USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 393/04, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. B., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kž-53/03 od 22. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj K-989/02 16. oktobra 2002. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija M. B., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kž-53/03 od 22. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu broj K-989/02 16. oktobra 2002. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I - Uvod
- 1.M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže podnio je, 22. aprila 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kž-53/03 od 22. januara 2004. godine i Presude Općinskog suda II u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj K-989/02 16. oktobra 2002. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je, 30. decembra 2004. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalno tužilaštvo dostavilo je odgovor na apelaciju 18. januara 2005. godine, a Kantonalni sud 24. januara 2005. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog tužilaštva i Kantonalog suda su, 25. januara 2005. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanatovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Presudom Općinskog suda broj K-989/02 od 16. oktobra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Kž-53/03 od 22. januara 2004. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela iz člana 37. stav 3, u vezi sa članom 11. stav 3. Zakona o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja ("Službeni list Republike BiH", br. 14/92, 21/93 i 13/94), izvršenog tako što je na pijaci kupio 12 vreća sirove kahve u pakovanju od po 60 kg, te mu je izrečena uvjetna osuda, tako što je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, ali je istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od godinu dana ne počini novo krivično djelo i izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. Istom presudom od apelanta je kao predmet krivičnog djela oduzeto 12 vreća sirove kahve u pakovanju od po 60 kg u ukupnoj vrijednosti od 3.600,00 KM.
IV - Relevantni propisi
- 7.Zakon o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja ("Službeni list Republike BiH", br. 14/92, 21/93 i 13/94)
"Član 11, u relevantnom dijelu, glasi:
U cilju zaštite potrošača zabranjuje se:
Š...Ć
- 3.prodaja i kupovina na pijacama i tezgama sljedeće robe: svih vrsta tehničke robe, ćilima, obuće, proizvoda od stakla i ravnog stakla, umjetničkih slika i predmeta, svih vrsta tekstilnih proizvoda, predmeta od zlata i drugih dragocjenih metala, alkoholnih pića, cigareta i duhana, kahve, deterdženta, kozmetike, satova, metražne robe, lijekova, konditorskih proizvoda, derivata nafte i roba čija je prodaja racionisana;
Š...Ć"
Član 37. u relevantnom dijelu, glasi:
"Kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine i novčanom kaznom kaznit će se za krivično djelo:
Š...Ć
- 3.ko izvrši zabranjenu nivelaciju cijena ili obavi zabranjeni promet roba i usluga Š...Ć"
- 8.Zakon o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94)
"Član 2.
U uredbama sa zakonskom snagom iz člana 1. ovog zakona riječi: "Uredbe sa zakonskom snagom" zamjenjuju se riječju: "Zakon", a riječi "za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja", brišu se."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da je neosnovano okrivljen za radnju koja ne predstavlja krivično djelo, te na osnovu nevažećeg zakona. Ujedno, apelant smatra da u njegovom slučaju nije primijenjen blaži zakon. Naime, apelant smatra da je u zakonu na osnovu kojeg je osuđen određeno da taj propis važi do zvaničnog prekida ratnog stanja, a da je on inkriminiranu radnju izvršio nakon toga, 2002. godine. Pored toga, apelant se poziva na član 2. Krivičnog zakona Federacije BiH, po kojem krivično zakonodavstvo sačinjavaju Krivični zakon Federacije BiH, drugi zakoni Federacije BiH, zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine. S obzirom da je apelant u predmetnom slučaju osuđen na osnovu zakona Republike BiH, smatra da predmetno djelo nije krivično djelo.
- 10.Nadalje, apelant smatra da su nadležni sudovi morali primijeniti blaži zakon, odnosno član 266. Krivičnog zakona Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 36/03) po kojem, navodno, konkretno djelo nije krivično djelo, jer je vrijednost oduzete robe 2.400,00 KM i nekoliko puta niža od zakonskog minimuma od 10.000,00 KM.
- 11.S obzirom na navedeno, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju ističe, između ostalog, da je neosnovan apelantov navod da zakon čijom je primjenom osuđen ne spada u krivično zakonodavstvo, jer mu je oduzeto ograničeno vremensko važenje. Pored toga, prema ustavnim odredbama, i dalje su na snazi svi propisi koji su doneseni u prethodnom periodu, a koje zakonodavno tijelo nije zamijenilo novim zakonskim propisima, a da pri tome nisu u suprotnosti sa Ustavom Federacije BiH. Prema tome, Kantonalni sud smatra da se u konkretnom slučaju Zakon o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja mogao primijeniti jer nije donesen drugi istovrsni zakon, a odredbe ovog nisu u suprotnosti sa ustavnim odredbama.
