USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1339/06, rješavajući apelaciju Marijana Šimića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Marijana Šimića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom suda Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Marijan Šimić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojeg zastupa Jasmina Koračić, advokatica iz Bihaća, podnio je 8. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine. Apelaciju je dopunio 20. novembra 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Kantonalnog pravobranilaštva Bihać zatraženo je 20. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju dostavili su Općinski sud u Bihaću 25. juna, Kantonalni sud u Bihaću 15. jula, a Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine 4. jula 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Bihaću i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine dostavljen je apelantu 8. septembra 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je bio dugogodišnji radnik Ministarstva unutrašnjih poslova, radeći u spornom periodu kao načelnik sektora policije. Ministarstvo unutrašnjih poslova, Centar službi bezbjednosti (u daljnjem tekstu: MUP CSB), Bihać, svojim Rješenjem broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, a na osnovu člana 124. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", br. 18/90, 14/92) i ovlaštenja ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. augusta 1993. godine, privremeno je udaljilo apelanta iz "MUP-a RBiH CSB Bihać, od dana donošenja rješenja, a zbog nepoštivanja i neprovođenja zakona Republike Bosne i Hercegovine". U obrazloženju MUP navodi da je apelant, obavljajući poslove i zadatke u MUP-u, a ne poštujući i ne provodeći zakone RBiH, načinio težu povredu radne dužnosti, pa bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje je obavljao. Apelant je protiv ovog rješenja od 29. novembra 1996. godine vodio spor koji je pravosnažno okončan, tako da je tužba protiv rješenja o udaljavanju sa službe odbačena kao neblagovremena (Rješenje Općinskog suda u Bihaću broj PR-58/97 od 16. juna 1997. godine).
- 7.MUP RBiH Sarajevo je 7. aprila 1994. godine donio Rješenje broj 09/4-120-4/322 kojim je apelantu prestao radni odnos po sili zakona sa 1. oktobrom 1993. godine. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da se apelant nije javljao na posao duže od pet uzastopnih radnih dana, od 1. oktobra 1993. godine, pa mu prestaje radni odnos u skladu sa članom 11. Zakona o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", br. 25/93 i 13/94). Prema stanju spisa, ovo rješenje nije nikada dostavljeno apelantu, već je MUP CSB Bihać 13. aprila 1994. godine stavio na oglasnu tablu "obavijest" da je za apelanta doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa.
- 8.Apelant je 1. novembra 2000. godine protiv kantonalnog MUP-a Bihać pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa kod tuženog, povrata na posao i naknade materijalne štete. U toku prvostepenog postupka (21. maja 2002. godine) apelantu je uručeno Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 09/4-120-4/322, pa je precizirao svoj tužbeni zahtjev tako da je zahtijevao njegovo poništenje, kao nezakonitog, povrat na posao, te naknadu štete iz osnova izgubljenih plaća zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa.
- 9.Prvostepenom Presudom Općinskog suda u Bihaću broj PR-1486/00 od 29. augusta 2002. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj RSŽ-861/02 od 28. decembra 2004. godine, usvojena je apelantova tužba, poništeno kao nezakonito Rješenje MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, te naložena isplata apelantu naknade materijalne štete iz osnova izgubljenih plaća (pobliže opisano u izreci prvostepene presude). Prvostepeni sud je, nakon provedenog postupka, naveo da se rješenje o prestanku radnog odnosa mora donijeti u pisanoj formi i dostaviti radniku, sa poukom o pravu na prigovor (član 78. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" broj 60/89, te "Službeni list RBiH", broj 2/92) i član 1. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti ("Službeni list RBiH", broj 21/92), što je tuženi propustio da učini. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da apelant nije mogao kršiti obavezu dolaska na posao, s obzirom da je udaljen iz MUP-a RBiH CSB Bihać po osnovu Rješenja broj 12-1627/93, a zbog nepoštivanja i neprovođenja zakona Republike Bosne i Hercegovine, koje je, kako navodi prvostepeni sud, iako doneseno 5. oktobra 1993. godine, bilo na snazi već i ranije, tj. već 30. augusta 1993. godine, kada je ministar MUP-a ovlastio načelnika da udalji apelanta. Prvostepeni sud, također, navodi da u prilog tvrdnji da je rješenje bilo na snazi i 1. oktobra 1993. godine ide i činjenica da je apelant pokrenuo parnični postupak protiv ovog rješenja.
