Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2887/06, rješavajući apelaciju Gojka Ćupića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Seada Palavrić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Gojka Ćupića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u predmetu P-529/96, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 30 dana od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Gojku Ćupiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Gojko Ćupić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša podnio je 24. oktobra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-529/96.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je 4. jula 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 15. septembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i koje su utvrđene uvidom u spis Osnovnog suda broj P-529/96 mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant je 12. marta 1996. godine Osnovnom sudu podnio tužbu za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini po osnovu dosjelosti protiv Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: prvotužena), Industrije drveta, celuloze, papira i vlakana Fabrike celuloze i viskoze Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Santro Jandre (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Tužbom je zatraženo da se utvrdi da je apelant vlasnik dijela parcele kako je precizirano u petitu tužbe, te da su tuženi dužni da trpe da se na osnovu presude uknjiži pravo vlasništva na navedenoj nekretnini i zemljišnoj knjizi u njegovu korist.
  • 7.
    Prvo ročište povodom apelantove tužbe, kojem je apelant pristupio, a kojem nije pristupio niko za prvotuženu i drugotuženu, održano je 17. oktobra 1996. godine. Apelant je obavijestio sud da mu je poznato da se trećetuženi početkom rata odselio u Hrvatsku i predložio da se postavi staralac za poseban slučaj (u daljnjem tekstu: staralac), budući da apelant nije bio u mogućnosti da pribavi njegovu adresu. Ročište je odgođeno na neodređeno vrijeme, a sud je rješenjem utvrdio da će se zatražiti od Centra za socijalni rad da trećetuženom postave staraoca.
  • 8.
    Apelant je pristupio narednom ročištu, koje je održano 20. maja 1997. godine, a prvotužena i drugotužena, iako uredno pozvane, nisu pristupile, a za trećetuženog je pristupio staralac kojeg je Centar za socijalni rad u međuvremenu odredio svojim rješenjem. Ročište je odgođeno zbog bolesti postupajućeg sudije, kao i naredno zakazano za 12. juni 1997. godine, kojem apelant i drugotužena nisu pristupili.
  • 9.
    Osnovni sud je novo ročište održao 12. novembra 1997. godine, kojem su sve stranke bile prisutne. Nakon što su izneseni navodi iz tužbe i odgovora na tužbu, drugotužena je iznijela prigovor o presuđenoj stvari. Ročište je odgođeno uz nalog drugotuženoj da dostavi presudu na koju se pozvala u prigovoru o presuđenoj stvari, a također je naloženo i da se putem P upisnika provjeri da li postoji ova presuda.
  • 10.
    Ročištu koje je održano 30. oktobra 2002. godine apelant i prvotužena su pristupili, a ostali nisu bili prisutni. Ponovo je iznesen prigovor o presuđenoj stvari zbog čega je ročište odgođeno na neodređeno vrijeme kako bi se utvrdile relevantne činjenice u vezi sa prijašnjom parnicom između apelanta i tuženih. Apelant je pristupio ročištu koje je održano 14. maja 2003. godine, prvotužena i drugotužena nisu pristupile, a staralac trećetuženog je istakao da ne osporava činjenične navode u tužbi i da prepušta sudu odluku o tužbenom zahtjevu. I ovo ročište je odgođeno uz nalog apelantu da dostavi dokumentaciju o eksproprijaciji njegovih parcela, a novo, koje je održano 18. juna 2003. godine, odgođeno je. Na oba ročišta je bio prisutan apelant.
  • 11.
    Ročište od 29. augusta 2003. godine je opozvano i rješenjem je određeno da se održi pripremno ročište 19. septembra 2003. godine, u skladu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku koji je u međuvremenu stupio na snagu. Na ročištu od 19. septembra 2003. godine od apelanta je zatraženo da dostavi adresu drugotužene i da prilagodi tužbu odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je 7. novembra 2003. godine uložio Osnovnom sudu podnesak kojim preinačuje tužbu, ističući i zahtjev za donošenje privremene mjere zabrane prodaje spornog zemljišta zbog postojanja osnovane sumnje da bi vlasnik zemljišta mogao spornu parcelu prodati trećem licu.
  • 12.
    S obzirom na to da sud nije preduzeo nikakvu radnju nakon preinačenja tužbe i podnošenja zahtjeva za privremenu mjeru, apelant je 24. januara 2005. godine zatražio hitno okončanje postupka povodom njegove tužbe. Osnovni sud je 22. marta 2005. godine održao ročište kojem su pristupile sve stranke osim prvotužene. Pošto je staralac izjavio da je u penziji i da više ne želi učestvovati u ovom predmetu, zatražio je od suda da o tome obavijesti Centar za socijalni rad. S obzirom na te okolnosti, Osnovni sud je odgodio pripremno ročište i novo zakazao za 5. maj 2005. godine. Od Centra za socijalni rad je 22. marta 2005. godine zatraženo da postavi novog staraoca za poseban slučaj, po čemu je postupljeno Rješenjem Centra za socijalni rad od 21. aprila 2005. godine.
  • 13.
    Na ročištu od 5. maja 2005. godine Osnovni sud je donio Rješenje broj P-529/06, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1138/05 od 26. aprila 2006. godine, kojim se postupak u predmetnoj stvari prekida s obzirom na saznanja da je trećetuženi u međuvremenu umro. Rješenjem je određeno da će se postupak nastaviti nakon što tužilac označi zakonske nasljednike trećetuženog, odnosno njegove pravne sljednike.
  • 14.
    Apelant je 10. juna 2005. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog da se predmetni postupak nastavi i zatražio da se postupak nastavi samo protiv prvotužene i drugotužene. Za trećetuženog je navedeno da je on bio samo posjednik spornog zemljišta i da ne može učestvovati u postupku u kojem se odlučuje o pravu vlasništva na nekretninama na osnovu dosjelosti.
  • 15.
    Uvidom u predmetni spis Osnovnog suda Ustavni sud je utvrdio da do februara 2008. godine, kada je izvršen uvid, Osnovni sud nije okončao postupak, niti je riješen apelantov prijedlog da se nastavi prekinuti postupak.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 16.
    Apelant je naveo da je, zbog dugotrajnog postupka koji je pokrenut 1996. godine i očigledne opstrukcije pravosudnog organa, povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je zatražio pravičnu naknadu zbog odugovlačenja postupka u iznosu od 5.000 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 17.
    U najvećem dijelu odgovora Osnovni sud je iznio hronološki redoslijed radnji koje je preduzeo u postupku povodom apelantove tužbe. Konstatirano je da je apelant 10. juna 2005. godine dostavio podnesak kojim se traži da se postupak nastavi bez učestvovanja trećetuženog, te da o tome slijedi odluka suda. Osnovni sud je naveo da, prema njihovom mišljenju, s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, činjenicu da je sud nastojao da donese odluku u ovoj pravnoj stvari, da je apelant sudu dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje tek 18. juna 2003. godine, nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94)

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 19.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03)

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da parnični postupak povodom njegove tužbe nerazumno dugo traje, odnosno da u njegovom slučaju nije donesena odluka u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelant je naveo da je, zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) pravo na pravično suđenje

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom Š...Ć.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku Š...Ć.

a.a) Relevantni principi

  • 25.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 26.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 27.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

a.b) Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Apelant je pokrenuo parnični postupak pred Osnovnim sudom 12. marta 1996. godine i postupak je u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još uvijek bio u toku. Ustavni sud će razmotriti razumnost trajanja ovog postupka.

a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 29.
    Ustavni sud smatra da je parnični postupak bio relativno složen, imajući u vidu činjenicu da su na tuženičkoj strani bila tri tužena od kojih je jedan imao nepoznato boravište zbog čega mu je trebalo odrediti staraoca.
  • 30.
    Ispitujući apelantovo ponašanje u postupku, Ustavni sud je utvrdio da apelant nije pristupio samo jednom ročištu, a to ročište je odgođeno zbog bolovanja postupajućeg sudije, te ovaj sam apelantov nedolazak nije bio povod za odgađanje ročišta. Apelant je na vrijeme obavijestio sud o tome da je adresa trećetuženog nepoznata, tako da je sud odmah odredio staraoca za poseban slučaj, te je omogućeno da to ne bude razlog za odugovlačenje postupka. S obzirom na to da je sud raspravljao o apelantovoj tužbi u periodu od njenog podnošenja do 1997. godine, kada je održano nekoliko ročišta, neosnovan je navod Osnovnog suda da je apelant tek 18. juna 2003. godine dostavio dokaze kojima dokazuje činjenično stanje. Nakon što je zatraženo da uskladi tužbu sa odredbama novog Zakona o parničnom postupku, apelant je to odmah učinio podneskom u kojem je, između ostalog, zatražio i da se donese privremena mjera o čemu Osnovni sud nije donio odluku. Tek nakon apelantove urgencije Osnovni sud je, poslije preinačenja tužbe 2003. godine, zakazao ročište. Iz iznesenih činjenica proizlazi da apelant svojim postupcima ni na koji način nije doprinio dužini trajanja parničnog postupka.
  • 31.
    U periodu od marta 1996. godine do novembra 1997. godine Osnovni sud je održao četiri ročišta, a zatim je nastupila potpuna neaktivnost suda koja je trajala nepunih pet godina. Osnovni sud nije pružio nikakvo obrazloženje za ovako dugi period nepostupanja povodom apelantove tužbe. Nakon toga su u periodu od oktobra 2002. godine do septembra 2003. godine održana četiri ročišta, poslije čega je apelantu naloženo da svoju tužbu prilagodi odredbama novog Zakona o parničnom postupku. Apelant je svoju preinačenu tužbu sa prijedlogom za donošenje privremene mjere podnio u novembru 2003. godine da bi Osnovni sud tek u martu 2005. godine održao novo ročište. Ni za ovaj dio nepostupanja povodom tužbe ne postoji nikakvo razumno opravdanje. Iako je zahtjev za nastavak prekinutog postupka podnesen 10. juna 2005. godine, Osnovni sud do februara 2008. godine o zahtjevu nije odlučio, tako da postupak povodom apelantove tužbe još uvijek traje.
  • 32.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 25. ove odluke, uključujući ukupnu dužinu postupka od punih 12 godina, kao i ponašanje Osnovnog suda i apelantovo ponašanje, Ustavni sud smatra da dužina postupka nije zadovoljila zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 33.
    Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka u iznosu od 5.000 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 34.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe, u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, traje punih 12 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 35.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se sveukupno trajanje parničnog postupka (12 godina) radi utvrđenja prava vlasništva može, u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnog redovnog suda, te kada taj sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
  • 36.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 37.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić