Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3667/08, rješavajući apelaciju Boška Pejašinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Boško Pejašinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 045431 07 P (raniji broj P-1646/85).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 9. januara 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. februara 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 19. marta 2009. godine.

Usvaja se apelacija Boška Pejašinovića.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 15. novembra 1977. godine podnio tužbu tadašnjem Općinskom sudu u Banjoj Luci protiv tuženih Autoservis "Krajina-auto" Banja Luka, "Autoservis-Zastava servis" Banja Luka i "Zastava-automobili" Kragujevac radi isporuke putničkog vozila ili isplate njegove protivvrijednosti. Općinski sud u Banjoj Luci je 5. aprila 1984. godine donio Presudu broj P-3240/77, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Odlučujući o apelantovoj albi, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž-2795/84 od 12. jula 1985. godine uvažio apelantovu albu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. U periodu od 18. februara 1986. godine do 20. aprila 1992. godine pred Općinskim sudom u Banjoj Luci je održano više rasprava, koje su odlagane uslijed procesnih razloga, zbog neuredne dostave poziva za raspravu ili zbog izvođenja novih dokaza.
  • 7.
    Apelant je podneskom od 27. februara 1996. godine tražio da Osnovni sud zakaže raspravu u njegovom predmetu napominjući da je posljednja rasprava održana 20. aprila 1992. godine.
  • 8.
    Osnovni sud je zakazao raspravu za 22. septembar 1998. godine, koju je odložio za 20. oktobar 1998. godine ostavljajući apelantu rok od 8 dana da uredi tužbu u pogledu naziva tuženih. Apelant je 2. oktobra 1998. godine dostavio podnesak u kojem je naveo nazive tuženih stranaka.
  • 9.
    U periodu od 20. oktobra 1998. godine do 24. marta 1999. godine Osnovni sud je zakazao četiri ročišta od kojih su tri odložena zbog neuredne dostave poziva strankama, a četvrto radi pribavljanja nalaza sudskog vještaka mašinske struke.
  • 10.
    Apelant je 22. maja 2001. godine dostavio pismo predsjedniku Osnovnog suda u kojem je tražio da se u njegovom predmetu odredi drugi sudija jer je zaduženi sudija ozbiljno bolestan i ne može završiti njegov predmet.
  • 11.
    Osnovni sud je zakazao raspravu 5. septembra 2001. godine. Na navedenoj raspravi apelant je predložio da se na iduće ročište pozove sudski vještak mašinske struke. Nakon toga, Osnovni sud je u periodu od 16. oktobra 2001. godine do 4. juna 2002. godine zakazao pet ročišta, koja su bila odložena zbog neuredne dostave poziva strankama ili zbog toga što nije pristupio vještak, te zbog toga što je apelant trebao biti saslušan u svojstvu parnične stranke.
  • 12.
    Apelant je pismenim podneskom od 13. juna 2002. godine obavijestio Osnovni sud da neće pristupiti ročištu na kojem treba biti saslušan u svojstvu parnične stranke i da ostaje pri izjavama datim 1984. i 1989. godine.
  • 13.
    Na raspravi održanoj 4. jula 2002. godine Osnovni sud je rješenjem odbio prijedlog apelantovog punomoćnika da se prihvati apelantova izjava od 13. juna 2002. godine da neće doći na raspravu, a da se apelantove izjave iz 1984. i 1989. godine prihvate kao iskaz tužioca i da se apelant dalje ne poziva na rasprave. Osnovni sud je zakazao novu raspravu za 19. septembar 2002. godine, na koju je pozvao apelanta uz napomenu da će biti saslušan u svojstvu parnične stranke.
  • 14.
    Na raspravi održanoj 19. septembra 2002. godine, na koju apelant nije pristupio zbog neuredne dostave, Osnovni sud je opozvao svoje rješenje o saslušanju apelanta kao parnične stranke, proveo dokazni postupak saslušanjem sudskog vještaka mašinske struke i zaključio glavnu raspravu. Osnovni sud je rješenjem od 22. oktobra 2002. godine ponovo otvorio glavnu raspravu radi dopune dokaznog postupka. Naredna rasprava je održana 27. maja 2004. godine i provedena je kao pripremno ročište prema novom Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na tom ročištu Osnovni sud je zakazao ročište za glavnu raspravu 6. jula 2004. godine i odredio koje će dokaze provesti.
  • 15.
    Osnovni sud je rasprave od 6. jula i 29. septembra 2004. godine odložio zbog neuredne dostave poziva i nedostavljanja uloženih pismenih podnesaka parničnim strankama. Osnovni sud je 16. novembra 2004. godine održao ročište za glavnu raspravu, na kojem je saslušao apelanta kao parničnu stranku, i nastavak ročišta odredio za 26. januar 2005. godine, na koje je pozvao vještaka mašinske struke.
  • 16.
    Osnovni sud je rasprave od 26. januara i 28. marta 2005. godine odložio jer je trebalo pozvati sudskog vještaka da se izjasni na primjedbe parničnih stranaka na njegov nalaz. Na raspravi održanoj 4. maja 2005. godine Osnovni sud je proveo dokaz saslušanjem sudskog vještaka i zaključio glavnu raspravu. Osnovni sud je 11. jula 2005. godine donio Presudu broj P-1646/85, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 17.
    Apelant je 15. augusta 2005. godine Osnovnom sudu uložio albu protiv prvostepene presude. Osnovni sud je 27. oktobra 2005. godine dostavio spis Okružnom sudu kako bi odlučio o apelantovoj albi. Okružni sud je 17. marta 2006. godine vratio spis Osnovnom sudu uz dopis u kojem je naveo da je potrebno da Osnovni sud pozove apelantovog punomoćnika Miroslava Prerada da uloži punomoć za zastupanje u predmetnom postupku ili da pozove apelanta da odobri radnje koje je preduzeo navedeni punomoćnik. Osnovni sud je 16. maja 2006. godine ponovo dostavio spis Okružnom sudu uz dopis da je otklonio nedostatke na koje je Okružni sud ukazao. Okružni sud je 15. septembra 2006. godine ponovo vratio spis Osnovnom sudu uz dopis da je potrebno da dostavi urednu punomoć za zastupanje ili da pozove apelanta da odobri radnje koje je preduzeo punomoćnik Miroslav Prerad. Osnovni sud je pozvao apelanta, koji je 6. novembra 2006. godine pristupio i pred Osnovnim sudom izjavio da ne odobrava radnje advokata Miroslava Prerada i da će angažirati drugog advokata. Apelant je izjavio da je dao punomoć samo advokatu Dragomiru Dragi Preradu, ali ne i Miroslavu Preradu. Osnovni sud je 10. novembra 2006. godine ponovo dostavio spis Okružnom sudu da odluči o apelantovoj albi.
  • 18.
    Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Gž-05-001665 od 29. novembra 2006. godine. Navedenim rješenjem Okružni sud je, povodom apelantove albe, a po službenoj dužnosti, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-1646/85 od 11. jula 2005. godine u dijelu kojim je odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu i kojim je obavezan apelant da naknadi troškove postupka prvotuženom i u tom dijelu vratio predmet prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Osnovni sud postupao suprotno članu 309. stav 4. ZPP, zbog čega je prvostepenom presudom povrijeđen član 209. u vezi sa članom 309. ZPP. Okružni sud je naložio Osnovnom sudu da u ponovnom postupku omogući stranci da lično učestvuje u postupku ili da bude pravilno zastupana.
  • 19.
    Osnovni sud je u ponovnom postupku održao pripremno ročište 25. novembra 2008. godine, na kojem je naložio apelantu da dostavi urednu adresu za drugotuženog. Apelant je 27. novembra 2008. godine dostavio traženu adresu.
  • 20.
    Osnovni sud je 13. aprila i 4. juna 2009. godine održao ročišta za glavnu raspravu, na kojima je proveo dokazni postupak i zaključio glavnu raspravu. Presudom broj 71 0 P 045431 07 P od 6. jula 2009. godine Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
  • 21.
    Apelant se 27. jula 2009. godine alio protiv navedene presude Osnovnog suda. Okružni sud je 30. novembra 2009. godine donio Rješenje broj 71 0 P 045431 09 Gž, kojim je apelantovu albu uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku ponovo izvede sve dokaze koje su predložile parnične stranke i da pravilno primijeni materijalno pravo.
  • 22.
    Apelant je 22. februara 2010. godine u Osnovnom sudu urgirao zakazivanje rasprave u konkretnom predmetu. Osnovni sud je 12. aprila 2010. godine održao pripremno ročište u predmetnom postupku. Apelant je na navedenom ročištu izjavio da predmetni postupak traje 34 godine, da je on tokom postupka prilagao relevantne dokaze da bi se odlučilo o njegovom tužbenom zahtjevu, da o tome postoje pismeni dokazi, ali da većina tih dokaza nije sačuvana u spisu. Apelant je zatražio dodatni rok da bi izvršio uvid u spis i osigurao dokaze koji nedostaju. Naredna pripremna ročišta od 11. maja i 16. septembra 2010. godine odložena su zbog bolesti sudije i neuredne dostave za drugotuženog. Sljedeće ročište je zakazano za 25. oktobar 2010. godine.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 045431 07 P.

IV. Apelacija

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da, bez daljnjeg odlaganja, okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 045431 07 P, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

a) Navodi iz apelacije

  • 23.
    Apelant smatra da mu je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je podnio zahtjev za naknadu štete zbog neopravdano dugog trajanja predmetnog postupka.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Bošku Pejašinoviću, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 24.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis nesporno utvrđeno da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, da je bilo mnogo zakazanih i odgođenih rasprava, da je u predmetu postupalo više sudija, te da su u prvostepenom postupku donesene dvije presude koje su ukinute odlukama Okružnog suda.

Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

V. Relevantni propisi

  • 25.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 26.
    U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 29.
    U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što redovni sud nije u dužem periodu donio odluku o njegovoj tužbi.
  • 30.
    Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant ali na nemogućnost dobijanja konačne odluke u dužem periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija, u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant se ali zbog dužine trajanja sudskog postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku, a povodom tužbe koju je podnio 15. novembra 1977. godine, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

Pravo na donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

  • 33.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 34.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 35.
    Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 36.
    Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom od 15. novembra 1977. godine i u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda još nije okončan. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak do donošenja odluke Ustavnog suda traje 32 godine i jedanaest mjeseci, od čega se period od 14 godina i deset mjeseci ubraja u nadležnost Ustavnog suda. Apelantov predmet se 14. decembra 1995. godine nalazio u Osnovnom sudu radi provođenja ponovnog prvostepenog postupka i povodom tog predmeta sud od 20. aprila 1992. godine, kada je odložio raspravu u ponovljenom prvostepenom postupku, nije preduzeo niti jednu procesnu radnju.

c) Analiza dužine trajanja postupka

  • 37.
    Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
  • 38.
    Ustavni sud zapaža da je ukupna dužina predmetnog postupka preko 32 godine, od čega je period od preko 14 godina u nadležnosti Ustavnog suda. Već su same ove činjenice dovoljne Ustavnom sudu da zaključi da se radi o pretjerano dugom periodu odlučivanja, za šta se ne može pronaći bilo kakvo opravdanje. Također, Ustavni sud smatra da je neprihvatljiv način na koji je Osnovni sud vodio ovaj postupak, te da je zbog njegovih procesnih propusta predmet u dva navrata vraćan na ponovno suđenje i to jednom zato što prvostepeni sud nije čak vodio računa o tome da stranke budu ispravno zastupane pred sudom. Osim toga, u odgovoru na apelaciju Osnovni sud je i sam priznao da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari trajao dugo, da je bilo mnogo zakazanih i odgođenih rasprava, te da je u predmetu postupalo više sudija, što je "sve odugovlačilo trajanje postupka". Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Osnovni sud u suštini nije ponudio razloge koji bi se mogli prihvatiti kao opravdanje zbog čega postupak nije okončan ni u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Ustavni sud, također, zapaža da je i apelant imao određene propuste, ali da ti propusti, nakon što su prošle 32 godine od podnošenja tužbe, odnosno skoro 15 godina od početka primjene Evropske konvencije, ni na koji način ne mogu umanjiti odgovornost suda da postupak vodi u skladu sa zakonom i zahtjevima prava na pravično suđenje.
  • 39.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status od podnošenja tužbe i dužinu postupka od 14 godina i deset mjeseci u relevantnom periodu, odnosno ukupno preko 32 godine, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dužina postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 40.
    Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 41.
    Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 42.
    Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku 300,00 KM.
  • 43.
    Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao preko 14 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM budući da se ne radi o postupku koji je hitne prirode. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 44.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak za naknadu štete nije okončan pred Osnovnim sudom u ukupnom periodu od 32 godine od podnošenja tužbe, od čega period od 14 godina i deset mjeseci ulazi u nadležnost Ustavnog suda.
  • 45.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 46.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.