Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 1222/07, rješavajući apelaciju Imada Al Husina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik David Feldman, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Krstan Simić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 4. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Imada Al Husina.

Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se:

  • -
    Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i
  • -
    Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine.

Predmeti se u ova dva slučaja vraćaju Sudu Bosne i Hercegovine na ponovne postupke u kojima će se razmatrati dokazi i utvrditi bi li prisilno udaljavanje apelanta iz zemlje bilo opravdano u smislu zahtjeva iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, a u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Imada Al Husina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti/bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, u odnosu na član II/3.a) i b) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 2, 3, 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i član 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Imada Al Husina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluk o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine, u odnosu na član I/7.b) Ustava Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluk o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine, u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti/bezbjednosti Bosne i Hercegovine broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Imada Al Husina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluk o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Imad Al Husin (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Udruženje "Vaša prava BiH" iz Sarajeva, Osman Mulahalilović i Faruk Latifović, advokati iz Brčkog, podnio je 30. aprila 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine i Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine. Apelant je, istovremeno, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine" do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 1222/07. Apelant je apelaciju dopunjavao 31. maja 2007. godine, 1, 4. i 6. februara 2008. godine.
  • 2.
    Apelant je 28. januara 2008. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti/bezbjednosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine. Također, apelant je postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine" do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 306/08. Apelant je apelaciju dopunjavao 28, 30. i 31. januara 2008. godine, te 1. februara 2008. godine.
  • 3.
    Apelant je 3. marta 2008. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine, Rješenja Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine i Rješenja Ministarstva - Službe za poslove sa strancima - terenski centar Sarajevo, broj 19.4.1-UP-1-1-498/07 od 18. maja 2007. godine. Apelant je i u ovoj apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine" do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 660/08.
  • 4.
    Apelant je 28. aprila 2008. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine. Apelant je i u ovoj apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "zabranio deportaciju apelanta iz Bosne i Hercegovine" do okončanja postupka o apelaciji. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 1254/08.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 5.
    Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1222/07 od 26. juna 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 6.
    S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene četiri apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1222/07. Spojene su apelacije AP 1222/07, AP 306/08, AP 660/08 i AP 1254/08.
  • 7.
    Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice - Ured zastupnika Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava je 30. januara 2008. godine obavijestilo Ustavni sud da je apelant 22. januara 2008. godine podnio prijavu protiv Bosne i Hercegovine Evropskom sudu za ljudska prava broj Ap.3727/08, te da je Evropski sud za ljudska prava 29. januara 2008. godine donio privremenu mjeru kojom ukazuje Bosni i Hercegovini da apelant ne treba biti protjeran iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji broj AP 1222/07, kao ni u periodu od sedam dana od dana obavještavanja apelanta o toj odluci. U prilogu je dostavljen prijevod pisma Evropskog suda za ljudska prava broj ECHR-LE2.G od 29. januara 2008. godine.
  • 8.
    Apelant je, također, dostavio Ustavnom sudu navedenu odluku na engleskom jeziku.
  • 9.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i MUP-a Sarajevo zatraženo je 31. januara 2008. godine, a od Državne komisije 29. maja 2007. godine, da dostave odgovore na apelaciju.
  • 10.
    Sud BiH je dostavio odgovore na apelacije 5. juna 2007. godine i 12. februara 2008. godine, Ministarstvo 11. februara 2008. godine, MUP Sarajevo 15. februara 2008. godine, a Državna komisija 13. juna 2007. godine.
  • 11.
    Helsinški komitet Bosne i Hercegovine je u svojstvu amicus curiae 28. februara 2008. godine dostavio stručno pisano mišljenje o oduzimanju državljanstva apelantu.
  • 12.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 17. marta 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 13.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 14.
    Apelant je državljanin Sirijske Arapske Republike, a to je bio i u kritično vrijeme. Došao je na teritoriju bivše Jugoslavije i (tadašnje) Republike Bosne i Hercegovine (RBiH), te je Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH), broj 09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine dobio državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine u martu 1992. godine. Pošto je možda pretpostavljao da je državljanstvo koje mu je dodijeljeno 1992. godine bilo nevažeće, apelant je 1994. godine ponovo podnio zahtjev za državljanstvo po drugim osnovama, te mu je državljanstvo ponovo dodijeljeno drugim rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH br. 07/2-204-1384/94 od 22. novembra 1994. godine. Tokom boravka na teritoriji bivše Jugoslavije apelant je upoznao i oženio svoju suprugu, sa kojom je dobio dijete i postao član porodične zajednice koju čine i djeca njegove supruge iz prethodnog braka.

Činjenice u predmetu AP 1222/07

  • 15.
    Rješenjem Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje mu je dodijeljeno rješenjima Ministarstva za unutrašnje poslove RBiH kako je navedeno u stavu 13. ove odluke. Navedeno rješenje je konačno u upravnom postupku i protiv njega nije dozvoljena žalba, ali se može, prema članu 19. Zakona o upravnim sporovima BiH, pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe kod Suda BiH.
  • 16.
    U obrazloženju rješenja, između ostalog, navedeno je da je na osnovu provedenog postupka utvrđeno da je apelant stekao državljanstvo RBiH prevarnim ponašanjem odnosno skrivanjem relevantnih činjenica, te je u skladu sa članom 23. stav 1. i članom 41. stav 4. tačka b) Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine doneseno predmetno rješenje.
  • 17.
    Apelant je protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine podnio tužbu Sudu BiH radi poništenja rješenja od 9. januara 2007. godine. Sud BiH je Presudom broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
  • 18.
    U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je zakonitost konačnog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva iz tužbe, odnosno samo u dijelu u kojem je apelant zahtijevao da se poništi rješenje o oduzimanju državljanstva, a u smislu člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 19/02). Ispitujući zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja Sud BiH je ocijenio da je Državna komisija pravilno primijenila član 23. u vezi sa članom 41. Zakona o državljanstvu BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 13/99, 6/03, 14/03 i 82/05) i izvršila reviziju Rješenja MUP-a RBiH broj 07/2-204-1384/94 od 22. novembra 1994. godine, na osnovu podataka koje je apelant dostavio, kao i podataka pribavljenih po službenoj dužnosti. Naime, iz rješenja o sticanju državljanstva od 22. novembra 1994. godine proizlazi da je apelant primljen u državljanstvo BiH na osnovu zahtjeva, izjave, kopije PI i izvoda iz MKR. U tom postupku je utvrđeno da apelant ispunjava zahtjeve iz člana 8.a Zakona o državljanstvu RBiH ("Službeni list RBiH" br. 18/92, 11/93, 27/93, 13/94 i 15/94). Međutim, iz zahtjeva za sticanje državljanstva, koje je apelant podnio 12. oktobra 1994. godine preko Ambasade RBiH u Zagrebu, proizlazi da je apelant zahtijevao prijem u državljanstvo zbog toga što je zaključio brak sa državljankom BiH Zinaidom Softić, te da je učestvovao u Armiji BiH u periodu od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine. Nadalje, Sud BiH je istakao da činjenice navedene u zahtjevu, a koje su relevantne za sticanje državljanstva, nisu bile istinite. Također, da nije tačno da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva bio oženjen sa državljankom BiH, tj. da je bio u braku sa Zinaidom Softić. Brak sa državljankom BiH apelant je zaključio tek 14. juna 1995. godine, kako to proizlazi iz izvoda MKV Općine Stari Grad Sarajevo od 9. maja 2001. godine, koji je apelant dostavio Sudu BiH u prilogu tužbe. To znači, navodi dalje Sud BiH, da u vrijeme podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva 12. oktobra 1994. godine apelant nije bio u braku sa državljankom BiH, odnosno, brak nije bio zaključen kako je to apelant naveo kao relevantnu činjenicu. Budući da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za sticanje državljanstva dao izjavu da poštuje Ustav Bosne i Hercegovine i zakone, Sud BiH navodi da je apelant mogao i morao znati i biti svjestan da se brak prema zakonima BiH zaključuje isključivo u skladu sa Porodičnim zakonom BiH koji je bio na snazi u to vrijeme, te da se zaključenje braka po šerijatskim propisima, kako to pogrešno apelant navodi, ne smatra valjanim i nema pravnu snagu u BiH. Ova okolnost je relevantna zbog toga što je Zakonom o državljanstvu RBiH, koji je bio na snazi u vrijeme sticanja državljanstva, bilo propisano da stranac može prirođenjem steći državljanstvo RBiH, ako je u braku sa državljankom RBiH. Dakle, za sticanje državljanstva u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev bila je na snazi odredba prema kojoj je uvjet za sticanje državljanstva bio predviđena činjenica da je zaključen brak sa državljankom BiH, što je uvjet koji u konkretnom slučaju apelant nije ispunio i u tom pravcu je dao neistinite podatke u zahtjevu.
  • 19.
    Stoga, Sud BiH smatra da je apelant neopravdano osporavao rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, jer je pravilan zaključak Državne komisije da apelant nije naveo istinite činjenice odlučne za ocjenu njegovog statusa. Osim toga, Sud BiH navodi da nije vjerodostojan ni apelantov navod da je bio pripadnik Armije BiH u periodu od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine, jer u tom pravcu nema valjanih i zakonom propisanih dokaza u spisu, niti je apelant u dokumentaciji koju je dostavio sudu u prilogu tužbe podnio o tome odgovarajuće dokaze. Naprotiv, iz kopije potvrde Ministarstva odbrane - Uprave za odbranu Zenica od 18. februara 2001. godine proizlazi da je apelant bio pripadnik vojne jedinice - OS Zenica u periodu od 1. maja 1993. godine do 31. decembra 1995. godine. Nejasno je, ističe Sud BiH, zašto apelant u zahtjevu za sticanje državljanstva (iz 1994. godine) nije naveo da je bio pripadnik Armije BiH počevši od 1. maja 1993. godine, ako je taj status imao, nego je u zahtjevu naveo podatak da je bio pripadnik Armije BiH od 15. septembra 1992. godine do 1. januara 1993. godine, koji ni u toku postupka nije dokazao. Stoga je pravilan zaključak Državne komisije, smatra Sud BiH, da je do sticanja državljanstva došlo i na temelju netačnih informacija i netačnih podataka u pogledu statusa pripadnika OS RBiH. Sud BiH je ukazao da je ovaj podatak, u pogledu apelantovog statusa kao pripadnika OS RBiH, imao značaja samo u cilju ocjene apelantove lojalnosti prema državi Bosne i Hercegovine, kao stranca (u vezi sa članom 8.a citiranog Zakona o državljanstvu RBiH). Ovo iz razloga što apelant nije stekao državljanstvo BiH po osnovu pripadnosti OS RBiH, primjenom člana 9. stav 5. citiranog zakona, pa nije ni odlučno, u konkretnom slučaju, od kada je tužitelj zaista bio pripadnik OS RBiH. Imajući u vidu da je apelant tužbom osporio pobijano rješenje samo u dijelu kojim mu je oduzeto državljanstvo stečeno rješenjem od 22. novembra 1994. godine, Sud BiH se nije upustio u ocjenu sticanja državljanstva BiH Rješenjem broj 09/2-204-454/92 od 23. marta 1992. godine.
  • 20.
    Sud BiH je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere zabranom njegovog protjerivanja odbacio kao nedopušten zbog toga što Zakonom o upravnim sporovima BiH nije predviđeno donošenje privremene mjere, imajući u vidu da se pobijanim rješenjem samo utvrđuje oduzimanje državljanstva, pa ono ne sadrži odluku o protjerivanju apelanta sa teritorije Bosne i Hercegovine, tako da ne može biti predmet izvršenja, jer se o protjerivanju stranaca sa teritorije BiH odlučuje u posebnom postupku i posebnim rješenjem kod nadležnih institucija BiH.

