da tako formirani transferi sredstava nisu bili zasnovani na zakonu, već na projekciji planiranih budžetskih prihoda, koji u toku budžetske godine trpe dalje korekcije i preračunavanja, kao i umanjenja utvrđena rebalansom budžeta, a o čemu je Kanton Sarajevo odlučivao samostalno.

Slijede navodi o tome, kako je Grad Sarajevo u Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine bio jednako tretiran u odnosu na ostale jedinice lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo i Federaciji Bosne i Hercegovine, jer je odredbama Nacrta bilo predviđeno da Grad Sarajevo bude uvršten u neposrednu raspodjelu javnih prihoda sa jedinstvenog računa, a što je, kako se u zahtjevu navodi, bilo rezultat brojnih inicijativa i zahtjeva organa Grada Sarajeva, kao i Saveza općina i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika jedinica lokalne samouprave.

Kako se dalje navodi, u parlamentarnoj proceduri usvajanja Zakona koji sadrži sporne odredbe, usvojen je amandman Kantona Sarajevo, kojim je Grad Sarajevo potpuno izostavljen, a time i isključen iz direktne raspodjele sredstava sa jedinstvenog računa namijenjenih jedinicama lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, što prema mišljenju podnosioca zahtjeva predstavlja kršenje člana 56. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), ali i Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer je donosilac Zakona koji sadrži sporne odredbe bio dužan pravovremeno, na odgovarajući način i u najvećoj mogućoj mjeri konsultovati lokalne vlasti.

Prema mišljenju podnosioca zahtjeva ovdje se radi o flagrantnoj diskriminaciji Grada Sarajeva, koji je isključen iz direktne raspodjele sredstava namijenjenih jedinicama lokalne samouprave na jedinstvenom računu, čime je on ugrožen i kao ravnopravna jedinica lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, i kao ustavna kategorija - Glavni grad Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, koji je na ovaj način, oduzimanjem izvornih prihoda, doveden u stanje nemogućnosti vršenja svojih funkcija jedinice lokalne samouprave, a uz to i funkcija glavnog grada Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Odgovor na zahtjev

U skladu s članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br.: 6/95 i 37/03) Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine obaviješteni su o pokretanju postupka u ovom ustavno-sudskom predmetu, sa pozivom da dostave odgovor/očitovanje o navodima zahtjeva, što u ostavljenom roku nije uslijedilo.

5. Relevantno pravo

A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

Član IV. C. 3. 10. (3)

..........

B. Amandmani na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

C.

Amandman XVI

U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, iza glave: "VI - OPĆINSKE VLASTI", dodaje se novo poglavlje koje glasi:

"VI.A. Gradske vlasti

Odgovornosti grada obuhvataju:

  • a)
    finansije i poresku politiku, u skladu sa federalnim i kantonalnim zakonima,
  • b)
    zajedničku infrastrukturu,
  • c)
    urbanističko planiranje,
  • d)
    javni saobraćaj,
  • e)
    druge nadležnosti koje gradu povjeri kanton, odnosno koje prenesu općine.
  • a)
    priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut grada,
  • b)
    bira gradonačelnika,
  • c)
    donosi budžet grada,
  • d)
    donosi propise u izvršavanju prenesenih ovlaštenja i vrši druga ovlaštenja utvrđena statutom.
  • a)
    imenovanje i smjenjivanje gradskih funkcionera,
  • b)
    provođenje gradske politike i izvršavanja gradskih propisa,
  • c)
    osiguranje saradnje gradskih funkcionera sa ombudsmenima,
  • d)
    podnošenje izvještaja gradskom vijeću i javnosti o provođenju gradske politike.

Amandman XXVI

U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, iza poglavlja VI.A. "Gradske vlasti" dodaje se novo poglavlje, koje glasi:

"VI. B. Organizacija Sarajevo

C. Evropska povelja o lokalnoj samoupravi

Član 4.

Obim lokalne samouprave

  • 1.
    Osnovna ovlaštenja i odgovornost lokalnih organa vlasti treba da budu predviđeni ustavom ili statutom. Međutim, ova odredba ne sprečava davanje ovlaštenja i odgovornosti lokalnim vlastima za specifične svrhe, u skladu sa zakonom.
  • 2.
    Lokalne vlasti, u okviru zakonskih ograničenja, imaju punu slobodu odlučivanja o inicijativama u vezi sa bilo kojim pitanjem koje nije isključeno iz njihove nadležnosti ili dodijeljeno nekoj drugoj instanci.
  • 3.
    Javne poslove će prvenstveno obavljati oni organi vlasti koji su najbliži građanima. Ustupanje poslova drugom organu vlasti trebalo bi da se zasniva na procjeni obima i prirode zadatka i zahtjeva u pogledu efikasnosti uprave i funkcionisanja privrede.
  • 4.
    Ovlaštenja data lokalnoj vlasti će po pravilu biti potpuna i ekskluzivna. Ona ne smiju biti narušavana ili ograničena drugom, centralnom ili regionalnom vlašću, osim u skladu sa zakonom.
  • 5.
    Tamo gdje su im ovlaštenja dodijeljena od strane centralne ili regionalne vlasti, lokalnim organima vlasti će, u mjeri u kojoj je to mogućno, biti data puna sloboda odlučivanja u prilagođavanju svojih aktivnosti lokalnim uslovima.
  • 6.
    Lokalni organi vlasti će biti konsultovani, u mjeri u kojoj je to mogućno, i u pravo vrijeme i na odgovarajući način prilikom planiranja i odlučivanja o svim pitanjima koja ih se direktno tiču.

D. Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine

("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)

III. Samoupravni djelokrug jedinica lokalne samouprave

Član 8.

Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njene nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona.

Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koje ne mogu biti ograničene ili uskraćene od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom.

