Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 61. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 4. i 5. maja 2001. godine, donio je

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Usvaja se apelacija Ž. M. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te se ukidaju:

  • -
    presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-39/00 od 18. maja 2000. godine,
  • -
    presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine,
  • -
    rješenje Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. novembra 1999. godine i
  • -
    rješenje Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23-1433/99 od 6. augusta 1999. godine.

Nalaže se Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin da Ž. M. preda u posjed i slobodno raspolaganje, slobodan od lica i stvari, stan površine 125,81 m2, u ulici Ahmeta Fetahagića broj 10/17 naselje Triplex, u Cazinu, koji mu je dodijeljen na korištenje rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. godine, u roku od 60 dana od dana objavljivanja ove odluke u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", pod prijetnjom izvršenja.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske."

I - Činjenično stanje

  • 1.
    Rješenjem broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. god. - Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu, Ž. M. (u daljem tekstu: apelant), radniku tog preduzeća, dodijeljen je na korištenje stan u Cazinu, u naselju Triplex, površine 125,81 m2. Dodijeljeni stan apelant je koristio i u njemu živio sa svojom porodicom do kraja 1994. godine, kada su zbog ratnih sukoba napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama.
  • 2.
    Apelant je, 15. juna 1999. godine, preko svog punomoćnika M. S., advokata iz Cazina, podnio Odjeljenju za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin zahtjev za vraćanje stana u posjed. Ovo odjeljenje je, Rješenjem broj 05-23-1433/99 od 6. augusta 1999. godine, odbilo njegov zahtjev, sa obrazloženjem da nije dostavio ugovor o korištenju stana, koji prema Zakonu o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZoSO) predstavlja pravni osnov za zakonito useljenje u stan i sticanje stanarskog prava.
  • 3.
    Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, navodeći da je iz rješenja o dodjeli i korištenju stana vidljivo da to rješenje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Kantonalno ministarstvo je, Rješenjem broj 11/1-23-1054-U II/99, od 9. novembra 1999. godine, odbilo ovu žalbu, sa obrazloženjem da se on ne može smatrati nosiocem stanarskog prava u smislu ZoSO, te da nema pravo na povrat stana.
  • 4.
    Protiv ovog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću tražeći njegovo poništenje. Kantonalni sud je, presudom broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta sa obrazloženjem da on nije stekao stanarsko pravo i da nema pravnog osnova da mu se sporni stan vrati u posjed.
  • 5.
    Protiv ove presude apelant je uložio žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, svojom presudom broj Už-39/00, od 18. maja 2000. godine, odbio žalbu sa obrazloženjem da se radi o zahtjevu za vraćanje stana koji je 14. jula 1995. godine proglašen napuštenim rješenjem Općine Cazin, i da je apelant u ovaj stan uselio na osnovu rješenja o dodjeli stana, a da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana, odnosno da, u smislu člana 11. ZoSO, nema svojstvo nosioca stanarskog prava i da nema pravo tražiti vraćanje stana u posjed prema članu 4. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 6.
    Apelant je 5. jula 2000. godine podnio Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine apelaciju kojom traži poništenje presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-39/00, od 18. maja 2000. godine, Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, Rješenja Kantonalnog ministarstva za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona, broj 11/1-23-1054-U II/99 od 9. novembra 1999. godine i Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove Općine Cazin, broj 05-23-1433/99 od 6. augusta 1999. godine. U apelaciji je naveo da je njemu i njegovoj porodici navedenim odlukama onemogućen povratak u stan, čime je povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine; da je sa porodicom uselio u sporni stan na zakonit način, na osnovu rješenja o dodjeli stana koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana; da u objektu u kome se nalazi sporni stan ima još stanova koji nikad nisu preneseni u fond tadašnje zajednice stanovanja, pa tako sa tom zajednicom nisu ni zaključeni ugovori o korištenju stana; da je, kao i drugi, plaćao stanarinu preduzeću od koga je dobio stan; da se organi uprave i sudovi nisu upustili u bit problema, te da je žrtva diskriminacije; te da u ovom stanu živi sa porodicom S. Dž., koji ga sprječava da se sa svojom porodicom vrati u stan.
  • 7.
    Ustavni sud je apelaciju dostavio Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona i S. Dž., licu koje sada stanuje u stanu. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalno ministarstvo za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona su u svom odgovoru osporili osnovanost apelacije, ostajući pri svojim odlukama. I S. Dž. je osporio osnovanost apelacije, ističući da apelant nije stekao stanarsko pravo, a da je on nosilac stanarskog prava na stanu koji je stekao u skladu sa zakonom i koji koristi zajedno sa svojom porodicom, kao trajni invalid od 80% (amputirana mu je noga).
  • 8.
    Odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu. Apelant je sudu dostavio potvrdu Stambenog fonda Općine Cazin, od 26. februara 2001. godine, u kojoj je navedeno da stambeno naselje Duplexi-triplexi, vlasništvo Tvornice kartona i ambalaže, nije u evidenciji unesenih zgrada - stanova na upravljanju i održavanju kod ukinute Zajednice stanovanja, čiji je pravni sljednik ovaj fond, te da sa Zajednicom stanovanja nisu ni zaključeni ugovori o korištenju tih stanova.

III - Dopustivost apelacije

  • 9.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima apelacionu nadležnost o pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Prema članu 11. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 10.
    Ustavni sud konstatuje da presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog suda u Bihaću, te upravna rješenja Kantonalnog ministarstva i Općine Cazin, pokreću pitanja iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njezinih protokola, koji se, prema članu II/2. Ustava, direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima, te da je apelant, pokrećući postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iscrpio sve efektivne pravne lijekove, i da je apelaciju uložio u roku predviđenom u članu 11. Poslovnika Ustavnog suda.

Apelacija je, stoga, dopustiva.

IV - Pravna ocjena predmeta

  • 11.
    Rješenjem Tvornice kartona i ambalaže u Cazinu broj 01-93/87 od 4. septembra 1987. godine, apelantu je dodijeljen na korištenje stan u Cazinu, u koji je uselio i u njemu živio sa svojom porodicom do kraja 1994. godine, kada su, zbog ratnih sukoba, napustili Bosnu i Hercegovinu i nastavili živjeti u Sjedinjenim Američkim Državama.
  • 12.
    Apelant je bezuspješno pokušavao pred upravnim organima i sudovima vratiti stan u posjed (svi njegovi zahtjevi su odbijeni).
  • 13.
    U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je dao objašnjenje da apelaciju smatra neosnovanom iz razloga navedenih u njegovoj presudi. Dalje je navedeno da apelant u apelaciji potvrđuje činjenicu da je u predmetni stan uselio samo na osnovu rješenja o dodjeli stana, za koje neosnovano smatra da zamjenjuje ugovor o korištenju stana, što je suprotno odredbama člana 11. ZoSO.
  • 14.
    Međutim, apelant se žali da mu je osporenim presudama i rješenjima onemogućeno da se vrati u svoj dom i da je, time, povrijeđeno njegovo pravo na poštovanje doma, koje garantuje član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također navodi da je žrtva diskriminacije.
  • 15.
    Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Sud "ima apelacionu nadležnost u pitanjima iz Ustava koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini". Prema tome, apelaciona nadležnost Ustavnog suda je ograničena na razmatranja pitanja sadržanih u Ustavu, što znači da u konkretnom slučaju Sud mora ispitati da li je osporenim odlukama povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, a posebno član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 1. Protokola broj 1 na tu Konvenciju, koji su, prema članu II/2. Ustava, sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
  • 16.
    Član 8. Konvencije, u svojim relevantnim dijelovima, glasi:

"1. Svako ima pravo na poštivanje Š�Ć, doma Š�Ć.