Činjenice u predmetu AP 306/08

  • 21.
    Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za azil, kao državljanina Arapske Republike Sirije, rođenog 8. oktobra 1963. godine u mjestu Mouhassanu, država Sirija, i naloženo mu je da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja.
  • 22.
    U obrazloženju rješenja navedeno je, između ostalog, da je na osnovu provedenog postupka utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 72. stav 1. tačka a) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik BiH" broj 29/03 i 4/04) da se apelantu odobri azil u BiH, budući da ne postoje pretpostavke da se apelantu prizna izbjeglički status, predviđen Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine.
  • 23.
    Apelant je protiv Rješenja Ministarstva podnio tužbu kojom je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine. Sud BiH je Presudom broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu. U obrazloženju presude sud je naveo da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantov zahtjev za odobravanje azila, budući da i po ocjeni ovog suda nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu da se apelantov zahtjev uvaži. Naime, sud navodi da se, prema ovoj odredbi, azil u BiH odobrava strancu samo u slučaju ako postoje uvjeti da se tom strancu prizna izbjeglički status. Nadalje, prema Konvenciji i Protokolu o statusu izbjeglica, izbjeglički status se priznaje svakoj osobi koja se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog osnovanog straha od proganjanja i ako se proganjanje zasniva isključivo na rasi, religiji, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkom mišljenju.
  • 24.
    U konkretnom slučaju, a na osnovu provedenih dokaza u postupku donošenja osporenog rješenja, sud smatra da je Ministarstvo pravilno utvrdilo da apelant nije napustio zemlju svog državljanstva zbog straha od progona od vlasti u toj državi, nego je nakon "školskih demonstracija" iz 1980. i 1981. godine upisao fakultet biologije u Damasku, a zatim je zbog školovanja došao u Beograd, 1982. godine, gdje je upisao medicinski fakultet, a zatim je 1985. godine prešao u Rijeku radi nastavka studija na medicinskom fakultetu. U toku 1992. godine, odnosno konačno 1994. ili 1995. godine, apelant je došao u Bosnu i Hercegovinu radi učestvovanja u Armiji BiH. Nadalje, cijeneći apelantovu izjavu da je u toku 1986. godine prvi put posjetio svoju državu, a nakon toga 1989. godine, pa i 1991. godine, odnosno 1992. godine, i da nije imao nikakvih problema sa boravkom u zemlji svoga državljanstva, sud je ocijenio da je pravilan zaključak Ministarstva da se apelant nije našao izvan zemlje svog porijekla zbog straha od progona, s obzirom da je i sam izjavio da nije pripadao bilo kakvoj zabranjenoj političkoj, vjerskoj ili nacionalnoj organizaciji u svojoj zemlji, niti da je u toj zemlji bio uhapšen, pritvoren ili privođen na razgovore. S obzirom na navedeno, sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o strancu koji se našao izvan zemlje čije državljanstvo ima zbog opravdanog straha od progona, ni zbog političkog mišljenja, nalazeći da je Ministarstvo pravilno zaključilo da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se apelantu prizna status izbjeglice i da mu se zbog toga odobri azil u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu.
  • 25.
    Sud je također ocijenio da apelantov motiv za traženje azila zbog njegovog političkog mišljenja i uvjerenja nije osnovan, jer apelantov strah od proganjanja samo zbog toga što je njegovo političko uvjerenje slično ciljevima organizacije "Braća muslimani" nije opravdan. Stoga, Sud BiH je ocijenio da apelantu ne prijeti opasnost od progona, jer se u Siriji proganjaju članovi i aktivisti organizacije "Muslimansko bratstvo", a da apelant, i po vlastitom priznanju, nije član navedene organizacije. Sud je, također, utvrdio da je Ministarstvo, imajući u vidu izvještaje iz zemlje porijekla i ostale izvještaje koje je pribavilo u toku postupka, pravilno ocijenilo da se u zemlji apelantovog porijekla ne proganjaju osobe koje su učestvovale u ratu u BiH i koje su se priključile Armiji BiH, nalazeći da je Ministarstvo u osporenom aktu detaljno obrazložilo razloge zbog kojih smatra da apelant ne može imati opravdan strah zbog toga što je bio pripadnik Armije BiH, a koje u je u cijelosti uvažio i ovaj sud. Naposljetku, okolnost da je apelant izbjegao služenje vojne službe u zemlji porijekla, te da je u više navrata davao intervjue raznim medijima, po ocjeni suda ne može predstavljati opravdan strah od proganjanja u zemlji porijekla, kako je zaključilo i Ministarstvo u svom rješenju. Stoga, Sud BiH je našao da je neosnovana apelantova tužba kojom osporava pravilnost i zakonitost odluke o odbijanju zahtjeva za azil, jer se odluka Ministarstva temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni Konvencije i Protokola o izbjeglicama.
  • 26.
    Cijeneći odluku Ministarstva u djelu u kojem je apelantu naloženo da napusti teritoriju BiH, sud je utvrdio da je Ministarstvo u svom rješenju detaljno obrazložilo zašto smatra da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu člana 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu. Naime, sud je utvrdio da iz Rješenja Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine, kojim se odbija apelantu odobrenje za boravak u BiH, proizlazi da apelantu ovaj boravak nije odobren zbog toga što je na osnovu dokumentacije, evidencije nadležnih organa za provođenje zakona, te na osnovu operativnih saznanja bezbjednosnih službi, utvrđeno da apelantovo prisustvo u Bosni i Hercegovini predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH, nalazeći da je odluka donesena na temelju pravilne primjene propisa i predviđenih standarda kojima je regulisano protjerivanje stranaca radi zaštite nacionalne sigurnosti, a sve i kad bi postojali uvjeti predviđeni za primjenu načela "zabrane vraćanja".
  • 27.
    Pozivajući se na stav 2. člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima sud je ocijenio da je apelantov prigovor da mu je povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije neosnovan, budući da je stavom 2. navedenog člana propisano da uvažavanje prava na privatni i porodični život mora biti u skladu sa interesima države i njene nacionalne sigurnosti, pa je "nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i sl." uplitanje javne vlasti u granicama zaštite nacionalnog interesa. Stoga, u slučaju prijetnje javnom redu i nacionalnoj sigurnosti nužno je u demokratskom društvu da se organi vlasti miješaju u uživanje prava na privatni i porodični život u granicama zaštite interesa države. Ovo stoga što nacionalna sigurnost države ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život pojedinca. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Također, pozivajući se na odredbu člana 64. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a budući da je apelant došao iz Republike Hrvatske, sud je naveo da je potrebno ocijeniti hoće li prilikom protjerivanja apelant biti vraćen u zemlju porijekla ili u zemlju iz koje je došao u BiH.