U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno spadaju:

  • -
    osiguranje i zaštita ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa Ustavom;
  • -
    donošenje budžeta jedinice lokalne samouprave;
  • -
    donošenje programa i planova razvoja jedinice lokalne samouprave i stvaranje uslova za privredni razvoj i zapošljavanje;
  • -
    utvrđivanje i provođenje politike uređenja prostora i zaštite čovjekove okoline;
  • -
    donošenje prostornih, urbanističkih i provedbenih planova, uključujući zoniranje;
  • -
    utvrđivanje i provođenje stambene politike i donošenje programa stambene i druge izgradnje;
  • -
    utvrđivanje politike korištenja i utvrđivanje visine naknada za korištenje javnih dobara;
  • -
    utvrđivanje i vođenje politike raspolaganja, korištenja i upravljanja građevinskim zemljištem;
  • -
    utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave;
  • -
    utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinice lokalne samouprave i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovog korištenja;
  • -
    upravljanje, finansiranje i unapređenje djelatnosti i objekata lokalne komunalne infrastrukture:
  • -
    vodosnabdijevanje, odvođenje i prerada otpadnih voda,
  • -
    prikupljanje i odlaganje čvrstog otpada,
  • -
    održavanje javne čistoće,
  • -
    gradska groblja,
  • -
    lokalni putevi i mostovi,
  • -
    ulična rasvjeta,
  • -
    javna parkirališta,
  • -
    parkovi;
  • -
    organiziranje i unapređenje lokalnog javnog prijevoza;
  • -
    utvrđivanje politike predškolskog obrazovanja, unapređenje mreže ustanova, te upravljanje i finansiranje javnih ustanova predškolskog obrazovanja;
  • -
    osnivanje, upravljanje, finansiranje i unapređenje ustanova osnovnog obrazovanja;
  • -
    osnivanje, upravljanje, unapređenje i finansiranje ustanova i izgradnja objekata za zadovoljavanje potreba stanovništva u oblasti kulture i sporta;
  • -
    ocjenjivanje rada ustanova i kvaliteta usluga u djelatnosti zdravstva, socijalne zaštite, obrazovanja, kulture i sporta, te osiguranje finansijskih sredstava za unapređenje njihovog rada i kvaliteta usluga u skladu sa potrebama stanovništva i mogućnostima jedinice lokalne samouprave;
  • -
    analiza stanja javnog reda i mira, sigurnosti ljudi i imovine, te predlaganje mjera prema nadležnim organima za ova pitanja;
  • -
    organiziranje, provođenje i odgovornost za mjere zaštite i spasavanja ljudi i materijalnih dobara od elementarnih nepogoda i prirodnih katastrofa;
  • -
    uspostavljanje i vršenje inspekcijskog nadzora nad izvršavanjem propisa iz vlastitih nadležnosti jedinice lokalne samouprave;
  • -
    donošenje propisa o porezima, naknadama, doprinosima i taksama iz nadležnosti jedinice lokalne samouprave;
  • -
    raspisivanje referenduma za područje jedinice lokalne samouprave;
  • -
    raspisivanje javnog zajma i odlučivanje o zaduženju jedinica lokalne samouprave;
  • -
    preduzimanje mjera za osiguranje higijene i zdravlja;
  • -
    osiguravanje uslova rada lokalnih radio i TV stanica u skladu sa zakonom;
  • -
    osiguravanje i vođenje evidencija o ličnim stanjima građana i biračkih spiskova;
  • -
    poslovi iz oblasti premjera i katastra zemljišta i evidencija o nekretninama;
  • -
    organiziranje efikasne lokalne uprave prilagođene lokalnim potrebama;
  • -
    uspostavljanje organizacije mjesne samouprave;
  • -
    zaštita životinja.

Osim ukoliko zakon ne odredi da neku nadležnost treba smatrati povjerenom, nadležnost, ustanovljena ili predviđena zakonom, smatra se vlastitom nadležnosti jedinice lokalne samouprave.

Član 11.

Prijenos i povjeravanje novih poslova jedinicama lokalne samouprave bit će praćeni dodjelom sredstava potrebnih za njihovo efikasno obavljanje.

XIV. Prelazne i završne odredbe

Član 58.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95).

Federacija BiH i kantoni dužni su uskladiti svoje zakone sa ovim zakonom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave ovim zakonom u roku od šest mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.

Jedinice lokalne samouprave dužne su uskladiti svoje statute sa ovim zakonom u roku od 12 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.

Stupanjem na snagu ovog zakona prestaju da važe odredbe kantonalnih zakona o lokalnoj samoupravi i odredbe statuta jedinica lokalne samouprave koje su u suprotnosti sa odredbama ovog zakona.

Član 59.

Prijenos poslova i nadležnosti dodijeljenih ovim zakonom, kao i odgovornost jedinica lokalne samouprave za njihovo vršenje, počet će istovremeno s prijenosom sredstava potrebnih za njihovo obavljanje.

Član 60.

Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i na Grad Sarajevo i na Grad Mostar, osim onih koje su u suprotnosti sa odredbama Ustava Federacije BiH koje su regulisale status Grada Sarajeva i Grada Mostara.

U Kantonu Sarajevo, ustavom, zakonom i statutom, uredit će se pitanja nadležnosti i teritorijalne organizacije Grada Sarajeva, općina u sastavu Grada Sarajeva, kao i općina koje nisu u sastavu Grada Sarajeva, njihovi međusobni odnosi i način finansiranja, s obzirom na specifičnosti organizacije Sarajeva, u roku od 12 mjeseci od dana donošenja ovog zakona.

E. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine

("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08 i 22/09)

Član 6.

Prihodi sa jedinstvenog računa koji pripadaju Federaciji, raspoređuju se i to:

  • a)
    Budžetu Federacije privremeno na ime finansiranja naknada demobilisanim nezaposlenim braniocima 3,05% od ostvarenih prihoda, do roka važenja Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", broj: 61/06)
  • b)
    Finansiranje funkcija Federacije 34,93%
  • c)
    Finansiranje funkcija kantona 49,7%
  • d)
    Finansiranje funkcija jedinica lokalne samouprave 8,42%
  • e)
    Upravitelji cesta 3,0%

Dinamika raspodjele prihoda prethodnog stava vršit će se prema dinamici pražnjenja sredstava sa jedinstvenog računa, a u sladu sa Zakonom o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda.