  • 2.
    Državne vlasti se neće miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ili ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili kriminala radi zaštite zdravlja ili morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
  • 17.
    Osnovna svrha člana 8. Konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti sa njihovim pravima garantovanim članom 8. Konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, str. 56 stav 31).
  • 18.
    U konkretnom predmetu, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se stan o kojem je riječ može smatrati "domom" apelanta u okviru značenja člana 8. Konvencije i, ako je to slučaj, da li poduzete mjere predstavljaju "miješanje" u njegovo pravo na poštovanje doma i da li je to miješanje opravdano prema stavu 2. člana 8.
  • 19.
    Da bi miješanje bilo opravdano, ono mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojemu je riječ mora biti primjereno pristupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet; i (c) zakon također mora biti formulisan sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979.godine, serija A br. 30, str. 31, stav 49).
  • 20.
    Što se tiče pitanja da li se stan o kojemu je riječ može smatrati kao apelantov "dom", što je svrha člana 8. Konvencije, Sud ukazuje da član 1. tačka 1. Prvog odjeljka Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima) predviđa da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da će imati pravo na povrat imovine koja im je oduzeta zbog neprijateljstava počevši od 1991. godine. Osim toga, rani povratak izbjeglica i raseljenih osoba je važan cilj razrješenja konflikta u Bosni i Hercegovini. U vezi s tim, Sud primjećuje da je jedan od osnovnih ciljeva potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH povratak ljudi u mjesta prebivališta koje su imali 1991. godine. Prema tome, Sud smatra da faktičko stanje, zatečeno 30. aprila 1991. godine, treba da bude polazna tačka sa koje će se razmatrati svi pravni sporovi koji proizađu nakon mjera koje preduzmu nadležni organi oba entiteta i organa BiH (u okviru svojih nadležnosti) u cilju vraćanja imovine njihovim predratnim korisnicima. Prema članu II/5. Ustava, sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava koja su, prema članu II/4. Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kom osnovu.
  • 21.
    U ovom slučaju Sud ističe da je apelant bio u faktičkom posjedu predmetnog stana, te da je imao pravni osnov za useljenje u stan, očigledno ga smatrajući svojim domom četiri godine, te da stan nikada nije predat fondu stanovanja, što je bila uobičajena praksa, a što nije propust apelanta. Sa Fondom stanovanja nije ni zaključen ugovor o korištenju stana. Međutim, apelant je sve vrijeme, od momenta useljenja u stan, plaćao stanarinu preduzeću od koga je dobio stan, dakle, izmirivao obaveze koje bi, inače, izmirivao i da je zaključio ugovor o korištenju stana. ZoSO predviđa i ovakvu situaciju i ostavlja mogućnost da se, ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor u roku od 30 dana od useljenja, stranke obrate nadležnom stambenom organu koji bi, umjesto fonda stanovanja, donio rješenje koje bi zamijenilo ugovor. U konkretnom slučaju, takav zahtjev nije podnesen što jasno upućuje na zaključak da su obje strane prećutno pristale na faktičko stanje. Osim toga, nesporna je činjenica da je apelant stan koristio četiri godine - od momenta useljenja do 30. aprila 1991. godine - i da za to vrijeme niko nije osporio njegovo pravo da koristi predmetni stan. Stoga je Sud stao na stanovište da se navedeni stan ima smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Konvencije.
  • 22.
    Sud, dalje, smatra da je nemogućnost apelanta na povratak u stan u periodu od približno pet godina nakon završetka rata rezultirala miješanjem u prava apelanta na njegov dom u smislu stava 1. člana 8. Konvencije.
  • 23.
    Dakle, mora se utvrditi opravdanost ovog miješanja u smislu stava 2. člana 8., odnosno, drugim riječima, da li je ono bilo po zakonu i da li je bilo neophodno u demokratskom društvu da bi se postigao jedan od ciljeva navedenih u stavu 2. član 8. Konvencije.
  • 24.
    Sud smatra da je ovo miješanje prvobitno vodilo zakonitom cilju u skladu sa značenjem stava 2. člana 8. Konvencije. Odgovarajući cilj je bio zaštita prava drugih, tj. prava lica koja su zbog rata bila primorana napustiti svoje domove. Rat u Bosni i Hercegovini je doveo do masovnih pomjeranja stanovništva i izazvao velik broj stambenih problema. Veliki broj stanova i kuća je napušteno, silom iseljeno ili uništeno. Prazni domovi su odmah preuzeti. Vlasti tadašnje Republike Bosne i Hercegovine su donijele zakon kojim su privremeno riješeni stambeni problemi izazvani velikim brojem izbjeglica.
  • 25.
    Međutim, apelant još uvijek nije u mogućnosti da ostvari svoja prava. Stoga "miješanje" koje je u početku i moglo biti opravdano i u saglasnosti sa principom "neophodnosti", ne predstavlja više pet godina nakon završetka rata neophodno "miješanje u demokratskom društvu" u apelantovo pravo da se vrati u svoj dom. Sud ističe da u periodu od 6. januara 1996. godine pa sve do 4. aprila 1998. godine apelant nije imao nikakvo pravno sredstvo koje bi mu davalo makar minimalnu šansu za ostvarenje njegovih prava. Tek nakon donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apelant je imao mogućnost da pred upravnim, a zatim i sudskim organima, traži ostvarenje svojih prava.
  • 26.
    U ovim okolnostima Sud smatra da se onemogućavanje povratka apelanta u stan u ovom slučaju ne može smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" i da je, stoga, nesrazmjerno u odnosu na zakoniti cilj kojem se teži. Zaključivši da uvjet o neophodnosti nije zadovoljen, Sud ne smatra potrebnim da ispita da li je miješanje bilo u skladu sa zakonom.
  • 27.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje doma iz člana 8. Konvencije.

