USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Predsjednice Federacije Bosne i Hercegovine za utvrđivanje ustavnosti člana 8. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, na osnovu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave, održanoj dana 6.5.2026. godine, donio je:
PRESUDU
Utvrđuje se da je član 8. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", broj 90/17), u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".
Obrazloženje
- 1.Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva), dana 28.11.2025. godine, podnijela je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnesak kojim zahtijeva utvrđivanje ustavnosti člana 8. stav 1. tačka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljem tekstu: osporena odredba, odnosno osporeni Zakon).
- 2.Stranke u postupku
Na osnovu člana 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom ustavnosudskom postupku su: podnosilac zahtjeva i Parlament Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Parlament Federacije), kao donosilac osporenog Zakona.
- 3.Bitni navodi zahtjeva
Podnosilac zahtjeva u svom obraćanju Ustavnom sudu Federacije, obrazlažući razloge svog zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti, a u vezi sa osporenom odredbom, inicijalno navodi da je došlo do povrede odredbi člana II.A.2.(1) c), d), n) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
Uvodno je naznačila odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica ("Službene novine Federacije BiH", br. 33/04, 44/05, 56/05, 70/07, 9/10, 95/13, 60/16, 90/17, 29/22 i 60/24), koje smatra relevantnim, te osporenu odredbu. Relevantnim smatra: čl. 2., 3., 8. i 19.
Slijedom toga, suštinski je navela da je osporena odredba identičnih sadržajnih oznaka i cilja kao i odredba člana 36. stav 1. tačka 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, a u odnosu na koju je Ustavni sud Federacije, Presudom broj: U-22/04 od 4.5.2005. godine, već utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Posebno je istakla da je Ustavni sud Federacije utvrdio da neustavnost proizlazi iz povrede principa jednakosti pred zakonom i principa zabrane diskriminacije, posebno u odnosu na djecu i članove porodica pripadnika oružanih snaga.
Podnosilac zahtjeva svoj osvrt dala je i u odnosu na intenciju zakonodavca, a koja se ogleda u zaštiti interesa svih sudionika u odbrani Bosne i Hercegovine, te članova njihovih porodica i provođenju javne politike u cilju osiguravanja njihove adekvatne zdravstvene i socijalne zaštite, zasnovane na principima jednakosti i pravednosti. Navodi da socijalna pomoć, kao dio socijalne zaštite, predstavlja osnovno ljudsko pravo navedeno u instrumentima za zaštitu ljudskih prava, a Bosna i Hercegovina ima obavezu osigurati realizaciju tih prava bez diskriminacije. Podnosilac je dalje navela da branioce, koji su samovoljno napustili jedinicu oružanih snaga, zakonodavac bez objektivnog i razumnog opravdanja različito tretira, posebno ukazujući na Zakon o amnestiji ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/96), kojim su amnestirana i abolirana sva lica koja su do 14.12.1995. godine počinila djelo samovoljnog udaljenja i bjekstva iz oružanih snaga.
Osim više odredbi Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac parcijalno navodi odredbe čl. 1., 2., 7. i 22. Opće deklaracije o ljudskim pravima, a kojima je u osnovi propisana sloboda i jednakost u dostojanstvu i pravima. Potom, navodi i više odredbi Evropske socijalne povelje (revidirane), a kojima se u osnovi garantuje pravo na socijalnu i medicinsku zaštitu, kao i član 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te Protokol 12. uz Konvenciju. Ukazano je i na član 2. stav 2. Konvencije o pravima djeteta, koji se odnosi na preduzimanja svih odgovarajućih mjera radi osiguranja zaštite djeteta od svih oblika diskriminacije. Podnosilac navodi i član 12. st. 1., 2. i 3. Konvencije o pravima lica sa invaliditetom (priznanje pravne i poslovne sposobnosti). Dovođenjem u vezu krivičnog djela samovoljno udaljenje i bjekstvo iz oružanih snaga iz člana 8. Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 11/92 i 21/92, u daljem tekstu: Uredba), sa čl. 1. i 2. Zakona o amnestiji, ukazano je na postojanje amnestije u odnosu na ovo krivično djelo.
U konačnici, podnosilac zahtjeva je Ustavnom sudu Federacije predložila da donese presudu kojom će utvrditi da osporena odredba nije u saglasnosti sa odredbama člana II.A.2.(1) c), d) i n) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.
- 4.Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavni sud Federacije je svojim aktom, broj: U-27/25 od 11.12.2025. godine, u skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, pozvao Parlament Federacije (Predstavnički dom i Dom naroda) da dostavi odgovor na zahtjev za utvrđivanje ustavnosti, sve u vezi sa osporenom odredbom.
