USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 55. tačka 1. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 26. februara 1999. godine, donio je
ODLUKU
Odbacuju se apelacija Federalnog pravobranilaštva Federacije Bosne i Hercegovine protiv Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu od 11. marta 1998. godine, u predmetu broj CH/96/30, Sretko Damjanović protiv Federacije Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
Obrazloženje
U apelaciji od 20. aprila 1998. godine Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine dovelo je u pitanje Odluku Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, donesenu 11. marta 1998. godine, u predmetu broj CH/96/30, Sretko Damjanović protiv Federacije Bosne i Hercegovine. U toj odluci Dom za ljudska prava je naložio Federaciji Bosne i Hercegovine da plati Sretku Damjanoviću 16.750 DEM na ime štete i naknade za troškove procedure.
Federalno pravobranilaštvo u svojoj apelaciji je navelo da ovaj nalog Doma za ljudska prava, koji se bazira na smrtnoj kazni izrečenoj protiv Sretka Damjanovića, nije u saglasnosti sa domaćim zakonima i međunarodnim konvencijama, pošto se Sretko Damjanović nije obratio zahtjevom za naknadu štete bilo kojoj vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a pogotovo što je smrtna kazna izrečena prije potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini 14. decembra 1995. godine.
U skladu sa članom VI 3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost nad pitanjima koja se tiču bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini. Član II Ustava odnosi se na zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini. Posebno, član II/2. obezbjeđuje da će se prava predviđena u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjivati u Bosni i Hercegovini i imati prioritet nad svim ostalim zakonima. Štaviše, članom II/3. utvrđena su različita ljudska prava koja uživaju sve osobe unutar teritorije Bosne i Hercegovine. Stoga slijedi da pitanja zaštite ljudskih prava potpadaju, u principu, pod jurisdikciju Ustavnog suda i da Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima nadležnost, prema članu VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine, da se određuje u ovim pitanjima po apelacijama protiv odluka drugih sudova.
Međutim, članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine također se obezbjeđuje da, u namjeri da se obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom da Ustav posebno upućuje na tu komisiju i na odredbe sporazuma koje su sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima, a to je Aneks 6. Općeg okvirnog sporazuma, mora se smatrati da odredbe Sporazuma o ljudskih pravima sam Ustav Bosne i Hercegovine prepoznaje kao dio cjelokupnog sistema o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u Bosni i Hercegovini.
Štaviše, značajno je da su Ustav Bosne i Hercegovine i Sporazum o ljudskim pravima usvojeni istovremeno, 14. decembra 1995. godine, kao aneksi Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Stoga, treba smatrati da odredbe ova dva aneksa dopunjuju jedna drugu i, s obzirom na vezu između ova dva aneksa, može se sa sigurnošću zaključiti da odredbe sadržane u Sporazumu o ljudskim pravima ne mogu biti u suprotnosti sa Ustavom.
Sporazum o ljudskim pravima obezbjeđuje u svom članu VIII da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu ima nadležnost da odlučuje o pitanjima navodnih kršenja ljudskih prava, u skladu sa uslovima navedenim u ovom članu.
Stoga je jasno da pitanja koja se tiču ljudskih prava potpadaju jednako pod nadležnost i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prva za Bosnu i Hercegovinu. Nema niti jedne odredbe u Ustavu Bosne i Hercegovine ili nekom drugom zakonu o specifičnoj hijerarhiji ili drugim odnosima između Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Pitanje koje se dalje javlja jeste da li se, uprkos odsustvu ikakvih konkretnih odredaba, može smatrati da ovakva hijerarhija ili odnos uopće egzistiraju i, posebno, da li jedna od ove dvije institucije može biti smatrana kompetentnom da razmatra odluke one druge u pogledu ljudskih prava. Ovo pitanje se već javilo u slučajevima U br. 3/98 i 4/98, ali u svojim odlukama u ovim slučajevima, donesenim 5. juna 1998. godine, Ustavni sud nije našao za potrebno da razriješi ova pitanja, s obzirom da su apelacije bile odbačene iz drugih razloga.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima za osnov član VI 3/ (b) Ustava Bosne i Hercegovine koji mu omogućava ovakvu jurisdikciju s obzirom na "odluku bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini".
