USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Načelnika Opštine Olovo za zaštitu prava na lokalnu samoupravu u vezi sa Zakonom o slatkovodnom ribarstvu, na osnovu člana IV.C.3.10.(3) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 29.11.2017. godine, donio je
PRESUDU
- 1.Utvrđuje se da je čl. 5. i 6., članom 10. stav 7., članom 17. i članom 18. stav 6. Zakona o slatkovodnom ribarstvu ("Službene novine Federacije BiH", br. 64/04 i 27/10) povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu Opštine Olovo.
- 2.U skladu sa članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine određuje prijelaznu mjeru, kojom daje mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine, da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", uskladi Zakon iz tačke 1. izreke ove presude sa Zakonom o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09), do kada se navedene odredbe mogu primjenjivati.
- 3.Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenim novinama Zeničko-dobojskog kantona" i "Službenom glasniku Opštine Olovo".
Obrazloženje 1. Podnosilac zahtjeva i predmet zahtjeva
Načelnik Opštine Olovo (u daljem tekstu: podnosilac zahtjeva) je aktom broj 02-01-1-2014/16 od 29.08.2016. godine podnio zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu Opštine Olovo (u daljem tekstu: zahtjev) koji je zaprimljen u Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 05.09.2016. godine. Podnosilac zahtjeva tvrdi da je pravo na lokalnu samoupravu Opštine Olovo povrijeđeno Zakonom o slatkovodnom ribarstvu (u daljem tekstu: osporeni Zakon), koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine.
U skladu sa Amandmanom XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, podnosilac zahtjeva je ovlašten pokrenuti postupak za zaštitu prava na lokalnu samoupravu pred Ustavnim sudom Federacije.
2. Stranke u postupku
Stranke u postupku u ovom ustavnosudskom predmetu su, na osnovu Amandmana XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i člana 9. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) Načelnik Opštine Olovo kao podnosilac zahtjeva, te Parlament Federacije Bosne i Hercegovine kao donosilac osporenog Zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
U zahtjevu se polazi od činjenice da Opština Olovo leži na trima rijekama, a to su rijeke Krivaja, Bioštica i Stupčanica, te da vode i njihovi ekosistemi, čiji je sastavni dio i riblji fond, predstavljaju prirodno bogatstvo, ali i privredni resurs. Na toj osnovi se u zahtjevu ističe da ribarstvo predstavlja značajan privredni potencijal za ovu Opštinu, te da očuvanje vodnog prirodnog bogatstva, razvoj ribarstva i po tom osnovu ostvareni prihodi, predstavljaju razvojnu šansu za male i ekonomski nerazvijene opštine.
Podnosilac zahtjeva navodi da osporeni Zakon nije donesen u skladu sa nadležnostima iz člana 8. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Zakon o principima lokalne samouprave) kojim je, između ostalog, propisano da u vlastite nadležnosti jedinica lokalne samouprave ulaze: "utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinica lokalne samouprave i raspodjela sredstava ostvarenih na osnovu njihovoga korištenja" (alineja 10).
Nadalje se ističe da prema odredbama osporenog Zakona ribolovna područja, odnosno dijelove ribolovnih područja, korisnicima (fizičkim i pravnim licima) ustupa kantonalno ministarstvo za poslove poljoprivrede, uz naknadu koju utvrđuje vlada kantona na čijoj teritoriji se ribolovno područje nalazi, a sredstva uplaćena po tom osnovu su prihod kantonalnog budžeta.
Zaključuje se da je osporenim Zakonom oduzeto pravo jedinici lokalne samouprave da utiče na stvaranje politike upravljanja ribljim fondom, jer kanton ustupa ribolovna područja i određuje visinu naknada, Federacija daje saglasnost na ribolovne osnove po pribavljenom mišljenju kantona, a kanton ubire naknade čija namjena nije utvrđena osporenim Zakonom.
Dalje se navodi kako je došlo do grube povrede Zakona o principima lokalne samouprave time što u postupku donošenja osporenog Zakona nije izvršeno konsultovanje sa jedinicama lokalne samouprave u smislu člana 56. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave, kojim je propisano da konsultovanje sa jedinicama lokalne samouprave, tj. sa gradovima i opštinama, federalna i kantonalne vlasti vrše posredstvom Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, što po mišljenju podnosioca zahtjeva predstavlja povredu odredbe člana 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, kojom je predviđeno da će lokalne vlasti biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka u svim stvarima koje ih se direktno tiču.
Podnosilac zahtjeva zatim citira odredbe čl. 5. i 6., člana 10. stav 7., člana 17. i člana 18. stav 6. osporenog Zakona, i tvrdi: "Citiranim odredbama osporenog Zakona na direktan način je oduzeto pravo jedinici lokalne samouprave da stvaraju, pa čak i da utiču na stvaranje politike upravljanja ribljim fondom - kanton određuje i ustupa ribolovna područja, određuje visinu naknade, Federacija daje saglasnost za ribolovne osnove po pribavljenom mišljenju kantona, kanton ubire naknade (čija namjena Zakonom nije utvrđena) i sl."
Iz svega iznesenog podnosilac zahtjeva predlaže, da Ustavni sud Federacije nakon provedenog postupka i utvrđenja činjenica, donese presudu kojom će utvrditi da je osporenim Zakonom povrijeđeno pravo Opštine Olovo na lokalnu samoupravu.
Uz zahtjev je dostavljen akt Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine broj 244/16 od 31.03.2016. godine, u kojem se potvrđuje da ovaj Savez nije bio konsultovan u postupku donošenja osporenog Zakona.
4. Odgovor na zahtjev
U skladu sa članom 16. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije je aktom broj U-24/16 od 14.09.2016. godine zatražio od Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine da dostave odgovor na zahtjev podnosioca u roku od 30 dana. Ni jedan od parlamentarnih domova nije dostavio traženi odgovor.
5. Relevantno pravo Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Član VI.2.(1)
(1) U opštini se ostvaruje lokalna samouprava.
Amandman XVIII
Član VII.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine mijenja se i glasi:
"Međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji, te opšta pravila međunarodnog prava čine dio zakonodavstva Federacije. U slučaju nesaglasnosti međunarodnog ugovora, odnosno sporazuma i zakonodavstva, preovladava međunarodni ugovor, odnosno sporazum".
Amandman XCVI
U članu IV.C.10. iza stava (2) dodaje se novi stav (3) koji glasi:
"(3) Zaštitu prava na lokalnu samoupravu osigurava Ustavni sud. Takav postupak pred Ustavnim sudom mogu pokrenuti opštine i gradovi, kao i udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud odlučuje o sporovima između jedinica lokalne samouprave i kantona ili Federacije na zahtjev opštinskog ili gradskog vijeća, načelnika opštine ili gradonačelnika grada, ili udruženja opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine."
Evropska povelja o lokalnoj samoupravi
Član 2.
Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave
Princip lokalne samouprave bit će utvrđen zakonodavstvom zemlje potpisnice i gdje je to moguće - ustavom.
Član 3.
Koncept lokalne samouprave
- 1.Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost lokalnih vlasti da, u granicama zakona, regulišu i rukovode znatnim dijelom javnih poslova, na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva. (...).
Član 4.
Djelokrug lokalne samouprave
- 1.Osnovna prava i dužnosti lokalnih vlasti bit će utvrđena ustavom ili statutom, time se, međutim, ne sprječava prenošenje na lokalne vlasti prava i odgovornosti za specifične zadatke, u skladu sa zakonom.
- 2.Lokalne vlasti će, u granicama zakona, imati puno diskreciono pravo da provode svoje inicijative u vezi sa stvarima koje nisu isključene iz njihove nadležnosti, niti stavljene u nadležnost neke druge vlasti.
- 3.Javni poslovi će se, po pravilu, vršiti prije svega od strane onih vlasti koje su najbliže građanima. Prilikom prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast vodit će se računa o obimu i prirodi posla, kao i o zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti.
- 4.Prava povjerena lokalnim vlastima će po pravilu biti puna i isključiva. Ona ne smiju biti uskraćena ili ograničena od strane neke druge centralne ili regionalne vlasti, osim u slučajevima predviđenim zakonom.
- 5.U slučajevima prenošenja ovlaštenja sa centralnih ili regionalnih na lokalne vlasti, lokalnim vlastima će, u što je moguće većoj mjeri, biti dozvoljeno da prilagođavaju njihovo provođenje u lokalnim uslovima.
- 6.Lokalne vlasti će biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču.
Zakon o slatkovodnom ribarstvu - osporene odredbe ("Službene novine Federacije BiH", br. 64/04 i 27/10)
Član 5.
Ribolovna područja, odnosno dijelove ribolovnih područja - ribolovne zone, određuje i ustupa na korištenje fizičkom i pravnom licu, odnosno udruženju ili organizaciji sportskih ribolovaca (u daljem tekstu: korisnik) kantonalno ministarstvo mjerodavno za poslove poljoprivrede (u daljem tekstu: kantonalno ministarstvo).
Član 6.
Ribolovno područje ili dio ribolovnog područja kantonalno ministarstvo ustupa na korištenje korisniku davanjem ribolovnog prava putem konkursa, uz nadoknadu i na osnovu predočenog programa upravljanja ribolovnim područjem.
Visinu nadoknade određuje Vlada kantona na čijoj teritoriji se nalazi ribolovno područje ili dio ribolovnog područja, a na prijedlog kantonalnog ministarstva.
Konkurs iz stava 1. ovoga člana javno objavljuje kantonalno ministarstvo.
Član 10. stav 6.
Saglasnost za ribarsku osnovu i godišnje programe, uz prethodno pribavljeno mišljenje kantonalnog ministarstva, ovjerava i izdaje Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljem tekstu: Federalno ministarstvo).
Član 17.
Dozvolu za obavljanje privrednog ribolova fizičkim i pravnim licima uz nadoknadu izdaje kantonalno ministarstvo, na osnovu provedenog javnog konkursa u skladu sa odredbama ovoga zakona i Zakona o koncesijama ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02).
Dozvola za privredni ribolov, kao i zahtjev za izdavanje dozvole mora sadržavati:
- 1.firmu obrtnika ili firmu pravnog lica kojima se izdaje dozvola za privredni ribolov;
- 2.naznaku dijela ribolovnog područja i/ili ribolovne zone u kojoj će se obavljati privredni ribolov;
- 3.vrstu i broj ribolovnih pribora i opreme kojima će se obavljati privredni ribolov;
- 4.ime ili registarsku oznaku plovila kojim će se obavljati ribolov.
Dozvola za privredni ribolov izdaje se na osnovu javnog konkursa, odnosno poziva na javni tender kojeg raspisuje kantonalno ministarstvo.
Dozvolu korisniku izdaje Vlada kantona na prijedlog kantonalne komisije za koncesije, korisniku koji ponudi najpovoljnije uslove za obavljanje privrednog ribolova (objekte, uređaje, sredstva, stručne kadrove i dr.).
Dosadašnji korisnik ima pod jednakim uslovima pravo prvenstva u dobivanju dozvole za privredni ribolov. Visinu nadoknade za obavljanje privrednog ribolova određuje kantonalno ministarstvo.
Prije izdavanja dozvole za privredni ribolov kantonalno ministarstvo i korisnik zaključuju ugovor o obavljanju privrednog ribolova koji mora sadržavati sve elemente iz čl.16. i 17. ovoga Zakona i člana 29. Zakona o koncesijama, ali može sadržavati i druge elemente obligacijsko-pravnog karaktera.
Dozvola se izdaje na rok od deset godina.
Protiv rješenja kojim se dozvola uskraćuje može se izjaviti žalba Federalnom ministarstvu.
Član 18. stav 6.