Činjenice u predmetu AP 660/08

  • 28.
    Rješenjem Ministarstva - Služba za poslove sa strancima broj 19.4.1-UP-1-1-498/07 od 18. maja 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-69/07 od 27. jula 2007. godine, odbijen je apelantov zahtjev za odobravanje privremenog boravka. Pored toga, stavom 2. izreke navedenog rješenja apelantu je ostavljen rok od 15 od dana dostavljanja konačnog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju Bosne i Hercegovine. Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu Sudu BiH, kojom je predložio da sud osporeno rješenje preinači, tako da se apelantu dozvoli privremeni boravak u BiH na osnovu braka sa državljankom Bosne i Hercegovine.
  • 29.
    Rješenjem broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine Sud BiH je odbacio kao nedopuštenu apelantovu tužbu. U obrazloženju navedenog rješenja Sud BiH je naveo da apelantova tužba nije dopuštena zbog toga što je Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao posebnim zakonom, jasno propisano da strancu pripada pravo na sudsku zaštitu, odnosno pravo na podnošenje tužbe protiv konačnog upravnog akta samo kada se radi o zahtjevu za odobrenje azila i samo u slučaju ako je predmet upravnog postupka bio zahtjev za privremeni boravak iz razloga navedenih u članu 35. stav 1. tačka d), tj. ako se privremeni boravak zahtijeva iz humanitarnih razloga, a stekli su se uvjeti iz člana 60. istog zakona, tj. kada se strancu mora dozvoliti privremeni boravak jer postoji osnovana sumnja da bi u slučaju protjerivanja bio u opasnosti da bude podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. U svim ostalim slučajevima odlučivanja o boravku stranaca na teritoriji BiH navedenim zakonom nije predviđena sudska zaštita, odnosno pokretanje upravnog spora protiv konačnog upravnog akta. Ovo zbog toga što se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji i da dobije odobrenje boravka ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu, zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao "građansko pravo ili obaveza". Iz navedenih razloga Sud BiH je zaključio da apelantova tužba nije dopuštena budući da i apelantu ne pripada pravo da protiv navedenog rješenja pokreće upravni spor, kako je u osporenom rješenju i navedeno.

Činjenice u predmetu AP 1254/08

  • 30.
    Apelant je protiv Rješenja Suda BiH broj U-1141/07 od 21. januara 2008. godine podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja. Sud BiH je Presudom broj Uvl-03/08 od 14. marta 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za preispitivanje. U obrazloženju presude navedeno je da Apelaciono upravno vijeće nalazi da je Vijeće za upravne sporove Suda BiH, u postupku ispitivanja postojanja procesno-pravnih pretpostavki za meritorno rješenje upravnog spora, postupilo pravilno i zakonito, pa je pozivajući se na razloge utvrđene u prvostepenom postupku i ovo vijeće zaključilo da u konkretnom slučaju tužba nije dopuštena, nalazeći da je osporeno rješenje pravilno i zakonito, a zahtjev za preispitivanje neosnovan. Naime, Apelaciono vijeće suda je navelo da je u postupku donošenja osporenog rješenja jasno utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 41. stav 1. tačka d) i f) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, za odobravanje apelantovog privremenog boravka, nalazeći da je Ministarstvo pravilno odlučilo kada je odbilo apelantov zahtjev za odobravanje azila, budući da i po ocjeni ovog vijeća nisu ispunjeni uvjeti, propisani članom 72. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, da se apelantov zahtjev uvaži. Naime, sud navodi da se, prema ovoj odredbi, azil u BiH odobrava strancu samo u slučaju ako postoje uvjeti da se tom strancu prizna izbjeglički status.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije broj AP 1222/07 (oduzimanje državljanstva)

  • 31.
    Apelant se žali da su mu Presudom Suda BiH broj U-129/07 od 5. aprila 2007. godine povrijeđena prava zaštićena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. stav 1. Evropske konvencije. Ističe da nije bio u prilici izjasniti se u odnosu na razloge zbog kojih je Sud BiH donio osporenu presudu jer tih razloga nije bilo u rješenju Državne komisije, zbog čega smatra da navedenu presudu nije donio "nepristran tribunal". Pored toga, apelant navodi da se Sud BiH nije držao činjenica koje su utvrđene u toku upravnog postupka, već je odluku zasnovao na činjenicama koje Ministarstvo nije utvrđivalo, čime je sud preuzeo ulogu stranke po principu "jedinstva vlasti". Zbog navedenog, kao i zbog činjenice da pred Sudom BiH nije imao javnu raspravu, apelant smatra da mu je uskraćeno i pravo na pristup sudu.
  • 32.
    Kao razloge zbog kojih traži da se izda privremena mjera apelant navodi da ranija praksa u sličnim slučajevima (Farchichi Badreddine i Atmmani) ukazuje da su upravni organi nakon odluke o oduzimanju državljanstva naturaliziranim državljanima donosili odluke o deportaciji. Posebno navodi da je općepoznata vrlo teška situacija u vezi sa poštivanjem ljudskih prava u Siriji, kao i činjenica da je u Siriji i dalje na snazi smrtna kazna. Apelant smatra da bi njegovim izručenjem usljed nedonošenja tražene privremene mjere bilo ugroženo i njegovo pravo na život. Također, ističe da je u dnevnom listu "Avaz" od 13. aprila 2007. godine "direktor Sektora za strance najavio deportaciju, na koji način će, u tom slučaju, biti ugroženo i njegovo pravo na poštivanje porodičnog života i pravo na zabranu torture".

Navodi iz apelacije broj AP 306/08 (odbacivanje zahtjeva za azil i nalog za napuštanje Bosne i Hercegovine)

  • 33.
    Apelant se žali da su mu pobijanom odlukom povrijeđena prava zaštićena članom II/3.a), b) e) i f) i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava zaštićena čl. 2, 3, 6, 8, 13. i 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što smatra da je Sud BiH proizvoljno primijenio odredbe Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, s obzirom da je dokazao da se u Siriji krše ljudska prava kada se radi o pripadnosti društvenoj grupi ili o političkom mišljenju. Apelant navodi da Sud BiH nije imao u vidu činjenicu da je on od 1992. godine do danas bio pripadnik "dobrovoljačke jedinice El mudžahedin" zbog čega za njega postoji opasnost od torture i mučenja do smrti u Siriji ako bude deportovan. Pored toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i odredba člana 1. Protokola broj 7 zbog toga što mu nije dozvoljeno da pred sudom iznese razloge protiv svoga protjerivanja iz BiH, odnosno "da iznese zbog čega je to on opasan za javni red i nacionalnu sigurnost". Apelant navodi da je upravo suprotno, jer se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Nadalje, povredu prava iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije vidi u tome što postoji mogućnost da mu u Siriji bude izrečena smrtna kazna, kao i što postoji stvarni rizik da u zemlji porijekla bude suočen sa torturom i nehumanim ponašanjem i ponižavajućim tretmanom ili kažnjavanjem, te progonom zbog političkog mišljenja i učestvovanja u oružanim snagama u BiH. Tvrdi da BiH nije tražila nikakve garancije od Sirije da apelant neće biti podvrgnut torturi za razliku od slučaja Chalal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, na koji se poziva, a u kojem je i pored datih garancija Evropski sud zabranio njegovu deportaciju u Indiju.
  • 34.
    Dalje, povredu prava na porodični život njega i njegove porodice vidi u tome što je zaključio brak sa državljankom BiH i što je u tom braku stekao troje djece, tako da osporena presuda ima za posljedicu protjerivanje iz BiH i njegove supruge i djece iako su državljani BiH, što ima za posljedicu njihovo kolektivno kažnjavanje. Apelant navodi da je proizvoljna ocjena suda BiH da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 8. Evropske konvencije, pozivajući se na predmete Abdellah Berrehab protiv Kraljevine Holandije i na druge slučajeve koji su vođeni pred Evropskim sudom za ljudska prava. Naposljetku, apelant smatra da mu se navedena prava krše zato što je malo tamnije boje kože, što je pripadnik islamske vjeroispovijesti i što je osoba afroazijskog nacionalnog porijekla, jer se iz prezentiranih dokaza ne može izvesti drugačiji zaključak. Predlaže da se apelacija usvoji i osporena odluka ukine.

Navodi iz apelacija broj AP 660/08 i AP 1254/08 (odbijanje dozvole za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini)

  • 35.
    Apelant se žali, u sadržajno identičnim apelacijama, da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pored toga, apelant u obje apelacije navodi da je Sud BiH u ovim slučajevima počinio i povredu člana 9. Zakona o upravnim sporovima BiH, člana 35. stav 1. tačka d) istog zakona u vezi sa članom 60. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, zbog čega smatra da su pobijane odluke nezakonite. Naime, apelant navodi da članom 35. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu nije zabranjeno pokretanje upravnog spora protiv upravnog akta Ministarstva i da ne postoji odredba u zakonu na koju se sud pozvao.

b) Odgovor na apelacije

  • 36.
    U odgovoru na apelacije Državna komisija je navela kako je utvrdila niz nepravilnosti i nezakonitosti prilikom prijema apelanta u državljanstvo BiH, pa je iz razloga koji su navedeni u osporenom rješenju apelantu jednoglasnom odlukom oduzela državljanstvo BiH. Također je naglasila da je predmetno rješenje doneseno u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i zakonima Bosne i Hercegovine u postupku u kojem je i saslušala apelanta, a apelant je i sam kontaktirao Državnu komisiju i lično donio određenu dokumentaciju koja je uticala na donošenje rješenja o oduzimanju državljanstva. Budući da je apelant zadržao svoje ranije državljanstvo, Državna komisija podsjeća da apelant oduzimanjem BiH državljanstva ne ostaje osoba bez državljanstva. Zaključila je da u postupku revizije državljanstva Državna komisija nije povrijedila apelantova osnovna ljudska prava, te iznijela stav da u članu II. Ustava Bosne i Hercegovine - Ljudska prava i osnovne slobode, u Katalogu prava nije ubrojeno i pravo na državljanstvo, pa ni s tog aspekta Državna komisija nije povrijedila član II. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 37.
    U odgovoru na apelacije Sud BiH podsjeća na činjenicu da apelant protiv presude tog suda nije podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke niti kakav drugi vanredni pravni lijek predviđen članom 40. Zakona o upravnim sporovima BiH, što njegovu apelaciju čini nedopustivom u smislu člana 16. stav 4. tačka 15. u vezi sa stavom 1. člana 16. Pravila Ustavnog suda. Ukoliko, ipak, Ustavni sud bude smatrao predmetnu apelaciju dopustivom, Sud BiH smatra apelaciju neosnovanom iz razloga datih u pobijanoj presudi i predlaže da se apelacija odbije u skladu sa članom 61. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
  • 38.
    Ministarstvo u odgovoru na apelaciju ističe da, imajući u vidu rezultate postupka, apelantu ne prijeti opasnost da će nakon deportacije biti podvrgnut mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju u slučaju povratka u zemlju porijekla. Zbog toga, Ministarstvo smatra da nema razloga da se apelantu, u skladu sa članom 35. stav 1. tačka d) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, dodijeli privremeni boravak iz humanitarnih razloga. Pored navedenog, Ministarstvo u cijelosti ostaje kod navoda iz osporenih rješenja jer su odlučne činjenice u potpunosti utvrđene, obrazložene i na njih su primijenjene odredbe materijalnih propisa.

V. Relevantni propisi

  • 39.
    Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 29/03 od 6. oktobra 2003. godine) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 34.

(Opći uvjeti za odobrenje boravka)

(1) Privremeni boravak odobrit će se strancu pod uvjetima da:

a. raspolaže dokazima kojim opravdava postojanje osnove za odobrenje privremenog boravka,

b. raspolaže sredstvima za izdržavanje, uključujući sredstva za zdravstvenu zaštitu,

c. posjeduje ljekarsko uvjerenje, izdato najviše tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, iz kojeg je vidljivo da ne boluje od oboljenja visokog rizika po okolinu, odnosno da je poslovno sposoban.

(2) Pod dokazima, u smislu tačke a) stava 1. ovog člana, smatraju se:

a. izvod iz matične knjige vjenčanih ili drugi odgovarajući dokaz o zaključenom braku,

b. radna dozvola izdata od nadležnog organa za zapošljavanje,

c. prijava kod nadležnog fonda penzijsko-invalidskog osiguranja,

d. rješenje o upisu u sudski registar pravne osobe, uz dokaz o solventnosti,

e. potvrda o upisu na obrazovnu ustanovu za tekuću godinu,

f. nalaz s preporukom zdravstvene ustanove o neophodnosti dugotrajnijeg liječenja u BiH,

g. dokumenti o završenoj školi i stečenom zvanju,

h. drugi dokaz koji je podoban da potvrdi opravdanost boravka stranca u zemlji, a čiju će valjanost, na osnovu člana 55. ovog Zakona, cijeniti nadležna organizaciona jedinica Ministarstva.

Član 35.

(Privremeni boravak iz humanitarnih razloga)

(1) Privremeni boravak iz humanitarnih razloga izuzetno će se odobriti strancu koji ne ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom u sljedećim slučajevima:

  • a)
    ako je žrtva organizovanog kriminala, odnosno trgovine ljudima, u cilju pružanja zaštite i pomoći u oporavku i povratku u zemlju uobičajenog boravka,

Š...Ć

  • d)
    strancu za kojeg se utvrdi da su se stekli uvjeti iz člana 60. ovog Zakona, a kojem, u skladu sa ovim zakonom, nije odobren azil,

Š...Ć

Član 41.

(Odbijanje zahtjeva za odobrenje boravka)

Strancu, koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka odbit će se:

(a) ako je ušao na teritoriju BiH ne poštujući uvjete za ulazak propisane ovim zakonom, izuzev ako postoje uvjeti za odobrenje boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. ovog Zakona, ili

Š...Ć

(f) ako prisustvo stranca, na osnovu podataka kojima raspolaže Ministarstvo, predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj bezbjednosti BiH.

Član 43.

(Žalba protiv rješenja organizacione jedinice Ministarstva)

(1) Protiv rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za odobrenje boravka dozvoljena je žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.

(2) Podnosilac zahtjeva za odobrenje boravka ne može se protjerati, ni prisilno udaljiti s teritorije BiH dok ne protekne rok za žalbu, odnosno do donošenja rješenja u postupku po žalbi.

(3) Do pravosnažnosti rješenja u postupku po žalbi stranac mora biti na adresi na kojoj ima prijavljen boravak i svaki dan se javljati organu na čijem području boravi.

(4) Do okončanja postupka strancu se, uz potvrdu, privremeno oduzima pasoš, osim ako pristane dobrovoljno napustiti BiH prije okončanja postupka iz stava 2. ovog člana.

Član 44.

(Žalba protiv rješenja Ministarstva u sjedištu)

(1) Protiv rješenja Ministarstva kojim je odlučeno o odobrenju privremenog boravka iz humanitarnih razloga u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog Zakona žalba nije dozvoljena.

(2) Stranac se ne može protjerati ili prisilno udaljiti sa teritorije BiH do pravosnažnosti odluke donesene u smislu člana 35. stav 1. tačka d) ovog Zakona.

Član 60.

(Princip "zabrane vraćanja")

Stranci neće, ni na koji način, biti vraćeni ili protjerani na granicu teritorije gdje bi im život ili sloboda bili ugroženi zbog njihove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li su zvanično dobili azil. Zabrana vraćanja ili protjerivanja odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranci se, također, ne mogu poslati u zemlju u kojoj nisu zaštićeni od slanja na takvu teritoriju.

Član 72.

Prema ovom zakonu, azil se odobrava

  • a)
    strancu koji se, prema definiciji izbjeglice iz člana 1.A(2) Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine i člana 1. Protokola iz 1967. godine, zbog opravdanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj društvenoj grupi ili svojih političkih mišljenja, nađe izvan zemlje čije državljanstvo ima ili koji ne može ili zbog straha neće da traži zaštitu te zemlje, ili
  • b)
    strancu ako nema državljanstvo a nalazi se izvan zemlje u kojoj je imao svoje uobičajeno mjesto boravka, usljed takvih događaja, ne može ili se zbog straha ne želi u nju vratiti.

Član 76.

  • 1)
    Zahtjeve za azil razmatra i odluku u formi rješenja donosi osnovna organizaciona jedinica nadležna za azil Š...Ć
  • 2)
    Rješenje se donosi neovisno, pojedinačno, objektivno i nepristrano nakon obavljenog potpunog ispitnog postupka u kojem se utvrđuju sve činjenice, okolnosti i dokazi od značaja za donošenje odluke. Podnosiocu zahtjeva mora se omogućiti da iznese sve okolnosti koje su mu poznate, da ima pristup svim raspoloživim dokazima, kao i da predloži izvođenje pojedinih dokaza.
  • 3)
    Strancu će se omogućiti da tok postupka prati preko tumača (prevodioca) ukoliko ne zna jezik na kojem se postupak vodi, kao i da koristi usluge pravnog ili drugog savjetnika. Dužnost voditelja postupka je da podnosioca zahtjeva obavijesti o svim pravima i obavezama koje proizlaze iz zakona.

Š...Ć

  • 5)
    Rješenje kojim je odlučeno o osnovanosti zahtjeva za azil mora sadržavati potpuno obrazloženje i dostavlja se podnosiocu zahtjeva lično.

Š...Ć"

  • 40.
    Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 19/02) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog Zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 10.

Upravni spor ne može se voditi:

  • 1)
    protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora;
  • 2)
    protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor;
  • 3)
    u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

Član 37. stav 2.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, Sud poništava pobijani konačni upravni akt."

  • 41.
    Pravilnik o uvjetima i procedurama ulaska i boravka stranaca ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:

"(2) Zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka u BiH odbit će se strancu ako je registrovan kod organa BiH nadležnih za provođenje zakona, a posebno ako je registrovan kao međunarodni prijestupnik pri Kancelariji za saradnju sa Interpolom Ministarstva sigurnosti.

(3) Osnova za odbijanje zahtjeva, shodno stavu 2. ovog člana, su činjenice koje proizlaze iz evidencija sa kojima raspolažu navedeni organi, donesene odluke kao i eventualna operativna saznanja sa kojima raspolažu navedeni organi pri odlučivanju o zahtjevu stranca za odobrenje boravka u BiH."

VI. Dopustivost

  • 42.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 43.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 1222/07 (oduzimanje državljanstva)

  • 44.
    Prilikom ispitivanja dopustivosti navedene apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. tač. 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini."