Iako Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu vrši svoje sudske funkcije u pogledu navodnog kršenja ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, Dom je institucija posebnog karaktera. Shodno članu II/1. Sporazuma o ljudskim pravima, Dom je jedan od dva dijela Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Prema članu XIV Sporazuma o ljudskim pravima, Komisija za ljudska prava može jedino funkcionisati u svojoj sadašnjoj formi tokom prelaznog perioda od pet godina, dok se strane tog sporazuma drugačije ne dogovore. U pravnoj terminologiji Sporazum o ljudskim pravima Dom nije ni sud ni institucija Bosne i Hercegovine. I zaista, član XIV Sporazuma posebno se odnosi na prenos odgovornosti na "institucije Bosne i Hercegovine".
Značajno je da Ustav Bosne i Hercegovine upućuje na koncept "sud u Bosni i Hercegovini" ne samo u članu VI/3. (b), već i u članu VI/3. (c). Odredbe člana VI/3. (c) Ustava odnose se na nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u pogledu pitanja koja mu je proslijedio "bilo koji sud u Bosni i Hercegovini", a odnose se na to da li je zakon, od čije validnosti zavisi predmetna odluka, u saglasnosti, posebno, sa Ustavom Bosne i Hercegovine ili Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima. Bez ikakve sumnje je da autori ovih odredaba nisu imali namjeru da Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu bude uključen među ove institucije koje treba da budu nadležne da pitanja u vezi sa ljudskim pravima dostavljaju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine na preliminarna razmatranja.
Vrlo je značajno imati na umu određene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Sporazuma o ljudskim pravima koje regulišu pravne efekte odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine će biti konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Slično, član XI/3. Sporazuma o ljudskim pravima ne predviđa da su odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu predmet revizije, osim u nekim slučajevima od samog Doma, te su stoga konačne i obavezujuće. Kako su ove dvije odredbe bile usvojene u isto vrijeme, ispravno tumačenje mora biti da autori nisu imali namjeru da daju ni jednoj od ovih institucija nadležnost da revidira odluke one druge već, štaviše, smatraju da u pogledu pitanja ljudskih prava Ustavni sud Bosne i Hercegovine i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu treba da funkcionišu kao paralelne institucije, te da ni jedna od njih nije nadležna da se miješa u rad one druge, a da je u pojedinim slučajevima ostavljeno na raspolaganje podnosiocima zahtjeva da naprave izbor između alternativnih pravnih lijekova.
Istina je da ovakav sistem može rezultirati različitim rješenjima u pogledu zaštite nekih ljudskih prava. Također može biti nedostataka što se stvara dilema kod pojedinca prilikom odlučivanja da li da se obrati Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ili da predmet podnese Komisiji za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu. Ovo je, međutim, posljedica sistema stvorenog Ustavnom Bosne i Hercegovine i Sporazumom o ljudskim pravima. Dileme koje se mogu pojaviti su, uglavnom, privremene prirode, s obzirom da će odgovornosti Komisije za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, nakon početnog prelaznog perioda, biti prenesene na institucije Bosne i Hercegovine o ljudskim pravima, ukoliko strane ne odrede drugačije.
Stoga slijedi da Ustavni sud Bosne i Hercegovine nije nadležan u predmetnom slučaju, te zbog toga apelacija mora biti odbačena.
Ustavni sud je donio ovu odluku u sastavu: predsjednik Suda Mirko Zovko i sudije Marko Arsović, prof. dr Kasim Begić, Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu i mr. Zvonko Miljko.
U ovoj odluci, prema članu 36. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sudija prof. dr. Kasim Begić dao je izdvojeno mišljenje, čiji se tekst daje u aneksu odluke.
U broj 7/98
26. februara 1999. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda BiH
Mirko Zovko, s. r.