USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 554/04, rješavajući apelaciju AD "Boksit" Milići, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 tačka 2 i člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr, potpredsjednik Hatixa Haxiosmanović, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 12. aprila 2005. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AD "Boksit" Milići, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
OBRAZLOŽEWE
I - Uvod
- 1.AD "Boksit" Milići (u daqwem tekstu: apelant) podnio je, 30. juna 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daqwem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daqwem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-560/02 od 24. juna 2004. godine. Apelant je podnio dopunu apelacije 17. novembra 2004. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21 st. 1 i 2 Poslovnika Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daqwem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Vlasenici (u daqwem tekstu: Osnovni sud) i učesnika u postupku V. P. (u daqwem tekstu: tužilac) zatraženo je, 19. novembra 2004. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Svoje odgovore su dostavili Vrhovni sud i tužilac 3. decembra 2004. godine, Okružni sud 2. decembra 2004. godine, a Osnovni sud 13. decembra 2004. godine.
- 4.Na osnovu člana 25 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 1. aprila 2005. godine, dostavqeni apelantu.
III - Čiwenično stawe
- 5.Čiwenice predmeta, koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu da se sumiraju na sqedeći način.
- 6.Presudom Osnovnog suda broj Rs-66/02 od 16. maja 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-344/02 od 30. septembra 2002. godine, poništeno je Rješewe apelantovog direktora broj I-A-MK-1827/00 od 6. oktobra 2000. godine, kojim je tužiocu utvrđen prestanak radnog odnosa, i Rješewe apelantovog direktora broj I-A-MK-1827/00 od 5. oktobra 2000. godine, kojim je tužiocu izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. Apelant je obavezan da tužiocu uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 5. oktobra 2000. godine, da tužioca rasporedi na radno mjesto poslovođe benzinske pumpe u sektoru "Marketing" i da mu nadoknadi troškove spora.
- 7.Vrhovni sud je Presudom broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izrečenu protiv navedene drugostepene presude.
IV - Relevantni propisi
- 8.U Zakonu o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 4/94, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98) relevantne odredbe glase:
"Član 39
(1) Disciplinski organi u preduzeću su disciplinska komisija i direktor.
(2) Disciplinska komisija izriče disciplinsku kaznu prestanka radnog odnosa, a direktor novčanu kaznu.
Član 44 st. 1
O odgovornosti radnika i izrečenoj kazni disciplinski organ donosi rješewe.
Član 45.
U preduzeću u privatnoj svojini, odnosno preduzeću sa većinskim privatnim kapitalom i kod drugih privatnih poslodavaca, o odgovornosti radnika konačno rješewe donosi direktor, odnosno poslodavac, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno."
U Kolektivnom ugovoru metalske struke i rudara ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 28/97) relevantne odredbe glase:
"Član 32
Poslodavac odlučuje o disciplinskoj odgovornosti radnika u skladu sa postupkom koji se primjewuje pred disciplinskim organom i poslodavcem u skladu sa zakonom".
U Zakonu o društvenom kapitalu ("Službeni list SFRJ", broj 84/89 i 46/90) relevantne odredbe glase:
"Član 1.g stav 2
Imaoci internih dionica stiču pravo na učešće u upravqawu preduzećem srazmjerno nominalnoj vrijednosti tih dionica."
V - Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant navodi da su sudovi u postupku koji je završen osporenom odlukom pogrešno utvrdili čiwenice, te pogrešno tumačili i primijenili odredbe materijalnih propisa, te tako prekršili wegovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je u vrijeme kada su donesena sporna rješewa bio registrovan kao dioničarsko društvo sa većinskim privatnim kapitalom, te su shodno upisanom kapitalu u preduzeću konstituisani organi upravqawa, a Skupština dioničara je donijela Statut preduzeća i odredila, između ostalog, nadležnost direktora. Apelant smatra da su rješewa direktora zakonita, jer su donesena u skladu sa opštim aktima apelanta, Zakonom o radnim odnosima i članom 1.g Zakona o društvenom kapitalu. Apelant smatra da je pogrešan stav sudova da apelant u vrijeme kada su donesena sporna rješewa nije bio konstituisan kao dioničarsko društvo sa većinskim privatnim kapitalom i da zato direktor nije mogao da bude disciplinski organ nadležan za donošewe spornih rješewa, odnosno izricawe disciplinske mjere prestanka radnog odnosa. Apelant predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude i da ostavi na snazi rješewa apelantovog direktora kojim je tužiocu izrečena mjera prestanka radnog odnosa.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da osporava sve čiwenične i pravne zakqučke sadržane u apelaciji i ostaje u svemu kod iznesenog pravnog stava sadržanog u osporavanoj presudi, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 11.Okružni sud ističe da je utvrđeno da je apelant u vrijeme kada je izrečena disciplinska mjera bio dioničarsko društvo u mješovitoj svojini, od čega je državni kapital iznosio 87,95%, a privatni kapital 12,05%, što proizilazi iz apelantovog programa privatizacije, koji je potvrdila Direkcija za privatizaciju 5. jula 2000. godine. Dakle, kako apelant u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinsku mjeru tužiocu nije bio preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, kako nominalno upisanim, tako i faktički plaćenim, to onda, shodno odredbi člana 45 Zakona o radnim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi, apelantov direktor nije bio disciplinski organ koji donosi konačno rješewe o odgovornosti radnika, pa je iz tih razloga apelantovo rješewe nezakonito. Odluku o odgovornosti tužioca je mogla da donese disciplinska komisija, što u konkretnom slučaju nije urađeno. Iz navedenih razloga Okružni sud predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 12.Osnovni sud ističe da u sprovođewu postupka nije došlo do bilo kakvih povreda zakona u vezi sa narušavawem apelantovih prava na imovinu. Sud je sproveo postupak poštujući norme procesnog prava, te je na pravilno utvrđeno čiwenično stawe primijenio relevantne norme materijalnog prava. Zbog svega navedenog, predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
