USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu za rješavanje spora između Općine Stari grad Sarajevo i Kantona Sarajevo, radi povrede prava i nametanja obaveza u vezi s primjenom člana 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo, na osnovu člana IV. C. 10. (1) e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj dana 5. juna 2003. godine, donio je
PRESUDU
Odbija se zahtjev za rješavanje spora Općine Stari grad Sarajevo kao neosnovan.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Kantona Sarajevo".
O b r a z l o ž e n j e
Općina Stari grad Sarajevo, na osnovu člana IV.C. 10. (1) e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Amandmana XIV na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnijela je dana 31. 3. 2003. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine zahtjev za rješavanje spora protiv Kantona Sarajevo u vezi s primjenom člana 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97). U zahtjevu je navela da je spor između nje i Kantona Sarajevo nastao kada je taj kanton počeo primjenu člana 16. navedene Odluke Skupštine Kantona Sarajevo koji glasi:
"Dio sredstava po osnovu prikupljene zakupnine za izdati poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi u iznosu od 33% usmjerava se za održavanje zajedničkih dijelova zgrade, a ostali dio 67% od prikupljene zakupnine koristit će se u skladu s odlukama općinskog vijeća, odnosno općinskog načelnika.
Sredstva od 33% za održavanje zajedničkih dijelova stam- beno-poslovne zgrade uplaćuju se Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo".
Podnositeljica zahtjeva smatra da član 16. osporene odluke Skupštine Kantona Sarajevo nije u skladu sa članom II. A. 2. (1) k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kojim se svim osobama (pravnim i fizičkim) na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine garantira pravo na imovinu, te ustavnim odredbama prema kojima se u općini ostvaruje lokalna samouprava, usvaja općinski budžet i donose propisi o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno finansiranje koje nisu osigurale kantonalna ili federalna vlast. Također se tvrdi da navedeni član nije u skladu ni s odredbama člana 8. tačke 4. Zakona o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95) i člana 9. stav 1. tačke 4. Zakona o lokalnoj samoupravi ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97), kojima je propisano da općina u okviru samoupravnog djelokruga upravlja općinskom imovinom.
U zahtjevu se, nadalje, ističe da zbog neustavne i nezakonite odredbe člana 16. osporene odluke, za nju mogu nastupiti štetne posljedice, koje se već ogledaju u nepravosnažnoj presudi Kantonalnog suda u Sarajevu broj: Ps.3/02 kojom je primjenom spomenutog člana obavezana da plati Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo iznos od 695.790,48 KM za održavanje zajedničkih dijelova stambeno-poslovnih zgrada, čime je povrijeđeno njeno ustavno i zakonsko pravo da u okviru svog samoupravnog djelokruga samostalno raspolaže i upravlja svojom-općinskom imovinom. Predlaže se da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donese presudu, kojom će utvrditi da je članom 16. osporene Odluke Skupštine Kantona Sarajevo povrijeđeno njeno pravo da upravlja općinskom imovinom, te da ne postoji njena obaveza utvrđena tim članom, kao i da odredi da se otklone nastale posljedice zbog primjene istog člana.
Prijepis zahtjeva za rješavanje spora od 31.3.2003.godine dostavljen je Kantonu Sarajevo kao suprotnoj stranci dana 18.4.2003. godine radi davanja odgovora, ali on nije dostavio pismeni odgovor na zahtjev.
U ovom ustavno-pravnom sporu održana je javna rasprava dana 4.6.2003. godine u prisustvu punomoćnika stranaka.
Punomoćnik podnositeljice zahtjeva za rješavanje spora ostao je kod navoda iz zahtjeva koje je dopunio pozivom na odredbe člana 10. stav 1. tačka 7. i člana 60. Statuta Općine Stari grad Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", br. 10/98 i 17/99), kojima je regulisano da općina upravlja općinskom imovinom i da ima odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kojima raspolaže slobodno, u okviru svojih ovlaštenja, te odredbe člana 9. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojom su regulisani izvori finansiranja lokalnih vlasti i propisano da one u skladu sa ekonomskom politikom zemlje imaju pravo na odgovarajuće vlastite izvore finansiranja, kojima će raspolagati slobodno, u okviru svojih ovlaštenja, naglašavajući da je i tim odredbama suprotan član 16. Odluke Skupštine Kantona Sarajevo. Konačno je postavio zahtjev da Sud spor riješi donošenjem presude kojom će utvrditi da je članom 16. Odluke Skupštine Kantona Sarajevo povrijeđeno ustavno pravo Općine Stari grad Sarajevo na neometano uživanje svoje imovine, kao i ustavno pravo Općine i njena autonomija u korištenju i raspolaganju svojom imovinom, a time i mogućnost osiguranja sredstava za ostvarivanje lokalne samouprave; da ne postoji obaveza Općine Stari grad Sarajevo da dio sredstava po osnovu prikupljene zakupnine za izdati poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi u iznosu od 33% usmjerava za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i da ih uplaćuje Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo čiji je osnivač Kanton Sarajevo, te da odredi da se otklone posljedice nastale primjenom člana 16. osporene odluke.