- 10.Protiv drugostepene presude tuženi je pokrenuo revizioni postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine, koji je svojom Presudom broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine uvažio izjavljenu reviziju, ukinuo nižestepene presude u dijelu koji se tiče poništenja kao nezakonitog Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322, od 7. aprila 1994. godine, i u tom dijelu tužbu odbacio. U ostalom dijelu, koji se tiče troškova postupka, presude su potvrđene. U svom obrazloženju taj sud je naveo da se može smatrati da je pobijano rješenje dostavljeno apelantu, koji je propustio da protiv njega izjavi prigovor, zbog čega meritorno raspravljanje predmeta nije moguće. Sud je, prije svega, naveo da je, u vezi sa zasnivanjem i prestankom radnog odnosa policajaca, a po osnovu člana 82. Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90, te "Službeni list RBiH", broj 14/92), u vrijeme donošenja pobijanog rješenja primjenjivan Zakon o državnoj upravi ("Službeni list RBiH", broj 26/93). Prema odredbi člana 325. tog Zakona, za lice koje nije bilo raspoređeno duže od šest mjeseci smatralo se da mu je prestao radni odnos. U slučaju da je radnik nezadovoljan rješenjem o prestanku radnog odnosa imao je pravo, u skladu sa članom 333. st. 1. i 2. Zakona o državnoj upravi, podnijeti prigovor u roku od 15 dana, tj. pokrenuti parnični postupak u skladu sa odredbama člana 335. tog zakon. Također, Vrhovni sud je naveo "da je nesporna činjenica da je tuženi uručio tužitelju rješenje o udaljavanju sa posla počevši od 5. oktobra 1993. godine i da po toj odluci nakon isteka šest mjeseci nije pozvan na posao. U kontekstu tih nespornih činjenica po sili zakona (član 325. ZDU) prestao je radni odnos i odluka o tome je zapravo deklaratornog karaktera. Ovo iz razloga što je rješenje o prestanku tužiteljevog radnog odnosa akcesorno povezano sa rješenjem o udaljavanju sa posla, izvire iz njega i u cjelini dijeli njegovu pravnu sudbinu. Stoga, kod nesporne činjenice da je tužba koju je tužitelj podnio protiv odluke o udaljavanju odbačena pravomoćnim rješenjem Š...Ć i kod utvrđene činjenice da je tužbeni aktom od 13. aprila 1994. godine na oglasnu tablu stavio obavijest da je za tužitelja doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa, što tužitelj nije doveo u pitanje, to okolnost da mu nije lično uručeno nema odlučno značenje za zaključak o opstojnosti radnog odnosa (deklaratorna odluka)". Nadalje, Vrhovni sud je zauzeo stav da su stavljanjem "obavijesti" o donošenju rješenja o prestanku radnog odnosa ispunjeni uvjeti o dostavljanju rješenja (član 96. stav 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Službeni list RBiH", broj 2/92), te je apelant imao obavezu da iscrpi proceduru internog žalbenog postupka, što je on propustio da učini.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Iz navoda apelacije i dopune apelacije proizlazi da apelant tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud donijeli pravilne odluke, dok je Vrhovni sud arbitrarno primijenio relevantne zakonske odredbe i utvrdio činjenično stanje. Nadalje, apelant u dopuni apelacije smatra da je udaljen sa posla i da mu je prestao radni odnos zbog njegovog nacionalnog porijekla. Time tvrdi da je došlo do povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Općinski sud u Bihaću je u svom odgovoru od 25. juna 2008. godine naveo da ostaje pri razlozima koji su navedeni u Odluci drugostepenog suda broj RSŽ-861/02, od 28. decembra 2004. godine.
