USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2477/10, rješavajući apelaciju Jasmina Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 20. decembra 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Karića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 V 002732 10 Gž od 15. aprila 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Karića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 V 002732 10 Gž od 15. aprila 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine u odnosu na povredu člana 2. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
- 1.Jasmin Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije-Rainci Gornji, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 21. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 V 002732 10 od 15. aprila 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine.
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i Sanele Bukvarević zatraženo je 7. juna i 20. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. juna 2011. godine, Općinski sud 22. juna 2011. godine, a Sanela Bukvarević 8. novembra 2011. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantu 29. augusta 2011. godine a odgovor Sanele Bukvarević 16. novembra 2011. godine.
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 6.Općinski sud je Rješenjem broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine odbio kao neosnovane prijedloge, tj. prijedlog apelanta kao predlagača kojim je tražio da se Saneli Bukvarević oduzme roditeljsko staranje nad zajedničkim djetetom, mldb. F.K., kao i prijedlog Sanele Bukvarević, kao protivnice predlagača (u daljnjem tekstu: majka mldb. djeteta), kojim je tražila da se apelantu oduzme roditeljsko staranje nad zajedničkim mldb. djetetom. Istim rješenjem je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
- 7.U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant svojim prijedlogom od 19. decembra 2008. godine i na glavnoj raspravi tražio da se majci mldb. djeteta oduzme roditeljsko staranje nad zajedničkim djetetom, mldb. F.K., na osnovu člana 154. stav 5. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Apelant je u prijedlogu istakao da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj 029-0-P-06-000267 od 16. novembra 2006. godine majka mldb. djeteta obavezana (kao roditelj kojem je Presudom istog suda broj P-209/05 od 31. oktobra 2005. godine mldb. F.K. povjeren na zaštitu, odgoj i djelomično izdržavanje kao majci i zakonskoj zastupnici) da omogući apelantu, kao ocu mldb. F.K., ostvarivanje ličnih odnosa i međusobnih kontakata sa djetetom kako je precizirano u navedenoj presudi. Apelant je naglasio da navedenu obavezu majka mldb. djeteta nije izvršavala, nego je, naprotiv, svojim ponašanjem onemogućavala apelantov kontakt sa djetetom, utječući na mldb. dijete da odbija svaki kontakt sa ocem. Također, navedeno je da, i pored pokretanja izvršnog postupka, radi izvršavanja obaveze koju majka mldb. djeteta ima po navedenoj presudi, apelant nije uspio ostvariti kontakt sa mldb. djetetom isključivo zbog negativnog ponašanja majke mldb. djeteta i njenih roditelja koji se najvećim dijelom i brinu o mldb. djetetu. Apelant je naveo da svoju obavezu da doprinosi izdržavanju mldb. djeteta, utvrđenu Presudom Općinskog suda broj P-209/05 od 31. oktobra 2005. godine, u cijelosti nije ispunjavao, ali je voljan u cijelosti da je ispuni zbog čega je i otvorio poseban žiroračun u Tuzlanskoj banci radi uplate iznosa od 150 KM, koliko je obavezan mjesečno da doprinosi za izdržavanje djeteta. Apelant je naveo da je pet do šest puta uplatio mjesečni iznos navedene obaveze, ali je spreman isplatiti i cjelokupan dug, te ubuduće izvršavati svoju obavezu.
- 8.Općinski sud je naveo da je u odgovoru na prijedlog i na glavnoj raspravi majka mldb. djeteta posredstvom svog opunomoćenika u cijelosti osporila apelantov prijedlog da joj se oduzme roditeljsko staranje nad mldb. djetetom. Majka mldb. djeteta je na ročištu 12. juna 2009. godine podnijela protivprijedlog kojim je zatražila da se apelantu oduzme roditeljsko staranje nad zajedničkim mldb. djetetom zbog grubog zanemarivanja dužnosti koja se odnosi na izdržavanje mldb. djeteta, koja je utvrđena Presudom Općinskog suda broj P-209/05 od 31. oktobra 2005. godine, budući da je svega dva do tri puta uplatio novčani iznos na ime mjesečne obaveze za izdržavanje mldb. zajedničkog djeteta. Majka mldb. djeteta je tvrdila da nikada nije sprečavala apelanta da ostvari kontakt sa mldb. djetetom, a da je istina da obaveza koju ima po presudi od 16. novembra 2006. godine nije izvršavana isključivo zbog toga što mldb. F.K. nije želio kontaktirati sa ocem. Istakla je da mldb. dijete još uvijek ima traume koje je doživjelo u vrijeme faktičkog prekida bračne zajednice između nje i apelanta, te da bi se na svaku pomisao da vidi apelanta uzbuđivalo, što se štetno odražavalo na dijete, budući da je bolesno (kriza svijesti).
