Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 447/04, rješavajući apelaciju J. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija J. Š., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-18/04 od 18. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Travniku broj K-9/02 od 12. septembra 2003. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    J. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa B. P., advokatica iz Novog Travnika, podnio je, 10. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-18/04 od 18. marta 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-9/02 od 12. septembra 2003. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda i učesnika u postupku, Kantonalnog tužilaštva iz Travnika (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je, 14. februara 2005. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud dostavio je odgovor na apelaciju 3. marta 2005. godine, a Kantonalno tužilaštvo 25. februara 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Kantonalnog tužilaštva su, 22. marta 2005. godine, dostavljeni apelantu.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-9/02 od 12. septembra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-18/04 od 18. marta 2004. godine, apelant je sa još jednim licem proglašen krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakona Republike BiH (u daljnjem tekstu: KZ RBiH, "Službene list RBiH", broj 2/92), a u vezi sa članom 23. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ ("Službeni list SFRJ", br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89 i 3/90), te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci.

IV - Relevantni propisi

  • 7.
    Zakon o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP, "Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99)

"Član 215.

(1) Okrivljeni može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.

(2) Suočeni će se ponaosob ispitati o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu, a njihov odgovor unijeti u zapisnik."

V - Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 8.
    Apelant u apelaciji navodi da je prilikom ispitivanja istražnom sudiji negirao da je počinio predmetno krivično djelo, tvrdeći da ostale osumnjičene ne poznaje, te je zahtijevao da ga sudija suoči sa ostalim osumnjičenim. Apelant potom ističe da su druga dva osumnjičena lica prethodnog dana, pred istim istražnim sudijom, priznala izvršenje djela, od kojih je jedan naveo i da je izvjesni J. Č. učestvovao u izvršenju djela, a drugi je izjavio da je u izvršenju učestvovao apelant. Iako je istražni sudija imao dva različita iskaza o osobi "J.", apelant navodi da mu nije omogućeno da se suoči sa ostalim saoptuženim i tako pribavi dokaz u svoju korist, niti je istražni sudija izvršio radnju prepoznavanja "J." od ostalih osumnjičenih. Stoga, apelant smatra da su posljedice propuštanja istražnog sudije da pribavi ovaj dokaz o stvarnom identitetu "J." po njega nenadoknadive. Time mu je, po njegovom mišljenju, oduzeto ustavno pravo na fer i pošteno suđenje.
  • 9.
    Nema drugih dokaza, navodi dalje apelant, da je on učestvovao u izvršenju djela, izuzev iskaza drugog osumnjičenog lica koji je dao u istrazi. Iako su na glavnom pretresu druga dva osumnjičena lica, koja su u toku istražnog postupka priznala izvršenje djela, tvrdili da ne poznaju apelanta, sud je apelanta proglasio krivim za djelo koje mu je stavljeno na teret.
  • 10.
    Na navedenu povredu apelant je ukazivao i u žalbi izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda. Međutim, Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu a da nije naveo nijedan razlog, kako navodi apelant, zbog kojeg nalazi da u istražnom postupku pred Kantonalnim sudom nije povrijeđeno njegovo ustavno pravo na fer i pošteno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da je, između ostalog, po službenoj dužnosti, u smislu odredbe člana 310. stav 1. ZKP-a, ispitivao zasniva li se prvostepena presuda na dokazu na kojem se, po odredbama tog zakona, ne može zasnivati, osim ako je, s obzirom na druge dokaze, očigledno da bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. Ovo ispitivanje se naročito odnosilo, navodi Vrhovni sud, na dokaze prikupljene u istražnom postupku. S tim u vezi Vrhovni sud je u obrazloženju, u okviru žalbenih navoda branilaca optuženih da su priznanja data u istrazi pribavljena na nezakonit način, analizirao sve dokaze prikupljene u istrazi, a naročito način njihovog pribavljanja. U tom smislu Vrhovni sud i posmatra apelantove navode, kojim se zapravo ukazuje na dokaze pribavljene u istražnom postupku, jer apelant prigovara na način provođenja postupka prepoznavanja i, kako on smatra, neobjektivnog utvrđenja identiteta lica označenog kao "J.". Vrhovni sud ističe da je prilikom odlučivanja o žalbenim prigovorima naveo razloge zbog čega ne nalazi da su dokazi pribavljeni u istrazi nezakoniti. Ti razlozi se tiču i apelanta, tako da ih ovaj sud nije posebno iznosio, jer se u žalbi njegove braniteljice to nije ni isticalo. Stoga je apelant, smatra Vrhovni sud, pogrešno stekao utisak da se ovaj sud nije u njegovom slučaju bavio načinom pribavljanja onih dokaza koji njegovoj odbrani nisu išli u prilog.
  • 12.
    Nadalje, Vrhovni sud ističe da je ispitujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, jer je to bio izričit žalbeni prigovor apelantove braniteljice, dao jasne razloge zašto je odbio njezine žalbene prigovore. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude iznio razloge iz kojih je potpuno vidljivo na osnovu kojih dokaza je došao do zaključka da je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela. Stoga je ovaj sud, prilikom iznošenja razloga zašto ne prihvata žalbene navode, zapravo prihvatio razloge prvostepenog suda bez njihovih ponavljanja u svojoj presudi.
  • 13.
    S obzirom na navedeno Vrhovni sud smatra da, ocjenjujući dokaze koje je prvostepeni sud pribavio i ocijenio, nije našao ni jednu okolnost koja bi ukazivala da nisu ispoštovana apelantova prava na odbranu i na nepristrano i fer suđenje. Kako povrede tog prava nije našao, Vrhovni sud se, kako ističe, ograničio na davanje razloga samo u onim okvirima koji su žalbom ukazani. Stoga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Kantonalno tužilaštvo, u odgovoru na apelaciju, ističe da istražni sudija i sudsko vijeće nisu napravili nijedan propust koji bi uticao na ostvarivanje apelantovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukoliko je istražni sudija i propustio da provede određene istražne radnje, takve radnje je provelo sudsko vijeće tokom više glavnih pretresa, na osnovu čega je svestrano i potpuno razjasnilo sve sporne okolnosti i donijelo pravilnu i zakonitu odluku. Kantonalno tužilaštvo, stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

