Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

PRESUDA

Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine odlučujući o zahtjevu za utvrđivanje ustavnosti Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana IV.C.10. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nakon održane javne rasprave, na sjednici održanoj 5. aprila 2006. godine, donio je

PRESUDU

  • 1.
    Utvrđuje se da član 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/05) nije u neskladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 2.
    Utvrđuje se da član 2. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, u dijelu koji glasi: "a primjenjuje se u svim predmetima gdje nije donesena pravomoćna odluka", nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
  • 3.
    Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

O b r a z l o ž e n j e

Više od jedne trećine poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (34) (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) na osnovu člana IV.C.10 (2) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine podnijeli su, dana 26.7.2005. godine, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon).

U zahtjevu, između ostalog, navode da prilikom donošenja osporenog Zakona nije traženo mišljenje Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, kako je to propisano članom 17. stav 1. tačka 28. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 25/04), niti je pribavljeno mišljenje Federalnog ministarstva pravde, kao resornog ministarstva, iako je članom 31. stav 2. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02) propisano da Tarifu o nagradama i naknadama za rad advokata predlaže Skupština Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine, a odobrava je Federalno ministarstvo pravde nakon konsultacija sa ostalim relevantnim ministarstvima. Navode da je Zakon neprimjenjljiv u praksi i to iz razloga što se istim propisuje da nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci ne može prelaziti jednomjesečni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine, iako ni jedan zakonski propis u Federaciji Bosne i Hercegovine ne poznaje kategoriju ličnog dohotka, već kategoriju plaće. Nije ni jasno o kojoj plaći se radi., neto ili bruto iznosu mjesečne plaće, što je bitno, jer se radi o različitim iznosima, a da podatke o visini mjesečne plaće Federalni zavod za statistiku prezentira javnosti sa vremenskim zakašnjenjem. Smatraju da su advokati iz Federacije Bosne i Hercegovine na ovaj način stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na druge nezavisne profesionalne djelatnosti (ljekare, različite zanatlije koji samostalno obavljaju djelatnosti i samostalno određuju cijenu svog intelektualnog i fizičkog rada). Posebno ukazuju da član 2. osporenog Zakona, za koji tvrde da djeluje retroaktivno, protivno osnovnim principima zaštite pravne sigurnosti i da je istim povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, što je suprotno članu II.A.2. k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj I uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Predložili su da Ustavni sud Federacije utvrdi da navedeni Zakon nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

U skladu sa članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03) zahtjev je dostavljen 11.10.2005. godine Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine - Predstavničkom domu i Domu naroda, da se kao stranke u postupku izjasne o navodima zahtjeva.

Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine dostavio je Ustavnom sudu Federacije 9.11.2005. godine odgovor na zahtjev, dok Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nije dostavio traženi odgovor.

U odgovoru Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je navedeno da se odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na koje se podnosioci zahtjeva pozivaju, odnose na međunarodne ugovore i sporazume (Amandman XVIII na član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine), što se u konkretnom slučaju ne može odnositi na advokate, a da se odredbom Amandmana V na član II.A.1 (1). k) i d) garantuje svim osobama na teritoriji Federacije pravo na imovinu i zabranu svake diskriminacije. Smatraju da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvoj imovini, jer se u pravu pod imovinom podrazumijeva pokretna i nepokretna imovina koju neko lice posjeduje, a ne neka eventualno buduća "futuralna" imovina. Također navode da u određivanju naknade za pružene usluge nema diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu itd., a poređenje sa drugim profesijama, je neprihvatljivo, jer su i same usluge različite.

Pored navedenog, ističu da se član 17. tačka 28. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine odnosi na propise koji mogu uticati na pravosuđe, što se u konkretnom slučaju ne može primijeniti, jer je advokatura neovisna profesionalna djelatnost, te da se način primjene odredbe, u kojoj se utvrđuje koji se prosječni jednomjesečni lični dohodak primjenjuje za utvrđivanje nagrade za pružanje pravne pomoći stranci, određuje podzakonskim propisima.

Na osnovu izloženog predlažu da Ustavni sud Federacije utvrdi da navedeni Zakon nije u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud Federacije je u ovom ustavnosudskom predmetu održao javnu raspravu dana 29.3.2006. godine, na kojoj su pristupili: u ime podnosilaca zahtjeva poslanik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine Stanko Primorac i Sanja Iličić Lukenda- advokat iz Čitluka; u ime Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosioca osporenog zakona, Mirnes Ajanović - poslanik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, dok u ime Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine na raspravu nije pristupio niko.