Sredstva uplaćena na ime nadoknade za privredni ribolov prihod su kantonalnog budžeta.
Zakon o vodama
("Službene novine Federacije BiH", broj 70/06)
I. Osnovne odredbe
Član 1.
Predmet Zakona
(1) Ovim Zakonom uređuje se način upravljanja vodama unutar teritorije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
(2) Upravljanje vodama obuhvata: zaštitu voda, korištenje voda, zaštitu od štetnog djelovanja voda i uređenje vodotoka i drugih voda.
(3) Ovim Zakonom uređuju se: vodno dobro i javno vodno dobro, vodni objekti, pravna lica i druge institucije nadležne za pojedina pitanja upravljanja vodama i druga problematika vezana za vode u Federaciji.
Član 2.
Svrha Zakona
(1) Svrha ovog Zakona je osiguranje upravljanja vodama s ciljem:
- 1.smanjenja zagađenja voda, postizanja dobrog stanja voda i sprječavanja degradacije voda;
- 2.postizanja održivog korištenja voda;
- 3.osiguranja pravičnog pristupa vodama;
- 4.poticanja društvenog i privrednog razvoja;
- 5.zaštite ekosistema;
- 6.smanjenja rizika od poplava i drugih negativnih uticaja voda;
- 7.osiguranja učešća javnosti u donošenju odluka koje se odnose na vode;
- 8.sprječavanja i rješavanja sukoba vezanih za zaštitu i korištenje voda;
- 9.ispunjavanja obaveza iz međunarodnih ugovora koji su obavezujući za Bosnu i Hercegovinu.
II. Osnovni principi i definicije
Član 3.
Opšti principi
(1) Vode su opšte dobro i kao takve su pod posebnom zaštitom Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona, grada i opštine.
(2) Upravljanje vodama zasniva se na principima:
- 1.nekomercijalnosti, prema kojem voda u osnovi nije komercijalni proizvod, već naslijeđe koje se mora čuvati, štititi i shodno tome postupati;
- 2.cjelovitosti, koje uzima u obzir prirodne procese i dinamiku voda te međusobnu povezanost i međuzavisnost vodnih i uz vodu vezanih ekosistema;
- 3.dugoročne zaštite kvaliteta i racionalne upotrebe raspoloživih količina vode;
- 4.osiguranja zaštite od štetnog djelovanja voda koje proizilazi iz potreba za zaštitu stanovništva i njihove imovine, uzimajući u obzir djelovanje prirodnih procesa;
- 5.ekonomskog vrednovanja voda koje uključuje troškove opterećenja, zaštite i uređenja voda i zaštite od štetnog djelovanja voda;
- 6.učešća javnosti kod donošenja planova upravljanja vodama;
- 7.uzimanja u obzir najboljih raspoloživih tehnologija i novih naučnih dostignuća o prirodnim zakonitostima i najboljih okolišnih praksi.
III. Razvrstavanje površinskih voda, vodno dobro i vodni objekti
Član 5.
Razvrstavanje površinskih voda
(1) Površinske vode se, prema značaju kojeg imaju za upravljanje vodama, razvrstavaju u vode I. kategorije i vode II. kategorije.
(2) Vode I kategorije su:
A) na Vodnom području Save
(....)
- 8.Krivaja
(....)
Prirodna jezera i močvarna područja
- 1.Boračko jezero
- 2.Blidinje
- 3.Hutovo blato
Sve preostale vode su vode II. kategorije.
Član 7.
Vodno dobro
(1) Vodno dobro, prema ovom Zakonu, jeste skup zemljišnih čestica koje obuhvataju:
- 1.zemljište na kojem je površinska voda trajno ili povremeno prisutna i zbog toga se oblikuju posebni hidrološki, geomorfološki i biološki odnosi koji određuju vodne i od vode zavisne ekosisteme;
- 2.osnovno korito tekućih voda, uključujući otoke i obale do izrazite geomorfološke promjene;
- 3.priobalni pojas širine 15 metara od granice obale (izrazite morfološke promjene) za površinske vode I. kategorije, odnosno priobalni pojas širine 5 metara od granice obale (izrazite morfološke promjene) za površinske vode II. kategorije;
- 4.zemljište potopljeno stajaćim vodama, uključujući obalu do najvišeg zabilježenog vodostaja;
- 5.napuštena riječna korita koje voda povremeno plavi, močvare i zemljišta koja su potopljena vodom zbog zahvata u prostoru;
- 6.uređeni inundacioni pojas;
- 7.zemljište ispod i pored vodnih objekata iz člana 14. stav 1. tačka 1. ovog Zakona.
(2) Bez obzira na odredbe stava 1. tačka 3. ovog člana, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vlada Federacije) može odrediti drugačiju širinu zemljišta priobalnog pojasa, ako je to potrebno zbog: zaštite voda, zaštite od štetnog djelovanja voda, omogućavanja opšte upotrebe voda i djelovanja nadležnih institucija kojima su dodijeljena javna ovlaštenja prema ovom Zakonu.
(3) Vodno dobro može biti u vlasništvu Federacije, kantona, grada, opštine, pravnog ili fizičkog lica.
(4) U slučaju prodaje zemljišne čestice u vlasništvu pravnog ili fizičkog lica koja pripada vodnom dobru pravo preče kupnje ima Federacija, kanton, grad, odnosno opština.
Član 8.
Određivanje granice vodnog dobra
(1) Federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljem tekstu: federalni ministar) donosi propis o načinu određivanja granice vodnog dobra iz člana 7. stav 1. ovog Zakona i o postupku utvrđivanja pripadnosti zemljišne čestice javnom vodnom dobru iz člana 9. st. 1. i 2. ovog Zakona.
(2) Granicu pojedinačnog vodnog dobra određuje, na osnovu propisa iz stava 1. ovog člana, Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljem tekstu: Federalno ministarstvo) za površinske vode I. kategorije, a za površinske vode II. kategorije kantonalno ministarstvo nadležno za vode.
(3) Granica vodnog dobra upisuje se u zemljišni katastar.
Član 9.
Javno vodno dobro
(1) Javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz člana 7. stav 1. ovog Zakona koje su do dana stupanja na snagu ovog Zakona bile upisane u zemljišnim knjigama kao javno dobro, državno vlasništvo ili vlasništvo grada ili opštine, odnosno koje su na osnovu zakona postale državno vlasništvo.
(2) Javnim vodnim dobrom smatraju se, sve do dokaza suprotnog, i one zemljišne čestice iz člana 7. stav 1. ovog Zakona koje do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu bile upisane u zemljišne knjige, odnosno koje su upisane u zemljišne knjige, ali niko nije naveden kao njihov vlasnik.
(3) Javno vodno dobro definisano u stavu 1. ovog člana je dobro od opšteg interesa i u vlasništvu je:
- 1.Federacije za sve površinske vode I. kategorije, u smislu ovog Zakona,
- 2.grada i opštine za sve površinske vode II. kategorije, u smislu ovog Zakona, ako to nije drugačije uređeno posebnim kantonalnim propisom.
(4) Ovlaštenja upravljanja javnim vodnim dobrom vrše organi vlasti, pravna lica i druge institucije u obimu i na način propisan ovim Zakonom ili drugim aktima nadležnog organa kojima je preneseno pravo upravljanja javnim vodnim dobrom.
Član 10.
(1) Rješenjem federalnog ministra utvrđuje se pripadnost vodnog dobra javnom vodnom dobru za površinske vode I. kategorije, prema propisu iz člana 8. stav 1. ovog Zakona.
(2) Rješenjem kantonalnog ministra nadležnog za vode utvrđuje se pripadnost vodnog dobra javnom vodnom dobru za površinske vode II. kategorije, prema propisu iz člana 8. stav 1. ovog Zakona.
(3) Javno vodno dobro ne može biti predmet prometa, ali može, pod posebnim uslovima određenim ovim Zakonom ili na zakonu zasnovanom podzakonskom propisu, biti predmet ograničenog prava korištenja u formi zakupa.
(4) Federalni ministar donosi propis o načinu i uslovima ograničenog prava korištenja vodnog dobra iz stava 3. ovog člana.
Zakon o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 06/95)
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se osnove lokalne samouprave, samoupravni djelokrug, upravni nadzor nad radom lokalnih vlasti, izvori finansiranja lokalne samouprave i druga pitanja od značaja za funkcionisanje lokalne samouprave.
Član 16.
Opštine imaju pravo da u obavljanju svojih dužnosti međusobno sarađuju sa drugim opštinama radi obavljanja poslova od zajedničkog interesa, i u tom cilju mogu se udruživati u zajednice opština za određeno područje, u skladu sa ustavom i zakonom.
Opštine mogu pristupiti međunarodnim udruženjima lokalnih jedinica i sarađivati sa odgovarajućim lokalnim jedinicama drugih država u skladu sa Ustavom, federalnim zakonom i vanjskom politikom Federacije.
Član 17.
Opštine se mogu udruživati u Savez opština Federacije Bosne i Hercegovine radi unaprjeđivanja i zaštite njihovih zajedničkih interesa.
Savez opština iz stava 1. ovog člana može pristupiti međunarodnim udruženjima lokalnih jedinica i sarađivati sa odgovarajućim lokalnim jedinicama drugih država u skladu sa Ustavom, federalnim zakonom i vanjskom politikom Federacije.
Napomena: ovaj Zakon je prestao da važi, derogiran je odredbom člana 58. Zakona o principima lokalne samouprave čije se relevantne odredbe navode u nastavku.
Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 49/06 i 51/09)
Član 2.
Lokalna samouprava podrazumijeva pravo i osposobljenost jedinica lokalne samouprave da, u granicama zakona, regulišu i upravljaju javnim poslovima na osnovu vlastite odgovornosti i u interesu lokalnog stanovništva.
Član 8.
Jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti, ustanovljene ustavom i zakonom, i ima pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njezine nadležnosti, niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona.
Ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koja ne mogu biti ograničena ili uskraćena od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i u okvirima utvrđenim ustavom i zakonom.
U vlastite nadležnosti jedinice lokalne samouprave posebno ulaze:
donošenje programa i planova razvoja jedinice lokalne samouprave i stvaranje uslova za privredni razvoj i zapošljavanje (alineja 3);
utvrđivanje politike upravljanja i raspolaganja imovinom jedinice lokalne samouprave (alineja 9);
utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinice lokalne samouprave i raspodjela sredstava na osnovu njihovog korištenja (alineja 10).
Član 10.
Poslovi federalnih i kantonalnih vlasti mogu biti povjereni jedinici lokalne samouprave zakonom nakon konsultovanja organa lokalnih vlasti kojima se navedeni poslovi povjeravaju, uzimajući u obzir princip supsidijarnosti i sposobnosti lokalnih vlasti i njihove administracije da te poslove efikasno obavljaju.
Član 33.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu i na odgovarajuće izvore finansiranja kojima slobodno raspolažu, u okviru svojih ovlasti, kao i na sredstva za obavljanje delegiranih ili prenesenih poslova iz okvira prava i dužnosti viših tijela vlasti.
Član 34.
Jedinice lokalne samouprave imaju pravo na odgovarajuće sopstvene finansijske izvore kojima lokalni organi mogu slobodno raspolagati u okviru svoje nadležnosti u skladu sa zakonom.
Jedan će se dio finansijskih izvora jedinica lokalne samouprave ostvarivati od lokalnih taksi i naknada čiju stopu jedinica lokalne samouprave utvrđuje u okviru zakona.
Finansijska sredstva jedinica lokalne samouprave bit će srazmjerna njihovim nadležnostima koje su im dodijeljene zakonom. Svaki prijenos novih funkcija biće praćen finansijskim sredstvima potrebnim za njihovo efikasno izvršavanje.