VI - Dopustivost

  • 15.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-18/04 od 18. marta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadalje, apelacija je podnesena 10. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".
    • 21.
      Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 22.
    Postupak pred redovnim sudovima se u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom predmetu primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 23.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, konstatirao da se član 6. Evropske konvencije primjenjuje i u prvostepenom i u žalbenom krivičnom postupku. Ipak, način primjene člana 6. Evropske konvencije zavisi od posebnih okolnosti na koje ukazuje predmetni postupak. Pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora se riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel i Morris, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21. stav 54. i str. 52. stav 56, Odluka Ustavnog suda broj U 28/01 od 22. juna 2001. godine, Bilten za 2001. godinu, str. 467).
  • 24.
    U konkretnom slučaju, apelant se žali na činjenicu što mu u toku istražnog postupka, na njegov izričit zahtjev, istražni sudija nije omogućio da se suoči sa ostalim saosumnjičenim i što istražni sudija nije izvršio radnju prepoznavanja osumnjičenog lica po imenu "J.", zbog čega nije mogao pribaviti dokaz u svoju korist, a što je imalo za rezultat povredu prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedene apelantove prigovore, postavlja se pitanje jesu li osporene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijedile apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud je i ranije zauzeo stav u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije da je na sudu da ocijeni jesu li izjave predloženog svjedoka, odnosno drugih učesnika u postupku, relevantne za predmet i mogu li one ponuditi korisne informacije nužne za ocjenu predmeta. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, ali isto tako slijedi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/02, "Službeni glasnik BiH", broj 24/02).
  • 26.
    Pored ovoga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da sud ispituje sve argumente koje su strane u postupku izložile u toku postupka, nego samo argumente koje smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 10938/84 od 9. decembra 1986. godine, Odluke i izvještaji OI, 50, 98, i broj 10153/82 od 13. oktobra 1986. godine, OI 49, 67). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25, 240).
  • 27.
    U konkretnom predmetu, istražni sudija Kantonalnog suda nije usvojio apelantov zahtjev da ga suoči sa druga dva saosumnjičena lica, koji su svojim izjavama, datim pred istim sudijom, priznali izvršenje djela koje im je stavljeno na teret, te istakli da je u izvršenju djela učestvovao i apelant. Članom 215. ZKP-a propisano je da okrivljeni u toku istražnog postupka može biti suočen sa svjedokom ili drugim okrivljenim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Nesporno je, dakle, da je istražni sudija imao dispoziciju i ovlaštenje, na osnovu citirane zakonske odredbe, da navedenom apelantovom zahtjevu u pogledu suočenja udovolji, ali isto tako i da odbije njegov zahtjev. U takvom slučaju, zakonodavac je ostavio da sudija ocijeni svrsishodnost i opravdanost izvođenja navedene procesne radnje, zavisno od okolnosti koje vladaju u konkretnoj situaciji.
  • 28.
    S obzirom na sveukupno stanje predmetnog slučaja, istražni sudija je ocijenio da suočenje apelanta i ostalih saosumnjičenih ne bi doprinijelo efikasnom prikupljanju ostale procesne građe i konačnom rasvjetljavanju svih okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno. Pored toga, stanje spisa predmeta ukazuje da je apelantu u toku glavnog pretresa pred obje sudske instance data mogućnost da svim učesnicima u postupku, pa tako i saoptuženim licima, postavlja pitanja i daje komentare na njihove iskaze. Naposljetku, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih presuda naveli dovoljno razloga koji nesumnjivo upućuju na postojanje apelantove odgovornosti u pogledu izvršenog krivičnog djela.
  • 29.
    Pored navedenog, Ustavni sud uočava da je u postupku pred sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokazne građe. Apelant je, u toku cijelog postupka, imao branioca advokata, iskorištena je mogućnost pozivanja i saslušavanja svjedoka, angažiran je odgovarajući sudski vještak i izvršeno potrebno stručno vještačenje. Apelant je prisustvovao suđenju i dobio priliku dati komentar na izvještaj vještaka, izjave svjedoka i ostalih saoptuženih. Sud je primijenio određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima je zasnovana. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se temelji odluka, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju navedenih odredbi.
  • 30.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 31.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada sudija u toku istražnog postupka, krećući se u granicama zakonskih ovlaštenja, odbije prijedlog odbrane za izvođenje određene procesne radnje.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

AP 447/04

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.