Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1110/04, rješavajući apelaciju V. P., M. H., K. S., F. M., I. A., E. J., A. Đ., H. K., H. L., A. D., F. J., F. B., R. P., Z. Z., I. R., F. K., M. H., S. Š., M. M., V. S., A. B., E. A., M. M., R. A., I. Đ., I. K., E. B., O. N., Š. A., J. K., S. H., S. B., Z. A., A. Đ., N. F., B. S., N. J., M. D., Š. S., A. Č., A. M., M. R., F. Š., B. P., M. H., Dž. L., N. S., Dž. D., H. Č., N. D., A. J., A. I., N. B., S. S., V. Z., I. P., V. Z., R. P., R. I., H. J., S. Đ., R. P., F. P. i J. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Novi prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", broj 2/04), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Valerija Galić, sutkinja Jovo Rosić, sudija na sjednici, održanoj 18. maja 2005. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. P., M. H., K. S., F. M., I. A., E. J., A. Đ., H. K., H. L., A. D., F. J., F. B., R. P., Z. Z., I. R., F. K., M. H., S. Š., M. M., V. S., A. B., E. A., M. M., R. A., I. Đ., I. K., E. B., O. N., Š. A., J. K., S. H., S. B., Z. A., A. Đ., N. F., B. S., N. J., M. D., Š. S., A. Č., A. M., M. R., F. Š., B. P., M. H., Dž. L., N. S., Dž. D., H. Č., N. D., A. J., A. I., N. B., S. S., V. Z., I. P., V. Z., R. P., R. I., H. J., S. Đ., R. P., F. P. i J. O., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-384/04 od 29. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-127/03-I od 25. juna 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine."

OBRAZLOŽENJE

I - Uvod

  • 1.
    V. P., M. H., K. S., F. M., I. A., E. J., A. Đ., H. K., H. L., A. D., F. J., F. B., R. P., Z. Z., I. R., F. K., M. H., S. Š., M. M., V. S., A. B., E. A., M. M., R. A., I. Đ., I. K., E. B., O. N., Š. A., J. K., S. H., S. B., Z. A., A. Đ., N. F., B. S., N. J., M. D., Š. S., A. Č., A. M., M. R., F. Š., B. P., M. H., Dž. L., N. S., Dž. D., H. Č., N. D., A. J., A. I., N. B., S. S., V. Z., I. P., V. Z., R. P., R. I., H. J., S. Đ., R. P., F. P. i J. O. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, koje zastupaju punomoćnici V. P., M. H. i K. S. podnijeli su, 20. decembra 2004. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-384/04 od 29. oktobra 2004. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-127/03-I od 25. juna 2004. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda, te od učesnika u postupku "DUKA & BOSNA" d.d. Brčko, kao pravnog slijednika ODP FN "Majevica" Brčko, zatraženo je, 7. marta 2005. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud dostavio je odgovor na apelaciju 22. marta 2005. godine, Osnovni sud 29. marta 2005. godine, a "DUKA & BOSNA" d.d. Brčko 21. aprila 2005. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su, 15. i 26. aprila 2005. godine, dostavljeni apelantima.

III - Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 6.
    Apelanti su, 14. marta 2003. godine, podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv ODP FN "Majevica" Brčko, radi povratka na posao i reguliranja radno-pravnog statusa. Apelanti su zatražili da sud donese presudu kojom bi se regulirao njihov radno-pravni status tako što će im se omogućiti povratak na posao, stručno usavršavanje, uplata doprinosa, uplata novčanih iznosa na ime naknade na koju imaju pravo po osnovu rada (neisplaćene plaće, topli obrok, regres za godišnji odmor i naknade za otpremninu) i to za razdoblje od 14. marta 1992. godine do 14. februara 2003. godine, sa zakonskom kamatom do dana izvršenja presude.
  • 7.
    Apelanti su bili u radnom odnosu kod tuženog ODP FN "Majevica" Brčko do 30. aprila 1992. godine, kada je došlo do prekida radnog odnosa zbog ratnih dejstava. Apelanti nisu dobili rješenje o prestanku radnog odnosa kod tuženog, a u njihovim radnim knjižicama kao dan prestanka radnog odnosa upisan je 30. april 1992. godine. Apelanti su se prvo usmeno, a zatim i pismeno, u vremenu od 13. oktobra 1992. godine pa do 16. februara 2001. godine, obratili poslodavcu sa zahtjevom za povratak na radno mjesto, ali nisu vraćeni na posao.
  • 8.
    U prvostepenom postupku Osnovni sud je izveo dokaze i utvrdio da su apelanti za povrede svojih prava saznali tokom 2000. godine, te tokom januara 2001. godine, kada su predavali pismene zahtjeve za povratak na posao. Apelanti nisu nikada dobili odgovore na svoj zahtjev, niti su uložili prigovor poslodavcu. Apelanti su zajednički podnijeli tužbu 14. marta 2003. godine, dvije godine i jedan mjesec nakon podnošenja posljednjeg pismenog zahtjeva poslodavcu na koji nisu dobili odgovor. Sud je ocijenio da to što tuženi nije donio rješenja o prestanku radnog odnosa apelantima ne znači da im je radni odnos prestao na nezakonit način, te su apelanti zbog propuštanja zakonskih rokova za podnošenje tužbe izgubili pravo na sudsku zaštitu, prema članu 57. Zakona o radnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev. Kako je uvjet bio da apelanti mogu ostvariti pravo iz radnog odnosa (isplata plaća sa sporednim potraživanjima) ako se prethodno utvrdi da im je radni odnos prestao na nezakonit način, a zbog propuštenih rokova to nije moguće utvrditi, nema osnova da se udovolji njihovom zahtjevu koji se odnosi na isplatu plaća i drugih potraživanja iz radnog odnosa.
  • 9.
    Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu, a u obrazloženju svoje presude naveo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Također, Apelacioni sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u vezi sa propuštanjem roka za podnošenje tužbe sudu, jer i po ocjeni ovog suda činjenica da tuženi apelantima nije uručio odluke o prestanku radnog odnosa nije predstavljala prepreku da traže zaštitu svojih prava kod nadležnih organa tuženog, a potom kod suda. Kako su apelanti zakasnili da traže sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, Apelacioni sud smatra da je prvostepena presuda pravilno donesena i na zakonu zasnovana, zbog čega je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

IV - Relevantni propisi

  • 10.
    Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 49/90 te "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 21/92 i 13/94) koji je bio na snazi i u primjeni u vrijeme prestanka radnog odnosa apelanata:

"Član 80, u relevantnom dijelu, glasi:

Radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu podnosi zahtjeve radi ostvarivanja svojih prava iz radnog odnosa, kao i pravo na prigovor protiv odluka koje ti organi donose o njegovim pravima, obavezama i odgovornostima.

Prigovor iz stava 1. ovog člana radnik podnosi organu utvrđenom općim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava.

Š...Ć

Član 83.

Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.

Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje."

  • 11.
    Zakon o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97, 26/97 i 10/98), čijim stupanjem na snagu su, u međuvremenu, prestale da važe odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa:

"Član 56.

Radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor upravnom odboru preduzeća ili njemu po funkciji drugom odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom.

Organ iz stava 1. ovog člana dužan je da odluči o prigovoru u roku od 15 dana od dana ulaganja prigovora. U postupku rješavanja po prigovoru, organ iz stava 1. ovog člana obavezan je da zatraži mišljenje sindikata, i da ga razmotri.

Rješenje drugostepenog organa iz stava 1. ovog člana konačno je u preduzeću.

Član 57.

Radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu, radi zaštite svojih prava, u skladu sa zakonom.

Radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu u smislu prethodnog stava."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 12.
      Apelanti smatraju da im je pobijanim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje. Kršenje ovog prava apelanti vide u tome što je pobijanim presudama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i što je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelanti smatraju da su se na njih trebale primijeniti odredbe Zakona o radu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Ističu da su odluke sudova nezakonite i predlažu da Ustavni sud svojom odlukom ukine pobijane odluke i donese meritornu odluku.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 13.
      U odgovoru na apelaciju Osnovni sud navodi da nije sporno da je tužiteljima radni odnos prestao, te da pismeni akt u vidu rješenja o otkazu, odnosno prestanku radnog odnosa, nikada nisu dobili. Također je nesporno da apelanti zaštitu svojih prava na rad i ostalih prava koja po toj osnovi proističu iz radnog odnosa nisu pred sudom zatražili u zakonom propisanim rokovima, iako u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji postoji odredba koja omogućava državi da uređuje pojedina pitanja, dakle da utvrđuje i rokove i postupak za rješavanje pojedinih pitanja, čime je prekluzivnost rokova postala zakonita kategorija.
    • 14.
      Dalje se navodi da je postupak pred Osnovnim sudom po tužbi apelanata proveden u skladu sa važećim pravnim propisima, uz puno uvažavanje prava koja apelanti, kao stranka u postupku, imaju. Apelantima, kao tužiteljima, dato je pravo da predlažu dokaze i provode procesne radnje koje smatraju potrebnim, sve ono što su oni predložili i tražili sud je prihvatio i proveo, tako da ne stoji navod iz apelacije da je povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i fer i pravično suđenje.
    • 15.
      U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je istakao da su razlozi za odluku ovog suda dati u obrazloženju osporene presude, zbog čega ocjenjuju nepotrebnim da ih ponavlja u ovom odgovoru na apelaciju. Međutim, posebno ističe da nije prihvatio kao objektivne razloge apelanata činjenicu da, kako navode, nisu iz sigurnosnih razloga mogli podnijeti blagovremeno tužbu sudu sve do 2001. godine (kada je počela privatizacija državnih preduzeća u Brčko Distriktu). Ovo s toga, što je taj razlog prestao nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
    • 16.
      U odgovoru na apelaciju "DUKA & BOSNA" d.d. Brčko navodi da nisu tačni navodi da apelanti nisu, do 2000. godine i 2001. godine, mogli podnijeti zahtjeve za povratak na posao, odnosno prigovore i tužbe sudu zbog toga što su se okončanjem rata stekli uvjeti za povratak u Brčko, kao i za ostvarivanje svih drugih radnji pred nadležnim organima u Brčkom. Činjenica je da su apelanti propustili sve rokove za pravnu zaštitu čime su formalno i pravno izgubili i pravo na internu, odnosno sudsku zaštitu. Apelantima je radni odnos prestao isključivo zbog više sile i objektivnih razloga pošto je na području Brčkog 1. maja 1992. godine otpočeo rat, što je dovelo do prekida rada tuženog, koji je kasnije nastavljen ali sa malim kapacitetom i sa velikim općepoznatim teškoćama. Prestanak radnog odnosa apelantima je uslijedio na osnovu tada važećih propisa i odluke o prestanku radnog odnosa nisu im se mogli uručiti zbog toga što oni u tom periodu nisu bili dostupni.

VI - Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 19.
    Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje hoće li koristiti pravni lijek, bez obzira radi li se o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-384/04 od 29. oktobra 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonu, a apelacija je podnesena 20. decembra 2004. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII - Meritum

  • 22.
    Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na radni spor, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno-pravne propise.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na "pitanja sadržana u Ustavu". Ustavni sud nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
  • 27.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Odluku Ustavnog suda broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 38/03).
  • 28.
    Prema suštini navoda apelanata, sporno pitanje je jesu li se oni blagovremeno obratili sudu za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, te jesu li relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Iako se Ustavni sud neće upuštati u ispitivanje utvrđenog činjeničnog stanja ili ocjenjivati kako su tumačili zakon redovni sudovi, ipak će ispitati krši li primjena relevantnih zakonskih odredbi pravo na pravičan postupak, garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom smislu Ustavni sud se poziva na svoj ranije zauzet stav, prema kojem u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku BiH" broj 6/04 i Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu, Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ovo ograničenje je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno uticati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
  • 29.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u ovom slučaju, s obzirom da je Zakonom o radnim odnosima propisano vremensko ograničenje ostvarivanja prava na zaštitu prava iz radnog odnosa, zbog čega redovni sudovi nisu mogli meritorno raspravljati o tužbenom zahtjevu apelanata, kojim je traženo ukidanje rješenja o otkazu ugovora o radu i isplata plaća i drugih pripadajućih naknada. Sudovi su vrlo detaljno ispitali pitanje blagovremenosti zahtjeva apelanata za zaštitu prava iz radnog odnosa, te je u tom cilju prvostepeni sud saslušao apelante u svojstvu parničnih stranaka (sedam apelanata), proveo vještačenje sa vještakom ekonomske struke, te izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spisu, fotokopije radnih knjižica apelanata, dopis fonda PIO Republike Srpske Bijeljina od 20. januara 2004. godine, zahtjeve apelanata za povratak na radno mjesto koje su tuženi primili u periodu od 13. oktobra 2000. godine do 15. februara 2002. godine. U vezi sa svojim zaključcima i Osnovni i Apelacioni sud dali su detaljna obrazloženja i jasne razloge, a primjenjivali su i propise važećeg Zakona o radnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev apelanata.
  • 30.
    Apelanti su podnijeli tužbu sudu nakon dvije godine i jedan mjesec od podnošenja posljednjeg pismenog zahtjeva poslodavcu na koji nisu dobili odgovor, te nisu ulagali prigovor poslodavcu.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je pravilan stav sudova da se u konkretnom slučaju nije moglo odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer je u radnim sporovima zaštita prava propisana materijalnim propisima, pa propuštanjem propisanih rokova nastaje prekluzija usljed koje se zbog propuštanja blagovremene zaštite prava gubi samo pravo, odnosno radni odnos. Kako zbog propuštanja rokova nije bilo moguće utvrditi da im je radni odnos prestao na nezakonit način, to nije bilo osnova da se udovolji zahtjevu koji se odnosi na isplatu sporednih potraživanja.
  • 32.
    U vezi sa navodima apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o radu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine", broj 7/00, stupio na snagu 8. decembra 2000. godine), Osnovni sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", broj 60/89), koji je bio na snazi i u primjeni u vrijeme prestanka radnog odnosa apelanata (30. aprila 1992. godine), i člana 57. Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 25/93, 14/94, 15/96, 3/97, 26/97 i 10/98) kojima je propisan rok za podnošenje tužbe nadležnom sudu, radi zaštite prava iz radnog odnosa, od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa u preduzeću, odnosno od isteka roka za odlučivanje o prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, što je svojom odlukom potvrdio i Apelacioni sud. Zakon o radnim odnosima Republike Srpske je bio na snazi i u primjeni, pa su neosnovani žalbeni navodi apelanata da se u to vrijeme na njih nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima, čijim stupanjem na snagu su u međuvremenu prestale da važe odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
  • 33.
    Apelanti, u toku cijelog postupka pred nižestepenim sudovima, nisu argumentirano opravdali propust blagovremenog podnošenja tužbe. Drugim riječima, apelanti nisu opravdali tvrdnju da je podnošenje tužbe do 14. marta 2003. godine bio prevelik teret za njih, zbog čega bi formalne odluke Apelacionog i Osnovnog suda predstavljale povredu ustavnih prava apelanata. Konačno, apelanti nisu tražili meritorno ispitivanje prema prvostepenom sudu u smislu člana 6. Evropske konvencije. Apelanti su sve vrijeme tvrdili da je prestanak njihovog radnog odnosa bio protuzakonit. Međutim, kako je već naglašeno, da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda broj U 22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u "Službenom glasniku BiH", broj 25/01).
  • 34.
    Što se tiče ograničenja koja, u konkretnom slučaju, propisuju zastarjelost za preduzimanje određenih pravnih radnji, Ustavni sud primjećuje da su ta ograničenja predviđena zakonom. Nadalje, Ustavni sud naglašava da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. Ustavni sud smatra da su zakonom propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići (vidi Ustavni sud, odluke br. U 49/02 od 28. novembra 2003. godine i AP 239/03 od 30. novembra 2004. godine).
  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da se, u konkretnom slučaju, način na koji su redovni sudovi tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII - Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelanti žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud smatra da postoji javni interes u pogledu ograničenja prava propisivanjem određenih rokova, koji se ogleda u efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti, te da je propuštanje zakonom predviđenih rokova onemogućilo redovne sudove da meritorno rasprave tužbeni zahtjev apelanata, što nije u suprotnosti sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.