Kako u ostavljenom roku Parlament Federacije (Predstavnički dom i Dom naroda) nije postupio po pozivu i dostavio traženi odgovor, Ustavni sud Federacije nastavio je voditi ovaj ustavnosudski postupak na osnovu podataka koji se nalaze u spisu predmeta.
- 5.Dodatna izjašnjenja i informacije od značaja za vođenje postupka
U skladu sa čl. 8. i 17. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i članom 8. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, radi daljeg vođenja postupka i razjašnjenja stanja stvari, Ustavni sud Federacije je svojim aktom od 22.1.2026. godine od Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Predstavnički dom) zatražio dostavljanje prijedloga osporenog Zakona, sa obrazloženjem.
Predstavnički dom je dana 28.1.2026. godine dostavio traženo. Iz "razloga za donošenje zakona po skraćenom postupku" proizlazila su dva razloga za donošenje osporenog Zakona. Kao prvi razlog navedena je implementacija više presuda Ustavnog suda Federacije, pa i Presude broj: U-22/04 od 4.5.2005. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/05), relevantne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom predmetu. Osim što je površno terminološki navedeno da se radi o implementaciji, nije pojašnjeno šta konkretno podrazumijeva implementacija, niti je u odnosu na osporenu odredbu dat bilo kakav razlog normiranja odredbe na način na koji je to učinjeno, što bi bilo od relevantnog značaja za ovaj ustavnosudski predmet. Kao drugi razlog navedena je potreba hitnog izvršenja Preporuke Komiteta za ljudska prava UN, br.: 1917/2009, 1918/2009, 1925/2009 i 1953/2010, u predmetu Prutina, Zlatarac, Kozica i Čekić, u odnosu na koji razlog je dato preciznije obrazloženje, a što u suštini nije relevantno za rješavanje ovog ustavnosudskog predmeta.
- 6.Relevantno pravo
A. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član II.A.2.(1) c), d) i n)
Federacija će osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda utvrđenih u dokumentima navedenim u Aneksu ovog ustava. Posebno:
(1) Sva lica na teritoriji Federacije uživaju prava na:
- c)jednakost pred zakonom;
- d)zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu;
- n)socijalnu zaštitu;
Član III.2. e)
Federalna vlast i kantoni nadležni su za:
- e)socijalnu politiku;
Član III.3.(3)
(3) U vršenju ovih nadležnosti, kada se radi o zakonima i drugim propisima koji su obavezujući na području cijele Federacije, u skladu sa ovim ustavom i odlukama Parlamenta Federacije, federalna vlast će postupiti uzimajući u obzir kantonalne nadležnosti, različite situacije u pojedinim kantonima i potrebu za fleksibilnošću u provođenju. Federalna vlast ima pravo utvrđivati politiku i donositi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti.
Član IV.C.3.10.(2) a)
(2) Ustavni sud:
- a)na zahtjev Predsjednika Federacije, Potpredsjednika Federacije, Premijera, zamjenika Premijera ili na zahtjev jedne trećine članova bilo kog doma Parlamenta Federacije, utvrdit će da li je prijedlog zakona koji je usvojio jedan od domova, ili zakon koji su usvojila oba doma, u skladu sa ovim ustavom;
B. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03)
Član 13.
Ustavni sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su istaknuti u postupku.
Član 39. stav 1.
Stranke u postupku ocjenjivanja ustavnosti su ovlašteni podnosioci zahtjeva iz člana IV.C.10. (2) i (3) Ustava i organ federalne, kantonalne i općinske vlasti, koji je predložio ili donio ustav kantona, zakon ili drugi propis.
C. Zakon o pravima branilaca i članova njihovih porodica
("Službene novine Federacije BiH", broj 33/04)
Član 36. tačka 1. – Presudom Ustavnog suda Federacije, broj: U-22/04 od 4.5.2005. godine, proglašena neustavnom
Prava, prema ovom Zakonu, ne mogu ostvariti:
- 1.lica koja su samovoljno, bez odobrenja nadležne komande napustila Oružane snage (dezertirala);
D. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica
("Službene novine Federacije BiH", broj 90/17)
Član 8. stav 1. tačka 1. – osporena odredba
U članu 36. stav 1. tačka 1. mijenja se i glasi:
"1. lica koja su samovoljno, bez dopuštenja nadležne komande napustila jedinicu Oružanih snaga u bilo kojem periodu."
- 7.Sudska praksa Ustavnog suda Federacije
Presuda broj: U-22/04 od 4.5.2005. godine ("Službene novine Federacije BiH", broj 44/05).