a) Pravo na imovinu

  • 28.
    Iz apelantovog zahtjeva može se zaključiti da se on žali na povredu člana 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.

Član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju glasi:

"Svako fizičko lice ima pravo mirno uživati u svojoj imovini. Niko ne može biti lišen imovine, osim u općem interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ne utiču ni na koji način na pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih dažbina ili kazni".

  • 29.
    Član 1. Protokola broj 1 na Konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu.
  • 30.
    Prvi uvjet potreban za primjenu člana 1. Protokola broj 1 je da apelantova pravna pozicija u pogledu stana predstavlja "imovinu" u smislu značenja ovog člana. Riječ "imovina" uključuje širok opseg imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost.

U ovom pogledu, Sud podsjeća na argumente izražene u st. 20. i 21. ove odluke. Stan je bio dodijeljen apelantu koji je redovno plaćao stanarinu. Pored toga, prema članu 30. st. 2. i 6. Zakona o stambenim odnosima, u slučaju nezakonitog korištenja, deložacija je moguća u roku od tri godine (od stambenih organa) ili u roku od daljnjih pet godina (od vlasnika stana). Za vrijeme cijelog perioda u kojem je apelant koristio stan, vlasti su prešutno prihvatile apelantovo posjedovanje stana. Činjenica da je apelant napustio stan zbog rata ne dovodi u pitanje njegovo posjedovanje stana prema članu 30. Zakona o stambenim odonosima zbog toga što Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima predviđa da "sve administrative, sudske i ostale odluke (...) kojima se okončava stanarsko pravo (...) nemaju valjanosti" i time je ponovno uspostavljen kontinuitet koji je bio privremeno prekinut Zakonom o napuštenim stanovima. S obzirom na to, ne samo da stambeni organi nego ni vlasnik stana nisu mogli deložirati apelanta iz stana. Isključivanje deložacije stvara čvrst pravni imovinski status jednak statusu nosioca stanarskog prava. Opći princip Aneksa 7 na Opći okvirni sporazum i člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji omogućava i ohrabruje povratak izbjeglica i raseljenih lica njihovim domovima, podržava primjenu člana 1. Protokola broj 1 u svim slučajevima u kojima su ljudi morali da napuste domove zbog rata, bez obzira na njihove specifične pravne statuse. Sud, stoga, smatra da apelantova pravna situacija predstavlja stečenu ekonomsku vrijednost u smislu "imovine" iz člana 1. Protokola broj 1.

  • 31.
    Rezultat presuda sudova u Federaciji je taj da je apelantu uskraćeno pravo da se koristi ekonomskom vrijednošću, koju za njega predstavlja stan. Sad se postavlja pitanje da li je ovo uskraćivanje u saglasnosti sa apelantovim pravima iz Ustava i člana 1. Protokola broj 1.
  • 32.
    Član II/5. Ustava predviđa, između ostalog, da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Slijedi da, prema ovoj odredbi, postoji ustavno pravo na ponovno uspostavljanje statusa quo ante.
  • 33.
    Sud primjećuje da presude sudova Federacije nisu apelantu vratili ekonomsku vrijednost, što predmetni stan za apelanta i jeste, i za koju je Sud zaključio da je zaštićena kao pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1. Sud je razmatrao da li je u ovom slučaju postojalo opravdanje za to što sudovi u Federaciji tu ekonomsku vrijednost nisu vratili. Odgovor na ovo pitanje zavisi od toga da li je bila odmjerena pravedna ravnoteža između apelantovih i drugih suprotstavljenih interesa ili, drugim riječima, da li je to miješanje u njegovo pravo bilo proporcionalno.
  • 34.
    Sud prihvata da su za vrijeme rata i postojali jaki razlozi kojima se moglo opravdati to što se stan koristio za smještaj izbjeglica. Međutim, uvjeti koji su tada prevlađivali su se iz osnova promijenili i više ne mogu opravdati miješanje u apelantova prava.

Također je istina da predmetni stan trenutno koriste druge osobe i da se i njihovi interesi moraju uzeti u obzir kad se utvrđuje da li je miješanje u apelantova prava bilo proporcionalno. Međutim, kada se odvagnu različiti interesi u ovom slučaju, Sud mora obratiti posebnu pažnju na činjenicu da je povratak izbjeglica i raseljenih lica u njihove domove osnovni cilj Općeg okvirnog sporazuma i Ustava i da ponovno uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba, gledano iz ove perspektive, da predstavlja osnovni cilj.

  • 35.
    Prema tome, po mišljenju Suda, uskraćivanje prava na stan apelantu nije predstavljalo proporcionalno ograničavanje njegovih prava iz člana 1. Protokola broj 1. Stoga Sud smatra da presuda Vrhovnog suda Federacije BiH i presuda Kantonalnog suda u Bihaću krše odredbe navedenog člana.
  • 36.
    Ovakva ocjena je opravdana kada se uzme u obzir nedostatak zakonitosti. Nadležne vlasti, u vrijeme dodjeljivanja stana trećem licu, u to su vrijeme djelovale na temelju Zakona o napuštenim stanovima. Međutim, ukidanjem "svih administrativnih, sudskih i ostalih odluka donesenih na osnovu propisa naznačenih u stavu 1. člana 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (član 2.) u vezi sa prestankom primjene tih propisa, pravni osnov za privremeno dodjeljivanje stanova je prestao da postoji. Stoga, sadašnja situacija se ne može smatrati zakonitom.
  • 37.
    Štaviše, irelevantno je to što su nadležne vlasti i sudovi primijenili Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, tačno onako kako je glasio, odbijanjem da vrate stan apelantu zbog toga što ga nisu smatrale nosiocem stanarskog prava. U pogledu njihove obaveze da primijene Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju, kao zakon koji ima supremaciju, kompetentne vlasti su morale tumačiti Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima na način koji bi bio saglasan Ustavu Bosne i Hecegovine i Evropskoj konvenciji, naročito na način da izjednače status apelanta sa statusom nosioca stanarskog prava.
  • 38.
    Na osnovu iznesenog, Sud smatra da propuštanje vlasti i sudova da vrate apelanta u posjed stana nije opravdano. Prema tome, presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj UŽ-39/00 od 18. maja 2000. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj U-267/99 od 21. decembra 1999. godine, i upravni akti kojima je spriječen povratak apelanta u stan, su provrijedile član 1. Protokola broj 1 na Evropsku konvenciju.

b) Zabrana diskriminacije

  • 39.
    Apelant, dalje, navodi da je bio diskriminiran tokom postupka u vezi sa zaštitom njegovih imovinskih prava prema članu 14. Konvencije, a u vezi sa članom 8. Konvencije.
  • 40.
    Član 14. Konvencije glasi kako slijedi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 41.
    Međutim, podnosilac apelacije ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego prema drugim osobama u istoj situaciji, pa se Sud nije upuštao u razmatranja povrede člana 14. Konvencije.
  • 42.
    Slijedi da nije došlo do povrede apelantovih prava iz člana 14. Konvencije.

V - Zaključak

  • 43.
    Ustanovivši povredu apelantovih prava iz Ustava i Evropske konvencije o ljudskim pravima, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.
  • 44.
    Prema članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine su konačne i obavezujuće.

Ovu odluku Ustavni sud je jednoglasno donio u sljedećem sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić, sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Louis Favoreu, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko

U 14/00

4. maja 2001. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.