- 13.Tužilac u svom odgovoru ističe da je apelant sam, svojim nezakonitim postupawem i daqwim vođewem postupka, doprinio nastanku obaveza koje je shodno presudama sudova dužan da plati. Tužilac predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
VI - Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitawima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se wome osporava iscrpqeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posqedwem pravnom lijeku koji je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju, predmet osporavawa apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-560/02 od 20. aprila 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Nadaqe, osporenu presudu apelant je primio 24. juna 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. juna 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15 stav 3 Poslovnika Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispuwava i uslove iz člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15 stav 3 i člana 16 stav 2 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispuwava uslove u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 18.Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno wegovo pravo iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju qudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(...)
- k)Pravo na imovinu."
- 19.Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 19.
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživawe svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjewuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćewe imovine u skladu s opštim interesom ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni".
- 20.Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživawa imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavawe imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoqava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćewe imovine u skladu sa opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješawa u pravo na mirno uživawe imovine i treba da budu tumačena u svjetlu opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi Presudu Evropskog suda za qudska prava Sporrong i Lnnroth protiv Švedske od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 21.Ustavni sud uočava da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugim riječima, apelant nije naveo da li osporena presuda predstavqa "lišavawe" imovine u smislu druge rečenice stava 1 ovoga člana, "nadzirawe korišćewa imovine" u smislu stava 2 ovoga člana ili miješawa sa pravom na mirno uživawe imovine u smislu prve rečenice stava 1 ovoga člana. Apelant smatra da mu je pravo na imovinu prekršio sud pogrešnim tumačewem i pogrešnom primjenom materijalnih propisa.
- 22.Ustavni sud, generalno govoreći, nije nadležan da vrši provjeru utvrđivawa čiwenica niti da tumači pravilnost odluke redovnih sudova, sem ukoliko odluka tih sudova krši ustavna prava. To je u slučaju kada odluka redovnog suda ne ukqučuje ili pogrešno primjewuje ustavno pravo, te u slučaju kad je primjena prava bila očigledno proizvoqna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavqenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 23.U konkretnom slučaju, apelant nije uspio da dokaže pred tri sudske instance osnovanost svojih navoda da su osporena rješewa apelantovog direktora o izricawu disciplinske mjere prestanka radnog odnosa tužiocu zakonita. Sudovi su u postupku, koji je završen osporenom presudom, utvrdili da je u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinske mjere, apelant bio dioničarsko društvo u mješovitoj svojini, od čega je državni kapital iznosio 87,95%, a privatni kapital 12,05%. Dakle, kako apelant u vrijeme kada je direktor izrekao disciplinske mjere tužiocu nije bio preduzeće sa većinskim privatnim kapitalom, kako nominalno upisanim, tako i faktički plaćenim, to onda, shodno odredbi člana 39 stav 2 Zakona o radnim odnosima, koji je u to vrijeme bio na snazi, apelantov direktor nije bio disciplinski organ koji donosi konačno rješewe o izricawu disciplinske mjere prestanka radnog odnosa, nego je to trebala da bude disciplinska komisija, pa je iz tih razloga apelantovo rješewe nezakonito. Dakle, sudovi su tumačili i primijenili relevantne pozitivno-pravne odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane. Ustavni sud smatra da u postupku koji je završen osporenom presudom sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se zasnivaju odluke, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekat preispituje, sve dok se radi o tumačewu propisa i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantovana prava.
- 24.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zakqučuje da osporena presuda nije povrijedila apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zakqučak
- 25.Ustavni sud zakqučuje da sudovi nisu zloupotrijebili odredbe pozitivno-pravnih propisa na kojima se zasniva osporena presuda, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekat preispituje, sve dok se radi o tumačewu propisa i dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši Ustavom Bosne i Hercegovine garantovana prava.
- 26.Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 27.Shodno članu VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
AP 554/04
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.