USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o ustavnom pitanju koje je predočio Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u vezi sa primjenom odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, u vezi sa Amandmanima LII i XCVI na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nakon provedene javne rasprave, na sjednici održanoj 27. maja 2008. godine, donio je
ODLUKU
U odredbi člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; "Službeni list RBiH", broj 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03) odrednicu "međusobna potraživanja društvenih pravnih lica" treba tumačiti i primjenjivati kao odrednicu "međusobna potraživanja pravnih lica".
Odluku objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH"
Obrazloženje
Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), na osnovu člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, predočio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) dana 04.03.2008. godine, a precizirao 15.05.2008. godine "ustavno pitanje u vezi sa primjenom odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima u praksi sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine", koje se pojavilo prilikom odlučivanja u postupku revizije protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj: 007-0-Pž-06-000121 od 18.06.2006. godine, u pravnoj stvari tužioca GP "Novogradnja" Široki Brijeg, protiv tuženog "Prominvest" d.o.o. Konjic, radi isplate duga v. sp. 72.000,00 KM.
Članom 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: osporeni član) propisano je da "međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine".
Podnosilac zahtjeva navodi da je "ovako utvrđen poseban rok za sve društveno-pravne subjekte u vrijeme donošenja zakona, a i kasnije sve do preobražaja društvenog vlasništva kroz proces privatizacije društvenih preduzeća i podržavljenja društvenih preduzeća koja obavljaju djelatnosti koje imaju karakter javnih službi, bio u skladu sa potrebama tehnički razvijene sredine i savremenih naučnih gledanja na ovu problematiku". Međutim, naglašava, da promjenom vlasničke strukture, rok zastarjelosti propisan u osporenom članu, koji se odnosi na navedena društveno pravna lica, dovodi ostale privredne subjekte u neravnopravan i diskriminatorski položaj u robnom prometu. Iz navedenih razloga, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, povređuje se načelo ravnopravnosti učesnika u obligacionom odnosu iz člana 11. Zakona o obligacionim odnosima, kao i odredba člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Također, s obzirom da se osporeni član ne primjenjuje na pravne subjekte u privatnom i mješovitom vlasništvu, podnosilac zahtjeva smatra da on nije u skladu sa potrebama praktičnog života u prometu roba i usluga. Zbog toga je, pozivom na član IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ovaj zahtjev i predočio Ustavnom sudu Federacije kao ustavno pitanje, predloživši da ovaj sud odluči kako u praksi sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjivati odredbu člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
Na osnovu člana 39. stav 2. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj: 6/95 i 37/03), Ustavni sud Federacije zatražio je od GP "Novogradnja" Široki Brijeg i "Prominvest" d.o.o. Konjic da, kao stranke u ovom postupku, dostave odgovor na navode iz zahtjeva Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine.
U odgovoru preduzeća "Prominvest" d.o.o. Konjic od 18.04.2008. godine navedeno je da je "neophodno zauzimanje jedinstvenog stava u pogledu roka zastare potraživanja za sva pravna lica iz ugovora o prometu robe i usluga pravnih lica, bez obzira na vlasničku strukturu kapitala, radi efikasnijeg funkcionisanja pravnog sistema i pravne zaštite".
U odgovoru G.P. "Novogradnja" iz Širokog Brijega od 21.04.2008. godine navodi se da u cijelosti ostaju kod navoda iznesenih u postupku revizije protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj: 007-0-Pž-06-000 121 od 18.10.2006. godine. Smatraju da zahtjev Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine "u naravi ide za tim da više ne postoje društveno-ekonomski uslovi i razlozi za dalje postojanje privilegiranog zastarnog roka od tri godine shodno članu 374. Zakona o obligacionim odnosima, čime bi tu odredbu proglasili/utvrdili neustavnom, na osnovu čega bi prestala njena primjena, odnosno u proceduri izmjene zakona bi se brisala ta odredba".
U ovom predmetu održana je javna rasprava dana 27.05.2008. godine. Ovoj raspravi nisu prisustvovale stranke iz navedenog postupka revizije pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, iako su bile uredno pozvane.
Na sjednici o vijećanju i glasanju, Ustavni sud Federacije je pošao od toga da se pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine osnovano postavilo pitanje kako u praksi primjenjivati odredbu člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, pa da je zbog toga to pitanje s razlogom predočio Ustavnom sudu Federacije kao ustavno pitanje iz člana IV.C.10.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Naime, kvalitetno promijenjena svojinska struktura u našem pravnom sistemu neminovno je otvorila pitanje sadržine i tretmana pravnog instituta "društveno pravnog lica", uključujući i pitanje njihovog položaja, naspram drugih pravnih lica, u vezi sa rokom zastarjelosti u međusobnim potraživanjima iz ugovora o prometu robe i usluga. Ustavni sud Federacije je, s tim u vezi, a polazeći od potrebe osiguravanja principa ravnopravnosti, zauzeo stanovište da u sadašnjim svojinskim odnosima nema opravdanja za različite rokove zastarjelosti u međusobnim potraživanjima svih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima. Zbog toga je Ustavni sud Federacije i odlučio da u odredbi člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odrednicu "međusobna potraživanja društvenih pravnih lica" treba tumačiti i primjenjivati kao odrednicu "međusobna potraživanja pravnih lica".
Ovu odluku Ustavni sud Federacije donio je odlučujući u sastavu: mr. Mirko Bošković, predsjednik Suda, Sead Bahtijarević, mr. Ranka Cvijić, Domin Malbašić, Aleksandra Martinović, prof. dr. Nedjeljko Milićević, mr. Kata Senjak, prof. dr. Kasim Trnka i mr. Faris Vehabović, sudije Suda.
Odluka je donesena većinom glasova.
Broj U-2/08
27. maja 2008. godine
Sarajevo
Predsjednik
Ustavnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine
mr. Mirko Bošković, s. r.
Izdvojeno miŠljenje
u predmetu broj U-2/08
Glasao sam protiv većinski prihvaćene odluke iz sljedećih razloga:
Ustavni sud Federacije BiH nije smio ulaziti u razmatranje merituma ustavnog pitanja koje mu je predočio Vrhovni sud Federacije BiH. Sud je morao odbaciti zahtjev zbog nenadležnosti jer se Vrhovni sud Federacije BiH za odlučivanje o ovom ustavnom pitanju trebao obratiti Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
Prema prvobitnom zahtjevu Vrhovnog suda ustavno pitanje se odnosilo na: " ... utvrđivanje ustavnosti člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ..." Radi se o Zakonu bivše SFRJ kojeg je preuzela i u više navrata po legalnom postupku, kao svoj zakon, mijenjala Republika Bosna i Hercegovina.
Materija obligacionih odnosa, van svake sumnje, spada u nadležnost države Bosne i Hercegovine. U prilog tome govore, naročito, sljedeće činjenice:
Republika Bosna i Hercegovina je na legitiman način preuzela Zakon o obligacionim odnosima bivše SFRJ;
Bosna i Hercegovina nastavlja pravni kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine (član 1.1. Ustava BiH);
Prema izričitoj ustavnoj odredbi: "Svi zakoni, propisi i sudski postupci, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drukčije ne odredi nadležan organ vlasti Bosne i Hercegovine." (tačka 2. Aneksa II. na Ustav BiH).
Parlament Federacije BiH nije preuzeo državni Zakon o obligacionim odnosima kao svoj zakon, pa ga nije ni mogao mijenjati:
Činjenica da je Parlament Federacije BiH u jednom navratu mijenjao pomenuti zakon govori o tome da je takvu izmjenu donio nenadležni organ i da je na to morao upozoriti Ustavni sud Federacije BiH.
Obligacioni odnosi su neodvojivi dio ekonomskog sistema i jedinstvenog ekonomskog prostora države Bosne i Hercegovine. Zbog toga, van svake sumnje, postoji više ustavnih osnova za nadležnost institucija BiH u regulisanju obligacionih odnosa. Tako se u osnove ekonomskog sistema ugrađuje:" ... zaštita privatnog vlasništva i tržišne privrede" (Preambula Ustava BiH, alineja tri), Ustav zatim garantuje punu slobodu kretanja roba usluga, kapitala i lica na cijeloj državnoj teritoriji (član I. tačka 4. Ustava), Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima svima je zagarantovana jednaka zaštita privatnog vlasništva (član II. 2. k) Ustava i Protokol 1. uz Evropsku konvenciju), Bosna i Hercegovina je obavezna da svim osobama pod svojom jurisdikcijom osigura najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih sloboda i prava (član II. 1. Ustava BiH). Bosna i Hercegovina može preuzeti nadležnosti, između ostalog, i kada je to neophodno radi provođenja Aneksa V. do VIII. Mirovnog sporazuma, što uključuje i zaštitu zagarantovanih ljudskih sloboda i prava (član III. tačka 5. Ustava).
Ustavni sud Federacije BiH ovom Odlukom se neosnovano odnosi prema Zakonu o obligacionim odnosima kao prema federalnom zakonu. Sud je, takođe, izišao iz svoje nadležnosti kada je u odgovoru na ustavno pitanje zapravo promijenio važeći Zakon Bosne i Hercegovine, brišući iz relevantne odredbe člana 374. stav 1. riječ "društveno".
Domašaj ove Odluke neće imati posljedice samo na tumačenje i primjenu pomenute relevantne zakonske odredbe, nego može dugoročno utjecati na buduće razgraničavanje ustavnih nadležnosti između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta.