USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 31. augusta i 1. septembra 2001. godine, donio je
ODLUKU
OBRAZLOŽENJE
Odbija se apelacija R. B., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev. 252/99 od 14. februara 2000. godine
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Činjenično stanje
- 1.Š. H. i M. H., iz Sarajeva, su vlasnici stana u Sarajevu, ul. Skenderija broj 52 (ranije 54) na osnovu darovnog ugovora od 26. decembra l962. godine.
- 2.Ovaj stan su koristila dva sustanara : M. Ć. jedan dio stana, a drugi dio stana A. B. Nakon smrti M. Ć. 1987. godine, A. B. je uselio u ispražnjeni dio stana bez saglasnosti vlasnika stana. Nakon smrti A. B., R. B., rođena S., je nastavila da koristi stan.
- 3.Pošto apelantica, kao pravni sljednik iza umrlog supruga A. B., koristi dio stana na koji, po mišljenju vlasnika stana, nema pravo, vlasnici stana su podnijeli tužbu Općinskom sudu I u Sarajevu. Oni su zatražili da sud donese presudu kojom će tuženu R. B. obavezati da se iseli iz dijela stana kojeg je do svoje smrti koristila M. Ć., te da ovaj dio stana, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima u roku od osam dana pod prijetnjom izvršenja.
- 4.Općinski sud I Sarajevo je, 19. oktobra l998. godine, donio presudu broj P.661/88 kojom je naložio da R. B. iseli iz dijela stana koji se sastoji od dvije sobe, uz zajedničko korištenje nus prostorija, te da ovaj stambeni prostor, slobodan od ljudi i stvari, preda tužiteljima, kao i da im naknadi troškove ove parnice u iznosu od 540 KM, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
- 5.Protiv ove presude, tužena R. B., izjavila je žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je 13. aprila 1999. godine donio presudu broj Gž-195/99 da se žalba odbija kao neosnovana, i prvostepena presuda potvrđuje.
- 6.Nakon toga, R. B. izjavila je reviziju Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine.
- 7.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je 14. februara 2000. godine presudu broj Rev. 252/99 kojom se revizija odbija. U obrazloženju presude Vrhovnog suda navedeno je, između ostalog, da je sporno u ovoj parnici da li tužiteljima kao vlasnicima stana pripada pravo na useljenje u prostorije koje je do smrti koristila M. Ć. ili se u u njih ima pravo proširiti tužena kao sustanar. Sud dalje konstatuje da su sudovi nižeg stupnja utvrdili da je vlasnik stana od prije 1. janura 1959. godine bio otac tužitelja koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. decembra l962. godine to pravo prenio na tužitelje. Vrhovni sud je zaključio da tužitelji nisu vlasnici od prije 1. janura l959. godine već su vlasništvo stekli poslije od oca. Kako su tužitelji stekli stan darovanjem i kako su oni ujedno i nasljednici oca, nisu mogli izgubiti pravo iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima.
II - Apelacija
- 8.Apelantica R. B. podnijela je apelaciju Ustavnom sudu tražeći da Sud ocijeni ustavnost osporenih presuda, u smislu člana II/3.(b) i (f) Ustava BiH. Navodi da osporene presude osporava zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelantica je predložila da Ustavni sud osporene presude preinači i tužbeni zahtjev odbije.
- 9.Ona dalje navodi da su presudom Vrhovnog suda učinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema nikakvih razloga o odlučnim činjenicama, tj. o tome, kada je sustanarka M. Ć. umrla (25. oktobra 1987. godine), da tužioci imaju povoljno riješeno stambeno pitanje, da stan ne traže za sebe već za tužiočevog sina. Također je navela da tužioci nisu jedini nasljednici, jer imaju i jednu sestru. Apelantica je nadalje navela da je njen muž uselio u ispražnjene prostorije odmah nakon smrti M. Ć., a da je tužba u ovom sporu podnesena 23. jula 1996. godine, tj. devet godina nakon njene smrti.
- 10.Apelantica posebno naglašava da su postupanja sudova nezakonita i bolna za nju. Također je navela da je odredba člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima pogrešno primijenjena, jer je jasno da tužioci - koji nisu vlasnici od prije 1. januara 1959. godine niti nasljednici takvog vlasnika - ne mogu biti osobe predviđene članom 73. stav 7. Također je navela da su tužioci čak i bili vlasnici, oni nemaju uvjeta da nakon devet godina postavljaju tužbeni zahtjev. Nadalje je navela da sporne prostorije nisu ostale neuseljene smrću M. Ć., jer ona u njima živi već 13 godina.
- 11.Na osnovu člana 16. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i učesnika u postupku Š. i M. H. zatražen je odgovor na apelaciju.
- 12.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, u svom odgovoru od 23. januara 2001. godine, ističe da je u sporu u kome je izjavljena apelacija, sporno da li se u dio stana koji je prestao koristiti jedan od sustanara, ima pravo proširiti sustanar koji je koristio druge prostorije, ili u njih ima pravo useliti se nasljednik vlasnika stana, kojemu je vlasnik stana te prostorije poklonio ugovorom o darovanju poslije 1. januara 1959. godine. S obzirom da su tužioci, koji su primili očev poklon, ujedno i njegovi nasljednici, Vrhovni sud je naznačio da oni ne mogu biti lišeni prava koje im pripada prema Zakonu o nasljeđivanju. Sud dalje navodi da u osporenim odlukama nema bitne povrede odredbi parničnog postupka niti propisane primjene materijalnog prava. Sud, također, smatra da se u ovom sporu ne radi o pravima koja proističu iz Ustava, već o pravima koja su uređena Zakonom o stambenim odnosima i Zakonom o nasljeđivanju. Vrhovni sud je, prema tome, zaključio da apelacija nije ni dopuštena.
- 13.U odgovoru učesnika u postupku Mehmeda Hrasnice i Šerifa Hrasnice, koje zastupaju punomoćnici advokati M. i V. M., između ostalog se ističe da su navodi apelacije neosnovani. Tačno je da je M. Ć. umrla 1987. godine, te da su tužitelji tužbu u ovom sporu podnijeli devet godina nakon njene smrti, ali ova činjenica nije bitna za pravilno rješavanje ove pravne stvari. Također su naveli da pravo tužitelja iz člana 73. stava 7. Zakona o stambenim odnosima, prema kojem imaju pravo da traže useljenje u dio stana koji je koristila M. Ć, nije ograničeno bilo kakvim rokom. Dalje se ističe da je Vrhovni sud u svojoj presudi sasvim jasno i nedvosmisleno obrazložio zašto se tužitelji mogu smatrati licima iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima. Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine bio je otac tužitelja, koji je ugovorom o poklonu od 26. decembra 1962. godine prenio pravo vlasništva na tužitelje. Tužitelji su, međutim, i nasljednici svog oca, pa se raspolaganja ostavioca u njihovu korist uračunavaju u njihov nasljedni dio. Stoga zaključuju da nikako ne mogu doći u nepovoljniju situaciju te izgubiti pravo iz člana 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima koje bi inače kao nasljednici stekli. Svako drugačije rješenje ove pravne stvari bilo bi, po njihovom mišljenju, suprotno odredbama Evropske konvencije o ljudskim pravima tj. odredbi člana 1. Protokola broj 1 na Konvenciju.
III - Dopustivost
- 14.Prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost po pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.Prema Poslovniku Ustavnog suda, Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio (član 11. stav 3.).
- 16.U konkretnom slučaju, pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije BiH je konačna presuda. Zastupnik apelantice advokat D. K. primio je presudu Vrhovnog suda 22. maja. 2000. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 9. juna 2000. godine.
Ustavni sud, stoga, smatra apelaciju dopuštenom.
IV - Ustavni sud je ocijenio
- 17.Apelantica navodi da su pobijanim presudama povrijeđena njena prava zagarantovana članom II/3.(b) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 18.Prema članu II/2. Ustava BiH, prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu osnovnih prava i ljudskih sloboda i u njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima. Prema članu II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana, stav 2., uključujući, prema tački (b) pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, a prema tački (f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
- 19.Odredba člana II/3.(b) Ustava BiH odgovara članu 3. Evropske konvencije glasi:
"Niko neće biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju".
- 20.Ustavni sud ne uočava da je postojao bilo kakav čin koji bi predstavljao kršenje ovog člana.
- 21.Odredba člana II/3 (f) Ustava Bosne i Hercegovine odgovara članu 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Državne vlasti neće se miješati u vršenje ovog prava, osim ako to nije predviđeno zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja i morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.".
- 22.Ustavni sud ističe da je vlasnik stana od prije 1.januara 1959. godine bio F. H. otac tužioca koji je ugovorom o darovanju sklopljenim 26. decembra 1962. godine to pravo prenio na tužitelje. Dakle, tužitelji nisu vlasnici od prije 1. januara 1959. godine već su vlasništvo stekli od oca. Apelanticin muž je, u svojstvu sustanara, uselio u jedan dio stana, dok je drugi dio stana koristila gđa M. Ć. koja je umrla 1987. godine. Nakon njene smrti apelanticin muž se, bez pristanka vlasnika stana, proširio u ispražnjeni dio.
- 23.Prema članu 73. stav 7. Zakona o stambenim odnosima, vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine, odnosno njegov nasljednik, ima pravo da se useli u prostorije koje su ostale neuseljene iseljenjem jednog ili više sustanara.
- 24.S obzirom da je apelanticin muž uselio u ispražnjeni dio stana bez saglasnosti vlasnika stana, apelantica je, nakon njegove smrti, nastavila koristiti dio stana bez njihove saglasnosti, tako da taj dio stana ne može biti smatran njenim domom u smislu značenja člana 8. Evropske konvencije ili člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, može se zaključiti da odluke sudova nisu povrijedile prava apelantice zagarantovane ovim članovima.
- 25.Ustavni sud, prema tome, smatra da nije došlo do povrede apelanticinih prava.
- 26.Ustavni sud smatra da osporena presuda Vrhovnog suda, kojom je revizija odbijena kao neosnovana, nije povrijedila Evropsku konvenciju ili Ustav Bosne i Hercegovine.
V - Zaključak
Ustavni sud je, na osnovu izloženog, donio odluku kao u dispozitivu.
Na osnovu člana VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Ovu odluku Ustavni sud je donio jednoglasno u sastavu: predsjednik Suda prof. dr. Snežana Savić i sudije prof. dr. Kasim Begić, dr. Hans Danelius, prof. dr. Joseph Marko, doc. dr. Zvonko Miljko, Azra Omeragić, prof. dr. Vitomir Popović i Mirko Zovko.
U 6/01
31. augusta 2001. godine
Neum
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, s. r.