Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Presuda odvojeno mišljenje

PRESUDU
ODVOJENO MIŠLJENJE

  • 1.
    Utvrđuje se da je Zakonom o koncesijama ("Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona", broj 10/03) provrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu.
  • 2.
    U skladu s članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom 37. stav 5. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), daje se, kao prelazno rješenje, mogućnost Skupštini Unsko-sanskog kantona da, u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u "Službenim novinama Federacije BiH", usaglasi odredbe Zakona iz tačke 1. ove presude s članom 4. tačke 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi ("Službeni list RBiH", broj 31/94), postupajući pri tome u skladu s članom 56. stav 2. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/06), do kada se ovaj zakon može primjenjivati.
  • 3.
    Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH", i "Službenom glasniku Unsko-sanskog kantona".

Obrazloženje

Načelnik Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je dana 12.7.2006. godine Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), zahtjev za zaštitu prava na lokalnu samoupravu i ocjenu ustavnosti Zakona o koncesijama (u daljnjem tekstu: Zakon), smatrajući da Skupština Unsko- sanskog kantona nije imala ustavni osnov za donošenje Zakona i da je u postupku donošenja povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu, jer u tom postupku ona nije konsultovana, kako to izričito predviđa Evropska povelja o lokalnoj samoupravi. U zahtjevu se navodi, da je Skupština Unsko- sanskog kantona donijela osporeni Zakon kojim se utvrđuje predmet, postupak i način dodjele koncesija, nadležnost za dodjelu kancesija i druga pitanja koja su u vezi s koncesijom na području Unsko-sanskog kantona. Doneseni Zakon kako to ističe podnosilac zahtjeva, suprotan je Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavu Unsko-sanskog kantona, federalnom i kantonalnom zakonu o lokalnoj samoupravi. Kako je osporenim Zakonom uskraćeno pravo raspolaganja dobrima i imovinom Općine Velika Kladuša, na način da je ista isključena iz postupka dodjele koncesija, odabira najprihvatljivijeg i ekonomski najisplatljivijeg koncepta za iskorištavanje vlastite imovine, podnosilac zahtjeva smatra da je Skupština Unsko- sanskog kantona donoseći sporni Zakon prekoračila svoja ovlaštenja i povrijedila pravo općine na lokalnu samoupravu pa predlaže da Ustavni sud Federacije nakon provedenog postupka utvrdi, da Zakon nije u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i da je povrijedio pravo Općine Velika Kladuša na lokalnu samoupravu.

U skladu s članom 39. stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije je 28.7.2006. godine, zatražio od Skupštine Unsko- sanskog kantona da se izjasni o navodima podnosioca zahtjeva.

U ostavljenom roku Skupština Unsko-sanskog kantona dostavila je odgovor u kojem navodi, da prilikom donošenja Zakona nije povrijeđen Ustav Federacije Bosne i Hercegovine i Ustav Unsko-sanskog kantona, da je donoseći osporeni Zakon postupila u skladu s članom 6. stav 2. Zakona o koncesijama Federacije Bosne i Hercegovine koji reguliše oblast koncesija, te na obavezu kantona da donesu kantonalne zakone ili da usaglase postojeće zakone u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu federalnog zakona. Istim zakonom, kako se to navodi u odgovoru Skupštine Unsko-sanskog kantona, ostvarena sredstva od koncesija raspoređuju se u korist općine na čijoj se teritoriji nalazi predmet koncesije u iznosu od 60%, a 40% ostvarenih sredstava u korist budžeta kantona. Nadalje ističu, da je u vrijeme donošenja spornog Zakona i sam podnosilac zahtjeva bio poslanik u Skupštini Unsko-sanskog kantona, pa predlažu, da se zahtjev načelnika Općine Velika Kladuša odbije kao neosnovan.

U ovom predmetu održana je javna rasprava 13.2.2007. godine kojoj su prisustvovali podnosilac zahtjeva i punomoćnici Skupštine Unsko-sanskog kantona.

Na javnoj raspravi, podnosilac zahtjeva odustao je od dijela zahtjeva koji se odnosi na ocjenu ustavnosti Zakona, ali je u cijelosti ostao kod podnesenog zahtjeva koji se odnosi na povredu prava na lokalnu samoupravu, ističući da je donošenjem Zakona Općini Velika Kladuša uskraćeno pravo raspolaganja dobrima i imovinom općine i da je na taj način povrijeđeno pravo općine na lokalnu samoupravu kao i da je postupak donošenja zakona suprotan odredbi člana 4. tačka 6. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi.

Punomoćnici Skupštine Unsko-sanskog kantona istakli su, da je zakon donesen u skladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Unsko-sanskog kantona, da je postojala obaveza usaglašavanja kantonalnog zakona s članom 6. stav 2. Zakona o koncesijama Federacije Bosne i Hercegovine ili donošenje novog kantonalnog zakona kojim bi se regulisala dodjela koncesija koja nije sadržana u spomenutom zakonu, kao i da je u vrijeme procedure usvajanja Zakona provedena javna rasprava. Nadalje su istakli, da se 60% ostvarenih sredstava od koncesija dodjeljuje općini na čijoj teritoriji se nalazi koncesija, a 40% sredstava raspoređuje se u korist budžeta kantona.

Nakon održane javne rasprave, Ustavni sud Federacije, krećući se u okviru postavljenog zahtjeva, odlučio je kao u izreci presude iz sljedećih razloga:

Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine određeno je da međunarodni ugovori i drugi sporazumi koji su na snazi u Bosni i Hercegovini i Federaciji Bosne i Hercegovine, te opća pravila međunarodnog prava, čine dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine (član VII.3. Ustava). S obzirom da je Evropska povelja o lokalnoj samoupravi kao akt međunarodnog prava ratifikovana 1994. godine, kada je i stupila na snagu, to su njene odredbe sastavni dio zakonodavstva Federacije Bosne i Hercegovine. U članu 4. tačka 6. ove povelje izričito je propisano "da će lokalne vlasti biti konsultovane, u najvećoj mogućoj mjeri, pravovremeno i na odgovarajući način, u procesu planiranja i donošenja odluka o svim stvarima koje ih se direktno tiču".

Polazeći od citirane odredbe Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, Ustavni sud Federacije je, na osnovu provedenog postupka, utvrdio da je Unsko-sanski kanton, donošenjem osporenog zakona, kojim je uređen predmet i način dodjele koncesija, povrijedio pravo na lokalnu samoupravu Općine Velika Kladuša. Naime, Ustavni sud Federacije je pošao od toga da se koncesije na koje se odnosi osporeni Zakon mogu odnositi i na područje općine Velika Kladuša, što znači da se zakonsko regulisanje te materije može direktno ticati i dotične općine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud Federacije je utvrdio da u konkretnom slučaju, prilikom donošenja osporenog zakona, kantonalne vlasti nisu pravovremeno i na odgovarajući način konsultovale jedinice lokalne samouprave na svom području, iako su prema odredbama Evropske povelje o lokalnoj samoupravi bile dužne tako postupiti, s obzirom da se osporenim Zakonom uređuju ona pitanja i oni odnosi za čije regulisanje općine kao jedinice lokalne samouprave imaju značajan interes.

Ustavni sud Federacije je u skladu s članom IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine dao prelazno rješenje, da Skupština Unsko-Sanskog kantona, u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude, usaglasi osporeni zakon s navedenim principom Evropske povelje o lokalnoj samoupravi, pri čemu se treba pridržavati pravila utvrđenih u članu 56. sada važećeg Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine. Do tada se Zakon o koncesijama na Unsko- sanskom kantonu na koji se odnosi ova presuda može primjenjivati.

Iz navedenih razloga Ustavni sud Federacije je odlučio kao u izreci ove presude.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije je donio odlučujući u sastavu: prof.dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Mirko Bošković, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, Kata Senjak i prof.dr. Kasim Trnka, sudije Suda.

Presuda je donesena većinom glasova.

U situaciji postojanja zakonske obaveze da se prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine održi javna rasprava, nije prihvatljivo održavanje te rasprave bez upućenog poziva donosiocu osporenog akta da istoj prisustvuje. Konkretno, u ovom ustavnosudskom sporu, pokrenutom povodom zaštite prava na lokalnu samoupravu, smatram da stranka u postupku mora biti kantonalni zakonodavni organ koji je i donio osporeni zakon, a ne kanton, kako to Sud smatra. Kanton, ustvari, nije organ državne vlasti, nego teritorijalna jedinica u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine, na čijem nivou Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine izričito određeni organi vrše tu vlast, u skladu sa utvrđenom nadležnošću. Uz to, samo je donosilac osporenog propisa u poziciji potpune legitimisanosti da Ustavnom sudu predoči puni i pravi smisao tog akta, odnosno pojedinih njegovih odredaba. Na kraju treba imati u vidu i to da se ovakvom praksom narušava princip podjele vlasti, dužnost poštovanja nadležnosti i inače ustavom utvrđeni položaj organa zakonodavne vlasti u sistemu ukupne državne vlasti. Stoga ne mogu glasati za ovu odluku Ustavnog suda, koristeći pri tome i pravo sudije na odvojeno mišljenje.

Sudija
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Nedjeljko Milićević, s. r.