USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 473/04, rješavajući apelaciju države Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačke 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr, potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, sudija David Feldman, prof., sudija Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija Constance Grewe, prof. dr, sudija na sjednici, održanoj 18. marta 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija države Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine.
Utvrđuje se povreda člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine, Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-21/02 od 15. februara 2002. godine i Presuda Opštinskog suda u Sarajevu broj Ps-255/97 od 26. septembra 2000. godine.
Predmet se, na osnovu člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, vraća Opštinskom sudu u Sarajevu, kom se nalaže da preduzme mjere da se postupak provede u skladu sa članom II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Opštinskom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavqawa ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje je preduzeo, u skladu sa članom 75 stav 5 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Služ- benim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽEWE
I - Uvod
- 1.Država Bosna i Hercegovina (u daqwem tekstu: apelantkiwa), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je, 25. maja 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine. Apelantkiwa je podnijela i zahtjev da se donese privremena mjera, kojom je tražila da Ustavni sud odloži izvršewe osporene presude u izvršnom postupku pokrenutom pred Opštinskim sudom u Sarajevu u predmetu broj IP-1117/04, dok se ne donese odluka o apelaciji. Apelantkiwa je naknadno, 1. juna 2004. godine i 28. februara 2005. godine, dopunila apelaciju.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Federacije Bosne i Hercegovine i "Cetis" d.d. Ceqe (u daqwem tekstu: tužilac), zatraženo je, 29. maja 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. juna 2004. godine, Federacija Bosne i Hercegovine 9. juna 2004. godine, a tužilac 15. juna 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 10. novembra 2004. godine, dostavqeni apelantkiwi.
- 5.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 473/04 od 2. juna 2004. godine kojom je usvojen apelantkiwin zahtjev da se donese privremena mjera i privremeno obustavi izvršewe osporavane presude Vrhovnog suda dok se ne donese konačna odluka o apelaciji.
III - Čiwenično stawe
- 6.Čiwenice predmeta, koje proizilaze iz apelantkiwinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sqedeći način.
- 7.Tužilac je podnio tužbu protiv Narodne banke Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: prvotužena), apelantkiwe kao drugotužene i Federacije Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: trećetužena), radi isplate duga. Sporni dug je nastao po osnovu ugovora koji je tužilac zakqučio sa Vladom Republike Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: Republika BiH) tokom 1992. godine, a odnosio se na štampawe, pakovawe i distribuciju novca - BH dinara.
- 8.Opštinski sud I u Sarajevu (u daqwem tekstu: Opštinski sud) je Presudom broj Ps-255/97 od 26. septembra 2000. godine obavezao trećetuženu da isplati tužiocu iznos od 1.037.886,00 DEM u evrima, sa zateznim kamatama na iznos glavnog duga, kako je to detaqno specifikovano u izreci osporavane presude, kao i da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 49.700 KM. U odnosu na prvotuženu, te u odnosu na apelantkiwu, tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazložewu ove presude je navedeno kako su svi tuženi osporili pasivnu legitimaciju, dok je prvotužena učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva. Opštinski sud je takođe utvrdio da je čiwenično stawe među parničnim strankama nesporno, te da je sporno jedino ko je u obavezi da izmiri ostatak duga. Takođe, u toku prvostepenog postupka Savjet ministara Bosne i Hercegovine se obratio Opštinskom sudu dopisima od 4. maja 1999. godine i 2. februara 2000. godine tražeći da sud odgodi raspravqawe u ovoj pravnoj stvari dok se ne formira odgovarajuća institucija na nivou države Bosne i Hercegovine koja će zastupati apelantkiwu pred sudovima i drugim organima, pa dakle i u konkretnom postupku.
- 9.Opštinski sud je utvrdio da je tužilac, na osnovu ugovora sa Vladom Republike BiH, izvršio u toku 1992. godine štampawe, pakovawe i distribuciju novca, BH dinara, te da mu je za obavqene poslove samo djelimično izvršena isplata, dok nije izmiren ostatak duga u iznosu od 1.037.886,00 DEM. Shodno stanovištu Opštinskog suda, tužbeni zahtjev je u pogledu prvotužene neosnovan, budući da je predmetni ugovor bio zakqučen između tužioca i Vlade Republike BiH, a preko prvotužene je samo vršeno plaćawe jednog dijela duga. Daqe, Opštinski sud je zakqučio da tužbeni zahtjev nije osnovan niti u odnosu na apelantkiwu, jer je Republika BiH prestala da postoji kao pravni subjekat, tako što su wene institucije implementacijom Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daqwem tekstu: Opšti okvirni sporazum) prestale da postoje. Shodno Sporazumu o oživotvorewu Federacije Bosne i Hercegovine, objavqenom u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 8/95 (u daqwem tekstu: Sporazum), Vlada Republike BiH je zadržala samo one ingerencije koje joj omogućavaju da funkcioniše kao vlada međunarodno priznate države, a sve druge funkcije su prenesene na Vladu Federacije BiH. Navedenim sporazumom su razgraničene odgovornosti Vlade Republike BiH i Vlade Federacije BiH, tako da je u odgovornosti Vlade Republike BiH ukqučena samo zajednička monetarna politika, a monetarna politika koja je vođena do donošewa ovog sporazuma ostala je u domenu odgovornosti Vlade Federacije BiH. Ovo, prema stanovištu Opštinskog suda, podrazumijeva i prenos neregulisanih obaveza nastalih iz domena monetarne politike na Vladu Federacije BiH, pošto je predmetni posao zakqučen radi obezbjeđivawa opticaja novca iskqučivo na području koje je, shodno Opštem okvirnom sporazumu, pripalo trećetuženoj.
- 10.Kantonalni sud u Sarajevu (u daqwem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj Pž-21/02 od 15. februara 2002. godine odbio žalbu tužioca, a žalbu trećetužene je djelimično uvažio, te odluku o troškovima postupka ukinuo i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak. U ostalom dijelu, Kantonalni sud je žalbu trećetužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zakqučio da je Opštinski sud pravilno odlučio da je isplata duga obaveza trećetužene, budući da je posao zakqučen i ugovoren nakon aprila 1992. godine, a novac korišćen samo na teritoriji koja je pripala trećetuženoj, čime je obaveza Republike BiH prešla na trećetuženu. Što se tiče prigovora zastare koji je u žalbi istakla trećetužena, drugostepeni sud je obrazložio da se radi o privrednom sporu, a da je prigovor zastare spor o čiwenicama, te da nove čiwenice u žalbi u privrednom sporu mogu da se iznose samo ako žalilac učini vjerovatnim da, bez svoje krivice, nije mogao da ih iznese do zakqučewa glavne rasprave, što žalilac nije učinio.
- 11.Vrhovni sud je osporavanom Presudom broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine reviziju tužioca djelimično uvažio, nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prema apelantkiwi odbijen, te obavezao apelantkiwu da plati tužiocu u evrima iznos koji odgovara 1.037.886 DEM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Tužiočeva revizija u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu je odbijena. Reviziju trećetužene Vrhovni sud je u cijelosti uvažio i tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu odbio. Vrhovni sud je zakqučio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na ispuwewe duga obavezali trećetuženu, a tužbeni zahtjev odbili u odnosu na apelantkiwu. Naime, Vrhovni sud ističe da tražbina tužioca potiče iz ugovora kog je država, tada pod nazivom Republika BiH, sklopila u okviru monetarne politike, koja novom državnopravnom organizacijom nije prenesena na entitete, već je ostala u nadležnosti institucija države Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud smatra da su sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, jer ona nije ni bila u ugovornom odnosu sa tužiocem, već je postupala po nalozima Vlade Republike BiH, u weno ime i za wen račun. Takođe, Vrhovni sud je zakqučio da nije od značaja da li je i u kojoj mjeri predmet izvršenih usluga korišćen na cijeloj državnoj teritoriji ili samo na dijelu koji pripada trećetuženoj, kada na trećetuženu nije prenesena oblast monetarne politike, iz čijeg izvršewa tražbina potiče. Budući da država nije prestala da postoji, nego je naprotiv nastavila svoje postojawe kao međunarodno priznata država, Vrhovni sud zakqučuje da je wena i obaveza da isplati preostali dug.
IV - Relevantni propisi
- 12.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/93) relevantne odredbe glase:
"Član 148
(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.
(2) Ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sqedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora.Š...Ć
Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva da ispuni obaveze, a dužnik je dužan da je ispuni savjesno u svemu kako ona glasi.Š...Ć
Član 360.
Š...Ć(3) Sud ne može da se obazire na zastarjelost ako se dužnik nije na wu pozvao.Š...Ć
Član 446.
(1) Preuzimawe duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilacŠ...Ć"
- 13.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", broj 42/98) relevantne odredbe glase:
"Član 385
Š...Ć
Revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog čiweničnog stawa. Š...Ć
Član 391.
O reviziji revizioni sud odlučuje bez rasprave.
Š...Ć
Član 488.
U postupku u privrednim sporovima u žalbi mogu da se iznose nove čiwenice i predlažu novi dokazi samo ako žalilac učini vjerovatnim da bez svoje krivice nije mogao da ih iznese, odnosno predloži do zakqučewa glavne raspraveŠ...Ć"
- 14.U Zakonu o Pravobranilaštvu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 8/02, 10/02 i 44/04) relevantne odredbe glase:
"Član 1
- 1.Da bi se obezbijedila mogućnost da država Bosna i Hercegovina raspolaže efikasnom zakonskom zaštitom i zastupawem u pogledu zaštite wenih Ustavom utvrđenih nadležnosti, interesa i prava osniva se Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daqem tekstu: Pravobranilaštvo). Š...Ć
Član 13.
- 1.Pravobranilaštvo vrši poslove pravnog savjetovawa i zakonskog zastupawa Bosne i Hercegovine pred svim zakonskim organima.Š...Ć"
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelantkiwa smatra da je Vrhovni sud propustio da apelantkiwu obavijesti o revizionom postupku, a donio je odluku na wenu štetu, čime je Vrhovni sud prekršio apelantkiwino pravo na pravično suđewe. Sem toga, apelantkiwa smatra da joj je osporavanom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu, jer je protekao rok zastare u kom je tužilac mogao da traži ispuwewe obaveze sudskim putem, a revizioni sud je uprkos tome apelantkiwu obavezao na plaćawe. Sem toga, apelantkiwa posebno ističe da u vrijeme kada su vođeni prvostepeni i drugostepeni postupak nije bila pravilno i odgovarajuće zastupana, budući da je Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, kao zakonski zastupnik apelantkiwe i wenih organa i institucija, otpočelo sa radom tek 1. juna 2003. godine, zbog čega u prvostepenom postupku nije ni istaknut prigovor zastare ili neki drugi prigovor.
- 16.Apelantkiwa takođe smatra da nije sporno da je nastao dug prema tužiocu, ali smatra da je taj dug, shodno odredbama Sporazuma, obaveza trećetužene. Takođe, apelantkiwa smatra da je na osnovu ovog sporazuma Republika BiH prestala da postoji kao pravni subjekat, da je wen međunarodni kontinuitet nastavila Bosna i Hercegovina, a Vlada Republike BiH je zadržala samo ingerencije koje joj omogućavaju da funkcioniše kao vlada međunarodno priznate države, dok su sve ostale civilne funkcije prenesene na trećetuženu. Sem toga, apelantkiwa smatra da se radi o poslu kojim je ugovoreno štampawe novčanih bonova koji su se koristili samo na području koje je pokrivala trećetužena, pa je zato i obaveza trećetužene da tužiocu isplati preostali dio duga za izvršeni posao. Apelantkiwa ukazuje i na član III/2 b) Ustava Bosne i Hercegovine kojim je regulisana nadležnost entiteta, a koji reguliše da će finansijske obaveze u koje je ušao jedan entitet bez saglasnosti drugog, a prije izbora Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ostati obaveza tog entiteta, ukoliko je ta obaveza neophodna za nastavak članstva Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji.
b) Odgovor na apelaciju
- 17.Vrhovni sud u cijelosti osporava navode apelacije i navodi da se, shodno Zakonu o obligacionim odnosima, ugovorom kao pravnim poslom stvaraju obaveze i prava samo za ugovorne strane, te da svoje obaveze iz ugovora dužnik ne može da prenese na treće lice bez saglasnosti vjerovnika tako da dužnik za wihovo ispuwewe bude oslobođen. Takođe, ako jedna ugovorna strana prestane da postoji, onda wena prava i obaveze iz ugovora prelaze na univerzalnog sukcesora, što je u ovom slučaju država Bosna i Hercegovina, kao jedini pravni sqedbenik ranije Republike BiH. Vrhovni sud, daqe, smatra da tužilac nije učestvovao u sklapawu Sporazuma, pa kad bi taj Sporazum i uređivao ovo pitawe na način kako to apelantkiwa navodi, to tužioca ni na koji način ne bi moglo da obavezuje. Što se tiče prigovora zastare, Vrhovni sud navodi da apelantkiwa nije u toku postupka istakla takav prigovor, a sud na zastaru ne pazi po službenoj dužnosti. Sem toga, prigovor zastare je čiwenično pitawe i može da se istakne samo u prvostepenom postupku, što je procesno pravilo koje je važilo u privrednim sporovima. U odnosu na apelantkiwin prigovor da nije obaviještena o revizionom postupku, Vrhovni sud navodi da je, shodno Zakonu o parničnom postupku, revizija vanredni pravni lijek u kom se ne raspravqa čiwenično stawe, a sud odlučuje bez raspravqawa. Shodno tome, Vrhovni sud zakqučuje da apelantkiwi nije uskraćeno pravo na pravičan postupak.
- 18.Trećetužena u odgovoru osporava navode iz apelacije i navodi da upravo Sporazum, na koji se apelantkiwa poziva, predstavqa osnov za obavezivawe apelantkiwe da ispuni ugovorne obaveze, jer tim sporazumom nije regulisana odgovornost i nadležnost trećetužene za monetarnu politiku. Takođe, Ustav Bosne i Hercegovine je oblast monetarne politike stavio u iskqučivu nadležnost države, a ne entiteta, pa je time i odgovornost za obaveze nastale iz te oblasti iskqučivo na apelantkiwi. Irelevantno je, shodno mišqewu trećetužene, to što su novčani bonovi korišćeni samo na području koje je pokrivala trećetužena, budući da je bilo ratno stawe, a sve odluke u vezi sa monetarnom politikom donosili su državni organi tadašwe Republike BiH, kao međunarodno priznate države.
- 19.Tužilac u odgovoru osporava navode apelacije, te ističe da u vrijeme nastanka ugovornog odnosa po osnovu kog tužilac traži isplatu duga trećetužena nije ni postojala, niti je novom državnopravnom organizacijom na wu prešlo ispuwewe obaveze iz konkretnog pravnog posla države, čiji je trećetužena sastavni dio. Tužilac, takođe, smatra neosnovanom apelantkiwinu tvrdwu da je Republika BiH prestala da postoji kao pravni subjekat, već naprotiv, wen pravni subjektivitet je nastavqen u državi Bosni i Hercegovini, koja je nastavila da pravno postoji po međunarodnom pravu i ostala članica Ujediwenih nacija i ostalih međunarodnih asocijacija.
VI - Dopustivost
- 20.Prije svega, Ustavni sud podsjeća na svoje stanovište da, shodno članu VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda kojom smatra da su povrijeđena wegova ustavna prava, može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. Budući da su državni organi stranke u mnogim sudskim postupcima, proizilazi da i wima član VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine daje pravo da podnesu apelaciju Ustavnom sudu, s obzirom da spomenuti član Ustava Bosne i Hercegovine ni u kom slučaju ne dijeli ustavna prava prema prirodi stranaka u postupku. Ukoliko bi Ustavni sud iskqučio mogućnost državnim organima da podnesu apelaciju, to bi, u stvari, predstavqalo redukovawe wegove apelacione jurisdikcije, koja je data članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je apelacija ratione personae kompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 21.Daqe, u skladu s članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
- 22.U skladu s članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpqeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posqedwem pravnom lijeku koji je koristio.
- 23.Pravilo iscrpqivawa pravnih lijekova zahtijeva da apelantkiwa dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavqa odgovor na posqedwi pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u čiweničnom tako i u pravnom pogledu.
- 24.Predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-381/02 od 19. februara 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Ovu presudu apelantkiwa je primila 5. aprila 2004. godine, a apelaciju je podnijela 25. maja 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Sem toga, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda.
- 25.Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispuwava uslove u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 26.Apelantkiwa se žali da joj je osporavanom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravičan postupak
- 27.Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušawe u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 28.Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenqiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 29.Iz apelacije proizilazi da apelantkiwa smatra da je pravo na pravičan postupak prekršeno time što apelantkiwa u toku prvostepenog postupka nije bila adekvatno zastupana, te nije ni mogla da istakne određene prigovore koji su, u konkretnom slučaju, mogli da se istaknu samo u toku prvostepenog postupka, čime je dovedena u neravnopravan položaj. Takođe, apelantkiwa se žali i da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da je isplata duga wena obaveza, te što je Vrhovni sud "propustio da obavijesti predstavnika-zastupnika države Bosne i Hercegovine u ovoj pravnoj stvari, a donio je odluku na štetu države Bosne i Hercegovine".
- 30.Ustavni sud napomiwe da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih čiwenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, sem ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjewuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoqna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavqenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 31.Pravičnost postupka se ocjewuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za qudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68 i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavqenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
- 32.S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati postupak u cjelini, iako apelantkiwa eksplicitno osporava samo presudu Vrhovnog suda.
- 33.Ustavni sud konstatuje da je prigovor zastarjelosti čiwenično pitawe koje je moglo, shodno odredbama Zakona o parničnom postupku, da se raspravi samo tokom prvostepenog postupka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelantkiwa ovaj prigovor tada nije istakla, ali i da apelantkiwa nije nikada imala zakonskog zastupnika koji bi bio prisutan na bilo kom održanom ročištu. Sem toga, iz stawa u spisu proizilazi da je o konkretnom postupku apelantkiwa obaviještena preko Savjeta ministara Bosne i Hercegovine, koje je u dva navrata dopisima tražilo od prvostepenog suda da raspravu odloži dok se ne formira odgovarajuća institucija na nivou države Bosne i Hercegovine, koja bi zastupala državu i wene institucije pred sudovima i drugim organima. Međutim, Ustavni sud zapaža da ove navode ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu posebno razmatrali ili uzeli u obzir, niti su se u presudi o wima posebno izjasnili.
- 34.Daqe, Ustavni sud konstatuje da je institucija Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, koja je jedina apelantkiwin zakonski zastupnik, konstituisana i otpočela sa radom 1. juna 2003. godine, dakle kada je revizioni postupak već otpočeo. Na osnovu ovoga, Ustavni sud smatra da zbog nedostatka u zastupawu apelantkiwa objektivno nije mogla da do zakqučewa glavne rasprave istakne prigovor zastare. Iako se može da se kaže da odgovornost za nepostojawe odgovarajuće institucije za zastupawe može da se stavi na apelantkiwin teret, čiwenica je da ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu vodili računa o tome da li je apelantkiwa zastupana na adekvatan način, iako se radi o državi koju može da zastupa samo zakonom propisana institucija. Sem toga, kako je već rečeno, Savjet ministara je o tome u dva navrata obavijestio prvostepeni sud dopisima i zatražio da se odloži rasprava dok se ne uspostavi institucija državnog pravobranioca. Ustavni sud smatra da je, s obzirom na vrstu spora i na zakonsku odredbu koja omogućava da nove čiwenice mogu da se iznose samo do zakqučewa glavne rasprave, prvostepeni sud morao je da preduzme sve neophodne mjere kako bi se obezbijedilo ravnopravno učešće apelantkiwe u prvostepenom postupku, tim prije što je jedino pitawe koje je sud morao da riješi pitawe ko je dužan da izvrši ugovornu obavezu.
- 35.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantkiwino pravo na pravično suđewe iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 28.
Ostali navodi
- 36.S obzirom na zakqučak Ustavnog suda u pogledu navodne povrede člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zakqučuje da nije neophodno da posebno razmatra dio apelacije koji se odnosi na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII - Zakqučak
- 37.Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 473/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.