- 13.Kantonalni sud smatra neosnovanim i navod apelanta u dijelu u kojem se poziva na primjenu blažeg zakona, navodeći da se odredba člana 266. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH odnosi na nedozvoljenu trgovinu zlatnim novcem i zlatom, a ne kahvom, kao što je slučaj u ovom predmetu.
- 14.Naposljetku, Kantonalni sud smatra da osporenim odlukama nije učinjena nijedna povreda koja bi uticala na njihovu zakonitost, a time ni povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 15.Kantonalno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da su navodi iz apelacije neosnovani i da osporenim presudama nisu povrijeđena apelantova prava.
VI - Dopustivost
- 16.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
Član 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda glasi:
"Zahtjev ili apelacija nisu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva:
(...)
- 9.apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom".
- 17.U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud podsjeća da pojam "imovina" podrazumijeva širok spektar vlasničkih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 33/01). Pravo na imovinu na koje se poziva apelant bi se moglo primijeniti na njegov slučaj, ako bi se apelantova imovina mogla smatrati imovinom u skladu sa kriterijima Evropske konvencije. Međutim, u konkretnom slučaju apelant se poziva na zaštitu prava na imovinu koja je, u skladu sa članom 37. stav 3. Zakona o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja, oduzeta u zakonito provedenom postupku kao predmet izvršenja krivičnog djela.
- 18.Ustavni sud zaključuje da je u odnosu na ove apelantove žalbene navode, koji se tiču prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predmetna apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, u smislu člana 16. stav 2. tačka 9. Poslovnika Ustavnog suda, s obzirom da apelant u pogledu zakonito oduzete imovine, koja je predmet izvršenja krivičnog djela, ne može uživati pravnu zaštitu koju inače pružaju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
- 19.U pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj Kž-53/03 od 22. januara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, osporenu presudu apelant je primio 26. marta 2004. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 21.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje i na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 22.Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 22.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 23.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan preispitivati činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima odluke nižih sudova krše ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01, "Službeni glasnik BiH", broj 25/02).
- 24.Apelant se u konkretnom slučaju žali da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer je osporenim presudama osuđen zbog djela koje ne predstavlja krivično djelo pošto je prestao važiti zakon po kojem je osuđen, kao i zbog toga što nižestepeni sudovi nisu primijenili blaži zakon i oslobodili ga optužbe. Dakle, apelant smatra kako je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog toga što su redovni sudovi, navodno, proizvoljno primijenili pravo.
- 25.Nesporno je da je apelant proglašen krivim zbog počinjenog djela, koje je kao krivično djelo određeno članom 37. stav 3. Zakona o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja ("Službeni list Republike BiH", br. 14/92 i 13/94). Nadalje, u članu 2. Zakona o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom ("Službeni list Republike BiH", broj 13/94) je, između ostalog, brisana odrednica da zakon važi za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, čime mu je oduzet temporalni karakter i tako mu produženo vrijeme važenja. Prema tome, nisu osnovani apelantovi navodi da počinjeno djelo ne predstavlja krivično djelo, jer zakon kojim je ono propisano više nije na snazi.
- 26.Prema članu 5. poglavlja IX Ustava Federacije BiH, i dalje su na snazi svi do tada usvojeni propisi ukoliko nisu u suprotnosti sa tim ustavom, dok nadležni organi vlasti ne odluče drukčije. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Zakon o robnom prometu i uvjetima snabdijevanja mogao primijeniti. Ujedno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da su nižestepeni sudovi u predmetnom slučaju morali primijeniti navodno blaži zakon, odnosno odredbu člana 266. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH. Ovo zbog toga što navedena odredba sankcionira neovlaštenu trgovinu zlatnim novcem i zlatom, a ne kahvom kao u konkretnom slučaju.
- 27.S obzirom na navedeno, Ustavni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu u konkretnom slučaju na proizvoljan način primijenili materijalno pravo, te da, prema tome, ne postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII - Zaključak
- 28.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskom postupku, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Pored toga, u pogledu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, jer je apelantu presudom suda oduzeta roba kao predmet krivičnog djela.
- 29.Na osnovu člana 61. stav 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 30.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 393/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.