Punomoćnik Kantona Sarajevo na raspravi je dao odgovor na navode pismenog zahtjeva za rješavanje spora podnositeljice zahtjeva i navode njenog punomoćnika istaknute u toku rasprave, kojim je osporio osnovanost njihovih navoda i postavljenog zahtjeva. Istakao je da odredbe člana 16. osporene odluke nisu neustavne, te da protivna stranka u ovom ustavnom sporu nije donosilac te odluke, nego Skupština Kantona Sarajevo, niti je osporenom odlukom dio sredstava od prikupljene zakupnine namijenjen i usmjeren u korist protivne stranke. U vezi s tim istakao je prigovor nedostatka pasivne legitimacije protivne stranke u ovom ustavnom sporu i predložio da Sud zahtjev za rješavanje spora odbije kao neosnovan.
Za rješavanje spora o pravima i dužnostima između stranaka pravno relevantne su odredbe čl. 31., 32. i 34. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), prema kojima pravo podnosioca zahtjeva može biti povrijeđeno aktom ili radnjom suprotne strane ili mu nametnuta određena obaveza-dužnost nesaglasno Ustavu, federalnom zakonu ili drugom federalnom propisu, kantonalnom zakonu ili drugom kantonalnom propisu. Rješavajući spor između strana u postupku, Ustavni sud može utvrditi da je određenim aktom ili radnjom jedne strane povrijeđeno pravo druge strane u sporu, utvrditi postojanje ili nepostojanje određene obaveze i odrediti da se otklone nastale posljedice takvog akta ili radnje, a u slučaju da ne utvrdi povredu prava podnosioca zahtjeva ili ne utvrdi nametanje mu obaveza-dužnosti, suprotno navedenim propisi- ma, odbiti zahtjev za rješavanje spora.
Odredbama člana 16. Odluke o općim, jedinstvenim kriterijima dodjele u zakup poslovnih zgrada i prostorija kojima pravo raspolaganja imaju općine na području Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 19/97), koju je donijela Skupština Kantona Sarajevo, regulisan je odnos između općina na području Kantona Sarajevo kojima pripada pravo raspolaganja na poslovnim zgradama i prostorijama i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo koji se bavi održavanjem stambenih i stambeno-poslovnih zgrada, na taj način što su općine, pa i podnositeljica zahtjeva, obavezane da dio sredstava od prikupljene zakupnine za izdati poslovni prostor u stambeno-poslovnoj zgradi (ne i zakupnine za izdate poslovne zgrade ili poslovne prostorije koje nisu u sastavu stambeno-poslovne zgrade) u iznosu od 33% usmjeravaju za održavanje zajedničkih dijelova zgrade i uplaćuju Kantonalnom stambenom fondu Sarajevo, a ne odnos između podnositeljice zahtjeva i Kantona Sarajevo.
U toku rasprave između stranaka je postala nesporna činjenica da Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine nije proglasio neustavnim odredbe člana 16. osporene Odluke, a pri ocjeni osnovanosti zahtjeva za rješavanje ustavno-pravnog spora, pitanje ustavnosti tog kantonalnog propisa ne može se rješavati kao prethodno pitanje u predmetnom sporu. Ovo iz razloga što zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti mogu podnijeti samo ovlašteni subjekti iz člana IV. C. 10. (2) i (3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i amandmana XIV i LXXIII na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, među koje ne spada podnositeljica zahtjeva. Zahtjev za ocjenjivanje ustavnosti kantonalnog propisa ovlašteni su da podnesu samo premijer ili pak dotični kanton (član IV. C. 10. (2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine).
Podnositeljica zahtjeva nije do zaključenja rasprave dokazala da je aktom ili radnjom suprotne strane povrijeđeno neko njeno pravo. Nepravosnažna presuda Kantonalnog suda kojom je obavezana da plati navedeni iznos, ne može se smatrati aktom protivne stranke u ovom ustavnom sporu kojim je povrijeđeno njeno pravo. Ovo, ne samo zbog toga što ta presuda nije akt Kantona Sarajevo kao suprotne strane, nego i zbog toga što se nepravosnažna presuda može, u odgovarajućem postupku, pobijati pred nadležnim sudom. Navedena nepravosnažna presuda donesena je na osnovu člana 16. osporene Odluke, čija ustavnost nije dovedena u pitanje navodima stranaka u postupku. Obaveza podnositeljice zahtjeva u odnosu na Kantonalni stambeni fond Sarajevo je tom presudom utvrđena primjenom citiranog člana Odluke kao važećeg kantonalnog propisa, pa podnositeljica zahtjeva neosnovano smatra da joj je, suprotno kantonalnom propisu, nametnuta obaveza i da Sud treba utvrditi nepostojanje takve njene obaveze.
Što se tiče pravilnosti primjene odredbe člana 16. osporene Odluke u nepravosnažnoj presudi Kantonalnog suda u Sarajevu i visine utvrđene obaveze podnositeljice zahtjeva, kao i prijedloga za ukidanje presude, ta pitanja ne spadaju u nadležnost Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine,u smislu odredaba članova IV. C. 15. (1) i IV. C. 16. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Zbog svega izloženog Sud je odlučio kao u izreci presude.
Ovu presudu donio je Ustavni sud u sastavu: predsjednik Suda mr. Mirko Bošković, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Muamer Herceglija, Miomir Jočić, Domin Malbašić, prof. dr. Nedjeljko Milićević, Kata Senjak i prof. dr. Kasim Trnka, sudije Suda.
Broj U-39/02
5. juna 2003. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda Federacije BiH
mr. Mirko Bošković, s. r.