- 8.Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Analizom navoda iz zahtjeva za utvrđivanje ustavnosti, dostavljene i dodatno pribavljene dokumentacije, te drugih činjenica i dokaza koji se nalaze u ovom predmetu, a u svjetlu relevantnog prava i uz uvažavanje sudske prakse Ustavnog suda Federacije, utvrđeno je kako slijedi.
U smislu člana IV.C.3.10.(2) a) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva ovlaštena je za podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu Federacije za utvrđivanje ustavnosti zakona koji je usvojio Parlament Federacije.
Prevashodno, Ustavni sud Federacije je u zahtjevu uočio subjektivno – formalistički pristup, u tumačenju ustavnosti osporene odredbe, samim time i pogrešan, površno je dovodeći u vezu sa Presudom ovog suda broj: U-22/04 od 4.5.2005. godine (u daljem tekstu: ranija Presuda), kojom je, osim u odnosu na čl. 2., 3., i 4., utvrđena neustavnost i u odnosu na odredbu člana 36. tačka 1. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica (u daljem tekstu: ranije osporena odredba, odnosno ranije osporene odredbe). Neminovno je da je uzrok takvom pristupu neupuštanje u sveobuhvatnu analizu te Presude u njenoj cjelini, što Ustavni sud Federacije cijeni da je bilo nužno učiniti, kako bi slika izreke navedene Presude bila jasna, time i potpuna. Razlozi navedeni u zahtjevu podnosioca ne stoje u odnosu na osporenu odredbu, već su u direktnoj vezi sa čl. 2., 3. i 4., odnosno definicijama kruga lica na koja se odnosi predmetni zakon, odnosno definicijama branilaca, dobrovoljaca, organizatora otpora i dr. Ove odredbe nisu ni osporene ovim zahtjevom.
Naime, kada se pažljivo, sveobuhvatno i u njenoj cjelini analizira ranija Presuda, nedvosmisleno se može zaključiti da ranije osporena odredba člana 36. tačka 1., nije bila samostalno predmet odlučivanja u tom ustavnosudskom postupku, već u okviru tadašnjeg zahtjeva zajedno sa članovima 2., 3. i 4. istog Zakona. Shodno tadašnjoj procesnoj situaciji, u tom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da definicije (iz čl. 2., 3. i 4.) nisu u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, a sa kojim definicijama je, u okviru tadašnjeg zahtjeva, ranije osporena odredba zapravo bila vezana, pa je zbog takve povezanosti u tom predmetu utvrđena i njena neustavnost. Zbog tih činjenica, ranije osporena odredba se može posmatrati isključivo u ustavnopravnoj simbiozi sa neustavnim odredbama o naprijed navedenim definicijama. Osim navedenog, veoma važno je naglasiti da ni tada za Ustavni sud Federacije nije bila sporna ustavnost ranije osporene odredbe da se ista posmatrala samostalno. Korisno je podsjetiti konkretno i na tačku 10. obrazloženja ranije Presude, gdje je između ostalog navedeno: "Ustavni sud Federacije smatra nespornim i u komparativnom pravu opšteprihvaćenim princip da dezerterima ne pripadaju prava koja se daju pripadnicima vojnih jedinica iz kojih su dezertirali. Međutim, Ustavni sud Federacije je utvrdio da i odredba člana 36. tačka 1. Zakona nije u skladu sa citiranim odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer i u slučaju dezerterstva iz Oružanih snaga RBiH, najmanje u citiranom relevantnom periodu, donosilac Zakona nije jednako tretirao osobe iz različitih vojnih formacija koje su u relevantnom periodu bile u istom ili sličnom položaju.".
Za razliku od tadašnjeg, u ovom konkretnom ustavnosudskom postupku zahtjevom je zatraženo utvrđivanje ustavnosti isključivo u odnosu na osporenu odredbu. U vezi s tim, valja podsjetiti na zakonsku obavezu Ustavnog suda Federacije da odlučuje u granicama zahtjeva koji je istaknut u postupku. Stoga, u tom svjetlu je razmatrana isključivo ovdje osporena odredba, u odnosu na koju je stav Ustavnog suda Federacije ostao isti kao i stav (gore citiran) iz obrazloženja kakav je zauzet u ranijoj Presudi, što znači da je osporena odredba u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, iz naprijed naznačenih razloga jasno je vidljivo da se ovdje konkretno ne radi o promjeni stava ovoga suda, pa iako je riječ o sličnim odredbama ne radi se o presuđenoj stvari, jer je ovdje u formalnom smislu u pitanju novo zakonsko rješenje.