Zakonodavac je dužan pribaviti mišljenje od Saveza opština i gradova o svim pitanjima koja se odnose na dodjelu sredstava, kao i o svim promjenama zakona koje mogu uticati na finansijske obaveze jedinica lokalne samouprave.
U skladu sa utvrđenom fiskalnom politikom, zakonom se utvrđuju vrste poreza, naknada, doprinosa i taksi, koji u cijelosti ili djelimično pripadaju jedinicama lokalne samouprave kao izvorni prihodi.
XI. Saradnja jedinica lokalne samouprave
Član 51.
U cilju zaštite zajedničkog interesa, kao i promovisanja i unaprjeđenja lokalne samouprave, gradovi i opštine mogu formirati saveze na nivou Bosne i Hercegovine i Federacije BiH.
Savez na nivou Federacije ima pravo:
- 1.djelovati kao zakonski zastupnik svojih članica pred vlastima Federacije BiH;
- 2.pripremati prijedloge zakona i amandmane na prijedloge zakona u cilju poboljšanja zakona i propisa koji regulišu rad jedinica lokalne samouprave;
- 3.davati mišljenja i prijedloge u vezi sa raspodjelom javnih prihoda u dijelu koji se odnosi na finansiranje jedinica lokalne samouprave;
- 4.uspostavljati kontakte i saradnju sa sličnim organizacijama u zemlji i inostranstvu, te postati član međunarodnih asocijacija.
Prava navedena u ovom članu mogu biti korištena ako Savez na nivou Federacije BiH okuplja više od dvije trećine gradova i opština u Federaciji BiH.
Član 53.
Federalne, odnosno kantonalne vlasti dužne su da razmotre inicijative, prijedloge i sugestije jedinice lokalne samouprave i o svom stavu i preduzetim aktivnostima obavijestiti jedinice lokalne samouprave u roku od 30 dana od dana prijema inicijative, prijedloga ili sugestije.
Član 56.
Federalne, odnosno kantonalne vlasti dužne su u najvećoj mogućoj mjeri konsultovati jedinice lokalne samouprave u postupku donošenja propisa koji ih se direktno tiču.
Konsultovanje, u smislu iz prethodnog stava ovog člana, federalne, odnosno kantonalne vlasti vrše putem saveza opština i gradova.
Član 58. st. 1. i 2.
Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaje važiti Zakon o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95).
Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni su dužni uskladiti svoje zakone sa ovim Zakonom te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave ovim Zakonom, u roku od 6 mjeseci od dana njegovoga stupanja na snagu.
6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nesporna je činjenica da Opština Olovo leži na trima rijekama, a to su rijeke Krivaja, Bioštica i Stupčanica, kao što je izvan spora i to da vode i njihovi ekosistemi, čiji je sastavni dio i riblji fond, predstavljaju prirodno bogatstvo i potencijalni privredni resurs. Stoga se u zahtjevu i ističe da očuvanje vodnog prirodnog bogatstva, razvoj ribarstva i po tom osnovu ostvareni prihodi predstavljaju razvojnu šansu za male i ekonomski nerazvijene opštine, kakva je i Opština Olovo u Zeničko-dobojskom kantonu Federacije Bosne i Hercegovine.
Imajući u vidu mjesto i značaj jedinica lokalne samouprave u svjetlu ustavnih i zakonskih odredbi, kao i principe utvrđene u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, nesumnjivo je da odredbe osporenog Zakona vrlo značajno i neposredno utiču na realizaciju utvrđenih nadležnosti jedinica lokalne samouprave, u konkretnom slučaju na stvaranje politike upravljanja prirodnim resursima i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovog korištenja, a posljedično i na donošenje programa i planova razvoja jedinice lokalne samouprave i stvaranje uslova za privredni razvoj i zapošljavanje. Na toj osnovi, podnosilac zahtjeva i tvrdi da se osporenim Zakonom povrjeđuje pravo na lokalnu samoupravu Opštine Olovo i predlaže da Ustavni sud Federacije svojom presudom to i utvrdi.
Pritom se bazična argumentacija koju podnosilac zahtjeva iznosi, zasniva na tome da kod donošenja osporenog Zakona, Opština Olovo kao jedinica lokalne samouprave nije konsultovana na način propisan odredbom člana 56. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave, kojom je u pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine implementiran pravni standard iz člana 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, a prema kojem lokalne vlasti trebaju biti konsultovane "u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču".
Razmatrajući ovu argumentaciju, Ustavni sud Federacije utvrdio je sljedeće činjenice:
osporeni Zakon donesen je nakon što je u identičnom tekstu usvojen u oba doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u devetom mjesecu 2004. godine (u Predstavničkom domu 07.09.2004. godine i u Domu naroda 14.09.2004. godine), kako to stoji i u Ukazu o njegovom proglašenju koji je, kao i sam osporeni Zakon objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 64/04. od 20.11.2004. godine;
u vrijeme stupanja na snagu osporenog Zakona, 28.11.2004. godine, Zakon o principima lokalne samouprave, na koji se podnosilac zahtjeva poziva nije postojao. On je naime donesen u sedmom mjesecu 2006. godine, objavljen je u "Službenim novinama Federacije BiH", broj 49/06 i prema vlastitim tranzitornim odredbama stupio je na snagu 07.09.2006. godine, pa je tada i nastala zakonska obaveza za federalnu vlast i kantonalne vlasti da, po članu 56. tog Zakona, u postupku donošenja propisa koji se direktno tiču jedinica lokalne samouprave, iste konsultuju i to putem Saveza opština i gradova;
u vrijeme donošenja osporenog Zakona, na snazi je bio Zakon o osnovama lokalne samouprave ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95), koji je donijela Ustavotvorna skupština Federacije Bosne i Hercegovine 19.09.1995. godine, a koji nije propisivao obaveznu formu konsultovanja jedinica lokalne samouprave, već samo fakultativnu mogućnost udruživanja opština "u savez opština Federacije Bosne i Hercegovine radi unaprjeđivanja i zaštite njihovih zajedničkih interesa", kako je to izričito propisivao njegov član 17. stav 1.
Ove činjenice eo ipso deplasiraju tvrdnju podnosioca zahtjeva da je kod donošenja osporenog Zakona "došlo do grube povrede Zakona o principima lokalne samouprave", jer nije proveden postupak konsultovanja putem Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, jer u to vrijeme Zakon o principima lokalne samouprave nije ni postojao, dakle taj mehanizam konsultovanja jedinica lokalne samouprave nije ni bio propisan. U tome svjetlu, zahtjevu priloženi akt Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine broj 244/16 od 31.03.2016. godine je, kako u njemu i stoji, informacija, ali u ovom slučaju ne i dokaz o povredi procedure prilikom donošenja osporenog Zakona. Podnosilac zahtjeva naime gubi iz vida činjenicu da procedura donošenja osporenog Zakona naprosto nije mogla biti protivna zakonu koji u to vrijeme nije ni postojao.
Ali uprkos tome, Ustavni sud Federacije stao je na stanovište da samo ove, premda egzaktne činjenice, nisu dovoljne za utvrđenje da u ovom slučaju nema povrede prava na lokalnu samoupravu. Smatrajući da se u predmetima ove vrste u, krajnjoj liniji, radi o ustavnopravnom kapacitetu jedinica lokalne samouprave, ali i o stvarnim životnim potrebama i interesima građana koji u njima žive, Ustavni sud Federacije odlučio je da problem o kojem je ovdje riječ, mora biti stavljen u širi pravni kontekst.
Naime, i onda kada se sa sigurnošću mogu odbaciti tvrdnje da je osporeni Zakon donesen protivno tada nepostojećem Zakonu o principima lokalne samouprave, moraju se sa jednakom pažnjom razmotriti još dva pravca u kojima podnosilac zahtjeva argumentira i nastoji dokazati povredu prava na lokalnu samoupravu.
Najprije, treba se osvrnuti na činjenicu da je u vrijeme donošenja osporenog Zakona sastavni dio ustavnopravnog poretka Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine već bila Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, na koju se i podnosilac zahtjeva u dva navrata poziva, tvrdeći da osporeni Zakon protuslovi odredbama člana 4. st. 3. i člana 6. te Povelje.
Riječ je o odredbama kojima se proklamuje da će se "javni poslovi, prema pravilu, vršiti prije svega od onih vlasti koje su najbliže građanima" i da će se "prilikom prenošenja odgovornosti na neku drugu vlast voditi računa o obimu i prirodi posla, kao i zahtjevima efikasnosti i ekonomičnosti" (stav 3.), te da će "lokalne vlasti biti konsultovane u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču" (stav 6.).
Premda se Evropska povelja o lokalnoj samoupravi kao instrument međunarodnog prava naravno ne smije izgubiti iz vida, treba imati na umu i to da ona nije instrument unifikacije, već instrument harmonizacije nacionalnih zakonodavstava, pa je direktno pozivanje podnosioca zahtjeva na njene odredbe, Ustavni sud Federacije morao sa posebnom pažnjom preispitati.
Da Evropska povelja nije unifikacioni instrument, vidljivo je već na terminološkoj razini. Njen naziv u autentičnom tekstu na engleskom jeziku glasi "Europian Charter of Local Self-government", što je vrlo jasno postavlja na odgovarajuće mjesto u nomenklaturi multilateralnih međunarodnih instrumenata, u kojoj postoji jasna distinkcija između onih u čijem je nazivu upotrijebljen izraz "Bill" ili "Charter", u odnosu na one u čijem je nazivu upotrijebljen izraz "Treaty", "Agreement", "Convention", "Pact" ili "Covenant", s obzirom na pravnu prirodu i način pravnog dejstva tih instrumenata u državama potpisnicama.
Zapravo, riječ je o tome koliki stepen internacionalne saglasnosti je postignut i fiksiran konkretnim međunarodnim instrumentom: ako je to najviši stepen internacionalne saglasnosti koji podrazumijeva izjednačavanje (unifikaciju) nacionalnih zakonodavstava ili pak izravnu primjenu odredbi samog međunarodnog instrumenta umjesto domaćeg zakona, on će se u pravilu zvati "International Treaty", "International Agreement" "Convention" ili, "International Pact", a ako je u pitanju samo uspostavljanje principa i standarda čije provođenje je prepušteno zakonodavnim vlastima članica, uz širu mogućnost stavljanja rezervi i optiranja, onda "Charter", kao što je to ovdje slučaj.
Pored samog naziva "Povelja" (Charter), a ne ugovor, (Treaty, Agreement), konvencija (Convention), ili pakt (Pact), o pravnoj prirodi Evropske povelje nedvosmisleno svjedoče brojni pripremni dokumenti za njeno donošenje i usvajanje, kao i tumačenja iznesena nakon njenog donošenja, a u kojima je opšte mjesto upravo ukazivanje na to da je cilj i smisao donošenja Evropske povelje u tome da se, "umanji nedostatak zajedničkih evropskih standarda za određivanje i očuvanje prava lokalnih vlasti koje su najbliže građanima i da im se da mogućnost efektivnog učešća u odlučivanju o onim pitanjima koja se odnose na njihovo svakodnevno okruženje". Ili, kako to izričito stoji u publikaciji "Evropska povelja o lokalnoj samoupravi" Vijeća Evrope: "Povelja obavezuje potpisnice na primjenu osnovnih pravila kojima se garantuje politička, administrativna i finansijska samostalnost organa vlasti i koja se kao neporeciva vrijednost mora implementirati u Bosni i Hercegovini, jer je to evropski standard".
O pravnom karakteru Evropske povelje, kao međunarodnog multilateralnog pravnog instrumenta, najasnije govore same njene odredbe, prije svih odredba člana 2. dijela prvog, koja je naslovljena sa "Ustavna i zakonska osnova lokalne samouprave" a koja glasi: "Princip lokalne samouprave bit će utvrđen zakonodavstvom zemlje potpisnice i gdje je to moguće - ustavom".
