Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine
Izdvojeno mišljenje na odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u predmetu broj u. 4/97 od 24. 07. 1997. godine
IZDVOJENO MIŠLJENJE
NA ODLUKU USTAVNOG SUDA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE U PREDMETU BROJ U. 4/97 OD 24. 07. 1997. GODINE
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine 24. 07. 1997. godine donio je presudu kojom je odbio kao neosnovan zahtjev Zamjenika Premijera da Ustavni sud ustvrdi da Zakon o imovini Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97) nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.
Na sjednici Ustavnog suda, povodom glasovanja o navedenoj odluci, nisam se složio sa donesenom odlukom Suda, te sam najavio da ću, suglasno Zakonu o postupku pred Ustavnim sudom i Poslovniku Ustavnog suda, izdvojiti mišljenje iz slijedećih razloga:
Stupanjem na snagu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine dana 30.03.1994. godine nije prestala da postoji Republika Bosna i Hercegovina , kao neovisna država u međunarodno priznatim granicama. U smislu članka IX. 11. (1) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prije izmjena učinjenih u lipnju 1996. godine), Skupština Republike Bosne i Hercegovine nastavila je raditi s odgovornostima navedenim u Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, dok nije postignut i proveden konačni mirovni sporazum glede Bosne i Hercegovine.
Tijekom postupanja u okviru takvog mandata, Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva, dana 07. studenog 1994. godine (objavljen u "Službenom listu RBiH", broj 33/94). Po članku 1. točke 1. do 4 ovog Zakona, čija je primjena otpočela 01. siječnja 1995. godine, sva imovina u društvenom vlasništvu, istovjetno navedena kao u članku 6. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, postaje vlasništvo Republike Bosne i Hercegovine, ili Federacije Bosne i Hercegovine, s tim da će se, kako je propisano u članku 9. navedenog Zakona, podjela ove imovine između Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine regulirati posebnim zakonom (koji nije donesen). Provedbom pomenutog Zakona, na područiju Federacije Bosne i Hercegovine pretežit dio stvari i sredstava u društvenom vlasništvu postaje državno vlasništvo, pa i sva poduzeća sa društvenim kapitalom, a i prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi. (po odredbama točke 2. Amandmana LXIII. na Ustav Republike BiH iz 1990. godine, prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi su bila u društvenom ili državnom vlasništvu).
Pravne predmnijeve i učinke Zakona o pretvorbi društvenog vlasništva prihvatila je i Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine, propisivanjem posebnih odredbi (članci 154. do 161.) u Zakonu o poduzećima, donesenom 16. siječnja 1995. godine (objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 2/95). Iz pomenutih odredbi slijedi da država, kao vlasnik kapitala, upravlja poduzećima sa cjelovitim ili pretežnim državnim kapitalom, dajući upravljačke ovlasti tijelima Federacije, županije-kantona i općina, ovisno o značaju poduzeća. Nositelj prava vlasništva na ovoj imovini, kao što je, tijekom implementacije Ustava Bosne i Hercegovine, prestala postojati Republika Bosna i Hercegovina, može biti samo Federacija Bosne i Hercegovine, kao jedan od entiteta u Državi Bosni i Hercegovini, a ne županija-kanton na čijem je teritoriju imovina, kao federalna jedinica entiteta.
Člankom 6. Zakona o imovini Kantona Sarajevo utvrđen je, međutim, taj kanton-županija kao nositelj prava vlasništva navedene imovine sa pravom, kako slijedi iz članka 9. ovog Zakona, da tom imovinom i raspolaže. Ovakvim zakonskim reguliranjem došlo je do izvlaštenja Federacije Bosne i Hercegovine i preuzimanja imovine Federacije, a da za takav postupak županija-kanton nije imala ovlasti u Ustavu Federacije, pa čak ni u Ustavu Kantona-županije Sarajevo (po odredbama članka 39. Ustava Kantona Sarajevo imovinom ovog kantona-županije čine stvari, prava i novčana sredstva stečena kupovinom ili na drugi način sukladno zakonima Bosne i Hercegovine i Federacije). Ovim je potvrđeno pravo na imovinu Federacije Bosne i Hercegovine, koje je garantirano i pravnim osobama, pa članak 6. Zakona o imovini Kantona Sarajevo nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine (članak II.A. 2.1-k).
Mora se zaključiti da osporeni članak 6. nije sukladan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, kada se i ne bi uvažavale odredbe Zakona o poduzećima, a smatralo da Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva nije mjerodavno pravo za Federaciju Bosne i Hercegovine.
Po odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (članak III. 1-c-Amandman VIII) u isključivoj je ovlasti Federacije Bosne i Hercegovine utvđivanje gospodarske politike. Iz ove ovlasti slijedi pravo da zakonom uredi pretvorbu zatečenog društvenog vlasništva u prijelaznom periodu do pretvorbe u privatno vlasništvo. Ovu ovlast nema županija-kanton, pa se Kanton-Županija Sarajevo nije mogao oglasiti vlasnikom društvene imovine na svom području. Zajedničke ovlasti Federacije i županije-kantona koje slijede iz odredbi članka III. 2. d. i i. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine daju samo pravo na zakonsko reguliranje tamo navedenih nadležnosti, a ne i na mijenjanje vlasničkog sustava, tako da se županija-kanton ne može oglasiti vlasnikom sredstava koje čine komunikacijsku i prometnu infrastrukturu i prirodnih bogatstava na temelju ovih ustavnih propisa. Županija-kanton može koristiti ovlasti iz članka III. 2 i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i bez posezanja za vlasništvom na sredstvima na koja se ove ovlasti odnose, pa nije prihvatljiv argument da je, zbog pravne praznine Kanton Sarajevo bio prisiljen da se oglasi vlasnikom društvene imovine. Ovakvo reguliranje ne može se opravdati ni ogradom iz članka 11. Zakona o imovini Kantona Sarajevo, da će se odredbe članka 6. pomenutog Zakona primjenjivati do donošenja zakona Federacije i Države Bosne i Hercegovine, jer županija-kanton ni privremeno ne može vlastitim zakonom za sebe pribaviti sve ovlasti koje ima nositelj prava vlasništva. Osporeni članak 6. je u izvjesnoj mjeri u koliziji sa odredbama članka 7. istog Zakona jer ovaj drugi propis dopušta da na području kantona-županije postoje poduzeća i ustanove nad kojima ovlasti i obveze vlasnika vrše tijela Federacije, no time se ne mijenja njegova bit (da je društveno vlasništvo na stvarima i sredstvima tamo navedenim, zamijenjeno vlasništvom, Kantona Sarajevo).
Iz navedenih razloga nisam se složio sa donesenom presudom Ustavnog suda, jer ista nije pravno i pravilno utemeljena, obzirom da Sud proglašava Zakon o imovini Kantona Sarajevo, dakle i odredbe članka 6. navedenog Zakona suglasnim Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, što je po mom mišljenju neprihvatljivo iz razloga koje sam obrazložio u ovom izdvojenom mišljenju.
ODVOJENO MIŠLJENJE
SUDIJE DRAŠKA VULETA U PREDMETU BROJ U: 4/97
26. jula 1997. godine
Sarajevo
Sudija
Draško Vuleta, s. r.
U predmetu U. 4/97 Ustavni sud je donio presudu kojom je odbio zahtjev zamjenika Premijera, da se utvrdi da Zakon o imovini Skupštine Kantona Sarajevo ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 6/97) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, kao neosnovan. Smatram da je zahtjev osnovan, jer je očigledno da ovaj Zakon nije saglasan Ustavu iz slijedećih razloga.
Zakonom o imovini obuhvaćeno je, pored ostalog, i zemljište na federalnom nivou (Amandman VIII c) na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine), iako utvrđivanje politike korišćenja zemljišta na federalnom nivou spada u isključivu nadležnost Federacije. Samo zbog toga i bez obzira što Federacija nije donijela svoj zakon i uredila odnose u toj oblasti, Zakon nije saglasan Ustavu Federacije, jer kantonalne vlasti nisu ovlaštene izvršavati ni dijelom poslove iz isključive nadležnosti Federacije. Svakako da, s tim u vezi, izuzimam slučajeve delegiranja ili prenosa nadležnosti Kantonu od federalne vlasti.
Pored toga, Zakon o imovini uređenje i odnose glede transportne infrastrukture i korištenja prirodnih bogatstava (član 6. Zakona), a to su zajedničke nadležnosti federalne vlasti i kantona. Mislim da se u zahtjevu osnovano tvrdi da glede nadležnosti iz člana III. 2. Ustava (zajedničke nadležnosti) zakone može donositi samo federalna vlast (član III. 3. (3) zadnja rečenica Ustava), a izvršavanje tih zakona prepušteno je kantonu (član III. 3. (4) Ustava). Ovakav stav proizilazi iz citiranih odredaba Ustava, mada bi se u vezi s tim mogla pojaviti dilema s obzirom na odredbe člana III. 3. (1) i (2). Ja te stavove shvaćam tako da su federalna i kantonalne vlasti obavezne da se dogovore o izvršavanju nadležnosti iz člana II. 2. Ustava, ali samo u tom smislu (na to ukazuje član III. 3. (3) i (4) Ustava) u kojoj će mjeri federalna vlast urediti društvene odnose u nekoj od oblasti iz člana III. 2, a u kojoj će se to prepustiti Kantonu da u izvršavanju tog zakona, podzakonskim aktom uredi neko pitanje.
U članu 6. Zakona o imovini uređuje se da je Kanton vlasnik i javnih dobra (dobra u općoj upotrebi), što je takođe ustavno-pravno problematično kad su ta dobra u funkciji transportne i komunikacijske infrastrukture, odnosno kad su u pitanju javna dobra koja služe opštoj upotrebi svih (putevi, trgovi, parkovi, vazdušni prostor i slično). Ustavnopravni režim ovih dobara uređen je u članu III. 2. Ustava Federacije pa uređenje odnosa u pogledu tih dobara spada u zajedničku nadležnost federalne i kantonalnih vlasti, o čemu je bilo riječi. U ovom kontekstu treba osmotriti i zgrade i pokretne stvari kao inventarske predmete koji su dati na korišćenje federalnim organima (tzv. upravno javno dobro). U principu federalni organi bi trebali imati vlasnička ovlaštenja u odnosu na te zgrade i pokretne stvari, a ne Kanton.
Pored toga, neprihvatljivo je i određenje Zakona da se Kanton proglasi nosiocem vlasničkih ovlaštenja i nad imovinom iz člana 6. tač. 2. i 3. Zakona o imovini iz navedenih razloga, s tim da se Kantonu ne može osporiti pravo da donosi propise o korištenju lokalnog zemljišta (član III. 4. 7) Ustava Federacije) i imovini čiji je Kanton titular.
Meni se čini neprihvatljivim i tvrdnja da je sporni zakon donesen iz razloga postojanja pravne praznine. Jer, kad je o teritoriju Federacije riječ te praznine nema budući da član IX. 5. (1) Ustava rješava to pitanje. Taj član, naime, produžava važnost svih propisa koji su bili na snazi 30. marta 1994. godine u Federaciji, pod propisanim uslovima (radi se prije svega o Zakonu o osnovnim vlasničkim odnosima, Zakonu o prometu nepokretnosti, Zakonu o pravima i dužnostima republičkih organa uprave u korištenju sredstava u društvenoj svojini i sl.). Može se ustvrditi da su ovi propisi dijelom anahroni i često neupotrebljivi, da je Federacija u toku tog stanja i da do danas nije donijela odgovarajuće zakone, ali to nije mogao biti razlog da Skupština Kantona donese Zakon o imovini sadržaja koji nije saglasan Ustavu Federacije.
Međutim, ako bi se i prihvatila osnovanom ta tvrdnja, kako se može održati stav Zakona o imovini (član 9) da Skupština Kantona Sarajevo može, posebnim propisom, prenijeti pravo vlasništva na druga pravna lica, u skladu sa zakonom (nije jasno o kojim zakonima je riječ). Moguće je, prema tome, da Kanton vlasnički disponira sa imovinom koja pripada Bosni i Hercegovini, Federaciji Bosne i Hercegovine ili nekom drugom pravnom licu, pa i inostranom pravnom licu ili pak općini i to prije donošenja sistemskih zakona koje je Federacija trebala a nije donijela. Pored toga, ako bi se i prihvatilo postojanje pravne praznine, mislim da Skupština kantona nije mogla urediti vlasničke odnose iz isključive nadležnosti Federacije i nadležnosti iz člana III. 2. Ustava Federacije, nego samo ono na što je ovlaštena u članu III. 4. i III. 3. (4), zadnja rečenica, te u odnosu na svoju imovinu. Takv stav temeljim, ponovo ističem, na član III. 3 (3) i (4), zadnja rečenica u oba stava Ustava Federacije.
Za mene se neodrživim čini i nastojanje da se neustavnost Zakona hoće "spasiti" tvrdnjom da je "privremen" (član 11), jer se propisuje da će mu se odredba člana 6. primjenjivati do donošenja federalnog ili državnog zakona te da će se nakon donošenja tih zakona moći mijenjati ili čak staviti van snage. Prvi dio tvrdnje se ne može osporiti, ali zar je prihvatljivo i održivo prihvatiti neustavnost Zakona za bilo koje vrijeme trajanja. Dodao bih i to, ko može tvrditi koliko će trajati ta privremenost i da li će Kanton nakon donošenja nekog od tih zakona ući u proceduru njegovog mijenjanja, a da ne govorim stavljanja van snage. U vezi s tim je i član 9. Zakona i mogućnost da organi kantona i faktički, do izmjene Zakona o imovini, a ne samo formalno pravno, prenosom vlasništva na druge, razvlaste državu Bosnu i Hercegovinu, Federaciju ili druga pravna lica u odnosu na njihovu imovinu.
Polazeći od navedenoga smatram da je Zakon o imovini Skupštine Kantona Sarajevo nesaglasan Ustavu Federacije, jer je sasvim sigurno da Kanton nema ni Ustavna ni bilo koja druga ovlašćenja da svojim zakonom proglasi tuđu imovinu svojom i da sam sebe ovlasti da s tom tuđom imovinom raspolaže na način na koji to smatra potrebnim i opravdanim.