- 9.Općinski sud je istakao da je predstavnik Javne ustanove Centar za socijalni rad u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad), kao i poseban privremeni staratelj mldb. djeteta Senad Šmigalović, u konkretnom predmetu određen Rješenjem Centra za socijalni rad broj 03-35-12-112 od 21. aprila 2009. godine, nakon što su izvršili uvid u oba prijedloga za oduzimanje roditeljskog staranja, predložili da se prijedlozi odbiju kao neosnovani, i to zbog toga "što bi drugačija odluka suda bila direktno protiv interesa mldb. djeteta s obzirom na to da bi u konkretnoj situaciji malodobno dijete moralo biti smješteno u drugu porodicu ili ustanovu, što svakako nije u interesu djeteta".
- 10.Općinski sud je, dalje, istakao da je, ocjenjujući savjesno i brižljivo svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, utvrdio da su neosnovani kako apelantov prijedlog da se majci mldb. djeteta oduzme roditeljsko staranje, tako i protivprijedlog majke mldb. djeteta da se apelantu oduzme roditeljsko staranje nad mldb. djetetom. Općinski sud je obrazložio da među strankama nije sporna činjenica da je majka mldb. djeteta obavezna da omogući održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata apelanta kao oca sa mldb. djetetom F.K., tako što će dozvoliti da mjesečno dva puta preuzima mldb. zajedničko dijete, i to svakih 15 dana, tj. petak poslije podne od 16 sati, subotu i nedjelju, te u toku školskog ljetnog i zimskog odmora da boravi kod apelanta polovinu raspusta, ali vodeći računa da to bude u interesu mldb. djeteta, s tim što je apelant kao otac dužan da po isteku vremena preuzimanja i viđanja mldb. dijete vrati majci na mjesto odakle ga je i preuzeo – nedjeljom najkasnije u 16 sati. Također, nije sporna ni činjenica da apelant, i pored navedene nesporne obaveze, nije uspio ostvariti kontakt, niti održavati lične kontakte sa mldb. F.K., niti je sporno da apelant nije u cijelosti izvršavao svoju obavezu vezanu za izdržavanje mldb. djeteta. Dalje je navedeno da iz iskaza apelanta proizlazi da mu se onemogućava kontakt sa mldb. djetetom isključivo krivicom majke mldb. djeteta, odnosno njene majke, koja većim dijelom vodi brigu o mldb. F.K., jer je majka mldb. djeteta zaposlena u Živinicama i vrlo rijetko je sa djetetom. Apelant smatra da majka mldb. djeteta, kao i njena majka vrše pritisak na dijete da odbija svaku pomisao na kontakt sa apelantom kao ocem. Zbog takvog ponašanja, iako je u dva navrata pokretao izvršni postupak radi izvršenja presude od 16. novembra 2006. godine, nije uspio ostvariti nikakav kontakt sa mldb. djetetom. Navedeno je da je apelant voljan svoju obavezu u pogledu izdržavanja djeteta redovno ispunjavati, te da je od majke mldb. djeteta tražio da otvori žiroračun na koji bi on redovno uplaćivao svoju mjesečnu obavezu.
- 11.Također, navedeno je da iz iskaza majke mldb. djeteta proizlazi da do kontakta i ostvarivanja međusobnih odnosa apelanta i mldb. djeteta nije došlo, ali ne njenom krivicom, jer mldb. F.K. "ne želi nikakav kontakt sa ocem, te da pri svakom pokušaju da se ovo ostvari kategorički to odbija, uzbuđuje se i počinje da plače". Prema mišljenju protivnice predlagača, "ovo je posljedica, čiji je uzrok nastao još u vrijeme trajanja bračne zajednice apelanta i protivnice predlagača, zbog apelantovog neprimjerenog ponašanja prema njoj i mldb. djetetu". Potvrdila je da je istina da joj je apelant nudio da otvori žiroračun na koji bi on redovno plaćao svoju mjesečnu obavezu na ime izdržavanja mldb. djeteta, ali je ona to odbila dok se ovaj postupak ne završi.
- 12.Općinski sud je naveo da iz sadržaja iskaza svjedoka A.K., kao sudskog izvršitelja navedenog suda, proizlazi da u dva izvršna postupka, koja su vođena pred istim sudom, apelant nije uspio ostvariti kontakt sa djetetom, i to zbog toga "što mldb. F.K. nije želio kontakt sa ocem. Do kontakta nije došlo ni prilikom odlaska sudskog izvršitelja sa predstavnikom Centra za socijalni rad u Osnovnoj školi Tojšići, jer ni tada mldb. dijete nije željelo kontaktirati sa ocem, i to, po mišljenju predstavnika JU Centra za socijalni rad Edine Hadžić, zbog traume pri razvodu braka apelanta i majke mldb. djeteta, kao i grubosti apelanta-oca prema majci mldb. djeteta. Više puta je odlazio na lice mjesta u Hrasno i samo je jednom zatekao kod kuće majku mldb. djeteta, a u ostalim slučajevima zatekao je samo njene roditelje". Dalje, Općinski sud je zaključio da iz iskaza još jednog svjedoka, koji je u srodstvu sa apelantom, proizlazi da mu je poznato da apelant nije uspio ostvariti kontakt sa djetetom u posljednjih pet godina.
- 13.Općinski sud je istakao da iz izvršenog saslušanja mldb. F.K. bez prisustva učesnika u postupku proizlazi "da ne želi bilo kakav kontakt sa ocem i da naređenja majke odbija samo, kako kaže, kad ga nagovara da ostvari kontakt sa ocem. Iz njegovog iskaza proizlazi da ni u kom slučaju ne želi da ode od svoje majke, niti želi živjeti sa ocem". Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da iskazima navedenih svjedoka vjeruje, ocjenjujući da su svojim iskazima potvrdili nesporne činjenice u konkretnom postupku, kao i činjenice koje proizlaze iz materijalnih dokaza.
- 14.Dalje, Općinski sud je naveo da iz mišljenja vještaka, dr. Džemala Šestana, psihologa kliničkog usmjerenja, od 14. decembra 2009. godine (koje je dao nakon što je sud odredio izvođenje dokaza-vještačenje navedenog vještaka) proizlazi da se ne može sa većom pouzdanošću utvrditi utjecaj drugih lica u smislu odbijanja mldb. F.K. da ostvari kontakt sa svojim ocem kroz psihološko testiranje-vještačenje, jer uvijek postoje mogućnosti manipulacije između roditelja kada se nađu u konfliktnom odnosu i stvori međusobno nepovjerenje koje se može reflektirati na dijete, gdje više faktora ima utjecaja. Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja Centra za socijalni rad koji su dati 21. aprila i 23. juna 2009. godine proizlazi da bi roditeljsko staranje trebalo oduzeti i apelantu i protivnici predlagača, i to po osnovima iz kojih su podneseni prijedlozi u konkretnoj pravnoj stvari. Međutim, Općinski sud je naglasio da su, nakon daljeg provođenja dokaza, privremeni staratelj i predstavnik Centra za socijalni rad dali mišljenja "da bi prijedloge za oduzimanje roditeljskog staranja bilo kojem od roditelja trebalo odbiti kao neosnovane, jer bi suprotno rješenje bilo na štetu mldb. djeteta. Mišljenja su da bi se u narednom periodu trebalo intenzivnije uključiti u odgojno-obrazovni proces mldb. F.K., uz pomoć (pedagoga, psihologa u Osnovnoj školi Tojšići, kao i kliničkog psihologa), te da će kao rezultat tih aktivnosti sigurno biti ostvaren kontakt oca sa mldb. F.K.".
- 15.Općinski sud je ocijenio da navedeno mišljenje proizlazi i iz službenih zabilješki Centra za socijalni rad od 15, 23. i 24. jula 2009. godine, zaključujući da je iz navedenih zabilješki vidljivo da je uz učešće svih stranaka u postupku i uz angažman Centra za socijalni rad moguće ostvariti kontakt apelanta kao oca sa mldb. djetetom, a ubuduće uz angažman i stručnih lica-dječijeg psihologa, pedagoga, psihologa kliničkog usmjerenja i drugih.
- 16.Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da majka mldb. djeteta nije svjesno preduzimala bilo kakve radnje kojima bi onemogućila apelanta da ostvari kontakt sa mldb. djetetom i da kao majka, zbog emocionalne vezanosti za mldb. dijete, nije se trudila da po svaku cijenu omogući ovaj kontakt, jer kako sama tvrdi, pri takvim pokušajima dijete se nedopušteno uzbuđivalo, plakalo i slično. Također, Općinski sud je ocijenio da se ne može zaključiti da apelant izbjegava da plaća izdržavanje mldb. djetetu po Presudi Općinskog suda broj P-209/05 od 31. oktobra 2005. godine, jer je nesporno da je nekoliko puta izvršio tu obavezu a da joj je, kako je priznala i sama majka mldb. djeteta, nudio da otvori žiroračun na koji bi on redovno izmirivao svoju obavezu, što je ona odbila dok se ovaj postupak ne završi.
- 17.Općinski sud je u svom zaključku naglasio da "po mišljenju suda, nije u interesu mldb. djeteta, odnosno bilo bi to na njegovu štetu da sud bilo kojem od roditelja oduzme roditeljsko staranje. Obaveza je suda, dakle, da u konkretnom slučaju najprije ocijeni i štiti interes mldb. djeteta. Ovo ne mora da znači da u narednom periodu svi učesnici u postupku ne treba da preduzimaju dodatne napore kako bi se uz pomoć stručnih lica ostvarili interesi mldb. djeteta i omogućio kontakt predlagača kao oca sa mldb. djetetom. Majci mldb. djeteta stoji mogućnost (koju nije koristila) da, u slučaju da apelant ne ispunjava svoju obavezu izdržavanja, pokrene izvršni postupak kako bi se prinudnim putem dug za izdržavanje naplatio". Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. st. 1, 4. i 5. Porodičnog zakona da se bilo kojem od roditelja oduzme roditeljsko staranje.
- 18.Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv Rješenja Općinskog suda broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine, Rješenjem broj 29 0 V 002732 10 Gž od 15. aprila 2010. godine odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
- 19.U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naglasio da je apelant svoj prijedlog za oduzimanje roditeljskog prava majci mldb. djeteta nad zajedničkim mldb. djetetom zasnovao na navodima da majka mldb. djeteta nije izvršavala obavezu utvrđenu pravosnažnom Presudom broj 029 0 P 06 000267 od 16. novembra 2006. godine, kojom je obavezana da kao roditelj kojem je na roditeljsko staranje povjeren mldb. F.K., omogući apelantu kao ocu održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata sa mldb. djetetom na način i u vremenskim terminima određenim u navedenoj presudi. Apelant je naveo da je majka mldb. djeteta svojim ponašanjem onemogućavala svaki njegov kontakt sa mldb. djetetom, utječući da dijete odbije svaki kontakt sa ocem, kao i njeni roditelji koji se najvećim dijelom brinu o djetetu, jer je majka mldb. djeteta zaposlena u Živinicama i rijetko dolazi kući.
- 20.Kantonalni sud je ocijenio da činjenično utvrđenje u prvostepenom postupku nije dovedeno u sumnju apelantovim žalbenim navodima. Naime, imajući u vidu činjenično utvrđenje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da nisu ispunjeni uvjeti da se majci mldb. djeteta, kao ni apelantu kao predlagaču i roditelju mldb. djeteta oduzme roditeljsko pravo. Dalje je istaknuto da je članom 154. stav 5. Porodičnog zakona propisano da se roditeljsko pravo može oduzeti roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje. Kantonalni sud je, dalje, obrazložio da "ovakvo ponašanje roditelja, koje predstavlja razlog za oduzimanje roditeljskog prava, mora biti posljedica svjesnog postupanja roditelja ili njegovog propuštanja da stvara potrebne uvjete". Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, na osnovu izvedenih dokaza - saslušanja apelanta i majke mldb. djeteta u svojstvu parničnih stranaka, saslušanja dvaju svjedoka od kojih je jedan sudski izvršitelj i saslušanja mldb. djeteta (bez prisustva učesnika u postupku) utvrđeno da majka mldb. djeteta nije svjesno preduzimala nikakve radnje kojim bi onemogućila apelanta, kao oca, da ostvari kontakt sa mldb. djetetom. Naprotiv, utvrđeno je da se protivnica predlagača trudila da ostvari uvjete za kontaktiranje oca i mldb. sina iz čega slijedi da apelant u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nije uspio dokazati da majka mldb. djeteta onemogućava ili sprečava održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa apelantom, ili da ne stvara uvjete za njihovo održavanje.
- 21.Kantonalni sud je zaključio da iz izvedenih dokaza tokom prvostepenog postupka nesumnjivo slijedi "da mldb. dijete, i pored nagovora njegove majke, ne želi da ostvari kontakt sa ocem zbog doživljene traume prilikom razvoda braka roditelja, te da ga ta situacija vidno uzbuđuje i stvara negativne reakcije. Zato, i po mišljenju Kantonalnog suda, ne bi bilo u interesu mldb. djeteta da se majci mldb. djeteta oduzme roditeljsko staranje, a u svim sudskim postupcima koji se odnose na porodičnopravne stvari, sud je dužan po službenoj dužnosti paziti na interes mldb. djeteta". Kantonalni sud je ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni navodi koji se odnose na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i na tvrdnju da pobijana odluka nije donijeta u interesu mldb. djeteta. Također, naglašeno je da nisu tačni žalbeni navodi da iz službenih zabilješki organa starateljstva proizlazi da su osnovani apelantovi navodi da majka mldb. djeteta i njena majka vrše pritisak na mldb. dijete, "jer iz sadržaja službene zabilješke JU Centar za socijalni rad od 15. jula 2009. godine, 23. jula 2009. godine i 24. jula 2009. godine proizlazi da se one odnose na dogovor o stvaranju potrebnih uvjeta za susret oca i mldb. djeteta, a što je u konačnom i rezultiralo njihovim susretom 24. jula 2009. godine (kojem su prisustvovali radnici JU Centra za socijalni rad, u svojstvu posrednika, i majka mldb. djeteta)".
- 22.Također, neprihvatljivim su ocijenjeni i žalbeni navodi koji su se svodili na tvrdnju da je obrazloženje osporene odluke konfuzno, nejasno i suprotno izreci. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je u obrazloženju osporenog rješenja dao jasan stav prema spornom odnosu među strankama, te pravilno primijenio materijalno pravo prema kome je taj pravni odnos razriješen, ocjenjujući da nije povrijeđena ni odredba člana 191. ZPP. Dalje je zaključeno da nemaju osnova žalbeni navodi da prvostepeni sud nije utvrdio sve relevantne činjenice, te da je pri donošenju odluke pogrešno primijenio materijalno pravo.
- 23.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju po osnovu spola iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta, kao i prava iz čl. 14. stav 1, 17. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana 2. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo redoslijed događanja u konkretnom slučaju, te istakao da iz svih činjenica proizlazi "da je apelantu onemogućen bilo kakav kontakt sa mldb. djetetom u neprekidnom trajanju od pet godina, da su prvostepeni sud, kao i JU Centar za socijalni rad odbijali preduzeti bilo kakve radnje u vezi sa ostvarivanjem tog kontakta i utjecati na majku mldb. djeteta da preduzme sve potrebne radnje da do tog kontakta dođe, da majka mldb. djeteta ne vrši neposredno roditeljsko staranje iako je na to obavezana od suda po osnovu presude o razvodu braka, te da je majka mldb. djeteta odsutna pet dana u sedmici jer obavlja poslove - rad u kafani, koji su nespojivi sa moralnim aspektom odgoja djeteta, da majka mldb. djeteta, iako je upoznata sa oboljenjem djeteta, nastalog u toku trajanja braka sa apelantom, od izlaska djeteta iz bolnice 2001. godine nije preduzimala nikakve radnje u svrhu liječenja djeteta, niti za to ima sredstava, a ni njeni roditelji kod kojih dijete živi. Općinski sud svojom izrekom, a JU Centar za socijalni rad svojim ponašanjem, iako su im navedene činjenice poznate, propustili su ili su ignorirali da preduzmu radnje u svrhu omogućavanja liječenja bolesnog djeteta u odnosu na majku mldb. djeteta, a isto su odbili preduzeti u odnosu na apelanta, čime su doveli u opasnost zdravlje, život, rad i dalji odgoj mldb. djeteta, odnosno u svemu postupili protivno životnim interesima mldb. djeteta. Dalje, prvostepeni i drugostepeni sud postupali su suprotno odredbama Zakona o vanparničnom postupku, kao i odredbama Zakona o parničnom postupku jer su donijeli svoje odluke bez prethodnog utvrđivanja činjeničnog stanja (vještačenja), tj. na osnovu neodređenog i kontradiktornog ponašanja JU Centra za socijalni rad, koje su bitne za odlučivanje". Apelant je istakao "pristrasnost Kantonalnog suda u odlučivanju", navodeći da drugostepeni sud u najvećem broju slučajeva u tročlanom vijeću tog suda koje raspravlja o žalbama u sličnim predmetima imenuje iste sudije ženskog spola, koje svojim odlukama ignoriraju procesne i materijalnopravne odredbe važećih propisa i odlučuju u korist stranaka istog spola, čime kod stranaka suprotnog spola stvaraju sumnju u pravičnost u odlučivanju pravosuđa. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i "obaveže drugostepeni i prvostepeni sud da nadoknade troškove postupka apelantu u iznosu od 900,00 KM za sastav apelacije".
- 24.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani, ukazujući na iscrpne razloge koji su dati na strani 2. i 3. osporenog rješenja. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije, jer je osporeno rješenje zakonito i pravilno.
- 25.Općinski sud je u svom odgovoru predložio da se apelacija odbije, naglašavajući da su neosnovani navodi o povredama na koje je ukazano u apelaciji.
26. Majka mldb. djeteta je u svom odgovoru osporila navode apelacije i istakla, između ostalog, "da kao majka brine o zdravlju svog djeteta i njegovom liječenju, jer, s obzirom na dijagnozu, da nije podvrgnut liječenju, imao bi znatne posljedice po zdravlje koje bi mogao uočiti i laik za medicinu". Predložila je da Ustavni sud odbije apelaciju u cijelosti.
- 27.Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/05 i 41/05) u relevantnom dijelu glasi:
- e)Oduzimanje roditeljskog staranja
- e)
Član 154. st. 1, 3, 4, 5. i 6.
(1) Roditelju koji zloupotrebom svojih prava, ili grubim zanemarivanjem svojih dužnosti, ili napuštanjem djeteta, ili nestaranjem o djetetu sa kojim ne živi očito stavlja u opasnost sigurnost, zdravlje ili moral djeteta, ili koji ne zaštiti dijete od ovakvog ponašanja drugog roditelja ili druge osobe, sud će u vanparničnom postupku oduzeti roditeljsko staranje.
(3) Grubo zanemarivanje dužnosti postoji naročito u slučajevima ako roditelj ne izvršava obavezu izdržavanja djeteta duže od tri mjeseca, ne pridržava se ranije određenih mjera radi zaštite prava i interesa djeteta, (…)
(4) Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju kojem je oduzeto pravo da živi sa djetetom, ako za vrijeme od jedne godine ne izvršava obaveze i prava koje mu nisu prestale izricanjem ove mjere i ne stvori uvjete za vraćanje ovog prava.
(5) Roditeljsko staranje može se oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje.
(6) U postupku za oduzimanje roditeljskog staranja roditeljima ili jednom roditelju djeteta organ starateljstva će imenovati djetetu posebnog staratelja. Ovaj staratelj vrši dužnost i nakon izricanja mjere iz stava 1. ovog člana, a za sve vrijeme njenog trajanja.
- 28.Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 147.
Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.
- 29.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povredu prava iz člana 2. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
- 4)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- 1.Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
- 30.Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. S obzirom na to da se apelant poziva na povredu prava iz člana 2. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi prava iz člana 2. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 6. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja "koja su sadržana u ovom ustavu", u smislu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1006/06 od 13. decembra 2007. godine, stav 10).
- 31.Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 32.U pogledu ostalih navoda apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 33.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su Rješenje Kantonalnog suda broj 29 0 V 002732 10 Gž od 15. aprila 2010. godine i Rješenje Općinskog suda broj 29 0 V 002732 08 V od 21. januara 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno Rješenje Kantonalnog suda broj 29 0 V 002732 10 Gž od 15. aprila 2010. godine apelant je primio 30. aprila 2010. godine a apelacija je podnesena 21. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 34.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u preostalom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
- 35.Apelant osporava odluke Kantonalnog i Općinskog suda kojim je odlučivano o oduzimanju roditeljskog staranja kako majci mldb. djeteta, tako i apelantu nad mldb. zajedničkim djetetom, tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo iz člana 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta, kao i prava iz čl. 14. stav 1, 17. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
- 36.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 1.
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- f)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
- 1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
- 37.Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. decembra 1966. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Niko ne može biti predmet samovoljnih ili nezakonitih miješanja u njegov privatni život, u njegovu porodicu (…)
Svako lice ima pravo na zaštitu zakona protiv ovakvih miješanja ili povreda.
- 38.Ustavni sud napominje da, u skladu sa praksom Evropskog suda (vidi, Evropski sud, W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 8. jula 1987. godine, serija A broj 121), međusobno uživanje roditelja i djece u zajedničkom druženju predstavlja osnovni element porodičnog života. U konkretnom slučaju nesporno je da odnos između apelanta i njegovog djeteta spada u "porodični život" u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije. Također, osporene odluke kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prijedlog kojim je tražio da se majci mldb. djeteta oduzme roditeljsko staranje nad zajedničkim mld. djetetom predstavlja miješanje u pravo na porodični život. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u pravo bilo opravdano, tj. u skladu sa odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Da bi ovakvo miješanje bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.
- 39.Ustavni sud će, stoga, u smislu garancija koje pruža član 8. Evropske konvencije, prvenstveno ispitati da li je miješanje bilo "predviđeno zakonom".
- 40.U tom kontekstu Ustavni sud uočava da su sudovi na osnovu provedenih dokaza (saslušanjem stranaka, vještaka, samog malodobnog djeteta, predstavnika JU Centar za socijalni rad, posebnog staratelja imenovanog od organa starateljstva u skladu sa članom 154. stav 6. Porodičnog zakona) zaključili da nije u interesu djeteta da se oduzme roditeljsko staranje nad malodobnim djetetom kako apelantu, tako ni majci malodobnog djeteta, pri čemu je za taj zaključak dato detaljno obrazloženje. Naime, analizirajući provedeni postupak, Ustavni sud zapaža da obrazloženja ukazuju da su sudovi, kako bi odlučili o apelantovom prijedlogu usmjerenom na oduzimanje roditeljskog prava majci mldb. djeteta, detaljno utvrđivali činjenice na okolnost da li majka mldb. djeteta nije svjesno stvarala uvjete za održavanje ličnih i neposrednih kontakata djeteta sa apelantom kao drugim roditeljem, odnosno da li je svjesno sprečavala njihovo održavanje, te utvrdili da do kontakata između apelanta i njegovog mldb. djeteta nije došlo isključivo zbog toga što je upravo dijete odbijalo kontakt sa apelantom. Stoga su sudovi zaključili da je apelantov zahtjev za oduzimanje roditeljskog staranja majci mldb. djeteta neosnovan, budući da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 154. stav 5. Porodičnog zakona na kojim je apelant i temeljio svoj prijedlog.
- 41.Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom Porodičnog zakona propisano da se roditeljsko staranje može oduzeti i roditelju koji ne stvara uvjete za održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem ili onemogućava, odnosno sprečava njihovo održavanje. Iz navedenog proizlazi da zakon nesumnjivo predviđa mogućnost miješanja javnih vlasti u pravo na porodični život na način na koji je to učinjeno u konkretnom slučaju
- 42.Ustavni sud će, dalje, ispitati da li miješanje u apelantovo pravo na porodični život ima "legitiman cilj".
- 43.U vezi sa odgovorom na ovo pitanje, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su malodobna djeca posebno osjetljiva kategorija kako zbog nemogućnosti da se sama o sebi brinu, zbog svog uzrasta i nedostatka pravne i poslovne sposobnosti, tako i zbog činjenice da od razvoja, odgoja i obrazovanja djece zavisi i budućnost djece pojedinačno, ali i društva u cjelini. Zbog toga, Ustavni sud smatra da se (u slučaju kada roditelj ne stvara uvjete za održavanje ličnih i neposrednih kontakata djeteta sa drugim roditeljem) odlukom suda utvrđuje da li će se oduzeti roditeljsko staranje pri čemu je sud dužan po službenoj dužnosti paziti na interese mldb. djeteta, kao kategorije lica koja uživaju posebnu zaštitu u svim modernim pravnim sistemima, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu", odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu u interesu zaštite prava i sloboda drugih, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, izricanje mjera propisanih zakonom kojim se, pod određenim uvjetima, ograničava roditeljsko pravo ima cilj prvenstveno da zaštiti prava i interese djeteta, što nesumnjivo predstavlja "legitiman cilj u javnom ili općem interesu" iz člana 8. Evropske konvencije u smislu da odluka o oduzimanju roditeljskog staranja nad zajedničkim mldb. djetetom bude donesena u najboljem interesu djeteta.
- 44.S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život izvršeno u skladu sa zakonom i da miješanje u ovo apelatovo pravo ima i legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, daljnji zadatak Ustavnog suda je da odgovori na pitanje da li je miješanje u ovo apelantovo pravo u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu.
- 45.Kao što je već rečeno, sudovi su dali razumne i uvjerljive razloge na temelju kojih smatraju da je u najboljem interesu djeteta da apelantov prijedlog za oduzimanje roditeljskog staranja majci mldb. djeteta bude odbijen kao neosnovan. Iz navedenog proizlazi da su osporene odluke donesene u skladu sa odredbama stava 2. člana 8. Evropske konvencije, tj. donesene su radi "zaštite prava i sloboda drugih", što u konkretnom slučaju znači da su osporene odluke donesene radi zaštite prava i sloboda malodobnog djeteta. Pri tome Ustavni sud smatra da je potrebno naglasiti činjenicu da donošenjem osporenih odluka apelantu ne prestaju roditeljske obaveze i dužnosti koje ima prema svom mldb. djetetu, niti mu je, u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona, oduzeto roditeljsko staranje. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama na apelanta nije stavljen pretjeran teret, budući da interes malodobnog djeteta, koje je odredbama Porodičnog zakona posebno zaštićeno jer "sud mora po službenoj dužnosti tokom postupka naročito paziti da se zaštite prava i interesi djece" (član 269), čime su se redovni sudovi rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka, preteže nad apelantovim interesom da se majci malodobnog djeteta oduzme roditeljsko staranje.
- 46.Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a time ni člana 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji praktično garantira ista prava.
- 47.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima od 16. decembra 1966. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 26.
Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo bez ikakve diskriminacije na podjednaku zaštitu zakona. U tom smislu, zakon mora da zabranjuje svaku diskriminaciju i da obezbijedi svim licima podjednaku i uspješnu zaštitu protiv svake diskriminacije, naročito u pogledu rase, boje, spola, jezika, političkog ili drugog ubjeđenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili svakog drugog stanja.
- 48.Apelant se pozvao i na pravo na nediskriminaciju po osnovu spola iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i na član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, u odnosu na ovo pravo apelant nije iznio bilo kakve konkretne navode ili dokaze koji bi na bilo koji način ukazivali na vjerovatnoću da je u konkretnom slučaju "žrtva" kršenja ovog prava. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
- 49.Ustavni sud nije razmatrao navode apelacije koji su se odnosili na povredu apelantovog prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, budući da član 8. Evropske konvencije, koji je razmotren u ovoj odluci, sadrži širi krug prava u odnosu na obim prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.
- 50.Ustavni sud nije razmatrao ni apelantove navode o povredi člana 9. stav 3. Konvencije o pravima djeteta, kojim je propisano da će "države potpisnice poštovati pravo djeteta koje je odvojeno od jednog ili oba roditelja da održava lične veze i neposredni dodir sa oba roditelja redovno", budući da se osporenim odlukama odlučivalo o oduzimanju roditeljskog staranja roditelju. Stoga, osporene odluke ne pokreću pitanja prava koja su garantirana navedenim članom o kojim je u konkretnom slučaju odlučeno Presudom Općinskog suda broj 029-0-P-06-000267 od 16. novembra 2006. godine koja nije predmet ove apelacije, osobito imajući u vidu da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, kako je naveo Kantonalni sud, da apelant u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja nije uspio dokazati da majka mldb. djeteta onemogućava ili sprečava održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa apelantom, ili da ne stvara uvjete za njihovo održavanje, pa se, stoga, po mišljenju Ustavnog suda, osporenim odlukama ne utječe na ostvarivanje apelantovog prava na kontakte sa njegovim mldb. djetetom, niti u bilo kojem smislu to pravo ograničava.
- 51.Ustavni sud zaključuje da odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštivanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje javnih vlasti u apelantovo pravo na porodični život utemeljeno na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja u smislu zaštite interesa malodobnog djeteta, a pri tome nije narušen niti princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži, budući da interes malodobnog djeteta preteže nad apelantovim interesom da se majci malodobnog djeteta oduzme roditeljsko pravo.
- 52.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 1. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 53.U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.