USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 550/04, rješavajući apelaciju V. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 17. februara 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija V. R., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj Pž-299/03 od 6. maja 2004. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj Mals-36/03 od 2. jula 2003. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽENJE
I - Uvod
- 1.V. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa G. M., advokat iz Banje Luke, podnio je, 25. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-299/03 od 6. maja 2004. godine i Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mals-36/03 od 2. jula 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i "Kalen" d.o.o. Zenica, kao učesnika u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je, 23. novembra 2003. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. novembra 2004. godine, Općinski sud 1. decembra 2004. godine, a tuženi 10. decembra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 14. decembra 2004. godine, dostavljeni apelantu.
III - Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 6.Općinski sud je presudom broj Mals-36/03 od 2. jula 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-Pž-299/03 od 6. maja 2004. godine, odbio apelantov tužbeni zahtjev, podnesen protiv tuženog radi isplate duga. Apelant je naveo da je 1992. godine uplatio tuženom iznos od tadašnjih 144.000 dinara za kupovinu 2.000 betonskih elemenata, a tužbom je tražio 2.000 KM, smatrajući da je to protuvrijednost uplaćenog iznosa u vrijeme podnošenja tužbe. Apelant nije, zbog izbijanja rata, nikada preuzeo uplaćenu robu, a nakon rata se pismeno obratio tuženom tražeći isplatu uplaćenog iznosa u protuvrijednosti od 2.000 KM, pa mu je tuženi dopisom od 12. oktobra 1999. godine, prema njegovim tvrdnjama, priznao pasivnu legitimaciju. Apelant je tokom postupka tvrdio da taj dopis ima sve elemente pristupanja dugu.
- 7.Tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja i osporio je pasivnu legitimaciju, ističući da sporni iznos nije uplaćen tuženom, već preduzeću PP "Kalen" Vitez, koje još uvijek postoji kao registrirano preduzeće, te da tuženi nije pravni slijednik tog preduzeća, iako je vlasnik isto lice. Općinski sud je izveo predložene dokaze, uključujući i uvid u izvod iz sudskog registra o registraciji tuženog, te u dopis Kantonalnog suda u Travniku u vezi sa registracijom preduzeća "Kalen" Vitez, pa je utvrdio da je ovo preduzeće registrirano prvobitno kod tadašnjeg Osnovnog suda udruženog rada u Zenici, a da je dokumentaciju kasnije preuzeo Kantonalni sud u Travniku, te da ovo preduzeće nije usaglasilo svoju registraciju u skladu sa Zakonom o preduzećima, ali da nije brisano iz registra. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da je apelant u obligacionom odnosu sa preduzećem PP "Kalen" Vitez, a ne sa tuženim. Također, Općinski sud je zauzeo stanovište da se dopis tuženog apelantu ne može smatrati izjavom o preuzimanju duga, budući da se preuzimanje duga vrši ugovorom koji zaključe dužnik i preuzimalac duga uz pristanak vjerovnika. Osim toga, prema zaključku Općinskog suda, ovaj dopis se ne može smatrati ni izjavom o pristupanju dugu, za šta bi, prema Zakonu o obligacionim odnosima, morao postojati ugovor između povjerioca i trećeg lica, a dopis to nije.
- 8.Kantonalni sud je u osporenoj presudi ocijenio da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, te da su u prvostepenoj presudi navedeni jasni, potpuni i logični razlozi za takvu odluku. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnose na preuzimanje duga, odnosno na pristupanje dugu, te je pravilno zaključio da dopis tuženog apelantu ne predstavlja ugovor o preuzimanju duga ili o pristupanju dugu. Osim toga, kako se u konkretnom slučaju radilo o sporu male vrijednosti, u kojem je činjenično utvrđenje prvostepenog suda konačno i obavezujuće za drugostepeni sud, Kantonalni sud se ograničio samo na ispitivanje eventualnog postojanja bitnih povreda parničnog postupka i na primjenu materijalnog prava, pa je apelantovu žalbu odbio.
IV - Relevantni propisi
- 9.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH", br. 2/92 i 13/93") relevantne odredbe glase:
"Član 446.
(1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac Š...Ć
Član 451.
Ugovorom između povjerioca i trećeg, kojim se ovaj obavezuje povjeriocu da će ispuniti njegovo potraživanje od dužnika, treći stupa u obavezu pored dužnika."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 10.Apelant navodi da mu je pobijanim presudama prekršeno pravo na imovinu. Smatra da sudovi nisu procijenili njegove navode u vezi sa pasivnom legitimacijom tuženog, te da je nesporna činjenica da su vlasnik PP "Kalen" Vitez, kojem je uplaćen sporni iznos, i vlasnik tuženog pravnog lica, isto lice. Također, apelant smatra da je dopis od 12. oktobra 1999. godine, koji je vlasnik tuženog poslao apelantu, jasan dokaz da je tuženi priznao pasivnu legitimaciju, te da je sud, u slučaju drukčijeg tumačenja, trebao primijeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na pristupanje dugu, budući da spomenuti dopis ima sve elemente izjave o pristupanju dugu.
b) Odgovor na apelaciju
- 11.Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju pobija navode iz apelacije, tvrdeći da je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prvostepeni sud, pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio da tuženi nije preuzeo dug PP "Kalen" Vitez, niti je tom dugu pristupio. Na osnovu toga, Kantonalni sud smatra da pobijanim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, pa predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
- 12.Općinski sud, također, pobija navode iz apelacije i ističe da apelant nije lično uplatio novac koji traži, već je to učinila Stambena zadruga "Balkan" i to u iznosu od 144.000 tadašnjih dinara, a koji je apelant sam procijenio na protuvrijednost od 2.000 KM, mada se objektivno može zaključiti da se radi o daleko manjem iznosu. Osim toga, Općinski sud naglašava da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, budući da je utvrđeno da tuženi nije slijednik preduzeća kojem je uplata izvršena, te da se nije radilo o pristupanju dugu ili o preuzimanju duga u smislu Zakona o obligacionim odnosima, a što je prvostepenom presudom obrazloženo.
- 13.Tuženi je u odgovoru na apelaciju, također, osporio sve navode iz apelacije ističući da je u konkretnoj stvari apelant trebao tužiti "Kalen" Vitez, a ne tuženog, koji je registriran za promet i prodaju nafte i naftnih derivata, a ne za neku drugu vrstu djelatnosti. Budući da tuženi smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu, predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj Pž-299/03 od 6. maja 2004. godine, protiv koje nema efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Osporena presuda je donesena 6. maja 2004. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2004. godine, pa Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kojem korespondira član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 19.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu".
- 20.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 20.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 21.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice mogu, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lnnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 22.Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tvrdi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
- 23.Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 24.U konkretnom slučaju, navodi apelanta da je tuženi svojim dopisom od 12. oktobra 1999. godine, ustvari, dao izjavu o pristupanju dugu, te da su sudovi morali primijeniti odgovarajuće odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koje se tiču instituta pristupanja dugu ili preuzimanja duga, kao i pitanje pasivne legitimacije, predstavljali bi provjeru činjenica i tumačenje pozitivnih propisa. Međutim, Ustavni sud smatra da je apelant imao mogućnost da iznese i brani svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su tumačili i primijenili relevantne pozitivno-pravne odredbe koje se tiču preuzimanja duga i pristupanja dugu, a pobijane sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se temelje presude, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje, sve dok se radi o tumačenju i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantirana prava.
- 25.Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su i prvostepeni i drugostepeni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 26.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se apelant ne poziva konkretno na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već tvrdi da mu je pravo na imovinu povrijeđeno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 550/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine