Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 209/05, rješavajući apelaciju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica Jovo Rosić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. aprila 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Gž-558/04 od 30. decembra 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Amer Ramić, dipl. pravnik iz Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikta BiH, podnio je 10. februara 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-558/04 od 30. decembra 2004. godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje presude Apelacionog suda i zabranio otuđenje i opterećenje nekretnina označenih kao k.č. 1297/2 i k.č. 1297/5 upisane u zk. ul. 565 k.o. Skakava Donja, do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda od Joke Jovičić, Ilije Jovičića, Laze Jovičića, Stjepana Jovičića, Spomenke Horki, Božidara Ratkića, Branke Šindija rođ. Marković i Dubravka Markovića, preko njihovog zastupnika u redovnom sudskom postupku Mirsada Islamovića, advokata iz Tuzle (u daljnjem tekstu: tužitelji) i od Zemljoradničke zadruge "Poljotrg" Seonjaci preko jednog od njenih zastupnika u redovnom sudskom postupku Osmana Mulahalilovića, advokata iz Brčkog (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te Apelacionog suda, je 23. februara 2005. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju su dostavili Apelacioni sud 2. marta 2005. godine, a tužitelji 5. marta 2005. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda i tužitelja su, 9. marta 2006. godine, dostavljeni apelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 209/05 od 23. marta 2005. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Osnovni sud Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj P-141/03 od 29. septembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Gž-558/04 od 30. decembra 2004. godine, utvrdio da su na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 1967. godine ZZ "Poljotrg" Seonjaci, kao prvotuženi, i apelant kao drugotuženi, dužni priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama kao suvlasnici nekretnina označenih kao k.č. broj 1297/5 zk. ul. broj 565 k.o. Skakava Donja, upišu tužioci: Joka Jovičić sa 3/15 dijela, Ilija Jovičić sa 4/15 dijela, Lazo Jovičić sa 4/15, Stjepan Jovičić sa 4/15 dijela, a da se kao suvlasnici nekretnina označenih kao k.č. broj 1297/2, zk. ul. broj 565 k.o. Seonjaci, upišu tužioci Spomenka Horki sa 1/6 dijela, Božidar Ratkić sa 1/6 dijela, Branka Šidija rođ. Marković sa 1/3 dijela i Dubravko Marković sa 1/3 dijela.
  • 8.
    U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud tokom postupka saslušao tužiteljicu Branku Šindija i zakonskog zastupnika prvotuženog direktora Marka Amidžića u svojstvu parničnih stranaka, saslušao svjedoka Anu Ratkić, proveo uviđaj na licu mjesta i vještačenje vještaka geometra Hajrudina Hamidovića, saslušao spomenutog vještaka, izvršio uvid u dokumentaciju priloženu u spis, i to u: zk. ul. br. 565 k.o. Donja Skakava, dopis Odjeljenja za javni registar Vlade Brčko Distrikta BiH broj 10-014-5316 od 20. juna 2003. godine, u čijem prilogu su fotokopija prijavnog lista "B", broj 28/89, o cijepanju, fotokopija rješenja o nasljeđivanju broj O-107/2 od 9. aprila 2002. godine, fotokopija dopunskog rješenja o nasljeđivanju broj O-261/91 od 24. decembra 1998. godine, fotokopija sudskog poravnanja broj P-1566/87-I od 24. maja 1989. godine, nalaz i mišljenje vještaka Hajrudina Hamidovića od 29. decembra 2004. godine u prilogu kojeg je skica lica mjesta i u rješenje o nasljeđivanju umrle Ane Ratkić broj O-106/02 od 27. augusta 2002. godine. Sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su nekretnine, označene kao k.č. br. 1297/2 i 1297/5 upisane u zk. ul. br. 565 k.o. Skakava Donja, kao općenarodna imovina, sa 1/1 i sa pravom korištenja na tim nekretninama u korist Zemljoradničke zadruge Dubrave, sa 1/1, odnosno ZZ "Poljotrg" Seonjaci, kao nespornog pravnog slijednika Zemljoradničke zadruge Dubrave na osnovu zaključka organa uprave broj I.49/50 od 28. marta 1950. godine i rješenja Skupštine općine Brčko broj 03-1-25/1 od 23. marta 1968. godine. Prema neosporenom nalazu vještaka, te nekretnine su pripale Stjepanu Ratkiću na osnovu provedene zamjene nekretnina označenih kao k.č. br. 1297/2 (po novom premjeru označene kao k.č. br. 294/2) za nekretnine označene kao k.č. br. 1431/2 i 1432 upisane u korist pravnog prednika tužitelja Stjepana Ratkića sa dijelom 1/1. U svom pismenom nalazu, ali i u usmenom izjašnjenju vještak geodetske struke je naveo da u arhivi prilikom obavljanja vještačenja i sačinjavanja nalaza nije našao primjerak ugovora o zamjeni predmetnih nekretnina, ali da je ustanovio da je ta zamjena nekretnina u naravi obavljena i da je činjenica o izvršenoj zamjeni tih nekretnina evidentirana odnosno da je utvrđeno da je izvršena zamjena nekretnina i da je to bila osnova upisa u katastarskim evidencijama. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, sud je zaključio da je između zajedničkog pravnog prednika svih tužitelja i pravnih prednika tuženih, prije svega pravnog prednika prvotuženog, tokom 1967. godine zaključen ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina, te da je taj ugovor u cijelosti izvršen pošto je svaka od ugovornih strana ušla u posjed i nesmetano korištenje i raspolaganje nekretnina dobijenih tom zamjenom, ali da obavljena zamjena nekretnina nije provedena u zemljišno-knjižnim već samo u katastarskim evidencijama. Stoga je sud odlučio da je osnovan postavljeni precizirani tužbeni zahtjev tužitelja da im se prizna pravo suvlasništva sa odgovarajućim suvlasničkim dijelovima na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 565 k.o. Seonjaci, s obzirom da su navedene nekretnine tužitelji stekli na zakonit način odnosno pravnim poslom - ugovorom o zamjeni nekretnina koji je u cijelosti izvršen i time je punovažan, te da su te nekretnine najprije njihov pravni prednik, a zatim nakon njegove smrti i sami tužitelji, neprekidno, mirno savjesno i ni od koga neometani koristili preko 35 godina, računajući od dana obavljene zamjene i ulaska u posjed nekretnina dobijenih zamjenom, pa do dana podnošenja tužbe, a nakon što su zamjene nekretnina izvršene, te da su pravni prednik tužitelja i tuženi prestali biti vlasnici nekretnina koje su dali u zamjenu i predali drugoj strani kao i da je dokazano da su tužitelji na zakonom propisan način - nasljeđivanjem stekli predmetne nekretnine u posjed.
  • 9.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je zamjena predmetnih nekretnina izvršena u toku 1967. godine i da je tačan apelantov žalbeni navod da u prvostepenom postupku nije utvrđeno da je postojao pismeni ugovor o zamjeni, ali da je u vrijeme kada je zamjena predmetnih nekretnina izvršena (u toku 1968. godine) bio na snazi Zakon o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ", broj 43/65) sve do 4. januara 1979. godine kada je stupio na snagu Zakon o prometu nekretnina ("Službeni list SRBiH", broj 38/78) prema kojem je pismena forma ugovora, kojim se vrši promet nekretnina a u koji svakako spada i ugovor o zamjeni nekretnina, obavezna. Kako je zamjena predmetnih nekretnina izvršena i u cijelosti realizirana do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina (svaka od ugovornih strana ušla je u posjed dobijenih nekretnina, na nekretninama koje je prednik tužitelja dao tuženom izgrađeni su zadružni dom i igralište, katastarski prijenos nekretnine izvršen je na ime novih posjednika, ali je zemljišno-knjižno stanje do danas ostalo isto), takav ugovor o zamjeni je pravno valjan prema odredbi člana 46. stav 1. navedenog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelant navodi povredu prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer je njome, proizvoljnim tumačenjem odredaba člana 46. Zakona o prometu nekretnina SRBiH i drugih propisa na temelju neutvrđenih činjenica, de facto, tužiteljima priznato pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje su inače apelantovo vlasništvo. Proizvoljna primjena navedenih zakonskih odredaba prema apelantovom mišljenju se naročito ogleda u tome što su odredbe člana 46. spomenutog zakona primijenjene u odnosu na predmetne nekretnine koje su u vrijeme navodnog sticanja nesporno predstavljale općenarodnu imovinu što predstavlja grubo kršenje zakonskih propisa. Dalje apelant navodi da je nižestepenim odlukama utvrđeno da je između prednika tužitelja i tuženih zaključen ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina bez utvrđivanja i jedne pravno relevantne činjenice koja bi bila od značaja za usvajanje ovog tužbenog zahtjeva. Prema apelantovom mišljenju nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na osnovu nepotvrđenih indicija što predstavlja povredu apelantovog prava na pravično suđenje, te neželjen presedan u sudskoj praksi. U vezi sa sudskom praksom apelant navodi da je Apelacioni sud u identičnoj pravnoj stvari donio odbijajuću presudu, čiju kopiju apelant dostavlja u prilogu apelacije. Apelant također navodi da se nižestepenim presudama prejudicira pitanje restitucije predmetnih nekretnina jer bi one mogle biti predmetom nekog budućeg zahtjeva za restituciju čime bi se slijednici Ratkića dvostruko okoristili donošenjem sporne presude kao i u budućem postupku restitucije. Dalje navodi da je izvjesno da su predmetne nekretnine prije nego što su ih tadašnje vlasti dale na upravljanje "Zadruzi" (koja ih je na nepoznat način dala na korištenje tužiteljima) pripadale drugim licima koja bi također imala pravo na restituciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Apelacioni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je na osnovu provedenih dokaza u prvostepenom postupku (saslušanjem svjedoka, parničnih stranaka, vještaka geometra Hajrudina Hamidovića, uviđaja na licu mjesta i materijalne dokumentacije u spisu) na nesumnjiv način utvrđeno da su prednik tužitelja i prednik tuženih ZZ "Dubrave" u toku 1967. godine izvršili zamjenu predmetnih nekretnina. Sud je u svom odgovoru obrazložio činjenice predmeta i naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, te da bi u protivnom bilo povrijeđeno pravo na imovinu tužitelja, koji se ne protive da se na apelanta izvrši prijenos vlasništva na nekretninama u zk. broj 145 k.o. Skakava Donja koje se samo formalno vode na tužiteljima. Sud je također naveo da je u toku prvostepenog postupka održano nekoliko ročišta za glavnu raspravu i o svim ročištima apelant je blagovremeno i uredno obaviješten, izvedeni su svi dokazi koje je apelant predložio, data mu je mogućnost da se očituje na navode suprotne strane u sporu na koje se očitovao, u razumnom roku su mu dostavljene obje presude i data mogućnost izjavljivanja pravnog lijeka, te da je nejasno u čemu se sastoji povreda prava na pravično suđenje, koju apelant nije ni konkretizirao, te se o povredi navedenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije sud ne može ni izjasniti.
  • 12.
    Tužitelji u svom odgovoru na apelaciju navode da su apelantovi navodi u cijelosti neosnovani i predlažu da se apelacija u cijelosti odbije kao neosnovana navodeći razloge za to. Naime, tužitelji navode da oni od 1967. godine nesmetano u posjedu drže predmetne nekretnine koje su dobili na osnovu ugovora o zamjeni, a koje se u zemljišnim knjigama vode na općenarodnoj imovini, a u katastarskoj evidenciji su upisane u korist tužitelja. Dalje navode da prvotuženi drži u posjedu nekretnine koje se u zemljišnim knjigama vode na predniku tužitelja, a u katastarskoj evidenciji se vode na prvotuženom. Ističu da je vještačenjem utvrđeno da su tužitelji na osnovu ugovora o zamjeni upisani u katastarskoj evidenciji kao posjednici i da je upis tužitelja u katastarskoj evidenciji izvršen 1967. na osnovu ugovora o zamjeni. Nakon izvršene zamjene na zemljištu koje je vlasništvo prednika tužitelja izgrađeni su objekti koji su u posjedu prvotuženog. Dalje tužitelji navode da je odluka suda utemeljena na odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prometu nekretnina. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa konfiskacijom zemljišta, tužitelji navode da bi, da je ona izvršena, postojala odluka na osnovu koje bi bilo izvršeno brisanje prednika iz zemljišnih knjiga. Po mišljenju tužitelja nepriznavanjem prava suvlasništva u korist tužitelja na predmetnim nekretninama koje je njihov prednik dobio po osnovu zamjene došlo bi do narušavanja njihovih ustavnih prava na imovinu.

V. Relevantni propisi

  • 13.
    U Zakonu o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ" br. 43/65, 57/65 i 17/67), relevantne odredbe glase:

"Član 32.

(1) Ugovor o kupovini ili prodaji zemljišta ili zgrade u ime općine, grada ili sreza zaključuje predsjednik skupštine ili lice koje skupština odredi.

(2) Ugovor iz stava 1. ovog člana zaključuje se na osnovu općeg akta donijetog na sjednici skupštine ili, ako takav akt nije donijet, na osnovu pojedinačnog akta skupštine ili organa koji skupština ovlasti za donošenje takvog akta."

  • 14.
    U Zakonu o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji je stupio na snagu 4. januara 1979. godine, relevantne odredbe glase:

"Član 46.

(1) Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog Zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog Zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju

(...)."

  • 15.
    Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 11/01, 8/03 i 40/04) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 22.

(1) Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom."

VI. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-558/04 od 30. decembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, apelanti su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu 10. februara 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 20.
    Apelant navodi da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

()

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. ŠĆ".

  • 21.
    Predmetni postupak koji je rezultirao osporenom odlukom odnosi se na utvrđivanje prava suvlasništva na nekretninama, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant tvrdi da mu je pravo na pravičan postupak povrijeđeno pogrešnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, jer smatra da su sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na osnovu nepotvrđenih indicija, odnosno bez utvrđivanja i jedne pravno relevantne činjenice.
  • 23.
    Ustavni sud je već ranije zauzeo stav prema kojem "nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je 'na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu' i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava" (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/02).
  • 24.
    Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 38/03).
  • 25.
    U konkretnom slučaju, ocjenjujući pravičnost cjelokupnog postupka koji je okončan osporenom presudom, Ustavni sud konstatuje da su sudovi utvrdili da ugovor o zamjeni predmetnih nekretnina stranke ne posjeduju, ali je zemljište kojim je raspolagala ZZ "Dubrave" u korist prednika tužitelja dodijelila Skupština općine Brčko Rješenjem broj 03-1-25/1 od 29. marta 1968. godine, u skladu sa odredbom člana 32. tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ" br. 43/65, 57/65 i 17/67), a u svrhu da se predniku tužitelja da predmetna parcela na ime njegovih nekretnina koje je on dao zadruzi po osnovu zamjene, a na kojima su već izgrađeni zgrada doma u Seonjacima i ekonomsko dvorište.
  • 26.
    Dalje, Ustavni sud ističe da je članom 46. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti ("Službeni list SRBiH" br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) propisano da su ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ovog Zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi, punovažni, ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog Zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Prvostepeni sud je nakon ocjene svih provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji nekretnine upisane u zk. ul. br. 565 k.o. Seonjaci stekli na zakonit način pravnim poslom, odnosno ugovorom o zamjeni nekretnina koji je u cijelosti izvršen i time punovažan, te da su navedene nekretnine najprije njihov prednik, a zatim i sami tužitelji neprekidno, mirno, savjesno i ni od koga neometani koristili preko 35 godina, te da su nakon izvršene zamjene nekretnina pravni prednik tužitelja i tuženi prestali biti vlasnici nekretnina koje su dali u zamjenu i predali drugoj strani. Također, prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelji na zakonom propisan način, odnosno nasljeđivanjem, stekli predmetne nekretnine u posjed. Apelacioni sud je potvrdio prvostepenu presudu nalazeći također da je zamjena predmetnih nekretnina izvršena i u cijelosti realizirana do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina s obzirom da je svaka od ugovornih strana ušla u posjed dobijenih nekretnina, te da je takav ugovor pravno valjan prema odredbi člana 46. stav 1. navedenog zakona.
  • 27.
    Dakle sudovi su u postupku utvrdili da su obaveze iz predmetnog ugovora u cijelosti izvršene, da je ugovor bio zaključen uz odobrenje nadležnog organa, te da je stoga prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o prometu nekretnina pravno valjan i kao takav proizvodi pravno dejstvo. Apelant u toku postupku nije uspio dokazati suprotno, a osporena presuda navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana.
  • 28.
    Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do arbitrarne primjene Zakona o prometu nekretnina, niti je na drugi način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 29.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 30.
    U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan ili da je zakon proizvoljno primijenjen.
  • 32.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 33.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.