Član 12.

Sudjelovanje jedinica lokalne samouprave u raspodjeli prihoda sa jedinstvenog računa

Pojedinačno sudjelovanje jedinica lokalne samouprave u raspodjeli sredstava iz člana 6. ovog Zakona vrši se na osnovi formule koja se zasniva na sljedećim omjerima:

  • -
    68% na osnovi broja stanovnika u jedinici lokalne samouprave;
  • -
    5% na osnovi površine jedinice lokalne samouprave;
  • -
    20% na osnovi broja učenika u osnovnom obrazovanju;
  • -
    7% na osnovi razine razvijenosti općina, definisane kroz indeks razvijenosti.

Formula sadrži koeficijent koji odražava posebne rashodovne potrebe jedinica lokalne samouprave koje su odgovorne za materijalne troškove osnovnih škola. Taj koeficijent iznosi 1,5 i primjenjuje se na broj učenika osnovnih škola.

Indeks razvijenosti općina predstavlja odnos prihoda od poreza na promet i poreza na dohodak sa prosječnim federalnim prihodom od tih poreza po stanovniku. Koeficijent u formuli se primjenjuje na broj stanovnika:

  • a)
    Općine sa manje od 20% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,8.
  • b)
    Općine sa manje od 40% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,5.
  • c)
    Općine sa manje od 60% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,4.
  • d)
    Općine sa manje od 80% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,2.

Član 24.(prije njegove izmjene osporenim odredbama)

Raspodjela prihoda Kantona Sarajevo

Ukupni prihodi iz člana 12. ovog zakona, koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo, doznačavaju se Kantonu Sarajevo koji ih raspodjeljuje jedinicama lokalne samouprave na osnovu kantonalnih zakona i propisa.

Jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 0% prihoda po osnovi poreza na platu.

Ostale odredbe iz člana 12. ovog Zakona primjenjuju se na raspodjelu prihoda između Kantona Sarajevo i općina u Kantonu.

Član 24.nakon njegove izmjene osporenim odredbama

Raspodjela prihoda Kantona Sarajevo

Ukupni prihodi iz člana 12. ovog zakona, koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo raspodjeljuju se jedinicama lokalne samouprave prema sljedećoj formuli koja se zasniva na sljedećim uslovima:

68% na osnovu broja stanovnika u jedinici lokalne samouprave

5% na osnovu površine jedinice lokalne samouprave

20% na osnovu broja učenika u osnovnom obrazovanju

7% na osnovu razine razvijenosti općine, definisane kroz indeks razvijenosti.

Indeks razvijenosti općina predstavlja odnos prihoda od poreza na promet i poreza na dohodak sa federalnim prosječnim prihodom od tih poreza po stanovniku. Koeficijentu formuli primjenjuje se na broj stanovnika.

Općine s manje od 20% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,8.

Općine s manje od 40% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,5.

Općine s manje od 60% od prosjeka Federacije, imaju koeficijent od 1,2.

Formula sadrži koeficijent koji se primjenjuje na kriterije: broj stanovnika, površina i broj učenika u osnovnom obrazovanju kako slijedi:

  • -
    Općina Trnovo, koeficijent 1,8.
  • -
    Općina Vogošća, koeficijent 1,4.

Jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 1,79% prihoda po osnovi poreza na dohodak.

F. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine

("Službene novine Federacije BiH", broj 35/14)

Član 12.

Član 24. mijenja se i glasi:

"Ukupni prihodi iz člana 12. ovog zakona, koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave, u Kantonu Sarajevo raspodjeljuju se jedinicama lokalne samouprave prema sljedećoj formuli koja se zasniva na sljedećim omjerima:

  • -
    68% na osnovu broja stanovnika u jedinici lokalne samouprave;
  • -
    5% na osnovu površine jedinice lokalne samouprave;
  • -
    20% na osnovu broja učenika u osnovnom obrazovanju;
  • -
    7% na osnovu nivoa razvijenosti općina, definisanog kroz indeks razvijenosti.

Indeks razvijenosti općina predstavlja odnos prihoda od poreza na promet i poreza na dohodak sa Federalnim prosječnim prihodom od tih poreza po stanovniku. Koeficijenti u formuli se primjenjuju na broj stanovnika:

  • -
    općine sa manje od 20% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,8,
  • -
    općine sa manje od 40% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,5,
  • -
    općine sa manje od 60% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,4,
  • -
    općine sa manje od 80% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,2.

Formula sadrži koeficijent koji se primjenjuje na kriterije broj stanovnika, površina i broj učenika u osnovnom obrazovanju kako slijedi:

  • -
    Općina Trnovo koeficijent 1,8,
  • -
    Općina Vogošća koeficijent 1,4.

Jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 1,79% prihoda na osnovu poreza na dohodak."

G. Presuda Ustavnog suda Federacije broj: U-18/09 od 26.01.2010. godine

("Službene novine Federacije BiH", br. 12/10 i 16/11)

H. Statut Grada Sarajeva

("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 34/08)

Član 16.

Grad Sarajevo je nadležan za:

  • 1.
    urbano planiranje/upotrebu lokalnog zemljišta,
  • 2.
    javne službe/infrastrukturu (vodu, kanalizaciju, prikupljanje otpada, grijanje, gas, tržnice, javne parkove, vatrogasne brigade, lokalne zdravstvene službe, sportske objekte, groblja),
  • 3.
    gradske finansije,
  • 4.
    javni saobraćaj,
  • 5.
    kulturu,
  • 6.
    osnovno i srednje obrazovanje,
  • 7.
    lokalni biznis,
  • 8.
    dobrotvorne organizacije,
  • 9.
    lokalni radio i televiziju,
  • 10.
    lokalni turizam,
  • 11.
    izvršne aspekte stambene politike (dodjela stanova, planiranje, izgradnja i održava nje zgrada udruštvenom vlasništvu, odluke o visini stanarina),
  • 12.
    druge nadležnosti koje Gradu Sarajevu prenese Kanton Sarajevo, odnosno povjere općine.

Obavljanje pojedinih poslova iz samoupravnog djelokruga Grada Sarajeva može se, u skladu sa zakonom, povjeriti ustanovama, preduzećima i drugim pravnim licima osnovanim radi obavljanjajavnih službi u Gradu Sarajevu.

6. Stav Suda

Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine u primjeni je od juna mjeseca 2006. godine i svojim je odredbama regulisao raspodjelu i pripadnost javnih prihoda za sve nivoe vlasti, na osnovu kriterija i omjera koji su se utvrđivali za svaku budžetsku godinu.

Finansiranje jedinica lokalne samouprave u sastavu Kantona Sarajevo je po tom Zakonu vršeno tako, što su se, prema odredbi člana 24., prije njene izmjene osporenim odredbama, pripadajući prihodi jedinica lokalne samouprave u njegovu sastavu doznačavali Kantonu Sarajevo, koji je faktički posredovao između Federacije i jedinica lokalne samouprave u svom sastavu, raspoređujući im dobivena sredstva u pripadajućim iznosima.

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je nakon šestogodišnje primjene rečenog Zakona formirala interresornu radnu grupu s ciljem da ista analizira efekte njegove primjene i pripremi njegove izmjene i dopune kako bi se uključivanjem jedinica lokalne samouprave u Federaciji u direktnu raspodjelu prihoda sa federalnog nivoa, omogućilo da se istima pripadajući prihodi doznačavaju neposredno sa jedinstvenog računa Federacije, bez posredovanja kantona, čime bi se način raspodjele javnih prihoda doveo u sklad sa odredbama Evropske povelje o lokalnoj samoupravi.

Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je uslijedio, u članu 3. predviđao je da se Grad Sarajevo finansira sa jedinstvenog računa Federacije u fiksnom iznosu od 0,25%, pošto njegov specifični pravni status utvrđen Ustavom ne omogućava primjenu onih zakonskih kriterija koji su primjenjivi i propisani za druge jedinice lokalne samouprave, kao što su na primjer površina, broj učenika u osnovnim školama ili indeks razvoja općina (član 3. Nacrta).

Procentualna participacija od 0,25% utvrđena je na osnovu apsolutne vrijednosti od 6 miliona KM transfera koji je Grad Sarajevo, na godišnjem nivou, dobivao sa jedinstvenog računa posredstvom Kantona Sarajevo.

Međutim, uprkos tome što su oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine razmatrala i prihvatila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine (Predstavnički dom na 21. sjednici od 24.07.2013. godine, a Dom naroda na nastavku 17. sjednice od 26.09.2013. godine), u toku javne rasprave uslijedile su primjedbe pojedinih subjekata u raspravi, uključujući i Kanton Sarajevo, usmjerene na brisanje gore pomenute odredbe o participaciji Grada Sarajeva u direktnoj raspodjeli sredstava sa jedinstvenog računa na nivou Federacije. Kako je predlagač usvojio te prijedloge, Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH usvojen je u obliku u kojem finansiranje Grada Sarajeva uopće nije regulisano.

S druge strane, Kanton Sarajevo prestao je u svom budžetu utvrđivati i transferisati tranše koje je Grad Sarajevo do tada tim putem dobivao od Federacije BiH, čime je u potpunosti ostao bez finansiranja: dakle i sa jedinstvenog računa i iz kantonalnog budžeta.

Pri svemu rečenom, treba posebno naglasiti da je Grad Sarajevo po svojoj pravnoj organizaciji i karakteristikama jedinstvena jedinica lokalne samouprave "drugog stepena" u Federaciji Bosne i Hercegovine. Najprije zato što ima ustavnopravni položaj glavnog grada države Bosne i Hercegovine, te glavnog grada Federacije Bosne i Hercegovine, a potom i zato što je to jedini grad u Federaciji u čiji teritorijalni sastav ulazi više općina. Indikativno je da, uprkos tome, njegov status još uvijek nije uređen posebnim zakonom, kao što je to slučaj sa drugim gradovima u Federaciji Bosne i Hercegovine (Zakon o Gradu Bihaću, Zakon o Gradu Tuzla, Zakon o Gradu Zenica, objavljeni u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 80/14).

Treba svakako podsjetiti i na to da je Ustavni sud Federacije svojom ranijom odlukom u predmetu U-18/09 od 26.01.2010. godine utvrdio povredu prava Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu, istina povodom drugog propisa, tačnije pojedinih odredbi Zakona o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97). Iz obrazloženja te presude je međutim jasno vidljivo da već iz tog vremena datiraju nesporazumi na relaciji Kanton Sarajevo - Grad Sarajevo koji su čak išli dotle da je Kanton na javnoj raspravi u tom predmetu negirao aktivnu legitimaciju, pa i sam pravni subjektivitet Grada Sarajeva.

Odlučujući u ovome ustavnosudskom predmetu, Ustavni sud Federacije je prirodom samog zahtjeva i slijedeći njegov cilj, morao podvrgnuti analizi širi pravni okvir finansiranja Grada Sarajeva u svjetlu relevantnih ustavnih odredbi, odredbi Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, te zakonskih propisa koji se na to izravno ili neizravno odnose.

Kako je riječ o zahtjevu za zaštitu prava na lokalnu samoupravu, početno i osnovno pitanje je čime je, ili kako je to pravo eventualno povrijeđeno. U tome pogledu, podnosilac zahtjeva, s jedne strane, izričito ukazuje na osporenu odredbu člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine, ali, s druge strane, on jednako izričito govori i o ranijem "propuštanju" od strane kantonalnih i federalnih vlasti, da pitanje finansiranja Grada Sarajeva, svako sa svoje zakonodavne razine, urede adekvatno, to jeste na način koji bi omogućio nesmetano vršenje funkcija Grada, u skladu s gore navedenim relevantnim internim i internacionalnim pravnim normama.

Stoga je analiza morala ići u dva smjera. Jedan je utvrđivanje razlike između pravnog stanja koje je bilo utvrđeno Zakonom o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine njegovim stupanjem na pravnu snagu 2006. godine i pravnog stanja koje je nastalo stupanjem na snagu odredbe člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona, 2014. godine, a kojom je izmijenjen njegov član 24. Drugi smjer razmatranja odnosi se na "propuštanje" o kojem se u zahtjevu na više mjesta govori, u smislu zakonodavnih propusta kantonalnih i federalnih vlasti u pogledu pravovremenog i adekvatnog pravnog uređenja materije o kojoj je ovdje riječ.

Kod takvoga stanja stvari, bilo je neophodno početi od sistematskog tumačenja odredbi člana I.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te Amandmana XVI i XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, jer te odredbe, u svom logičnom sadejstvu, uspostavljaju ustavnu obavezu Federacije Bosne i Hercegovine da, donošenjem odgovarajućih zakonskih propisa, uključujući i one koji reguliraju pripadnosti javnih prihoda, omogući funkcionisanje Grada Sarajeva u njegovom punom kapacitetu, i kao ustavne kategorije i kao jedinice lokalne uprave i samouprave.

Kada Ustav Federacije u članu I. 4. kaže da je da je glavni grad Federacije Sarajevo, onda se na Grad Sarajevo moraju neposredno primijeniti i odredbe Amandmana XVI i XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, a to znači, prvo, da je snagom ustavne odredbe VI.B.1. u Kantonu Sarajevo osnovan Grad Sarajevo kao jedinica lokalne samouprave, i, drugo, snagom ustavne odredbe VI.A.(7) da Grad mora da ostvaruje prihode, kako u toj odredbi stoji ".... oporezivanjem, zaduživanjem i na drugi način, u skladu sa zakonom".

Posljednja, citirana, ustavna odredba od krunske je važnosti u ovom ustavnosudskom predmetu. Ona započinje riječima: "Grad ostvaruje prihode". Ta odredba sadrži apodiktičnu tvrdnju, bez ikakvoga relativiziranja. Nije, naime, rečeno "grad će ostvarivati prihode pod uslovom da", "ukoliko", "na osnovu", "po odobrenju", "uz saglasnost", "po prethodno izvršenom obračunu", "posredstvom" ili slično. Riječ je dakle o izvornom ustavnom pravu Grada Sarajeva i drugih gradova u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, kaže se "oporezivanjem", iz čega nedvosmisleno slijedi da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine garantuje Gradu neposrednu participaciju u javnim prihodima. Uz to ga se ovlašćuje na samostalno zaduživanje, koje nije uslovljeno prethodnim saglasnostima ili "pribavljanjem mišljenja", što je još jedna izričita potvrda njegovoga pravnog subjektiviteta i svojstva ustavnopravne kategorije. Kako odredba završava riječima "...i na drugi način, u skladu sa zakonom", to nedvosmisleno znači da pominjanje oporezivanja i zaduživanja nije nabrajanje po principu numerus clausus, već nabrajanje exempli causae, što ostavlja i druge mogućnosti finansiranja otvorenim, pa bi i te druge mogućnosti trebale biti utvrđene zakonom, što evidentno nije slučaj.

Umjesto da odrazi i potvrdi ovakav status Grada Sarajeva, kao i drugih gradova u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji su nastali na osnovu ustavnih odredbi, Zakon o pripadnosti javnih prihoda već samom svojom sistematikom jasno pokazuje da gradovi u Federaciji "nisu predviđeni" da, barem kao ravnopravne jedinice lokalne samouprave, neposredno participiraju u raspodjeli javnih prihoda.

Taj Zakon, naime, sadrži četiri glavna odjeljka čiji naslovi ne nagovještavaju distributivnu strategiju javnih prihoda:

I - Osnovne odredbe

II - Pripadnost javnih prihoda u Federaciji

III - Finansiranje Federacije

IV - Prelazne i završne odredbe

U okviru odjeljka II (pripadnost javnih prihoda u Federaciji), četiri su pododjeljka:

  • 1.
    Pripadnost javnih prihoda u Federaciji,
  • 2.
    Pripadnost javnih prihoda kantona,
  • 3.
    Pripadnost javnih prihoda jedinica lokalne samouprave i
  • 4.
    Prenos nadležnosti.

Niti u ovim pododjeljcima, odnosno u zakonskim odredbama koje oni sadržavaju, nije moguće pronaći nominaciju glavnog grada Federacije Bosne i Hercegovine, kao niti bilo kojeg drugog grada u Federaciji Bosne i Hercegovine, iz čega se nameće zaključak kako zakonodavac ni kod donošenja tog Zakona nije respektirao poseban ustavni status gradova u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa čak ni vlastitog glavnog grada.

Da je federalni zakonodavac imao svijest o finansijskim potrebama glavnog grada Federacije, može se pretpostaviti jedino iz odredbe člana 9. stav 2. Zakona, u kojoj stoji da opća formula kojom se izračunava pojedinačno učešće kantona u raspodjeli javnih prihoda "sadrži koeficijent, koji odražava posebne potrebe Kantona Sarajevo", koji "iznosi 2".

I, naravno, iz odredbe člana 24. ("Raspodjela prihoda Kantona Sarajevo"), čije su izmjene, nastale osporenim odredbama, označene u samom zahtjevu kao neposredan povod njegova podnošenja.

Indikativno je, da je ta odredba smještena među prelazne i završne odredbe Zakona, a kako ona po svojoj prirodi nije završna, proističe da je prelazna što ukazuje na to da je njome propisani način finansiranja grada privremen, prelazan, i da će funkcionisati do potpunog i adekvatnog zakonskog uređenja tog pitanja. Ta je odredba izmijenjena, što je u ovom predmetu od ključne važnosti, stupanjem na snagu osporene odredbe člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji, a kako se pokazalo, novo rješenje nije išlo u smjeru potpunijeg i adekvatnijeg zakonodavnog uređenja već je, upravo suprotno, bilo povodom za podnošenje zahtjeva za zaštitu prava na lokalnu samoupravu Grada Sarajeva.

Ranijom (izvornom) odredbom bila je utvrđena obaveza Kantona Sarajevo da doznačena mu sredstva koja pripadaju jedinicama lokalne samouprave "raspodjeljuje jedinicama lokalne samouprave" na području svoje jurisdikcije, dakle i Gradu Sarajevu čiji je status jedinice lokalne samouprave nesporan, a nakon što je stupila na snagu odredba člana 12. Zakona o izmjenama i dopunama, rečeni mehanizam "doznačavanja" sredstava Kantonu Sarajevo, koji bi ih "raspodjeljivao jedinicama lokalne samouprave" što je nužno uključivalo i Grad Sarajevo, više ne postoji.

Ta se sredstva, sada bez posredovanja Kantona, koji u tom pogledu nema više zakonom utvrđenu ulogu posrednika, raspodjeljuju jedinicama lokalne samouprave direktno ex lege, ali po kriterijima koji su po svojoj logici primjenjivi samo i jedino za općine, čime je Grad Sarajevo prešutno isključen i iz posredne participacije u raspodjeli javnih prihoda koji mu pripadaju ne samo implicitno, na osnovu ustavnih odredbi, već i eksplicitno, na osnovu Evropske povelje o lokalnoj samoupravi i Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Ako se ovome doda i činjenica da Federacija Bosne i Hercegovine finansiranje svog glavnog grada nije regulisala ne samo posebnim, nego niti bilo kojim zakonom na nivou Federacije, jasno se ukazuje činjenica da je i "omisivno", dakle propuštanjem da donese odgovarajuće propise na koje je obavezana Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, povrijedila pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu.

Utoliko prije i utoliko više, što je izostalo i ono zakonodavno djelovanje koje je kao obaveza proisticalo iz Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je stupio na pravnu snagu 07.09.2006. godine i svojim odredbama obavezao Federaciju da u roku od 6 mjeseci s njime usaglasi svoje zakone i izvrši prenos "poslova i nadležnosti" kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave (član 58. stav 2.) naloživši pritom i to da prenos poslova i nadležnosti jedinicama lokalne samouprave treba početi s istodobnim prenosom "sredstava za njihovo obavljanje" (član 59.). Na ovu zakonsku obavezu, koja se jednako odnosi na kantone, Kantonu Sarajevo izričito je ukazano i u obrazloženju spominjane Presude Ustavnog suda Federacije broj: U-18/09 od 26.01.2010. godine.

Nadalje, član 60. stav 2. istog Zakona propisuje i imperativni rok od 12 mjeseci u kojem će se "Ustavom, zakonom i statutom, urediti pitanja iz nadležnosti i teritorijalne organizacije Grada Sarajeva, općina u sastavu Grada Sarajeva, kao i općina koje nisu u sastavu Grada Sarajeva, njihovi međusobni odnosi i način finansiranja, s obzirom na specifičnosti organizacije Sarajeva", ali niti ova odredba nije provedena od strane zakonodavne vlasti Federacije, a kako je gore spomenuto niti od strane Kantona Sarajevo.

Iz svega rečenog Ustavni sud Federacije je utvrdio da su osnovani navodi podnosioca zahtjeva, te da je stupanjem na snagu osporene odredbe, ali i ranijim propuštanjem zakonodavnog djelovanja od strane federalnih i kantonalnih vlasti povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Grada Sarajeva zagarantovano gore navedenim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, te Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je većinom glasova u sastavu: Domin Malbašić, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, Vesna Budimir, Mirjana Čučković, mr. sc. Šahbaz Džihanović, Aleksandra Martinović, prof. dr. Edin Muminović i dr.sc. Kata Senjak, sudije Suda.

Na osnovu člana 28. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), a u vezi sa članom 21. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/10), pravovremeno ulažem

Sudija
Aleksandra Martinović, s. r.

Izdvojeno mišljenje

Na Presudu Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: U-74/14 od 10. juna 2015. godine, sa prijedlogom da se istovremeno sa presudom objavi u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo".

Obrazloženje

Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud), broj gornji, utvrđeno je da je članom 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09 i 35/14), (u daljem tekstu: osporena odredba) povrijeđeno pravo Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu.

Radi ispravnog tumačenja i razumijevanja razloga zbog čega se nisam saglasila sa većinskim stavom Suda, moram istaći da bi, zbog specifičnog ustavnog položaja Grada Sarajeva kao glavnog grada Federacije Bosne i Hercegovine (član I.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), pa i cijele Bosne i Hercegovine, koji jeste i jedinica lokalne samouprave (Amandman XXVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), bilo cjelishodno i poželjno da se bitna pitanja funkcionisanja, pa i finansiranja Grada Sarajeva regulišu uvažavajući tu specifičnost, možda i posebnim zakonom, a ne uglavnom Statutom, kao općim aktom niže pravne snage od zakona. U tom pravcu sam potpuno saglasna sa stavom kolega. Ovo je, međutim, u cijelosti nadležnost, pravo i obaveza zakonodavca, pri čemu načelan stav Suda, kao ustavom propisane institucije koja osigurava pravo na lokalnu samoupravu, ima specifičnu težinu, ali, po mom mišljenju, navedeno nije primjenjivo niti može biti argument za rješavanje konkretnog predmeta na način kako je to učinjeno.

Presuda utvrđuje povredu prava na lokalnu samoupravu u materijalno-pravnom smislu. Po mom mišljenju, Sud nije na osnovu podataka iz predmeta to mogao sa sigurnošću utvrditi, te je presuda preuranjena, radi čega sam pledirala da se u ovoj ustavno-pravnoj stvari održi javna rasprava.

Naime, zahtjev za zaštitu lokalne samouprave (u daljem tekstu: zahtjev) je u petitu (izreci) formulisan tako da se po njemu ne može postupati. Mislim da je ovo očigledno, kada se ima u vidu njegova izričita formulacija, koja glasi:

Tačno je da se i radnjom nečinjenja može povrijediti pravo na lokalnu samoupravu (vidjeti Presudu ovog Suda broj: U-14/09 od 12.10.2010.), ali se isto mora dokazati u materijalnopravnom smislu, što, po meni, u ovoj fazi postupka još nije utvrđeno u odnosu na ponašanje druge strane u postupku, donosioca osporene odredbe.

Nadalje, iz samog petita (izreke) zahtjeva je vidljivo da se može dovesti u sumnju šta tačno podnosilac zahtjeva traži. Da li osporava cijeli zakon (vidjeti tačku 2. zahtjeva) ili samo određenu odredbu (vidjeti tačku 1. zahtjeva)? Po mom mišljenu u ovoj fazi postupka je nesporno jedino to da se traži da Sud nastupi kao zakonodavac, praktično "naređujući" federalnom parlamentu da "vrati" odredbu uz Prijedloga zakona kojom se predlagalo posebno finansiranje Grada Sarajeva, a, u suprotnom, da zakon iz tačke 1. zahtjeva (dakle kompletan Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH), prestaje da važi protekom tri mjeseca. Suštinski, obrazloženje i pojašnjenje obrazloženja zahtjeva iz urgencije upućene Sudu se oslanja isključivo na tvrdnju da u je u proceduri donošenja zakona iz njegovog prijedloga "izbačen" amandmanskim djelovanjem stav osporenog člana, kojim se predložilo uvođenje posebne stavke za finansiranje Grada Sarajeva. Ne sumnjam da bi to za Grad Sarajevo bilo kvalitetnije rješenje, ali, sam već objasnila pitanje kvaliteta i "adekvatnosti", a posebno kada se ima u vidu teško finansijsko stanje uopće i nesumnjivo, teško finansijsko stanje jedinica lokalne samouprave, pa i Grada Sarajeva sa svim njegovim specifičnostima. Pritom, proces se odvijao u propisanoj proceduri za donošenje zakona u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine i ovako obrazlože zahtjev direktno traži da Sud preuzme ulogu zakonodavne vlasti, što je ustavno i pravno nedopustivo.

Nadalje, u obrazloženju zahtjeva se podnosilac zahtjeva najmanje osvrće na povredu od strane federalnog zakonodavca, kao donosioca osporene odredbe. Naprotiv, obrazloženje zahtjeva navodi dva nivoa vlasti, koja su, po njemu povrijedila pravo Sarajeva na lokalnu samoupravu i to federalnog Parlamenta (koji je jedina moguća druga strana u postupku), ali i Kantona Sarajevo. Naširoko se obrazlaže postupanje Kantona Sarajevo i dovodi u kontekst sa kršenjem prava na lokalnu samoupravu, sa navodom da: "Kanton Sarajevo je neizvršavanjem ustavnih i zakonskih obaveza" uticao na pogrešno postupanje Federacije BiH, jer nije riješeno prethodno pitanje iz člana 60. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH". Ističem da je ovaj Sud naprijed citiranom presudom utvrdio povredu prava na lokalnu samoupravu od strane Kantona Sarajevo, te je donio i Rješenje o neizvršenju te odluke, što znači da je to pitanje pred Sudom rješavano. Na žalost, Sud nema druge mehanizme da "prisili" zakonodavca na bilo kojem nivou (u ovom slučaju Kanton Sarajevo) da izvršava svoje obaveze, izuzev već navedenog, te je pitanje neizvršavanja odluka ovog, pa i drugih ustavnih sudova u Bosni i Hercegovini posebno pitanje koje zadire i u političku odgovornost zakonodavne i izvršne vlasti. To pak, nije i ne može biti predmet raspravljanja u ovom postupku, u kojem Kanton Sarajevo nema nikakvu procesnu ulogu.

Prema završnim stavovima obrazloženja zahtjeva, tri stavke su posvećene upravo pitanju ponašanja Kantona Sarajevo, koji, kako sam već navela, nema svojstvo stranke u ovom predmetu. Jedna je posvećena Federaciji Bosne i Hercegovine i poziva se na "diskriminatorsko" postupanje Federacije. To se suštinski obrazlaže na način da podnosilac zahtjeva tvrdi da je osporena odredba utvrdila neposrednu podjelu javnih prihoda, a ne preko Kantona Sarajevo što je bilo ranije, upravo u cilju poboljšanja, ali da je ": utvrdio neposrednu raspodjelu javnih prihoda u korist općina, kao jedinica lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo, potpuno izostavljajući Grad Sarajevo kao jedinicu lokalne samouprave". Ono što bi po mom pravnom mišljenju moglo biti važno je i pitanje tvrdnje podnosioca zahtjeva da je zbog ove osporene odredbe došlo do prestanka finansiranja Grada Sarajeva. Stoga ću pokušati i ovaj dio da razjasnim, ne sumnjajući u navode podnosioca zahtjeva. Sigurno je materijalno težak položaj Grada Sarajeva, kao i svih nivoa vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa i Bosne i Hercegovine, što nije nužno posebno obrazlagati. No, moramo imati u vidu i da se Grad Sarajevo finansira i iz drugih izvora, u skladu sa Statutom Grada Sarajeva. Da bi provjerili da li je upravo zbog osporene norme došlo do prestanka finansiranja Grada Sarajeva, odnosno da se ona odnosi samo na općine, a ne i grad kao jedinicu lokalne samouprave, moramo imati u vidu ne ono što je predloženo, a nije usvojeno, nego ranije važeću odredbu člana 24. Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH i uporediti je sa osporenom odredbom kojom se taj član mijenja.

Ranije važeća odredba glasi:

Član 24.

Raspodjela prihoda Kantona Sarajevo

Ukupni prihodi iz člana 12. ovog zakona, koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo raspodjeljuju se jedinicama lokalne samouprave prema sljedećoj formuli koja se zasniva na sljedećim uvjetima:

68% na osnovu broja stanovnika u jedinici lokalne samouprave

5% na osnovu površine jedinice lokalne samouprave

20% na osnovu broja učenika u osnovnom obrazovanju

7% na osnovu razine razvijenosti općine, definisane kroz indeks razvijenosti

Indeks razvijenosti općina predstavlja odnos prihoda od poreza na promet i poreza na dohodak s federalnim prosječnim prihodom od tih poreza po stanovniku. Koeficijent u formuli primjenjuje se na broj stanovnika.

Općine s manje od 20% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,8.

Općine s manje od 40% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,5.

Općine s manje od 60% od prosjeka Federacije, imaju koeficijent od 1,2.

Formula sadrži koeficijent koji se primjenjuje na kriterije: broj stanovnika, površina i broj učenika u osnovnom obrazovanju kako slijedi:

  • -
    Općina Trnovo, koeficijent 1,8.
  • -
    Općina Vogošća, koeficijent 1,4.

Jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 1,79% prihoda po osnovi poreza na dohodak.

Osporena odredba glasi:

Član 12.

Član 24. mijenja se i glasi:

"Ukupni prihodi iz člana 12. ovog zakona, koji pripadaju jedinicama lokalne samouprave, u Kantonu Sarajevo raspodjeljuju se jedinicama lokalne samouprave prema sljedećoj formuli koja se zasniva na sljedećim omjerima:

  • -
    68% na osnovu broja stanovnika u jedinici lokalne samouprave;
  • -
    5% na osnovu površine jedinice lokalne samouprave;
  • -
    20% na osnovu broja učenika u osnovnom obrazovanju;
  • -
    7% na osnovu nivoa razvijenosti općina, definisanog kroz indeks razvijenosti.

Indeks razvijenosti općina predstavlja odnos prihoda od poreza na promet i poreza na dohodak sa Federalnim prosječnim prihodom od tih poreza po stanovniku. Koeficijenti u formuli se primjenjuju na broj stanovnika:

  • -
    općine sa manje od 20% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,8,
  • -
    općine sa manje od 40% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,5,
  • -
    općine sa manje od 60% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,4,
  • -
    općine sa manje od 80% od prosjeka Federacije imaju koeficijent od 1,2.

Formula sadrži koeficijent koji se primjenjuje na kriterije broj stanovnika, površina i broj učenika u osnovnom obrazovanju kako slijedi:

  • -
    Općina Trnovo koeficijent 1,8,
  • -
    Općina Vogošća koeficijent 1,4.

Jedinicama lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo pripada 1,79% prihoda na osnovu poreza na dohodak."

Jednostavnom analizom se, po mom mišljenu, može utvrditi da je jedina izmjena u pogledu proširivanja kriterija učešća u javnim prihodima općina po kriteriju nerazvijenosti, dodavanjem alineje 4. u stavu 2. osoprene odredbe. Svi ostali stavovi su identični. Dakle, osporenom odredbom Grad Sarajevo kao jedinica lokalne samouprave nije niti "izbačen", "izbrisan" i sl., što je bio glavni argument mojih kolega da glasaju za izreku presude, jer ni ranije nije imao poseban status, kao uostalom ni drugi gradovi koji su takođe jedinice lokalne samouprave. I ranije, kao i po osporenoj odredbi, Grad Sarajevo nesumnjivo jeste jedinica lokalne samouprave, kao i općine u Kantonu Sarajevo i na njega je, kao i ranije, primjenjiv kriterij, barem iz posljednjeg stava osporene odredbe. Stoga ostaje nejasno kako je moglo doći do prestanka isplate Gradu Sarajevo po osnovu ovog izmijenjenog člana, a, ukoliko jeste, to je predmet potpuno drugog sudskog postupka u kojem Grad Sarajevo može tražiti zaštitu svojih materijalnih zakonskih potraživanja. Pitanje adekvatne formule po kojoj se vrši finansiranje svih jedinica lokalne samouprave (ne zaboravimo u osporenoj odredbi se izuzev u stavu jedan alineja 4. i stavu 2., pominju jedinice lokalne samouprave što zakonski uključuje i Grad Sarajevo) je ozbiljno pitanje, koje zahtijeva objašnjenje od strane stručnjaka iz oblasti javnih finansija, koje je izostalo u ovom predmetu.

U najmanju ruku, uz naprijed navedene nedostatke zahtjeva u pogledu njegove sadržine, što se može podvesti pod pojam procesnih nedostataka, smatram da su sva ova pitanja ostala nerazjašnjena. Za razliku od mojih uvaženih kolega, smatram da su ostala sporna pitanja utvrđivanje činjenica, koja je jedino bilo moguće razjasniti na javnoj raspravi, u kontradiktornom ustavnosudskom postupku uz učešće i donosioca osporene odredbe. Stoga se, uz puno uvažavanje stava Suda, nisam mogla složiti sa tvrdnjom da je utvrđeno da je osporenom odredbom federalnog zakona došlo do povrede prava Grada Sarajeva na lokalnu samoupravu.

Pritom, moram ukazati da Sud nije usvojio ni prijedlog prelaznog rješenja kako ga je dijelom tražio sam podnosilac zahtjeva, te pravne posljedice ove presude mogu biti takve da dovode u pitanje zakonsko finansiranje svih jedinica lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo, jer je stvorena pravna praznina. Osporena odredba prestaje da važi, a ranije važeća se ne može primjenjivati, odnosno "oživjeti". Pitanje raspodjele javnih prihoda po ovom zakonu na jedinice lokalne samouprave u Kantonu Sarajevo je ovim neregulisano i više ne postoji zakonski osnov za isto. Na navedeno je, po mom mišljenju, Sud kao zaštitnik prava na lokalnu samoupravu, odnosno institucija koja osigurava to pravo (IV.C.10 (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), propustio da obrati dužnu pažnju.