Naime, stav Ustavnog suda Federacije je da, prava branilaca, kao takva ne predstavljaju obavezna osnovna socijalna prava koja bi bila fundus socijalne politike, već kao grana socijalne politike predstavljaju privilegij povezan sa branilačkim i njemu sličnim statusom od kojeg zavisi uživanje kakvog branilačkog privilegija ili više njih. Takvu politiku Federacija Bosne i Hercegovine, u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, slobodno utvrđuje i u vezi s tim donosi zakone, kao što je to in concreto slučaj.
Slijedom toga, nesporno je da su osporenom odredbom lica, koja su samovoljno, bez dopuštenja nadležne komande, napustila jedinicu Oružanih snaga u bilo kojem periodu, što je u suštini definicija dezerterstva, isključena iz mogućnosti ostvarivanja prava branilaca. Kao i ranije, Ustavni sud Federacije stava je da ovdje nema diskriminacije. Naime, svako različito tretiranje određene grupe lica ne može po automatizmu istovremeno predstavljati i diskriminaciju što je potvrđeno i međunarodnim dokumentima kojima se regulišu ljudska i socijalna prava. Ono što proizlazi iz tih dokumenata, jeste da se različit tretman, zasnovan na objektivnom i razumnom opravdanju, neće smatrati diskriminirajućim. Shodno naprijed navedenom, neupitno je pravo države da u okviru utvrđivanja svake politike, pa tako i socijalne, postavlja i određena ograničenja. Posmatrajući sa aspekta uređivanja oblasti prava branilaca u okviru socijalne politike, sa ustavnopravnog aspekta apsolutno je prihvatljivo određenu grupu ili kategoriju lica, koja su samovoljno, bez dopuštenja nadležne komande, napustila jedinicu Oružanih snaga, u bilo kojem periodu, isključiti iz mogućnosti ostvarivanja utvrđenih privilegija koje država po slobodnoj ocjeni daje licima za koje smatra da su stekli status branilaca, ratnih vojnih invalida i sl. Naime, u osnovnim odredbama osporenog Zakona, u smislu istog, date su definicije statusa branioca, dobrovoljca, organizatora otpora i veterana, te je propisano da se pojmovi i definicije koriste i primjenjuju kod regulisanja prava i pogodnosti u svim oblastima i nivoima vlasti koje se tiču branilaca i članova njihovih porodica. Osim toga te odredbe obuhvataju i definicije ratnog vojnog invalida, mirnodopskog vojnog invalida, te u konačnici ko se smatra članom porodice poginulog, umrlog i nestalog branioca, te da porodica poginulog ili umrlog mirnodopskog vojnog invalida ostvaruje određena prava pod uslovima i na način koji važi za porodicu umrlog ratnog vojnog invalida. Ovaj sud objektivno i razumno opravdanje nalazi u činjenici samovolje takvih lica i u vezi s tim nepostojanja odobrenja, na koji način ta lica de facto gube status blanilaca, time i pravo na branilačke privilegije.
Ustavni sud Federacije, nevezano za konkretni ustavnosudski predmet, primjećuje da je Presuda, na koju se podnosilac zahtjeva poziva, samo formalistički izvršena. No, krećući se u okvirima postavljenog zahtjeva, utvrđeno je da je argumentacija iz zahtjeva neprihvatljiva zato što, iako bazirana uglavnom na ranijoj presudi ovog suda, ta se argumentacija odnosi isključivo na odredbe koje definišu krug lica koja su obuhvaćena ovom problematikom. Tome u prilog ide i već ranije istaknut stav iz tačke 1. obrazloženja te presude, u kojem se samo u jednoj navedenoj rečenici obrazlažu razlozi za neustavnost ranije osporene odredbe. Ono što jeste bitno za rješavanje ovog konkretnog predmeta je, da se osporena odredba odnosi jednako na sva lica koja su tim činom samovoljnog napuštanja izgubila status branilačke populacije, bez obzira kojoj su vojnoj komponenti pripadala.
Navodi podnosioca zahtjeva u vezi sa Zakonom o amnestiji i Uredbi odnose se isključivo na oslobađanje od krivičnog progona, te nisu relevantni pri utvrđivanju ustavnosti osporene odredbe.
Iz svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je u sastavu: Aleksandra Martinović, predsjednica Suda, Vesna Budimir, prof.dr. Edin Muminović, Branimir Orašanin, Ajša Softić i mr. Anja Vuleta Pavelka, sudije Suda.
Broj U-27/25
6. maja 2026. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Aleksandra Martinović, s. r.