USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1479/09, rješavajući apelaciju Zdravstveno-turističkog centra "BANJA VRUĆICA" a.d. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko. M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Zdravstveno-turističkog centra "BANJA VRUĆICA" a.d. Teslić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08-000 167 od 18. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-000 145 od 25. januara 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Zdravstveno-turistički centar "BANJA VRUĆICA" a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 12. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 167 od 18. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 145 od 25. januara 2008. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice M.K. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 7. i 17. augusta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica dostavili su odgovor 12. augusta, 1. septembra i 17. augusta 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. septembra 2009. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Tužiteljica je podnijela tužbeni zahtjev protiv apelanta kojim je tražila poništenje rješenja od 30. septembra 2005. godine prema kojem joj je prestao radni odnos radi odlaska u invalidsku penziju i određena naknada otpremnine u visini trostruke plaće u skladu s odredbama člana 83. Pravilnika o radu apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). U istorijatu tužbenog zahtjeva tužiteljica je istakla da ovako određena otpremnina nije zakonita, jer je trebalo primijeniti Zakon o radu, a ne Opšti kolektivni ugovor ili Pravilnik. Naime, Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS-a) je Odlukom broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine ocijenio da odredba člana 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora (tri prosječne plaće) nije saglasna odredbama člana 127. Zakona o radu. Tužiteljica je istakla da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe člana 127. stav 2. Zakona o radu, zbog čega joj pripada pravo na otpremninu u visini od 1/3 plaće isplaćene u posljednja tri mjeseca za svaku godinu radnog staža od 31 godinu kod apelanta.
- 7.Presudom Osnovnog suda broj 087-0-P-06-000 145 od 25. januara 2008. godine djelomično je poništeno rješenje od 30. septembra 2005. godine, i to u dijelu kojim se određuje naknada za otpremninu, i obavezan apelant da tužiteljici isplati novčani iznos na ime razlike otpremnine i naknade za bolovanje (u izreci presude precizirani iznosi) sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljici naknadi troškove postupka u visini od 2.100,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je nesporno da je tužiteljici rješenjem od 30. septembra 2005. godine prestao radni odnos radi odlaska u invalidsku penziju, da joj je u smislu člana 83. Pravilnika isplaćena otpremnina u iznosu od tri plaće i da joj je tokom 2005. godine na ime naknade za bolovanje isplaćen određeni iznos, ali da je sporan pravni osnov i visina otpremnine i naknade za bolovanje. Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 127. stav 2. Zakona o radu propisano da se visina otpremnine iz stava 1. istog člana utvrđuje Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, da je apelant primijenio odredbu člana 83. stav 1. Pravilnika koja je u skladu s članom 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora, a da je Odlukom Ustavnog suda RS-a broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Ustavnog suda RS-a) utvrđeno da ta odredba Opšteg kolektivnog ugovora nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Kako je zbog navedenog trebalo primijeniti odredbe člana 127. stav 2. Zakona o radu, Osnovni sud je istakao da je obavezao apelanta da tužiteljici isplati razliku otpremnine koja iznosi 1.831,27 KM, kao i iznos od 464,93 KM na ime naknade za bolovanje koji joj nije isplaćen.
- 8.Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 167 od 18. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom, Okružni sud je odbio zahtjev tužiteljice da joj apelant isplati naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je djelomično poništio rješenje. Naime, prvostepeni sud je smatrao da je trebalo primijeniti odredbe člana 127. stav 2. Zakona o radu, a ne član 83. Pravilnika. Naime, Odlukom Ustavnog suda RS-a utvrđeno je da član 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Kako je ta odluka objavljena u službenom glasniku 5. aprila 2005. godine, a apelant je donio rješenje 30. septembra 2005. godine, prvostepeni sud je pravilno odlučio kada je djelomično poništio rješenje, te, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, zaključio da apelant treba tužiteljici isplatiti razliku otpremnine i razliku iznosa za bolovanje.
- 9.Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant nalazi u pogrešnom stavu redovnih sudova koji su zanemarili činjenicu da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu od 5. augusta 2002. godine izmijenjen samo stav 1. člana 127. Zakona o radu, tako da regulira pravo na otpremninu u slučaju da poslodavac raskine radni odnos otkazom ugovora o radu, da navedenim izmjenama i dopunama nisu mijenjani ostali stavovi člana 127. Zakona o radu, pa tako niti stav 2. koji određuje visinu otpremnine. Međutim, pravni osnov za isplatu otpremnine izmjenom stava 1. člana 127. Zakona o radu potpuno je izmijenjen, tako da se odnosi samo na prestanak radnog odnosa poslodavčevim otkazom ugovora o radu, a ne na prekid radnog odnosa zbog ispunjavanja uvjeta za ostvarivanje prava na penziju. Apelant je istakao da naknadu za bolovanje nije osporavao, te da je u postupku predlagao poravnanje.
- 10.Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u presudi, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
- 11.Osnovni sud je istakao da tokom postupka nije bilo kršenja apelantovih prava.
- 12.Tužiteljica je istakla da je apelacija prije svega nepotpuna, jer apelant nije naveo odredbe Ustava koje su povrijeđene, odnosno da apelant nije uvažavao zakonske propise koji definiraju prava radnika.
- 13.Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 113.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
- 1.ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona,
[...]
- 4.ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na posao.
[...].
Član 127.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kome prestaje radni odnos nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje u slučajevima iz člana 113. stav 1. tač. 1. i 4. ovog zakona.
Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a ovisi od dužine rada radnika kod poslodavca, i iznosi najmanje u visini jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.
[...].
- 14.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 47/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
U članu 127. stav 1. mijenja se i glasi:
"Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 113. stav 1. tačke 1. i 4. ovog zakona".
- 15.Zakon o radu (Prečišćeni tekst, "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 99/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 141.
Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 126. stav 1. t. 1. i 4. ovog zakona.
Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca, i iznosi najmanje u visini jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.
[...].
- 16.Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik RS" br. 13/98, 39/99 i 21/01) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Poslodavac zaposlenim isplaćuje na teret materijalnih troškova poslovanja:
[...],
- 7.otpremninu prilikom odlaska radnika u penziju u visini trostruke plate obračunate u skladu sa članom 39. do 43. ovog kolektivnog ugovora.
[...].
- 17.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000 167 od 18. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 12. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 21.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- k)Pravo na imovinu.
- 23.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 23.
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 24.Apelant tvrdi da mu je zato što su ga redovni sudovi, pogrešno primjenjujući odredbe Zakona o radu, obvezali da tužiteljici isplati razliku otpremnine, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
- 25.Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant titular prava koji uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud naglašava da riječ 'imovina' uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju, apelant kao poslodavac obavezan je da tužiteljici plati određeni novčani iznos na ime otpremnine. Taj novčani iznos nesumnjivo predstavlja njegovu imovinu, koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 26.Nadalje, Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom, te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa.
- 27.U konkretnom slučaju, nesporno je da je osporenim odlukama za apelanta stvorena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa, tj. razlike otpremnine na koju je obavezan u smislu odredaba člana 127. stav 2. Zakona o radu. S obzirom da je već konstatirano da taj iznos predstavlja apelantovu imovinu, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.
- 28.Prije nego što razmotri da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti sljedeće. Ustavni sud RS-a je donio Odluku broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 34/05) kojom je utvrdio da član 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora (otpremnina prilikom odlaska u penziju u visini tri prosječne plaće) nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom. U obrazloženju navedene odluke, Ustavni sud RS-a je naveo da je podnositelj inicijative tražio da se utvrdi da odredba Opšteg kolektivnog ugovora kojom se utvrđuje visina otpremnine prilikom odlaska u penziju nije u skladu s članom 127. stav 2. Zakona o radu (otpremnina u visini 1/3 prosječne plaće za svaku navršenu godinu rada). Podnositelj inicijative je istakao da mu je prilikom odlaska u penziju isplaćena otpremnina u smislu sporne odredbe Opšteg kolektivnog ugovora, a da je otpremninu trebalo isplatiti u smislu člana 127. Zakona o radu. Budući da zakon ima jaču pravnu snagu nego kolektivni ugovor, pravni osnov za isplatu otpremnine nije sporna odredba kolektivnog ugovora nego odredba člana 127. stav 2. Zakona o radu. Ustavni sud RS-a je konstatirao da je u konkretnom slučaju osporenom odredbom utvrđena visina otpremnine različito od zakonom utvrđene, kao i to da iz odredbe člana 127. stav 2. Zakona o radu proizlazi mogućnost da se radniku utvrdi povoljnija visina otpremnine, tako da je ocijenio da sporna odredba nije u skladu sa Zakonom o radu.
- 29.Ustavni sud nalazi da je 21. marta 2006. godine zaključen novi Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 27/06 i 31/06), prema kojem prestaje važiti Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 13/98, 39/99 i 21/01, tj. kolektivni ugovor u odnosu na čiju odredbu člana 55. tačka 7. je Ustavni sud RS-a donio citiranu odluku broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine).
- 30.Ustavni sud dalje primjećuje da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 363 od 26. maja 2008. godine revizija tužene Osnovne škole "Jovan Jovanović Zmaj" Srbac (u daljnjem tekstu: tužena) uvažena, Presuda Okružnog suda u Banjaluci preinačena tako što se žalba tužitelja B.B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Gradišci kojom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu 3. tog člana, izuzetno, Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je ocijenio da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Obrazlažući zašto odluka drugostepenog suda nije pravilna, Vrhovni sud je istakao da je tužitelj ostvario pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju, što se u smislu odredbi člana 112. tačka 4. Zakona o radu smatra jednim od zakonom propisanih razloga za prestanak ugovora o radu. Dalje, pravo na otpremninu predviđa član 127. stav 1, odnosno član 141. stav 1. Zakona o radu - prečišćeni tekst, radniku kojem radni odnos prestaje nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca otkazom ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, kada se visina otpremnine utvrđuje na osnovu stava 2. tog člana. Kako tužitelju, s obzirom na osnov prestanka radnog odnosa, ne pripada pravo na otpremninu iz člana 127. stav 1. Zakona o radu, odnosno člana 141. stav 1. Zakona o radu - prečišćeni tekst, nije od značaja činjenica da je Odlukom Ustavnog suda RS-a broj U-11/02 od 1. marta 2005. godine utvrđeno da odredba člana 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora nije u skladu s Ustavom i zakonom, jer se navedena odluka odnosi samo na navedenu odredbu Opšteg kolektivnog ugovora, a ne na izmjenu i dopunu odredbe člana 127. Zakona o radu, koja je na snazi i kojom je propisano pravo na otpremninu samo ako poslodavac otkazuje ugovor o radu. Osim toga Vrhovni sud je istakao da pravo na otpremninu nije zakonom propisano pravo, nego se radi o autonomnom pravu koje poslodavac osigurava ne teret njegovih materijalnih troškova i koja se isplaćuje prema materijalnim mogućnostima.
- 31.Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2463/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2463/08 od 27. oktobra 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao očito (prima facie) neutemeljenu apelaciju tužitelja odnosno apelanta, koju je izjavio protiv citirane Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 363 od 26. maja 2008. godine. Apelacija je podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 32.Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom.
- 33.U konkretnom slučaju, redovni sudovi su obavezali apelanta na izmirenje razlike otpremnine tužiteljici u smislu odredaba člana 127. stav 2. Zakona o radu zato što je odredba člana 55. tačka 7. Općeg kolektivnog ugovora Odlukom Ustavnog suda RS-a proglašena neustavnom i nezakonitom, kojoj je sukladan Pravilnik na osnovu kojeg je tužiteljici određena naknada na ime otpremnine u visini od tri plaće. Dakle, kako navedena odredba Opšteg kolektivnog ugovora nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom, onda je trebalo primijeniti odredbe člana 127. stav 2. Zakona o radu kao pravnog akta više pravne snage u hijerarhiji pravnih propisa, tako da apelantov stav da tužiteljici pripada pravo na otpremninu u visini tri plaće nije pravilan, jer tužiteljici pripada naknada na ime otpremnine u visini 1/3 prosječne plaće za svaku navršenu godinu rada.
- 34.Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u citiranoj Odluci broj 118-0-Rev-08-000 363 od 26. maja 2008. godine imao potpuno različito stajalište u odnosu na odluke Osnovnog i Okružnog suda koje se u konkretnom slučaju ispituju. Ustavni sud dalje uočava da je u svojoj Odluci broj AP 2463/08 od 27. oktobra 2010. godine zaključio da obrazloženje Vrhovnog suda iz Presude broj 118-0-Rev-08-000 363 od 26. maja 2008. godine zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Međutim, iako je navedeno imao u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju odlukama Osnovnog i Okružnog suda, suprotno zakonu, izvršeno miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, samo zato što se stavovi Osnovnog i Okružnog suda razlikuju od stava Vrhovnog suda koji nije ni odlučivao u ovom slučaju. Naime, ne može se zanemariti da obrazloženja pobijanih odluka sadrže argumentirani stav da je odredba Opšteg kolektivnog ugovora, na osnovu koje je apelant isplatio otpremninu od tri plaće, u postupku ocjenjivanja ustavnosti i zakonitosti, Odlukom Ustavnog suda RS-a proglašena neustavnom i nezakonitom, tj. da nije u skladu s članom 127. stav 2. Zakona o radu (1/3 prosječne plaće za svaku navršenu godinu rada). S tim u vezi, redovni sudovi smatraju da postoji pravni osnov da tužiteljica potražuje razliku otpremnine upravo na osnovu odredaba člana 127. stav 2. Zakona o radu kao akta više pravne snage od Opšteg kolektivnog ugovora, odnosno apelantovog Pravilnika. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je "miješanje" u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom, tj. u skladu s odredbama člana 127. stav 2. Zakona o radu.
- 35.Dalje, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnoj tački ove odluke, u postupku je nesumnjivo utvrđeno da je zbog toga što je tužiteljici isplatio otpremninu u smislu Pravilnika koji je u skladu s odredbom Opšteg kolektivnog ugovora koja je proglašena neustavnom i nezakonitom apelant u smislu odredbi člana 127. stav 2. Zakona o radu obavezan na isplatu razlike otpremnine. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi (Osnovni i Okružni), budući da je relevantna odredba člana 55. tačka 7. Opšteg kolektivnog ugovora proglašena neustavnom i nezakonitom, apelanta obavezali na isplatu otpremnine u smislu relevantnih odredbi člana 127. stav 2. Zakona o radu radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu. Pri tome je vođeno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na apelanta ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 36.Ustavni sud zaključuje kako ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.