Na takav ili sličan način započinju odredbe međunarodnih pravnih instrumenata koji ne pretenduju na direktnu primjenu, već na utvrđivanje standarda prihvatljivih za što veći broj država članica, koje će te standarde ugraditi u svoja zakonodavstva na način koji će konvenirati njihovim različitim ustavnim sistemima i organizaciji vlasti. Odredbe takvih međunarodnih pravnih instrumenata zato i imaju u sebi notu "pravnog impresionizma" jer koriste uopštene, katkada i deskriptivne pravne pojmove i kategorije, pomoću kojih se nastoje artikulirati demokratski dostignuti pravni ili pravno-politički standardi, koji će biti što šire prihvatljivi u međunarodnoj zajednici, kako bi se ostvarila harmonizacija i približavanje nacionalnih zakonodavstava tim standardima koji imaju internacionalnu važnost i legitimitet.
To jednako vrijedi i u pogledu odredbe člana 4. stav 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Tačno je da u njoj stoji kako će "lokalne vlasti biti konsultovane u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču". Ali, posve je očigledno da je riječ o artikulaciji pravnog standarda, koji će zakonodavci u zemljama članicama odgovarajućim zakonskim ili čak ustavnim odredbama pretvoriti u imperativnu pravnu normu. Jer, Povelja kaže "u najvećoj mogućoj mjeri", a zakon treba da tu mjeru odredi i definiše. Povelja kaže "pravovremeno", a zakon treba da kaže kad je ili u kojem rasponu to pravovremeno. Povelja kaže "na odgovarajući način", a zakon treba da utvrdi koji će to način (i) biti. Povelja kaže "u procesu planiranja i donošenja odluka", ali zakon mora da kaže koja je to procesna faza u kojoj konsultacije trebaju biti obavljene. Povelja kaže "o svim stvarima koje ih se direktno tiču", ali zakon treba da propiše koje se to stvari direktno tiču lokalnih zajednica. U protivnom bi se pomenuti pravni standardi iz Povelje tumačili onako kako to kome odgovara, a cilj s kojim je ona donesena nipošto nije stvaranje takve pravne nesigurnosti. Naprotiv. Prema tome između pomenutog člana 4. stav 6. Povelje, kao i većine ostalih njenih članova s jedne i samih pravnih subjekata s druge strane, neophodni intermedij je u skladu s Poveljom donesena obavezujuća pravna norma zakona, a gdje je to moguće i ustav zemlje potpisnice.
Prema tome, tumačeći relevantno pravo koje je važilo u vrijeme donošenja i stupanja na snagu osporenog Zakona, Ustavni sud Federacije je utvrdio da se ne mogu uvažiti argumenti podnosioca zahtjeva o tome da se povreda prava na lokalnu samoupravu može utvrditi u odnosu na pominjani član Evropske povelje, zato što je osporeni Zakon donesen bez konsultacija putem Saveza opština i gradova. Takav način konsultacija i postojanje tog konsultacionog tijela ne predviđa Evropska povelja o lokalnoj samoupravi. Kao što je gore rečeno Povelja kaže samo to, da konsultacije trebaju biti provedene "na odgovarajući način". A da je taj odgovarajući način upravo onaj putem Saveza opština i gradova Federacije Bosne i Hercegovine, propisao je Zakon o principima lokalne samouprave, koji je stupio na snagu gotovo dvije godine nakon što je na snagu stupio osporeni Zakon.
Uprkos tome, Ustavni sud Federacije smatra da se ne može i ne smije ignorisati činjenica da su standardi afirmacije i zaštite prava na lokalnu samoupravu, u odnosu na vrijeme kada je osporeni Zakon donesen i kada je na snazi bio Zakon o osnovama lokalne samouprave iz 1995. godine, podignuti na mnogo viši nivo potpunijom implementacijom standarda utvrđenih Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi u kasnije donesenom i danas važećem Zakonu o principima lokalne samouprave koji je, kako je gore pomenuto, stupio na snagu u septembru 2006. godine, na što podnosilac zahtjeva s pravom ukazuje.
Stoga je Ustavni sud Federacije u razmatranje uzeo argumente, kojima on izravno i precizno ukazuje na pojedine odredbe osporenog Zakona, a kojima se, prema njegovom mišljenju "na direktan način" oduzima pravo jedinicama lokalne samouprave "da stvaraju, pa čak i da utiču na stvaranje politike upravljanja ribljim fondom". Jer iz tih odredbi je vidljivo, da Federacija daje saglasnost na ribolovne osnove po pribavljenom mišljenju kantona, da kanton određuje i ustupa ribolovna područja, određuje visinu naknada i ubire te naknade.
Cijeneći te argumente u gore postavljenom pravnom kontekstu, Ustavni sud Federacije utvrdio je da, premda formalno-pravno ne stoje prigovori glede načina na koji je osporeni Zakon donesen 2004. godine, on tim i takvim svojim odredbama, koje ne ostavljaju prostora za ostvarivanje prava na lokalnu samoupravu u mjeri i na način kako je to propisano Zakonom o principima lokalne samouprave koji je na snazi od 2006. godine, vrijeđa pravo Opštine Olovo na lokalnu samoupravu. Pritom je uzeto u obzir i opšti pravni princip, po kojem je najviši stepen povrede nekog prava, onemogućavanje njegovog vršenja.
Naime, ako Ustav utvrđuje da se u opštini ostvaruje lokalna samouprava i ako je zakonom propisan obim vlastitih nadležnosti jedinica lokalne samouprave u skladu sa internacionalno etabliranim principima iz Evropske povelje, onda svaki propis koji sužava taj obim prava vrijeđa pravo na lokalnu samoupravu, bez obzira na to što je, kao u ovom slučaju, donesen ranije u odnosu na novodostignute standarde. Jer, pravo na lokalnu samoupravu nije samo subjektivno pravo u uobičajenom značenju tog pojma, već je obim tog prava istovremeno i mjera ustavnopravnog položaja i kapaciteta jedinica lokalne samouprave. Stoga ranije doneseni propisi koji se na to odnose, i koji su u pogledu obima prava na lokalnu samoupravu bili restriktivniji u odnosu na novodostignute standarde, trebaju biti izmijenjeni i dopunjeni tj. usklađeni sa tim standardima.
Šta više, zakonodavne vlasti Federacije i kantona bile su prema Zakonu o principima lokalne samouprave dužne provesti usklađivanje svojih zakona sa tim Zakonom, te izvršiti prijenos poslova i nadležnosti, kao i odgovornosti dodijeljenih jedinicama lokalne samouprave i to u roku od 6 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu. Ta dužnost je expressis verbis propisana tranzitornim odredbama tog Zakona, preciznije odredbom člana 58. stav 2.
Ograničavajući se međutim na pitanje povrede prava na lokalnu samoupravu, što je u ovom slučaju predmet zahtjeva, Ustavni sud Federacije smatra da se povreda tog prava ne može utvrditi u odnosu na čitav osporeni Zakon, jer ne stoje argumenti podnosioca zahtjeva o neregularnosti u proceduri njegovog donošenja, kako je gore već istaknuto i obrazloženo.
Stoga se kod odlučivanja u ovoj ustavnosudskoj stvari, Ustavni sud Federacije fokusirao na onaj dio zahtjeva u kojem podnosilac konkretno i precizno ukazuje na pojedine odredbe osporenog Zakona, i tvrdi da je tim odredbama "na direktan način "oduzeto pravo jedinicama lokalne samouprave da stvaraju, pa čak i da samo sudjeluju u stvaranju politike upravljanja ribljim fondom".
Naime, u nastojanju da konkretizuje svoj generalni stav prema kojem se lokalna samouprava u osporenom Zakonu ni u kojem kontekstu ne spominje, podnosilac tvrdi da negacija prava na lokalnu samoupravu direktno proističe iz odredbi čl. 5. i 6., člana 10. stav 7., člana 17. i člana 18. stav 6. osporenog Zakona, koje onemogućuju jedinicama lokalne samouprave da ostvaruju vlastite nadležnosti utvrđene odredbom člana 8. Zakona o principima lokalne samouprave.
Pomenuti član 8. Zakona o principima lokalne samouprave propisuje da "jedinica lokalne samouprave ima vlastite nadležnosti ustanovljene ustavom i zakonom i ima pravo baviti se svim pitanjima od lokalnog značaja koja nisu isključena iz njezine nadležnosti niti dodijeljena u nadležnost neke druge vlasti na osnovu ustava i zakona". Pri tome "ona će biti samostalna u odlučivanju o pitanjima iz vlastitih nadležnosti, koja ne mogu biti ograničena ili uskraćena od federalnih ili kantonalnih vlasti, osim u slučajevima i okvirima utvrđenim ustavom i zakonom". A u te vlastite nadležnosti prema samom slovu Zakona, uz niz drugih, izričito se navodi i "utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima jedinice lokalne samouprave i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovoga korištenja".
Ako se prema Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine "u opštini ostvaruje lokalna samouprava" i ako je mjera te samouprave nakon donošenja osporenog Zakona podignuta na višu razinu dosljednom implementacijom standarda Evropske povelje u Zakonu o principima lokalne samouprave, a očigledno je da jeste, onda odredbe čl. 5. i 6., člana 10. stav 7., člana 17. i člana 18. stav 6. osporenog Zakona, na koje se u zahtjevu explicite ukazuje, moraju biti promatrane u tom svjetlu. A iz tih odredbi vidljivo je da:
ribolovna područja odnosno dijelove ribolovnih područja (ribolovne zone) određuje i ustupa na korištenje kantonalno ministarstvo (član 5.);
visinu naknade za korištenje određuje vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministarstva koje i objavljuje konkurs i zaključuje ugovor sa izabranim korisnikom (član 6.)
saglasnost za ribarsku osnovu i godišnje programe ovjerava i izdaje Federalno ministarstvo poljoprivrede vodoprivrede i šumarstva uz prethodno pribavljeno mišljenje kantonalnog ministarstva (član 10. stav 7.);
dozvolu za privredni ribolov izdaje kantonalno ministarstvo koje i raspisuje javni tender (član 17. st. 1. i 2.);
dozvolu korisniku izdaje vlada kantona na prijedlog kantonalne komisije za koncesije (član 17. stav 3.)
visinu naknade za privredni ribolov određuje kantonalno ministarstvo koje i zaključuje ugovor sa izabranim korisnikom (član 17. st. 4. i 5.)
sredstva uplaćena na ime naknade za privredni ribolov prihod su kantonalnog budžeta (član 18. stav 6).
Ustavni sud Federacije smatra da ovakva rješenja, koja potpuno ignorišu jedinice lokalne samouprave baš tamo gdje bi ih se prema principima Evropske povelje trebalo "pitati" (utvrđivanje politike upravljanja prirodnim resursima i raspodjele sredstava ostvarenih na osnovu njihovog korištenja), nisu u skladu sa stepenom afirmacije lokalne samouprave koji je dostignut i utvrđen Zakonom o principima lokalne samouprave u skladu sa Evropskom poveljom, te da su osnovani argumenti podnosioca zahtjeva koji se odnose na gore pomenute odredbe osporenog Zakona.
Na osnovu iznesenih činjeničnih i pravnih utvrđenja, Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude.
Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio jednoglasno u sastavu: Vesna Budimir, predsjednica Suda, Aleksandra Martinović, Mirjana Čučković, dr. sc. Šahbaz Džihanović, prof. dr. Edin Muminović, dr. sc. Kata Senjak i Mladen Srdić, sudije Suda.
Broj U-24/16
29. novembra 2017. godine
Sarajevo
Predsjednica
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
Vesna Budimir, s. r.