- 13.Kantonalni sud u Bihaću, u svom odgovoru od 15. jula 2008. godine, smatra da je prvostepeni sud donio zakonitu i pravilnu odluku.
- 14.Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je, u svom odgovoru od 4. jula 2008. godine, naveo da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.Zakon o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 18/90) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 124.
Radnik Republičkog sekretarijata udaljit će se privremeno sa poslova i zadataka koje vrši ili iz Republičkog sekretarijata i kada je protiv njega pokrenut krivični ili disciplinski postupak, ako se s obzirom na prirodu krivičnog djela, odnosno teže povrede radne dužnosti, okolnosti pod kojima su oni izvršeni i druge okolnosti, može osnovano zaključiti, da bi bilo štetno po interes službe da radnik i dalje ostane na poslovima i zadacima koje obavlja, odnosno u Republičkom sekretarijatu.
Rješenje o mjeri privremenog udaljenja Š...Ć donosi republički sekretar ili radnik koga on za to ovlasti."
- 16.Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 82.
Odredbe ove uredbe koje se odnose na pitanja zasnivanja i prestanka radnog odnosa Š...Ć za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja ne primjenjuju se."
- 17.Uredba sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi ("Službeni list SRBiH", broj 25/93) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
Zakon o državnoj upravi - Prečišćeni tekst Š...Ć primjenjuje se za vrijeme ratnog stanja, ako ovom uredbom nije drukčije određeno.
Š...Ć
Član 11.
Radniku prestaje radni odnos ako se stavio na stranu agresora i protiv Republike Bosne i Hercegovine ili ako je neopravdano izostao sa posla duže od pet radnih dana uzastopno."
VI. Dopustivost
VI.2. Dopustivost apelacije ratione materiae
- 18.Apelant je, prije nego mu je prestao radni odnos, obavljao funkciju načelnika sektora policije MUP-a RBiH, Bihać. U svojoj apelaciji tvrdi da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u radnom sporu koji je vodio. U vezi s primjenom navedenog prava na predmetni spor, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62) preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta. "Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države" te da "ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.- onih koji se odnose na plaću, nadoknadu drugih prava tog tipa - na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje" (stav 62). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13).
- 19.Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacije kompatibilna sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije ratione materiae.
VI.2. Ostali kriteriji dopustivosti apelacije
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI.3. Blagovremenost dopune apelacije od 20. novembra 2007. godine
- 24.Apelant je dopunio svoju apelaciju 20. novembra 2007. godine, proširujući svoj zahtjev i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije.
- 25.Kao što je prethodno navedeno, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. aprila 2006. godine.
- 26.Član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Mogućnost podnošenja dopune apelacije nikako se ne može tumačiti tako široko da se pod tim podrazumijeva pravo da apelanti mogu u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana (vidi Ustavni sud, AP 1426/05 od 9. novembra 2007. godine, stav 49).
- 27.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio da dopunu apelacije ne razmatra.
VII. Meritum
- 28.Apelant pobija Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-370/05 od 21. februara 2006. godine tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije zbog arbitrarne primjene relevantnog prava i utvrđenog činjeničnog stanja.