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

"(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 9.
    apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom."
  • 45.
    U pogledu predmetne apelacije i apelantovih navoda da su mu osporenim odlukama o oduzimanju državljanstva BiH povrijeđena ustavna prava na koja se poziva, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da je apelant u pogledu istog pitanja već podnosio apelaciju Ustavnom sudu. Naime, apelant je 7. marta 2007. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Državne komisije broj UP-01-07-99-2/06 od 9. januara 2007. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod poslovnim brojem AP 746/07 i njome je apelant osporavao isto upravno rješenje iste Državne komisije kao i u apelaciji koja je predmet ovoga postupka. Međutim, u odnosu na apelaciju broj AP 1222/07 razlika je u tome što je u vrijeme podnošenja navedene apelacije AP 746/07 tekao upravni spor pred Sudom BiH kojeg je apelant pokrenuo protiv navedenog rješenja Državne komisije i odluka o njegovoj zakonitosti u vrijeme odlučivanja o apelaciji nije bila donesena.
  • 46.
    Ustavni sud je 5. aprila 2007. godine donio odluku o dopustivosti kojom je u odnosu na apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije navedenu apelaciju AP 746/07 odbacio kao ratione materie inkompatibilnu sa Ustavom. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da odlučivanje o davanju državljanstva spada u djelokrug javno pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka o dopustivosti broj AP 746/07 od 5. aprila 2007. godine, tačka 7). Za ovakav stav Ustavni sud je našao uporište u praksi Evropskog suda koji izričito stoji na stanovištu da uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su, u skladu sa navedenom praksom, određena javnim pravom, putem akata javne uprave, iz čega slijedi da pojam "građanska prava" u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dozvoljava ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 (1968)).
  • 47.
    Prema tome, pravo stranca da ga se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao "građansko pravo ili obaveza". Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavku broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
  • 48.
    S obzirom da se apelant u konkretnom slučaju žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda kao i odluku Ustavnog suda kojom je odlučio o apelaciji protiv istog osporenog rješenja Državne komisije, proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
  • 49.
    U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom Suda BiH i Državne komisije, a kojom mu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine, povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud primjećuje da je više nego očigledno da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Međutim, apelant u pogledu navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o povredi tog prava, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu apelacije paušalni, te da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se poziva. S obzirom da su osporene odluke po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatovana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, te budući da ništa ne ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, kao i da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povrede ovoga apelantovog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
  • 50.
    Ustavni sud smatra da apelacija direktno uključuje član I/7. Ustava Bosne i Hercegovine, koji glasi:

"7. Državljanstvo

Postoji državljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uvjetom da:

  • a)
    Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
  • b)
    Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta, po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.
  • c)
    Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6. 4. 1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisat će Parlamentarna skupština.
  • d)
    Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uvjetom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta.
  • e)
    Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdao entitet. Uspostavit će se centralni registar svih pasoša koje su izdali entiteti i Bosna i Hercegovina."

Ustavni sud smatra da se pokreće pitanje je li apelant lišen državljanstva na proizvoljan način suprotno prvoj rečenici člana I/7.b), te smatra da je apelacija u predmetu AP 1222/07 dopustiva u pogledu pitanja iz navedenog stava.

Dopustivost u odnosu na apelaciju broj AP 306/08 (odbacivanje apelantovog zahtjeva za azil i izdavanje naloga za napuštanje Bosne i Hercegovine)

  • 51.
    Apelant je predmetnom apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine i Rješenje Ministarstva broj UP-1-08/1-41-1-216-2/07 od 8. augusta 2007. godine, tvrdeći da su mu navedenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Nadalje, Ustavni sud smatra da se apelantova žalba da mu je ugrožen život jer postoji stvarni rizik od smrtne kazne u slučaju povratka u Siriju direktno svodi na tvrdnju da bi njegovo prisilno udaljavanje iz Bosne i Hercegovine u Siriju dovelo do povrede njegovog prava da ne bude podvrgnut smrtnoj kazni iz člana 1. Protokola broj 13 Evropske konvencije, te će biti ocijenjena na adekvatan način.

Pravo na pravično suđenje

  • 52.
    Ustavni sud podsjeća da se pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, kao i u odnosu na pravo na sticanje i/ili oduzimanje državljanstva iz prethodne apelacije, ubraja u djelokrug javno-pravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takvo pravo, konkretno, u Bosni i Hercegovini je regulirano Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu. Praksa Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu izričito se zasniva na stanovištu da je odlučivanje o kretanju i boravku stranaca, a, analogno tome, i odluka o protjerivanju stranca iz Bosne i Hercegovine isključiva nadležnost državnih organa i da se ne može podvesti pod koncept "građanskih prava i obaveza" zaštićen članom 6. Evropske konvencije.
  • 53.
    Tako se, u odluci Evropskog suda za ljudska prava V.P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, kaže da ".Š...Ć Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili da mu to bude uskraćeno, je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije" (vidi presudu V.P protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2). Ustavni sud smatra da je navedena odluka primjenjiva u konkretnom slučaju, jer je u toku postupka pred organom uprave i pred Sudom BiH utvrđeno da apelantov zahtjev za azil nije osnovan u smislu odredaba Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, kao i da su odluke kojim se njegov zahtjev odbija donesene na osnovu diskrecione ocjene organa države i u skladu sa posebnim Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu.
  • 54.
    Prema tome, pravo stranca da ostane u određenoj zemlji, prema stavovima Evropskog suda, ubraja se u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja uskratila takvo pravo stranom licu zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao "građansko pravo ili obaveza". Prema tome, mada takva odluka može imati određeni utjecaj na apelantova građanska prava i obaveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. decembra 1976. godine, DR 7, tačka 28).
  • 55.
    Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije niti u ovom postupku, kao i u postupku oduzimanja državljanstva apelantu, nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacija u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

  • 56.
    Imajući u vidu meritorno ispitivanje odluka koje su osporene apelacijom broj AP 306/08, predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj U-1172/07 od 21. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 21. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, u pogledu navoda apelacije o povredi prava iz člana 1. Protokola broj 13 Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije, člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, ovaj dio apelacije ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva u odnosu na ta pitanja.

Sudska praksa po ovom aktu

1 odluka iz 1 člana

Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.