Ustavni sud Federacije je na javnu raspravu pored predstavnika stranaka pozvao i Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine i Advokatsku komoru Federacije Bosne i Hercegovine. U ime Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine na raspravu je pristupila Biljana Kujundžić, a u ime Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine Josip Muselimović, advokat-predsjednik Advokatske komore Federa- cije Bosne i Hercegovine.

Punomoćnici podnosilaca zahtjeva u cijelosti su ostali pri navodima podnosilaca zahtjeva. Posebno su ukazali na odredbu člana 2. osporenog Zakona, za koju tvrde da ima retroaktivno djejstvo i da su zbog toga advokati u Federaciji Bosne i Hercegovine dovedeni u situaciju da u svim sporovima koji nisu pravomoćno okončani svojim strankama moraju vratiti raniji primljeni iznos za svoje usluge koji prelazi visinu jednog prosječnog ličnog dohotka.

Punomoćnik Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine također je izjavio da u cijelosti ostaje kod navoda iz odgovora Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, te u prvom redu istakao da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje postupka.

Predsjednik Advokatske komore Federacije Bosne i Hercegovine je, između ostalog, istakao da su zbog načina na koji je Zakon donesen narušeni temelji advokature kao samostalne i nezavisne djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da primjena osporenog Zakona može dovesti do prestanka ili bitnog narušavanja funkcionisanja sudske vlasti. Naveo je, da ovakvo zakonsko rješenje ne postoji niti u jednoj zemlji Evropske unije, zemljama ex-Jugoslavije, kao ni u Republici Srpskoj.

Nakon održane javne rasprave i provedenog dokaznog postupka Ustavni sud Federacije, na sjednici održanoj dana 5.4.2006. godine, donio je odluku kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

Osporenim članom 1. Zakona propisano je da nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne preduzete radnje (pismena) ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Ocjenjujući ustavnost ove zakonske odredbe Ustavni sud Federacije je pošao od toga da advokatura, kao samostalna i nezavisna djelatnost, obezbjeđuje pružanje pravne pomoći fizičkim i pravnim licima radi ostvarivanja i zaštite njihovih prava i na pravu zasnovanih interesa. Obavljanje ove djelatnosti zavisi od općih i posebnih uslova utvrđenih zakonom, među kojima može biti i određivanje visine nagrade advokatima za njihov rad. Stvar je cjelishodnosti zakonodavne politike, o čemu Ustavni sud Federacije nije nadležan da odlučuje, koja će to visina nagrade biti i kako će se ona izračunavati. Načinom na koji je to utvrđeno osporenom odredbom člana 1. Zakona ne vrši se ukidanje ni ograničavanje samostalnosti i nezavisnosti advokata da pružaju pravnu pomoć u skladu sa zakonom, niti se dovodi u pitanje ustavni princip jednakosti. Sva lica koja se bave tom djelatnošću imaju isti položaj i u pogledu ostvarivanja naznačenog prava, pri čemu svaki advokat samostalno odlučuje da li će se baviti advokaturom pod uslovima propisanim zakonom i drugim aktima donesenim na osnovu zakona, ili će obavljati drugu djelatnost.

Iz ovih razloga Ustavni sud Federacije je ocijenio da odredba člana 1. osporenog Zakona nije u neskladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Nasuprot tome, odredba člana 2. ovog Zakona, u dijelu kojim se propisuje da će se ovaj Zakon primjenjivati "u svim predmetima u kojima nije donesena pravomoćna odluka", prema ocjeni Ustavnog suda Federacije, nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Ovo stoga što iz ove odredbe proizilazi da će se limitirana visina advokatske tarife iz člana 1. ovog Zakona primjenjivati na sve slučajeve u kojima postupak nije okončan pravomoćnom odlukom, bez obzira koliko je do tada taj postupak trajao i kada je pojedina pravna radnja u tom postupku preduzeta od strane advokata, te da li su, kako su i kada su izvršene određene obaveze stranke prema advokatu. Na taj način ovoj odredbi je dao povratno djejstvo i u odnosu na one nagrade advokatu koje već treba smatrati njegovom imovinom, a da donosilac Zakona pri njegovom donošenju nije utvrdio da za moguće ograničavanje korišćenja te imovine postoji javni interes, čime je postupljeno suprotno članu 1. Protokola I uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja čini sastavni dio Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pa je stoga Ustavni sud Federacije i ocijenio da ova odredba nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovu presudu je donio Ustavni sud Federacije odlučujući u sastavu: prof.dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda; Sead Bahtijarević; mr. Mirko Bošković; mr. Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; Kata Senjak i prof.dr. Kasim Trnka, sudije Suda.

Broj U-21/05
5. aprila 2006. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Nedjeljko Milićević, s. r.