- 29.Ustavni sud podsjeća da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02, od 27. jula 2003. godine). S obzirom da apelant u ovom slučaju ukazuje upravo na proizvoljnost u utvrđivanju činjenica i primjeni zakonskih odredbi na tako utvrđene činjenice, što bi za posljedicu imalo kršenje njegovog ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud je mjerodavan ispitati pravilnost provedenog postupka u pogledu utvrđenih činjenica i primjene materijalnog prava u ovom slučaju.
a) Pravo na pravično suđenje
- 30.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 31.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 32.Kada je u pitanju otkaz radnog odnosa za pripadnike MUP-a RBiH iz perioda relevantnog za ovu odluku, Ustavni sud uviđa da su na snazi bili različiti propisi. S jedne strane, bio je na snazi Zakon o državnoj upravi, koji je, kao lex generalis, regulirao pitanje funkcioniranja kompletne uprave. Taj zakon je bio na snazi i u spornom periodu (1993-1994) u onoj mjeri u kojoj nije bio u suprotnosti sa Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o državnoj upravi. Paralelno, kao lex specialis, važio je Zakon o unutrašnjim poslovima i Uredba sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima, osim oblasti koje su navedene u članu 82. ove Uredbe (inter alia, zasnivanje i prestanak radnog odnosa za vrijeme ratnog stanja i vanrednog stanja). Prema tome, na osnovu ovih zakona regulirano je pitanje zasnivanja i prestanka radnog odnosa, kao i pitanje disciplinske odgovornosti pripadnika MUP-a.
- 33.U konkretnom slučaju apelant je, u dva različita postupka, bio pogođen u svojoj pravnoj poziciji.
- 34.Prvi put na osnovu Rješenja broj 12-1627/93 od 5. oktobra 1993. godine, kada je MUP CSB, Bihać, na osnovu člana 124. Zakona o unutrašnjim poslovima, Uredbe sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima ("Službeni list SRBiH", broj 14/92) i ovlaštenja ministra MUP-a RBiH broj 10-2292/93 od 30. augusta 1993. godine, privremeno udaljio apelanta iz MUP-a RBiH CSB Bihać. Ovo "privremeno udaljavanje" je postalo pravosnažno, te se zakonitost nije mogla ispitivati (vidi tačku 6. ove Odluke). Usprkos tome, Ustavni sud napominje da je institut "privremenog udaljavanja" (a) akcesorna mjera, jer se može izreći samo uz krivični ili disciplinski postupak koji se vodi protiv određene osobe, i (b) dopunska mjera, jer služi zaštiti opravdanog interesa službe (član 124. Zakona o unutrašnjim poslovima).
- 35.Drugi postupak, koji je vođen protiv apelanta a čija ustavnost je predmet i ovog slučaja, jeste prestanak radnog odnosa apelantu, na osnovu Rješenja MUP-a RBiH, Sarajevo, broj 09/4-120-4/322 od 7. aprila 1994. godine, sa 1. oktobrom 1993. godine. Razlog za otkaz radnog odnosa je, navodno, nejavljanje apelanta na posao duže od pet dana.
- 36.Na osnovu uvida u spis, izvedenih dokaza i zakonske regulative koja je primjenjivana u relevantnom periodu, Ustavni sud zaključuje da ova dva postupka nisu povezana, kao što to zaključuje Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (vidi tačku 10. ove Odluke). Naime, Ustavni sud ne može naći niti jedan dokaz u smislu da se "nepoštivanje i neprovođenje zakona RBiH", a što je bila osnova za apelantovo "privremeno udaljavanje" sa posla, ogledalo u "nejavljanju na posao", što je bila osnova za prestanak radnog odnosa. Samim tim, ova dva postupka se ne mogu povezivati u smislu da prvi postupak opravdava prestanak apelantovog radnog odnosa. Također, Ustavni sud smatra da se "udaljenje s posla" kao mjera ne može smatrati kao istovremeno sticanje statusa "neraspoređenog radnika" u smislu člana 325. Zakona o državnoj upravi, koje se stiče isključivo na osnovu ispunjenja uvjeta iz člana 323. stav 1. (ukidanje pojedinih poslova i zadataka, smanjenje obima posla, vršenje koncentracije poslova i zadataka, modernizacija načina izvršavanja poslova, itd.). Ovakvo tumačenje nema bilo kakvo uporište u navedenim odredbama.
- 37.Međutim, posljedica postojanja pravosnažnog rješenja o "privremenom udaljenju" s posla je bitna za pitanje blagovremenosti apelantove tužbe za utvrđenje radno-pravnog statusa i isplate. Zakon o unutrašnjim poslovima u članu 124. ne propisuje do kada traje ili može trajati mjera privremenog udaljenja. Teleološkim tumačenjem odredbe tog člana Ustavni sud smatra da je ona povezana sa okončanjem krivičnog ili disciplinskog postupka koji je, prema zakonu, trebalo voditi protiv apelanta. Međutim, dok se ne donese drukčije rješenje, koje formalno ili faktički derogira privremeno udaljenje, privremeno udaljenje s posla formalnopravno stoji na snazi. Zašto je u predmetnom slučaju bitan ovaj zaključak?
- 38.Apelant nije nikada primio rješenje o prestanku radnog odnosa u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Uredba za zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini ("Službeni list RBiH", broj 2/92) u vezi sa članom 332. Zakona o državnoj upravi). Naime, taj zakon u članu 81, u vezi sa članom 87, jasno propisuje obavezu organa da izvrši lično dostavljanje rješenja. Tek u slučaju nemogućnosti lične dostave, dostava se smatra izvršenom ukoliko se pismeno (a) dostavi organu općine, na čijoj teritoriji lice ima boravište, (b) a na vrata stana toga lica se stavi saopćenje gdje se pismeno nalazi (član 86). Konačno, Ustavni sud naglašava da Zakon o državnoj upravi nije poznavao institut "saznanja za povredu prava" kao što je to slučaj bio sa, naprimjer, u to vrijeme važećim članom 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzet Uredbom za zakonskom snagom o preuzimanju i primjeni saveznih zakona koji se u BiH primjenjuju kao republički zakon ("Službeni list RBiH", broj 2/92), a što bi bilo relevantno, eventualno, za računanje rokova za pokretanje postupaka (u tom smislu, uporedi odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine i Ustavnog suda, CH/01/7228, Drago Đurčić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 8. maja 2007. godine, tačka 15. i dalje; CH/01/7255 i CH/01/7280, Mirsada Planinić protiv Republike Srpske, odluka o prihvatljivosti od 5. juna 2007. godine, tačka 26. i dalje; CH/01/6694, Kemal Supur protiv Federacije Bosne i Hercegovine, odluka o prihvatljivosti i brisanju od 26. juna 2007. godine, tačka 14. i dalje; AP 30/03 od 23. aprila 2004. godine).
- 39.Iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije nikada mijenjao mjesto svoga boravišta. S druge strane, jasno je da opisana procedura dostave u konkretnom slučaju nije nikada ispoštovana. Štaviše, nadležni organi nisu ni pokušali da ispoštuju svoju obavezu. Istovremeno, pozivanje na "ratne okolnosti" je, po mišljenju Ustavnog suda, paušalno. Takvi propusti (ili okolnosti) se ne mogu staviti na teret apelantu, jer bi se u tom slučaju negirao i gubio značaj princip "pristupačnosti" pravnih akata, kao jednog od značajnih elemenata principa pravne sigurnosti. Ustavni sud ponavlja da svaka osoba mora imati dostatan pristup svim pravnim aktima koji su odlučujući za njenu pravnu poziciju. Iz ovog razloga, ne može se prihvatiti mišljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine da lično nedostavljanje nema uticaja na "opstojnost radnog odnosa" (vidi tačku 10. ove Odluke) ili da dostavljanje obavijesti na oglasnoj ploči organa (bez obavijesti na stanu) može zadovoljiti spomenuti princip pristupačnosti pravnih akata. Konačno, Ustavni sud naglašava da nepoštivanje zakonskih odredbi o dostavi rješenja ima za posljedicu da odluka nema pravno dejstvo među strankama, uključujući rok za korištenje pravnog lijeka (prigovor, žalba, itd.), dok kod konačnih odluka ne može da nastupi njihova formalna pravosnažnost.
- 40.Prema tome, u vrijeme podnošenja apelantove tužbe (1. novembar 2000. godine) zbog utvrđenja radno-pravnog statusa, apelant je imao saznanje samo o rješenju o privremenom udaljavanju, koje je formalnopravno bilo na snazi, jer rješenje o prestanku radnog odnosa, zbog nepoštivanja odredbi o dostavi iz Zakona o općem upravnom postupku u Republici Bosni i Hercegovini, nije imalo pravno dejstvo spram stranaka. Prema tome, postupak radi utvrđenja radno-pravnog statusa, a u vezi sa privremenim udaljenjem s posla, je bio sasvim opravdan i blagovremeno pokrenut.
- 41.Na osnovu do sada navedenog, Ustavni sud zaključuje: (a) da se u konkretnom slučaju postupak prestanka radnog odnosa ne može, u formalnom smislu, dovoditi u vezu sa postupkom privremenog udaljenja s posla niti kao sticanje statusa neraspoređenog radnika. Nadalje, (b) rješenje o prestanku radnog odnosa nije dostavljeno apelantu u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku sve do 2002. godine. Konačno, (c) apelantova tužba (1. novembar 2000. godine) radi utvrđenja radno-pravnog statusa se može smatrati blagovremenom. Ova tri zaključka se u potpunosti razlikuju od zaključaka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje Ustavni sud smatra da nemaju uporište u jezičkim granicama datih propisa, tj. da su proizvoljni. Ovi zaključci Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, za koje je Ustavni sud utvrdio da su arbitrarni, nisu mogli biti osnova za revizijsku presudu. Iz toga razloga, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.Ipak, Ustavni sud se neće dalje upuštati u pravnu ocjenu predmeta, dopustivosti i osnovanosti samog tužbenog zahtjeva radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate. Ovo iz razloga što predmetni slučaj, uz poštivanje obrazloženja Ustavnog suda, zahtijeva daljnju pravnu analizu pozitivnopravnih propisa i, eventualno, utvrđivanje relevantnih činjenica za njihovu primjenu kako bi se došlo do konačne odluke u predmetu. Drugim riječima, redovni sudovi i dalje imaju dovoljno prostora za sudsko odlučivanje bez obzira na zaključke Ustavnog suda iz ove odluke. Ustavni sud, s obzirom na supsidijarnost ustavnopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluku AP 994/06, od 14. jula 2008. godine, tačka 71) i njegove nemogućnosti da djeluje kao "četvrta instanca" (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 31/03), u principu, nema tu nadležnost, a predmetni slučaj ne daje dovoljno osnove za meritorno odlučivanje (član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda). Tu nadležnost imaju, prije svega, redovni sudovi. Prema tome, Ustavni sud smatra da se njegova zaštita mora ograničiti u predmetnom slučaju na utvrđivanje arbitrarnosti odlučenja i obrazloženja revizijske presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, ne prejudicirajući konačni ishod samog postupka.
- 43.S obzirom da sam postupak traje od 2000. godine, pri čemu se utvrđuje zakonitost prestanka radnog odnosa apelanta još iz 1994. godine, te uzimajući u obzir činjenicu da se radi o statusnim pitanjima od životnog značaja za svakog čovjeka, kao što je radni odnos, a koja su prioritetne prirode u smislu hitnosti odlučivanja (usporedi Ustavni sud, Odluku AP 406/07 od 3. aprila 2008. godine, tačka 38), Ustavni sud će vratiti predmet zadnjoj sudskoj instanci - Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine - na novi postupak i odlučivanje, uz obavezu poštivanja obrazloženja koje je dao Ustavni sud.
VIII. Zaključak
- 44.Arbitrarnim tumačenjem relevantnih materijalnopravnih i procesnih zakona, koji se tiču pitanja dopustivosti tužbenog zahtjeva apelanta i prav apelanta iz radnog odnosa, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je povrijedio pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 45.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 46.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine